Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-812/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Gradske toplane d.o.o., OIB: 84300617934, iz Karlovca, Tina Ujevića 7, zastupanog po punomoćniku Mati Burazinu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tužene TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Dinki Dobrović Legović, odvjetnici iz Karlovca, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-7/2023-9 od 25. travnja 2025., 7. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-7/2023-9 od 25. travnja 2025. u točkama I. i II. izreke presude.

II. Nepobijana točka III. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

III. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Snježane Plavetić Zrnić sa sjedištem u [adresa] poslovni broj Ovrv-447/2022 od 02. ožujka 2022. kojim je naloženo tuženoj TK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Gradska toplana d.o.o., [adresa], OIB: 84300617934, isplati iznos od 354,77 EUR/2.673,00 kn sa zakosnkom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 27.01.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 26.02.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 26.03.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 24.04.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 26.05.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 24.06.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 21.07.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 25.08.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 24.09.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 22.10.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 25.11.2021. do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR/222,75 kn od 24.12.2021. do isplate,

po stopi koja se određuje od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj TK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Gradska toplana d.o.o., [adresa], OIB: 84300617934, naknadi troškove postupka u iznos od 342,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos troška postupka 16,59 EUR za period od 02. ožujka 2022. do 25. travnja 2025. tužitelj se odbija.»

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da joj naknadi troškove postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a paušalno tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva te da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, ali ne navodi u čemu bi se sastojala istaknuta bitna povreda pa kako u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, nisu ispitivane te žalbene tvrdnje.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 354,77 eura, dakle u svoti koja ne prelazi 1.320,00 eura, pa se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti. Temeljem odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog postupka dospjelo potraživanje tužitelja prema tuženici koje se odnosi na račune izdane za razdoblje od prosinca 2020. do studenog 2021. i to za fiksne troškove isporuke toplinske energije za stan koji se nalazi u [adresa], na adresi [adresa] . Sud utvrđuje da se fiksni troškovi odnose na obračun snage i to: troškove snage za proizvodnju toplinske energije, troškove snage za distribuciju toplinske energije, naknadu za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i naknadu za djelatnost kupca toplinske energije koje je tuženica dužna plaćati kao krajnji kupac koji se izdvojio iz sustava opskrbe toplinske energije tužitelja.

7.1. Među strankama nije bilo sporno da je tuženica u utuženom razdoblju bila vlasnica stana u [adresa] na adresi [adresa], kao niti činjenica da se je odlukom tužitelja od 14. studenog 2014. izdvojila iz toplinskog sustava tužitelja.

7.2. U odnosu na spornu činjenicu jesu li tužitelj i tuženica bili u ugovornom odnosu te je li tuženica kao krajnji kupac nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava dužna plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije sud utvrđuje da su stranke bile u ugovornom odnosu i to zbog slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- ugovorom o koncesiji od 25. srpnja 2006. sklopljenim između Grada Karlovca kao davatelja koncesije i Toplane d.o.o. [adresa] kao koncesionara dano je koncesionaru pravo da obavlja djelatnost distribucije toplinske energije i pravo izgradnje energetskih objekata za distribuciju, na području Grada Karlovca,

- ugovorom o prijenosu Ugovora o koncesiji od 30. srpnja 2012., sklopljenim između Toplane d.o.o., kao prenositelja, i Gradske toplane d.o.o., kao primatelja, prenesen je na Gradsku Toplanu d.o.o., ovdje tužitelja, naprijed navedeni Ugovor o koncesiji,

- odlukom Grada Karlovca, Gradskog vijeća od 14. lipnja 2012. trgovačkom društvu Toplana d.o.o. [adresa], odobren je prijenos Ugovora o koncesiji za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije, sklopljenog dana 25. srpnja 2006. između navedenog trgovačkog društva i Grada Karlovca na trgovačko društvo Gradska toplana d.o.o. [adresa].,

- rješenjem Hrvatske energetske agencije od 26. srpnja 2012. trgovačkom društvu Gradska toplana d.o.o., Tina Ujevića, [adresa], ovdje tužitelju, izdana je dozvola za obavljanje energetske djelatnosti distribucije toplinske energije.

7.3. Ocjena je suda prvog stupnja da zbog činjenice da tuženica tijekom postupka nije osporila da je zgrada u kojoj se nalazi stan, koji je u utuženom razdoblju bio u njezinom vlasništvu, spojena na sustav opskrbe toplinske energije tužitelja, odnosno da eventualno tužitelj zgradu ne opskrbljuje toplinskom energijom, da su neosnovane činjenične tvrdnje tuženice da nije u ugovornom odnosu s tužiteljem i da ne bi bila u obvezi plaćati tzv. fiksne troškove, pri čemu se sud poziva na odredbu članka 39. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom („Narodne novine“ broj 129/06.) koja propisuje kako vlasnici posebnih dijelova nekretnina koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu na zajedničkom mjerilu toplinske energije u stambenim zgradama zaključuju ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže putem predstavnika suvlasnika, jer je kupac toplinske energije zgrada, a ne krajnji potrošač, kao i odredbu članka 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) kojom odredbom je propisano da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

7.4. U odnosu na obvezu plaćanja tzv. fiksnih troškova sud utvrđuje da su krajnji kupci, što je u konkretnom slučaju i tuženica, dužni i nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine broj: 80/13, 14/14, 120/14, 95/15 i 76/18; dalje: ZTTE), plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije, koju energiju za grijanje stana ili vode niti ne koriste. Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora, ali nastaju kao nužni u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja, a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), kao i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija) i to iz razloga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora, pri čemu se sud poziva na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev. 285/2021-3 od 23. kolovoza 2022. Iz tih razloga sud održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, jer je ovaj postupak započeo kao ovršni postupak na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.

8. Primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmet ispitivanja u ovom sporu male vrijednosti, kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

8.1. Prema članku 11. stavku 3., 4. i 5. ZTTE koji je bio na snazi u vrijeme nastanka utužene obveze, ugovor o opskrbi toplinskom energijom s distributerom toplinske energije (što je u konkretnom slučaju tužitelj), za suvlasnike stambene zgrade sklapa ovlašteni predstavnik suvlasnika stambene zgrade, a ne distributer toplinske energije sa svakim vlasnikom posebnog dijela zgrade te se taj ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine (stavak 5.), što je i tuženica kao vlasnica posebnog dijela – stana u stambenoj zgradi u [adresa].

8.2. Člankom 84. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99. – odluka USRH, 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZV) propisano je kad dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u svezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine (naknade zbog trošenja električne energije, plina, toplinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neka druga osoba, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo toga posebnog dijela nekretnine duguje te naknade dobavljačima odnosno davateljima usluga, pa je stoga obveza tuženice kao vlasnice posebnog dijela nekretnine – stana u zgradi [adresa] u [adresa] da tužitelju plati utuženu tražbinu propisana i citiranom zakonskom odredbom.

8.3. Činjenicu da je tuženica bila u obveznom pravnom odnosu sa tužiteljem nedvojbeno dokazuje i Odluka tužitelja broj 7123 od 14. studenog 2014. kojom tužitelj tuženicu kao krajnjeg kupca na zajedničkom mjerilu toplinske energije u centralnom toplinskom sustavu, sa šifrom krajnjeg kupca: 34356/13322, na njezin zahtjev, a uz dostavljenu potrebnu dokumentaciju, izdvaja iz zajedničkog toplinskog sustava Gradske toplane d.o.o. [adresa]. I tom odlukom tužitelja određeno je da je tuženica , kao krajnji kupac, dužna plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju uporabnu cjelinu sukladno članku 45. stavku 9. ZTTE od dana 1. listopada 2014. (točka 3. Odluke).

8.4. Dakle, po ocjeni ovog suda, tužitelj i tuženica su u obvezno pravnom odnosu iz kojeg sukladno članku 45. stavku 9. ZTTE proizlazi obveza tuženice kao krajnjeg kupca, koja je izdvojena iz zajedničkog toplinskog sustava, plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, pa je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Valja navesti da je pravno shvaćanje da je kupac toplinske energije koji se na zajedničkom mjerilu toplinske energije izdvojio iz toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako, osim one na koju s poziva prvostupanjski sud, i u odlukama poslovni broj Rev-330/2021 od 4. srpnja 2023, Rev-926/2021 od 4. travnja 2021 i Rev-729/2022 od 22. svibnja 2024. Takvo pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske temelji i na shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C- 708/17 i C-725/17, "EVN Bulgaria Toplofikacia" EAD protiv TKV (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio T, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i "Toplofikacia Sofia" EAD protiv HKV, uz sudjelovanje "Termokomplekt" OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sud, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), prema kojem se nacionalni propisi kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi s više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle, i oni vlasnici koji se, (kao ovdje tuženica), izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu.

10. Imajući u vidu da je člankom 45. stavkom 9. ZTTE propisana obveza kupca koji se izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije, te da je u naprijed navedenim odlukama Vrhovnog suda Republika zauzeto novo pravno shvaćanje u odnosu na ono izraženo u odluci poslovni broj Rev x- 670/2011 na koje se poziva Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-883/2019 od 19. siječnja 2023., na koju se pak tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi poziva tuženica, te da je naprijed izneseno pravno shvaćanje suda Europske unije primjenjivo i na konkretni slučaj, to su navodi tuženice kojima izražava pravno shvaćanje da tužitelj ne može zahtijevati plaćanje nečega što nije isporučeno stoga što se izdvojila iz sustava toplinskog grijanja, protivni toj zakonskoj odredbi zbog čega takvo pravno shvaćanje ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. Kako tuženica nije uspjela sa žalbom, neosnovan je njezin zahtjev da joj tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka iz kojih razloga je zahtjev odbijen.

Koprivnica, 7. kolovoza 2026.

Sutkinja

Tatjana Kučić