REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-341/2025-74

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice AR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (OIB: 95131524528), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/22-01/137, URBROJ: 522-4/1-1-2-22-5 od 24. kolovoza 2022. i prvostupanjskog tijela Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za socijalnu politiku i mlade, KLASA: UP/I-562-02/19-01/77, URBROJ: 2170/1- 10-02/4-21-17 od 20. prosinca 2021.

II. AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], priznaje se status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, na temelju psihičkog oboljenja PTSP, srednjeg stupnja, trajno, prema T. 238. b) Liste postotka oštećenja organizma – Lista I koja čini sastavni dio Pravilnika o načinu imenovanja i metodologiji rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 118/21).

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu donese sve potrebne provedbene odluke u svrhu ostvarivanja prava tužiteljice iz točke II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za socijalnu politiku i mlade, KLASA: UP/I-562-02/19-01/77, URBROJ: 2170/1-10- 02/4-21-17 od 20. prosinca 2021. odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (dalje: HRVI) po osnovi bolesti psihe (PTSP) i multiple skleroze (MS), jer je u upravnom postupku utvrđeno na temelju prvostupanjskog Nalaza i mišljenja Vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda Rijeka od 23. rujna 2021., koji je potvrđen u postupku revizije Nalazom i mišljenjem Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, od 29. studenoga 2021., da se bolest MS ne može uzročno-posljedično povezati s tužiteljičinim sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, dok se PTSP može povezati sa njezinim sudjelovanjem, ali da oštećenje organizma tužiteljice po osnovi PTSP iznosi manje od 20 %.

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-562-02/22-01/137, URBROJ: 522-4/1-1-2-22-5 od 24. kolovoza 2022. odbijena kao neosnovana, jer je drugostupanjskim Nalazom i mišljenja Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu, od 16. kolovoza 2022., utvrđeno isto kao i vještačenjima u prvostupanjskom upravnom postupku.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu. Iz navoda tužiteljice iznijetih u tužbi i u tijeku ovog spora slijedi, u bitnome, kako ona smatra da su tijela vještačenja iz upravnog postupka pogrešno utvrdila da PTSP kod nje iznosi manje od 20 % s obrazloženjem da se ne može procijeniti pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja po osnovi tog poremećaja s obzirom da raspolaže medicinskom dokumentacijom o psihijatrijskom liječenju samo do 2005. i da se stoga ne zna kakvo je njezino psihičko stanje nakon toga. U svezi s time pojašnjava kako se je ona prestala liječiti 2005. od PTSP jer se je počela liječiti od MS, ali da njezin PTSP nije nestao već smatra da je uslijed PTSP došlo do psihosomatskog oštećenja organizma, odnosno MS. Također je navela da nije htjela uzimati terapiju koja joj je bila propisana jer bi je uspavala te da onda niti nije imala razloga dolaziti u bolnicu na liječenje i da zato ne postoji medicinska dokumentacija o njezinom liječenju nakon 2005. Međutim smatra da je njezina bolest PTSP u tom trenutku bila konačna i da je iznosila više od 20 %. Stoga je predložila da se u sporu provede novo i nepristrano medicinsko vještačenje i da Sud po okončanju spora poništi osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i u tijeku ovog spora ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja s time da se je dodatno očitovao na tužbene navode tužiteljice. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. U ovom sporu je već bila donesena presuda ovog Suda poslovni broj Us I- 1088/2022-36 od 5. lipnja 2024. kojom je odbijena tužba tužiteljice i potvrđeno navedeno drugostupanjsko rješenje tuženika od 24. kolovoza 2022. Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS RH) poslovni broj Usž-3519/2024-2 od 26. veljače 2025. poništena je navedena presuda ovog Suda i predmet je vraćen ovom Sudu na ponovni postupak iz razloga što je tužiteljica iznijela primjedbe na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje koja je vještačila u upravnom sporu prof. prim. dr. sc. Elizabete Dadić-Hero, a koje primjedbe se u suštini odnose na pristranost te sudske vještakinje jer je vještačila u prvostupanjskom upravnom postupku. Stoga je stav VUS RH da ta činjenica dovodi u sumnju nepristranost imenovane sudske vještakinje, radi čega je poništena navedena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak ovom Sudu kako bi se u ponovnom postupku otklonio navedeni postupovni propust na način da se provede novo vještačenje po drugom sudskom vještaku.

