Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-572/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja JT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnikom tuženika i javno objavljene presude 7. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209221466/07, od dana 22. svibnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-15013/07, dana 23. svibnja 2007. godine, koji glasi:"u iznosu kunske protuvrijednosti od 107.200,00 CHF (slovima: stosedamtisućadvjesto i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209221466/07, od dana 22. svibnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-15013/07, dana 23. svibnja 2007. godine, koji glasi: "od 107.200,00 CHF (slovima: stosedamtisućadvjesto i 00/100 CHF) ", te "sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209221466/07, od dana 22. svibnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-15013/07, dana 23. svibnja 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF", te "537,44 CHF (slovima: petstotridesetsedam i 44/100 CHF)."

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. P. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209221466/07, od dana 22. svibnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-15013/07, dana 23. svibnja 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora".

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju FT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe, kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak isplatiti iznos od 24.679,41 EUR, s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od dospijeća do 31.12.2007.g. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04), koja je iznosila 15% godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2023.g. visini koja se određuje za svako polugodište od 01.08.2015.g. do 31.12.2023.g. visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to, a koje teku:

na iznos od 1,05 EUR od 15.09.2007.g. pa do isplate

na iznos od 11,28 EUR od 15.11.2008.g. pa do isplate

na iznos od 13,41 EUR od 15.01.2009.g. pa do isplate

na iznos od 16,28 EUR od 15.02.2009.g. pa do isplate

na iznos od 17,75 EUR od 15.03.2009.g. pa do isplate

na iznos od 14,32 EUR od 15.04.2009.g. pa do isplate

na iznos od 13,84 EUR od 15.05.2009.g. pa do isplate

na iznos od 8,47 EUR od 15.06.2009.g. pa do isplate

na iznos od 3,69 EUR od 15.07.2009.g. pa do isplate

na iznos od 2,19 EUR od 15.09.2009.g. pa do isplate

na iznos od 0,24 EUR od 15.10.2009.g. pa do isplate

na iznos od 2,76 EUR od 15.12.2009.g. pa do isplate

na iznos od 6,93 EUR od 15.01.2010.g. pa do isplate

na iznos od 11,33 EUR od 15.02.2010.g. pa do isplate

na iznos od 10,20 EUR od 15.03.2010.g. pa do isplate

na iznos od 17,59 EUR od 15.04.2010.g. pa do isplate

na iznos od 15,71 EUR od 15.05.2010.g. pa do isplate

na iznos od 22,99 EUR od 15.06.2010.g. pa do isplate

na iznos od 44,13 EUR od 15.07.2010.g. pa do isplate

na iznos od 39,34 EUR od 15.08.2010.g. pa do isplate

na iznos od 57,40 EUR od 15.09.2010.g. pa do isplate

na iznos od 47,92 EUR od 15.10.2010.g. pa do isplate

na iznos od 40,79 EUR od 15.11.2010.g. pa do isplate

na iznos od 71,85 EUR od 15.12.2010.g. pa do isplate

na iznos od 85,66 EUR od 15.01.2011.g. pa do isplate

na iznos od 75,70 EUR od 15.02.2011.g. pa do isplate

na iznos od 77,19 EUR od 15.03.2011.g. pa do isplate

na iznos od 70,05 EUR od 15.04.2011.g. pa do isplate

na iznos od 72,29 EUR od 15.05.2011.g. pa do isplate

na iznos od 96,72 EUR od 15.06.2011.g. pa do isplate

na iznos od 100,19 EUR od 15.07.2011.g. pa do isplate

na iznos od 132,35 EUR od 15.08.2011.g. pa do isplate

na iznos od 122,46 EUR od 15.09.2011.g. pa do isplate

na iznos od 107,03 EUR od 15.10.2011.g. pa do isplate

na iznos od 105,69 EUR od 15.11.2011.g. pa do isplate

na iznos od 8.278,39 EUR od 10.11.2011.g. pa do isplate

na iznos od 14.864,23 EUR od 29.11.2011.g. pa do isplate

a sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju FT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.104,20 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana presuđenja, tj. od 7. kolovoza 2026., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 10,07 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana 22. svibnja 2007. godine, sklopio ugovor o kreditu broj 209221466/07, kreditna partija 7103661103, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 107.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je pretpostavio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.

