P-1155/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Branki Šolić u pravnoj stvari tužiteljice OM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Sonji Kolovrat, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, bez održavanja rasprave, dana 07.kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu br. 86268/05, sklopljenog dana 16.08.2005. godine između tužiteljice i HVB Splitska banka d.d. kao pravnog prednika tuženika koja glasi: „08. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita. „ pa stoga ta odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II.Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 25. 08. 2005.godine, pa do isplate, tekućom po stopi od 15% godišnje od 22.06.2006. godine do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 27.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja pa do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 134,64 EUR na ime troškova parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena dok se za više zatraženo za daljnji iznos od 107,36 EUR zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Dana 22.ožujka 2026. pred ovim sudom zaprimljena je tužba OM radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu zaključenim dana 16.kolovoza 2005.između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika, a kojom ugovornom odredbom je ugovorena naplata za obradu kredita u visini od 1,00% koja je naplaćena od tužiteljice jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ujedno potražuje i povrat iznosa naplaćenog temeljem takve odredbe. Navodi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica prihvatila ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor (obrazac) sastavljen od strane tuženika. Tužiteljica nije imala bilo kakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je mogla pregovarati o visini (postotku) naknade za obradu kredita. Članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, 46/2007; na snazi u vrijeme sklapanja ugovora) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, i dalje). Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok su posljedice ništetnosti propisane odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov, priznao sve odlučne činjenice i visinu tužbenog zahtjeva te status potrošača tužiteljice. Istakao je prigovor zastare te predlažio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Slijedom navedenog predložio je donijeti presudu bez odražavanja rasprave. Osporio je zahtjev za naknadu parničnog troška navodeći da tužitelju može samo može pripasti iznos od 50,00 EUR na ime sastava tužbe (25 bodova), dok ostali trošak nije osnovano dosuditi tužitelju. Tužitelju nije opravdano dosuditi trošak konferencije sa strankom budući nema dokaza da je ista održana, a ako jest, to nije trošak koji može pasti na teret suprotne stranke u postupku. Što se tiče sastava zahtjeva od 21.01.2026., ističe se da je tužitelj raspolagao Ugovorom o kreditu (vidljivo iz priloženog zahtjeva) pa je jednostavnom matematičkom operacijom množenja mogao (sve i da nije znao) dobiti točan iznos koji mu je naplaćen na ime tzv. ulazne naknade. U svakom slučaju po Tarifi taj trošak može iznositi 20,00 EUR (10 bodova), a ne 50,00 EUR (25 bodova) kako to traži tužitelj. U odnosu na zatražene sudske pristojbe ističe se da su tužitelji kao potrošači u ovakvim postupcima još od izmjena Zakona o sudskim pristojbama iz 2023. oslobođeni plaćanja pristojbi pa stoga ni taj trošak nije opravdano dosuditi tužitelju.

3.Predmet spora jest zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o tzv.ulaznoj naknadi ( naknada za obradu kredita) te pridruženi kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 132,72 EUR sa pripadajućim kamatama. Sporno je radi li se o nepoštenoj time i ništetnoj odredbi. Potrebno je odlučiti i o prigovoru zastare.

4. S obzirom da je tuženik priznao sve odlučne činjenice navedene u tužbi to je sud utvrdio da :

- su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao sljednik davatelja kredita sklopili ugovor o kreditu dana 16.kolovoza 2005.

- da je navedenim ugovorom u članku 8. ugovorena naplata za obradu kredita u visini od 1,00% koja je naplaćena od tužiteljice jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 132,72 EUR

- da tužiteljica u navedenom ugovornom odnosu ima status potrošača

- da prilikom sklapanja ugovora o kreditu te uglavljivanja sporne odredbe tužiteljica nije obaviještena niti informirana na što se odnosi navedena naknada niti je postojala mogućnost da se utječe na sadržaj ugovora odnosno navedene odredbe već je ista određena jednostrano od strane prednika tuženika.

5. Nakon utvrđenog činjeničnog stanja sud je primjenom mjerodavnog materijalnog prava utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan što se u nastavku obrazlaže. Presuda je donijeta izvan ročišta, a temeljem čl.332.a st.2.Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23; dalje: ZPP) jer je tuženik u odgovoru na tužbu priznao sve odlučne činjenice neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, pri čemu sud nije našao da bi postojali druge smetnje za donošenje ove presude.

6. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da isti nije osnovan. Naime, zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a budući je konkretna ništetnost utvrđena istom odlukom kojom je odlučeno o pridruženom kondikcijskom zahtjevu to zastara nije nastupila.

7. Iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07, dalje ZZP). Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

10.Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

11.U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

12.Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno što čini tuženika nesavjesnim stjecateljem.

13.Prema odredbi članka 81.ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe jest ništetnost iste (čl.87.ZZP).

14. Odredbom članka 323. Zakon o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je ugovorna odredba o tzv.ulaznoj naknadi ugovora iz 2005. nepoštena, a time i ništetna što znači da tužitelj ima pravo potraživati povrat iste. Slijedom iznijetog odlučeno je kako je istaknuto u točki I. i II. izreke presude.

16. Tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate tekuće od uplate ulazne naknade budući se radi stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade.

17.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl.151. i čl.155.te Tbr. 7.t.1, Tbr.37.t.1., i Tbr.54. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23, 107/25) te Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/18, 51/23) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ( Narodne novine broj 50/26 – dalje Tarifa/26) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ( Narodne novine broj 37/23, dalje Tarifa'23). Tužiteljici je obistinjen trošak u ukupnom iznosu od 134,64 EUR, a sastoji se od :

- troška odvjetničkog zastupanjau iznosu od 100,00 EUR ( trošak sastava tužbe 50,00 EUR, trošak sastava dopisa od 21.01.2026. 50,00 EUR)

- plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR ( Tar.br.1.st.1.Tarife'23 u vezi čl.7.Zakona o sudskim pristojbama )

- zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 28,00 EUR (pristojbena obveza po Tar.br.2. Tarife'26 iznosi 30,00 EUR).

18. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak konferencije punomoćnika i stranke jer ga sud ne cijeni neophodnim u smislu čl.155.ZPP-a.

19.Slijedom navedenom tužiteljici je dosuđen trošak u iznosu od 134,64 EUR dok je za više zatraženo u iznosu od 107,36 EUR zahtjev je odbijen kao neosnovan. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni trošak temelji se na odredbi čl. 151.st.3.ZPP-a.

U Splitu, dana 07.kolovoza 2026.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

– punomoćniku tužiteljice uz odgovor na tužbu od 29.07.2026.

– punomoćniku tuženika

– u spis