6. Rješenjem ovog Suda poslovni broj Us I-341/2025-43 od 5. lipnja 2025. nastavljen je ovaj spor pod novim poslovnim brojem Us I-341/2025 te je Sud u ponovnom sporu postupio sukladno uputi iz navedene presude VUS RH i u sporu proveo dokaz novim vještačenjem po stručnoj ustanovi Centru za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, a pisani nalaz i mišljenje od 27. travnja 2026. u ime te ustanove potpisala je stalna sudska vještakinja izv. prof. dr. ARD.

7. U ponovnom sporu održana je rasprava dana 14. srpnja 2026. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tuženika, dok na istu nije pristupila tužiteljica koja je opravdala svoj izostanak zbog zdravstvenog stanja. Stoga je sukladno odredbi čl. 89. st. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS rasprava održana u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice.

8. Sud izvršio uvid u pisani nalaz i mišljenje Centra za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, te je usmeno saslušao izv. prof. dr. SRD na navedenoj raspravi radi otklanjanja primjedbi koje je iznio tuženik na pisani nalaz i mišljenje Centra za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra Rijeka.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

10. Prema čl. 12. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine”, broj 121/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHBDR), S je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ili zatočeništva u neprijateljskom zatvoru, logoru ili drugom neprijateljskom objektu tijekom sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ili bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

11. Odredba čl. 181. st. 1. ZHBDR predviđa, između ostaloga, da se činjenica o uzroku i postotku oštećenja organizma radi ostvarivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida, utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vijeća iz čl. 182. tog Zakona.

12. Čl. 180. ZHBDR propisano je da prema ovom Zakonu, činjenica da je rana, ozljeda, bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti ili smrtno stradavanje nastupilo pod okolnostima iz čl. 3. st. 2. ovoga Zakona dokazuje se, između ostalog, sljedećim:

f) opis ratnog puta je prikaz ratnih zadataka koje je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata izvršavao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske; h) medicinska dokumentacija da je bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske je dokumentacija o liječenju hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koju je izdala zdravstvena ustanova, liječnička ordinacija ili načelnik ratnog saniteta postrojbe u kojoj se navodi anamneza, dijagnoza i terapija za hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, u kontinuitetu od pojave bolesti do podnošenja zahtjeva.

13. Čl. 181. st. 1. ZHBDR propisano je da se, pored ostaloga, činjenica o uzroku i postotku oštećenja organizma radi ostvarivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vijeća iz čl. 182. tog Zakona.

14. Prema točki 238. Liste postotaka oštećenja organizma - Lista I, koja čini sastavni dio Pravilnika o načinu imenovanja i metodologiji rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 118/21, dalje: Pravilnik), propisano je da osnovu za utvrđivanje tjelesnog oštećenja čine psihički poremećaji vezani uz ratnu traumu (posttraumatski stresni poremećaj i trajne promjene osobnosti nakon ratnog PTSP), ako se utvrdi da prije rata nije bolovao od psihičkih poremećaja, te ukoliko se tijekom ocjene oštećenja organizma isključe druga traumatska iskustva osim onih zadobivenih za vrijeme sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Kod odgođenog PTSP, koji se pojavio nakon šest mjeseci ili kasnije od prestanka sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, visina postotka ocjene oštećenja organizma ovisi o kontinuitetu i primjerenosti liječenja uz protokol sukladan medicinskoj znanosti, i to: lakog stupnja – manje od 20% (t. a/); srednjeg stupnja – od 20% do 30% (t. b/); teškog stupnja – od 30% do 40% (t. c/); teškog stupnja s komorbiditetom (psihički i psihosomatski) – od 30% do 40% (t. d/). Tjelesno oštećenje se utvrđuje privremeno do tri godine, a nakon toga trajno za točke b), c) i d).

15. Tuženikovo rješenje temelji se, u osnovi, na stručno-medicinskim činjenicama utvrđenim u drugostupanjskom nalazu i miljenju Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu od 16. kolovoza 2022.

16. Iz nalaza i mišljenja Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu od 16. kolovoza 2022. i ranijeg nalaza i mišljenja sudske vještakinje prof. prim. dr. sc. Elizabete Dadić- Hero, slijedi da PTSP kod tužiteljice iznosi manje od 20 % jer je iz priložene medicinske dokumentacije razvidno da je zadnja psihijatrijska kontrola tužiteljice bila 17. kolovoza 2005., pa da je stoga upitan intenzitet i postojanje PTSP-a, a kada se je tužiteljica i liječila u periodu od 2001. do 2005. nije željela redovito uzimati lijekove, pa stoga i tadašnje liječenje nije bilo adekvatno niti kompletno što ukazuje da su simptomi bili blagi.