2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prvotužena Zagrebačka banka d.d., "u razdoblju od 01. 04. 2005. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.04.2005. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima" .

3. Zaključak je Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, odnosno tuženik ovdje tužitelju nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, a u duhu navedene prakse iz kolektivnog spora jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

4. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 24.693,75 €/186.055,05 kn.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. travnja 2018. godine, osporava tužitelju potrošačka svojstva po ugovoru o kreditu, te neosnovano pozivanje tužiteljice na sporove za kolektivnu zaštitu potrošača, jer su utvrđenja tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Nadalje, tuženik navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, a također kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Navodi da banka nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina i tuženik također u vrijeme zaključenja ugovora nije znao niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize.

6. Tuženik navodi da je korisnika kredita informirao o svim poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF jer je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, pa ne može se očekivati da banka klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik navodi da je valutna klauzula dispozitivna odredba Hrvatskog prava i stoga je isključena od kontrole nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu, te se poziva na čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. godine. Nadalje, tuženik u odnosu na zatezne kamate navodi da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2010. godine pa čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

7. U odnosu na prijedlog tužitelja, a radi provođenja vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, tuženik je predložio da vještak uzme u obzir i negativne tečajne razlike, a u podnesku od 6. studenog 2024. godine tuženik je istakao prigovor radi prebijanja pozivajući se na odredbu čl. 323. ZOO-a s osnove pretplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita u iznosu od 10,07 EUR.

8. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, otplatni plan, pročitao nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke, očitovanje istog vještaka na pisani nalaz, saslušao tužitelja, te pročitao podneske stranaka.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Tužitelj FT u svom iskazu je naveo da je Ugovor o kreditu sa tuženikom zaključio 2007. godine u valuti CHF za rješavanje stambenog pitanja, a upravo je kod tuženika zaključio ovaj ugovor jer je bio njihov klijent i u druge banke nije išao. U poslovnici banke su mu upravo predložili zaključenje ovog ugovora kao najpovoljnijeg ugovora i da će zasigurno zaključenjem ovog ugovora i biti najzadovoljniji. U to vrijeme bio je u radnom odnosu, nije imao registriran obrt, a niti je bio član trgovačkog društva. Naveo je da u banci nisu sa njime pregovarali o nikakvim uvjetima, znači o kamatnoj stopi i valuti, da je već bila sačinjena "špranca" ugovora uz obrazloženje da je to za njega najpovoljniji ugovor. Nitko ga nije upozorio na rizik zaključenja ugovora u valuti CHF već upravo suprotno rečeno mu je da će vrlo povoljno proći. Početna rata mu je iznosila oko 2.500,00 kn da bi u nekom kraćem roku ona iznosila i oko 3.900,00 kn. Rate kredita je on osobno uplaćivao. Od iznosa kredita kupio je stambeni objekat u kojem i sada živi.

11. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 22. svibnja 2007. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog valutne klauzule.

12. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana 22. svibnja 2007. godine, sklopio ugovor o kreditu broj 209221466/07, kreditna partija 7103661103, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 107.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

13. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi u čl. 1., čl. 2., čl. 7. i čl. 23. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, te dali je nastupila zastara potraživanja. Dakle, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula te isplata novčanog iznosa na osnovu tečajne razlike.

14. Iz provedenih dokaza, iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s tužiteljem, kao potrošačem, pregovarao o spornoj odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno iz iskaza tužitelja utvrđeno je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bio upozoren na rizike koje donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što ga je i ponukalo na sklapanje tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je i u skladu s materijalnom dokumentacijom iz spisa i to pregleda prometa po kreditu i specifikacijama uplata iz kojih je razvidno da je tužitelj tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

15. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Zagrebačka banka d.d. u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane. Također i tužitelj u svom iskazu potvrđuje i opisuje na koji način je zaključio ugovor o kreditu, te je i navela da je ugovor zaključio na preporuku službenika banke, jer je takav kredit bio najpovoljniji u tom trenutku, te da i prije zaključenja ugovora i tijekom otplate kredita nije pregovarao s tuženikom o nikakvim uvjetima iz ugovora kao što su promjena kamatne stope, rate kredita, tečaj i sl.

