Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Kž-258/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ante Ujevića, predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Ivana Klapšića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Paule Vlašić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika VO, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023, 36/2024, 136/2025 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i okrivljenog VO protiv presude Općinskog suda u Zadru od 25. svibnja 2026., broj K-249/2026-20, u sjednici održanoj 7. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i okrivljenog VO kao neosnovane i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni VO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 te je temeljem citiranih zakonskih odredbi i odredbe članka 44. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

1.1. U kaznu zatvora od 8 (osam) mjeseci sukladno odredbi članka 54. KZ/11 okrivljeniku VO uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i oduzimanje slobode od dana 13. veljače 2026. godine pa nadalje.

1.2. Temeljem odredbe članka 69. stavak 1. KZ/11 okrivljeniku VO izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti. Sukladno odredbi stavka 2. istog članka sigurnosna mjera izvršava se u okviru zatvorskog sustava, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine. Ovu sigurnosnu mjeru sudac izvršenja će obustaviti ukoliko prestanu razlozi zbog kojih je izrečena.

1.3. Temeljem odredbe članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012 – odluka Ustavnog suda, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025, 13/2026 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljenik VO oslobođen je troška iz članka 145. stavak 1. točka 1. i 6. ZKP/08 odnosno naknade paušalne svote te materijalnog troška za vještačenje i pristup vještaka na raspravu u ukupnom iznosu od 655,39 eura.

2. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru (dalje u tekstu: ODO) zbog odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP/08. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači prvostupanjsku presudu na način da se okrivljeniku izrekne stroža kazna zatvora.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio i okrivljeni VO po branitelju Tomislavu Gambiraži, odvjetniku u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji te predlaže da se usvoji žalba i pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu radi ponovnog suđenja.

4. U odgovoru na žalbu okrivljeni VO pobija navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu, a prihvati žalbu okrivljenika i pobijanu presudu preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe, podredno da se ukine presuda i predmet vrati istom sudu radi ponovnog suđenja.

5. Spis je, u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, koje je spis vratilo 9. srpnja 2026.

6. Žalbe ODO i okrivljenog VO nisu osnovane.

7. Suprotno navodima žalbe okrivljenika sud prvog stupnja pobijanom presudom nije ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer je sud za svoja utvrđenja naveo jasne, potpune i neproturječne razloge tako da je presuda jasna i može se ispitati.

8. Okrivljenik nije u pravu kada tvrdi da nije znao da je oštećenik – žrtva ĆO dijete jer iz njegove obrane iznesene tijekom prvog ispitivanja od strane ODO proizlazi da su "djeca uznemiravala njegovu partnericu", da su "djeca lupala po ulaznim vratima kuće" tako da bez obzira na tvrdnje okrivljenika (i njegove partnerice FO) iznesene tijekom postupka, pa i u žalbi, u pogledu fizičkog izgleda osoba koje su lupale po vratima kuće FO, okrivljenik je znao da je osoba koju je napao na ulici, kod kuće njegove partnerice, dijete.

9. U odnosu na žalbeni prigovor da nema dokaza da je okrivljenik inkriminirane zgode djetetu KO prijetio uporabom pištolja i da se utvrđenje suda prvog stupnja u tom pogledu temelji samo na iskazu žrtve i činjenici da je u kući FO prilikom pretrage pronađen plinski pištolj, valja napomenuti da je sama FO navela da ona nema oružja u svojoj kući pa je stoga razumno za zaključiti da je pištolj koji je pronađen ubrzo nakon inkriminiranog događaja upravo pištolj koji je koristio okrivljenik inkriminirane zgode (dijete nije moglo znati nalazi li se u kući FO pištolj ili ne).

10. Što se tiče prigovora koji se odnose na događaj neposredno, a u vezi navoda žalbe da sud pri tome nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaz FO i obranu okrivljenika, valja istaći da se okrivljenik može braniti na način kako to njemu najbolje odgovara i ide mu u korist, tako da njegova obrana ne mora predstavljati vjerodostojni dokaz o činjenicama, a što se tiče iskaza FO, ona sama navodi da događaj, nakon što su okrivljenik i žrtva pali na tlo, nije vidjela zbog zidića koji je bio između nje i mjesta događaja. Isto tako je za očekivati da bi iskazivala i u korist svog partnera.

11. Stoga navodi žalbe koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovani obzirom da je sud prvog stupnja činjenično stanje utvrdio pravilno i potpuno, na temelju sveobuhvatne ocjene izvedenih dokaza i rezultata postupka (točka 11. obrazloženja pobijane presude).

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je utvrdio da je okrivljeni VO kriv radi počinjenja konkretnog kaznenog djela koje mu se stavlja na teret te mu je za to djelo, suprotno navodima žalbe ODO i okrivljenika, pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, uz sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti.

12.1. Odlučujući o vrsti i mjeri kazne sud prvog stupnja je olakotnima kod okrivljenog cijenio njegove osobne i imovinske prilike te činjenicu da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, a kao otegotnu okolnost na njegovoj strani cijenio je višestruku osuđivanost pa i zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. u vezi članka 34. KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.

12.2. ODO neosnovano prigovara utvrđenoj kazni zatvora pri čemu svoj stav temelji, u bitnom, na činjenici da je oštećenik – žrtva u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio dijete, u dobi nepunih 15 godina te da je okrivljenik višestruko osuđivana osoba, zbog čega bi mu trebala biti izrečena kazna zatvora u duljem trajanju. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno cijenio navedene okolnosti pri čemu valja istaknuti da je utvrđeno da je žrtva u fizičkom i psihičkom smislu dijete koje još nije oblikovano i izgrađeno niti formirano u osobu stabilnih emocija, racionalnog razmišljanja i stavova, s jasnim granicama dopuštenog ponašanja koje razmišlja kratkoročno i vodi se trenutnim osjećajima, a ne dugoročnim posljedicama te ima snažnu potrebu za novim iskustvima, riskiranjem i testiranjem granica. S druge strane je sud pravilno utvrdio i da je dijete – žrtva doista lupanjem na vrata kuće FO, slabo pokretne i bolesne partnerice okrivljenika izazvalo reakciju samog okrivljenika. Dakle, napad okrivljenika na ĆO i izrečene prijetnje okrivljenika žrtvi nisu bile bez ikakvog povoda, već su izazvani ponašanjem žrtve koje prelazi granicu dječje razigranosti. Naime, ĆO (i njegovo društvo) je znao da mu FO zbog bolesti ne može uzvratiti i zbog toga ju je odabrao kao žrtvu (FO je u svojem iskazu navela da se lupanje po vratima u toj ulici događalo isključivo njoj). Stoga dječja dob, razigranost, želja za avanturom, ispitivanje granica strpljenja trećih osoba ne može u cijelosti pokriti nedostatak empatije djeteta – žrtve u odnosu na starije i nemoćne osobe ili manjkavost kućnog odgoja i kontrole djeteta što je, u biti, utvrdio i sud prvog stupnja (točka 16. obrazloženja pobijane presude). Takvo ponašanje djeteta u svakom slučaju ne opravdava pretjeranu reakciju okrivljenika, ali je i ta reakcija okrivljenika bila u velikoj mjeri prouzročena njegovim dugogodišnjim zdravstvenim problemima, zbog čega je i utvrđeno da je djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivost. U tom smislu treba cijeniti postupanje okrivljenika konkretne zgode unatoč tome što je ranije već bio osuđen zbog kaznenih djela s elementima nasilja. Navedena utvrđenja odnose se, a contrario, i na navode žalbe okrivljenika protiv odluke o kaznenoj sankciji.

12.3. Stoga se utvrđuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, imajući u vidu sve činjenice bitne za odluku o vrsti i mjeri kazne, da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može ostvariti upravo kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci.

13. Iz tih je razloga utvrđeno da navodi žalbi ODO i okrivljenika nisu osnovani, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene ni povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci.

U Karlovcu 7. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Ante Ujević