17. Taj zaključak je u cijelosti prihvatio i Sud kao logičan, jer da bi se utvrdila određena bolest /tjelesno oštećenje kod neke osobe, ta osoba se treba podvrgnuti medicinski priznatim dijagnostičkim pretragama i liječenju, a kako bi se moglo utvrditi točno o kojoj bolesti/tjelesnom oštećenju se radi i je li trenutno zdravstveno stanje konačno ili se može poboljšati primjenom medicinski priznatih terapija. Tek na temelju tako provedenog liječenja koje omogućava da se zdravstveno stanje osobe objektivizira može se tražiti priznanje određenog zakonom propisanog prava. Ako ne postoji objektivizacija zdravstvenog stanja osobe prema dijagnostičkim kriterijima, kao što je to slučaj kod tužiteljice od 2005. godine pa nadalje, tada ta osoba ni ne može tražiti da joj se prizna neko pravo po zakonu jer se smatra da nije iscrpila sve dostupne metode liječenja u cilju poboljšanja njezinog zdravstvenog stanja.

18. U ponovnom upravnom sporu novim sudskim vještačenjem osporena su navedena utvrđenja. Iz pisanog nalaza i mišljenje Centra za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra Rijeka slijedi da kod tužiteljice postoji oštećenje organizma po osnovi bolesti PTSP srednjeg stupnja od 20%.

19. Navedeni nalaz i mišljenje dostavljen je na znanje tužiteljici i tuženiku s uputom da se mogu pismeno izjasniti o utvrđenjima iz tog nalaz i mišljenja. Tuženik je iznio prigovore na navedeni pisani nalaz i mišljenje. Tuženik je prigovorio da se tužiteljica nakon 2005. više ne liječi od PTSP, pa da se time dijagnoza PTSP-a ne može smatrati aktivnom, a niti pogoršanom. K tome tuženik smatra da izloženost ratnoj traumi i traumatskim događajima u 40 dana ratnog puta bez potvrde o okolnostima stradavanja ili specifične ratne izloženosti ne odgovaraju traumatskom doživljaju ni simptomatologiji koji su nužni za verifikaciju PTSP-a. Također navodi da je iz nalaza i mišljenja razvidno da tužiteljica opširno elaborira traumatska iskustva, a da osoba s PTSP-om upravo izbjegavaju opširno elaborirati ratnu traumu jer ih uznemiruje. Tuženik smatra da se s obzirom na kratki ratni put, diskontinuiranu medicinsku dokumentaciju i bez medicinskih dokaza o PTSP-u nakon 2005., ne radi o oštećenju od najmanje 20%.

20. Sud je usmeno saslušao sudsku vještakinju izv. prof. dr. ARD, koja je potpisala nalaz i mišljenje u ime Centra za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, na navedenoj raspravi radi pojašnjenja pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja na prigovore tuženika, a nakon usmenog saslušanja Sud navedeni nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti.

21. Iz usmenog saslušanja sudske vještakinje izv. prof. dr. ARD, slijedi da je kod tužiteljice PTSP definitivno posljedica njezinog sudjelovanja u ratu i da nije bitno koliko dana je osoba sudjelovala u ratu jer npr. netko doživi prometnu nesreću te je samo taj jedan događaj dovoljan da osoba ima PTSP, odnosno nekom je dovoljna samo jedna trauma. Pojasnila je da je kod tužiteljice već u trenutku dijagnosticiranja bio prisutan PTSP srednjeg stupnja iz razloga što iz medicinske dokumentacije slijedi da joj je PTSP dijagnosticiran u ustanovi što znači da je već tada imala simptome umjerenog ili jakog stupnja kada je njezino zdravstveno stanje zahtijevalo hospitalizaciju. Pojasnila je i da je činjenica da se tužiteljica nakon 2005. nije liječila, ali da upravo to može biti simptom izbjegavanja u okviru PTSP-a ili razlog tome može biti neurološka bolest multipla skleroza (dalje: MS) koja otežava njezino kretanje te joj je zbog toga sigurno bilo teže dolaziti jedan ili više puta na tjedan u dnevnu bolnicu. Pojasnila je i da je kod tužiteljice prisutna kronična depresija (distimija), bilo od MS ili PTSP-a, a to je bitno iz razloga što ona utječe na tužiteljicu tako da nema volju, motivaciju za liječenje, za jesti, a k tome još postoji i fizička barijera pokretljivosti uslijed bolesti MS, pa da je i to mogući razlog radi kojeg se tužiteljica nije nastavila liječiti nakon 2005. Također je pojasnila da se ne zna koji je uzrok MS, ali da je činjenica da stres pogoršava simptome MS. Pojasnila je i da je ona koristila CAPS upitnik samo kao dodatno sredstvo kako bi se utvrdio intenzitet PTSP-a (blagi ili visoki intenzitet), te je pojasnila da se je ona educirala za primjenu ovog upitnika 1998. i 2001. i da ga je većinom koristila za braniteljsku populaciju. Navela je da intenzitet PTSP-a ovisi o tome kako dijagnoza utječe na funkcioniranje pojedinca, te je pojasnila kako po njoj tužiteljica od 2005. pa nadalje ne funkcionira uspješno bez obzira što je prestala uzimati terapiju, jer je tužiteljica poduzimala izbjegavajuće radnje kako se ne bi suočila s traumom (npr. preselila je iz svog mjesta u kojem je živjela, zatim je živjela potpuno izolirano, odnosno živjela je simptome izbjegavanja). Zaključno je iskazala da vjeruje da bi se kod tužiteljice sigurno smanjio intenzitet simptoma i da bi o bolje funkcionirala da se je nastavila liječiti, ali da je teško reći da li bi stupanj PTSP-a bio manji da se je nastavila liječiti jer nekima liječenje pomogne, a nekima ne. Iskazala je i da trauma ne zastarijeva, već da je moguće da trauma s godinama kako se smanjuju kognitivne sposobnosti više dolazi do izražaja jer mehanizmi obrane slabe.

22. Prilikom ocjene navedenog nalaza i mišljenja, Sud je cijenio da je izvršena detaljna analiza sadržaja priloženih nalaza specijalista psihijatara u povodu liječenja tužiteljice te je potom naveden psihički status tužiteljice i njegov utjecaj na funkcioniranje tužiteljice, a usmenim iskazom su otklonjene sve dvojbe i primjedbe tuženika. Usmenim iskazom otklonjen su dvojbe oko prestanka liječenja tužiteljice nakon 2005., odnosno pojašnjeno je da ta činjenica ne znači da PTSP nije više aktivan ili pogoršan, već upravo to može biti simptom izbjegavanja u okviru PTSP-a, ali razlog tome može biti i otežano kretanje tužiteljice uslijed bolesti MS ili bezvoljnost uslijed distimije. Dakle, u svakom slučaju razlog tome nije nestanak simptoma PTSP-a. Otklonjene su dvojbe i oko toga da li bi nastavkom liječenja stupanj oštećenja organizma tužiteljice bio manji budući da je pojašnjeno da je kod tužiteljice već u trenutku dijagnosticiranja bio prisutan PTSP srednjeg ili jakog stupnja jer je njezino zdravstveno stanje tada zahtijevalo hospitalizaciju, ali da je teško reći da li bi stupanj PTSP-a bio manji da se je nastavila liječiti. Otklonjene su i dvojbe da tužiteljica opširno elaborira ratnu traumu, jer je pojašnjeno kako tužiteljica u biti poduzima izbjegavajuće radnje kako se ne vi suočila s ratnom traumom. Stoga je Sud u cijelosti prihvatio navedeno novo sudsko vještačenje.

23. Slijedom svega navedenog, Sud je na temelju novog stručnog mišljenja, utvrdio da postoje uvjeti za priznavanje predmetnog prava tužiteljici. Stoga je Sud na temelju čl. 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i donio meritornu odluku kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude.

24. Kako je Sud sam riješio ovu upravnu stvar, nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati meritum stvari, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu s odredbom čl. 151. st. 2. ZUS, polazeći od sudske odluke o utvrđenju iz točke II. izreke ove presude dužno, ukoliko to nađe potrebnim, donijeti odgovarajuće odluke i to u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

25. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23), a pored toga tužiteljici je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 135. ZHB.

26. Odluka o troškovima vještačenja uslijedit će naknadno u posebnom rješenju.

U Rijeci 28. srpnja 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS).

DNA:

- tužiteljici AR iz [adresa]

- opunomoćeniku tuženika Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka,

Erazma Barčića 5