17. U čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Osim toga odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

19. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

20. Prilikom ocjene jeli određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu sadržaj odredbi čl. 1. Ugovora prema kojem se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet ugovora veže uz stranu valutu uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize, te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocijeni ovog suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane banke u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, a konkretno tužiteljica, nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

21. Neosnovani su navodi tuženika da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo te je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je uvjerljivo iskazala da mu je kredit u valuti CHF predočen kao najpovoljniji od strane službenice banke koju je opravdano smatrao stručnom i čiju je sugestiju za sklapanje takvog ugovora i prihvatio. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao i istog upozoravao što znači valutna klauzula, te da može doći do rasta tečaja, a osim toga i sam tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije imao razumnog osnova predvidjeti značajni porast tečaja CHF, pa je stoga nelogično da bi o istome upozoravao potrošače.

22. Odredbe čl. 502.c ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

23. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 12. travnja 2023. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

24. U pogledu prigovora da je odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule za istaknuti je da je u predmetnom postupku sporno je li nepoštena a time i ništena odredba o valutnoj klauzuli CHF, a ne valutna klauzula općenito. Naime, valuta CHF nosi veći rizik od ostalih valuta, a ta činjenica prosječnom potrošaču nije bila objašnjena od strane banke, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

25. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, temeljem čega je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je na dostavljeni nalaz vještaka istaknuo prigovor pojedinim matematičkim izračunima, jer je vještak iznose navodne pretplate u protuvrijednosti utvrdio temeljem krivog tečaja CHF, te tuženik pretpostavlja da vještak koristi tečaj važeći na dan dospijeća umjesto tečaja važećeg na dan stvarne uplate. Na istaknute prigovore vještak se očitovao u podnesku od 14. studenog 2025. godine te naveo da na dan dospijeća pojedinog anuiteta banka od do tada nedospjele glavnice dio prenosi na dospjelu, kao sastavni dio anuiteta zajedno s pripadajućom redovnom kamatom i tom prilikom anuitet iskazuje i u kunama da dan dospijeća istog. Pretplate anuiteta računate su također na dan dospijeća pojedinog anuiteta, te nije pogrešno primijeniti i tečaj na isti dan, a ukoliko se dogodi da korisnik kredita kasni s plaćanjem anuiteta, banka će ga teretiti zateznom kamatom pa ni tada banka neće biti oštećena. Slijedom toga vještak navodi da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju od 22. ožujka 2021. godine.

26. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu suda, odnosno zadatku suda na način da se vještačenje provede na okolnost razlike između početno ugovorenog tečaja u početnom iznosu anuiteta i svih kasnijih promjena, povećanja razlike tečaja od početno ugovorenog u svakom od anuiteta. Tako je i vještak na temelju raspoložive dokumentacije u spisu izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 24.679,41 eura.

27. Nakon što je vještak otklonio prigovore tuženika stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, pa je sukladno nalazu vještaka tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da je od ukupnog pretplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 24.679,41 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

28. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

29. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove pa ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornim odredbi, već upravo suprotno tuženik je kao kreditor povrijedio interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, pa ne može sada tuženik tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

30. Ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek eventualno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a jedan od vidova štete. Za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje više preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku ne postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 500,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 29. listopada 2024. godine 500,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 26. studenog 2024. godine 500,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2026. godine 500,00 eura, zastupanje na ročištu 12. studenog 2024. godine 500,00 eura, zastupanje na ročištu 11. lipnja 2026. godine 500,00 eura, zastupanje na ročištu 1. srpnja 2026. godine 500,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 250,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 937,50 eura, te troškove vještačenja u iznos od 270,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 146,70 eura, tj. ukupno 5.104,20 eura, a sve prema zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, a koji je u skladu s odvjetničkom tarifom i VPS-om, te je tužitelju i dosuđen.

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 7. kolovoza 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku