REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1870/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana., održane u nazočnosti ĆH, odvjetničke vježbenice i zz za punomoćnike tužiteljice odvjetnike iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba i u nazočnosti Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice u Zagrebu i zz za Andreju Šeša, odvjetnicu u Zagrebu, kao punomoćnicu tuženika, dana 06. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: 219385 sklopljen 22.08.2008., potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta dana 22.08.2008. pod brojem OV-15040/2008, između tužitelja UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 218,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 25.08.2008. pa do isplate, koja je do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj: 219385 sklopljen 22.08.2008., potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta dana 22.08.2008. pod brojem OV-15040/2008, između tužitelja UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi: „Prijevremena otplata kredita:

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. .''.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13,52 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 10.09.2015. pa do isplate, koja je do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 355,77 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 06. kolovoza 2026. pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 20.03.2026. godine podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tuženik univerzalni pravni sljednik VOLKSBANK d.d. obzirom da je VOLKSBANK d.d. nakon što je promijenio tvrtku u Sberbank d.d. pripojen tuženiku. Tužitelj je s prednikom tuženika dana 22.08.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 219385, a koji je dana 22.08.2008. potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OV- 15040/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), na iznos od 24.844,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

2. Odredbom članka 6.1. Ugovora o kreditu određena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u jednokratnom iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Nadalje, tužitelj navodi da je on predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatio za što mu je tuženik obračunao i naplatu naknadu u visini od 101,85 HRK dana 10.09.2015. Odredbom članka 11.2. Ugovora o kreditu određeno je da je prijevremena otplata moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

3. Tužitelj napominje da je predmetni kredit sklopio u svojstvu potrošača. U predmetnom slučaju se radi o standardnom ugovoru o kreditu sklopljenom 2008. s valutnom klauzulom CHF, pri čemu se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužitelju kao potrošaču objašnjeni rizici koje nosi valutna klauzula, kao i razlozi zbog kojih mu je člankom 6.1. Ugovora o kreditu nametnuta odredba o plaćanju naknade od 1,50 % iznosa kredita, kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita iz članka 11.2. Ugovora o kreditu. O navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik je unosio ništetne odredbe u ugovor pa su iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama između banke, odnosno tuženika i tužitelja koji se u predmetnom odnosu nalazi u svojstvu potrošača.

4. Dakle odredbom članka 6.1. Ugovora o kreditu tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita nametnuo obvezu plaćanja tzv. ulazne naknade prilikom prvog korištenja kredita pri čemu se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik je unosio ništetne odredbe u ugovor (npr. o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi), pa je ista odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama između banke, odnosno tuženika i tužitelja koji se u predmetnom odnosu nalazi u svojstvu potrošača, a također i iz istih razloga odredba iz članka 11.2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu. Tužitelj navodi da također, u odnosu na prijevremenu otplatu, tuženik svoje uvjete prijevremene otplate nije uručio tužitelju ili ga na bilo koji način upoznao sa sadržajem istih. Isto tako, tuženik nikada tužitelju nije prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade niti je iste unio u Ugovor o kreditu koji se morao sklopiti u pisanom obliku.

5. Tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik nesporno sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorene nepoštene odredbe o ulaznoj i izlaznoj nakadi, pri čemu tuženik tužitelju nije na transparentan način razjasnio relaciju odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada.

6. Vezano za ulaznu naknadu tužitelj naglašava da je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.g. potvrdio presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2836/2022-2 od 8. studenoga 2022., kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara ulazna naknada, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP što sud temelji ne samo na činjenici da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nego i na činjenici da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, a sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Sud je utvrdio da se radi o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, stoga ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u obrazloženju predmetne presude Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je kako: „Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“

- „Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).“

7. Tužitelj zaključuje da je razvidno i nesporno kako je ugovaranje ulazne naknade u konkretnom slučaju ništetno.

8. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu tužitelj ističe kako je odredba čl. 11. st. 2. Ugovora nepoštena i ništetna, a ista glasi: „Prijevremena otplata kredita:

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. .''. Tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ako prijevremeno otplati kredit. Tužitelj navodi da sporna ugovorna odredba iz točke 11.2. Ugovora u slučaju prijevremenog vraćanja kredita govori samo o „uvjetima koje odredi Kreditor“, dakle, tuženik je tom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, a iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena/činidba neodrediva.

10. Prema čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05), pa polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Nadalje, iz svega navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05.

11. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05).

12. Primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu o plaćanju navedenih naknada ugovorene na netransparentan način bez navođenja na koji način će banka utvrditi visinu tih naknada, bez ikakvog troškovnika koji bi opravdali naplatu predmetnih naknada i koji bi tužitelju u konkretnom slučaju prije zaključenja ugovora dali mogućnost da sam procjeni kod koje joj je banke povoljnije uzeti kredit odnosno koja banka će joj naplatiti manje troškove obrade kredita i troškove za prijevremenu otplatu kredita, te da tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno na koji način će se utvrditi predmetne naknade, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bio dužan platiti tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primio na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, dok prema odredbi članka 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. i III. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznose koje je primio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana uplate svakog pojedinog iznosa.

14. Tužitelj je zbog ništetne odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu odnosno zbog ugovorne odredbe prema kojoj je ugovorena naknada prilikom prvog korištenja kredita ukupno platio tuženiku iznos 373,26 CHF / 1.648,41 HRK / 218,78 EUR, a koji tužitelj iznos potražuje zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25.08.2008. odnosno od dana plaćanja pa do isplate.

15. Tužitelj je zbog ništetne odredbe članka 11.2. Ugovora o kreditu odnosno zbog ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ukupno platio tuženiku iznos od 101,85 HRK / 13,52 EUR, a koji iznos je utvrđen nalazom i mišljenjem sudskog vještaka financijske struke u postupku koji se vodio pred naslovnim sudom zbog utvrđenja i isplate temeljem ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (op.a. str. 3. priloga Nalazu i mišljenju), a koji tužitelj iznos potražuje zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10.09.2015. odnosno od dana plaćanja pa do isplate.

16. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelj predlaže Naslovnom sudu nakon provedenog postupka donijeti sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: 219385 sklopljen 22.08.2008., potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta dana 22.08.2008. pod brojem OV-15040/2008, između tužitelja UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 218,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 25.08.2008. pa do isplate, i to do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj: 219385 sklopljen 22.08.2008., potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta dana 22.08.2008. pod brojem OV-15040/2008, između tužitelja UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi: „Prijevremena otplata kredita:

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. .''.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13,52 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 10.09.2015. pa do isplate, i to do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

17. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 28.05.2026. godine očituje se na tuženikov odgovor na tužbu na način da osporava sve prigovore tuženika kao neosnovane, te detaljno obrazlaže svoje navode u odnosu na svaki pojedini po tuženiku istaknuti prigovor.

18. Tako u npr. prigovor zastare, tužitelj navodi da je prigovor neosnovan, obzirom na pravno shvaćanje prihvaćeno na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kao i činjenicu da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Sud EU, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, obrazložio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom, pa da se na sporne ugovorne odredbe se ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, jer te odredbe nisu niti o predmetu ugovora, niti o primjerenosti cijene.

19. Tužitelj se poziva i na odredbu članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) gdje je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. ZOO-a i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

21. Dakle, u potpunosti je nesporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita i prijevremenu otplatu kredita ne potpada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“, te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti obzirom da ispunjava sve kriterije; nepostojanje pojedinačnog pregovaranja ugovorne odredbe, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja te znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu druge ugovorne strane.

22. Tužitelj posebno ukazuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, naime, tužitelj je bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora kako u pogledu njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je, kao jača ugovorna strana, postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, a u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio, niti je to objasnio tužitelju o tome kakav je to valjani i pravno opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita odnosno naknade za prijevremenu otplatu.

23. Tužitelj, uz ostalo, opetovano navodi da tužitelju nije objašnjena struktura troškova i o čemu ovisi visina naknade, te da odredba o ulaznoj naknadi, suprotno tvrdnjama tuženika, nije razumljiva, jer ne sadrži bilo kakve parametre temeljem kojih je tužitelj mogao znati koje mu usluge, naknade ili druge troškove tuženik naplaćuje ovom naknadom.

24. Ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

25. Tužitelj navodi da za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“.

26. Slijedom navedenog, odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna.

27. Tužitelj naglašava da mu, pored utuženog iznosa, temeljem odredbe čl. 1115. ZOO pripada pravo i na zakonske zatezne kamate, počevši od dana kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj uplatu primio, a suprotno navodima tuženika kako isti nije nepošten stjecatelj, tužitelj ističe kako je tuženik već prilikom sklapanja ugovora bio nepošten upravo iz razloga što ga je sklopio kao osoba u okviru svoje registrirane djelatnosti, a koja je morala znati kako je predmetna odredba ništetna.

28. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže naslovnom sudu, po zaključenja raspravljanja, u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

29. Do zaključenja glavne rasprave, tužiteljica, svojim podneskom od 19.06.2026. godine dostavlja dopis tuženika iz kojeg proizlazi da je dana 25.08.2008. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.648,41 HRK. Navedena činjenica u cijelosti je sukladna prometu po kreditu koji je tužiteljica već dostavila uz tužbu te je iz istoga jasno i nedvojbeno razvidno da je predmetna naknada plaćena.

30. Tužiteljica naglašava da je upravo tuženik tijekom postupka osporavao činjenicu plaćanja predmetne naknade, slijedom čega je teret dokazivanja svojih tvrdnji bio na tuženiku. Stoga je tuženik bio dužan dokazati eventualnu neosnovanost navoda tužiteljice o izvršenom plaćanju, a ne obrnuto.

31. Kod tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljica ustraje u tijeku cijelog postupka, te potražuje troškove prema troškovniku zajedno sa zateznim kamatama na trošak počev od presuđenja pa do isplate.

32. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

33. Tuženik ističe prigovor vezano uz status tužiteljeva statusa potrošača, navodeći a isto tužitelj mora dokazati kao i namjenu sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti.

34. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba, ali da nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Radi se o nenamjenskom kreditu, a tužitelj nije dostavio dokaze u koju svrhu su sredstva iz kredita utrošena. Tuženik, uz drugo, navodi da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive, te da je upravo postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite.

35. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, jer je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara, kao u presudi VSRH Rev x 183/2011-2. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 22.8.2008., potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

36. Vezano uz prigovor zastare, tuženik dodatno ističe da je isti tužitelj protiv ovdje tuženika, temeljem istog ugovora o kreditu, podigao tužbu pod posl.br. P- 11779/2019, kojom tužbom i tužbenim zahtjevom je potraživao utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa da je riječ o vremenskom razdoblju od 7 godina između dvije tužbe. Navedeno tuženik ističe iz razloga što je u trenutku podizanja prethodne tužbe, tužitelj mogao već tada ustati s tužbom i u pogledu naknade koja je predmetom ove tužbe, obzirom na ispunjenje svih materijalnih i procesnopravnih pretpostavki za istu. Naime, sud EU je u predmetu C-230/24, Banco Santander u pogledu sporova u kojima je riječ o potraživanjima iz istog ugovornog odnosa, jasno zauzeo stav u pogledu pitanja zastare.

37. Čak i presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“ „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“

38. Tuženi zaključuje da pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost, te se tuženik poziva na odluke Suda EU, odnosno, ESLJP koje citira.

39. U odnosu na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, tuženik zaključuje da to pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje, a da je nužno da sudovi sude prema važećim zakonima.

40. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se već i samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive odredbe. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

41. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik izvodi zaključak da je očito kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

42. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Tuženik osporava da bi ovdje sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja.

43. Kada govorimo o ulaznoj naknadi, govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu u izričito prihvatio te i takve troškove.

44. Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 7. Ugovora o kreditu i ispoštovao. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom. Tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, slijedom čega je banka i napravila procjenu rizika i u skladu s time ponudila uvjete koje je ovdje tužitelj prihvatio. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi pozivana Opće uvjete, što je u ovom slučaju ispunjeno.

45. Uz već navedeno, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade, a uz navedeno, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se poziva i na presude Suda EU kao i na Direktivu.93/13/EEZ.

46. Tuženik posebno naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu.

47. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju. Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju, a da visina naknade u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

48. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju. Tuženik je u potpunosti postupao sukladno propisima te ispoštovao sve obveze vezane uz predmetni ugovorni odnos.

49. Dodatno, tužitelj nije niti dostavio dokaz da je sporna naknada uopće naplaćena pa je upitno postoji li uopće i pravni interes za vođenje ovog postupka, pa da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako nema mjesta osnovanosti tužbenog zahtjeva, te se tuženik protivi i provođenju financijskog vještačenje jer nema potrebe utvrđivati visinu potraživanja koje je neosnovano.

50. Opreza radi, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.).

51. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

52. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih prigovora i navoda, te do zaključenja glavne rasprave čini nespornim da je tužiteljica platila i tzv. ulaznu naknadu i izlaznu naknadu u utuženim iznosima, ali i nadalje osporava osnov. Tuženik potražuje troškove postupka prema troškovniku i na trošak potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

53. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis, saslušao je tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako su stranke suglasno istakle da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

54. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

55. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je isti prijevremeno otplaćen, nije sporno da predmetni ugovor sadrži ugovorne odredbe koje su obuhvaćene deklaratornim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari, te da je tužitelj isplatio tuženiku tzv. ulaznu i izlaznu naknadu u iznosima koji su utuženi u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, ali je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, da li su odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. ništetne, osnov tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zatezne kamate, kao i da li je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja utuženih iznosa koje mu je za ove naknade platio tužitelj, kao i potrošački status tužitelja i način trošenje sredstava kredita po tužitelju, da li su ugovorne odredbe obuhvaćene ovim tužbenim zahtjevom dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, dok sama visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

56. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužiteljice saslušane osobno kao stranke, sud utvrdio da je tužiteljica rođen 1955. po zanimanju umirovljena medicinska sestra, koja navodi da je digla kredit kod pravnog prednika sadašnjeg tuženika, a prije dizanja kredita nije bila klijent te banke. Kredit joj je trebao za kupnju osobnog automobila, jer je tada imala dvoje male djece i otišla je u Auto Zubak i rekla da joj treba kredit za kupnju vozila, a oni su joj tamo dali sve papire, već pripremljen ugovor koji je tužiteljica ispunila kod njih u autokući i oni su joj preporučili i valutu CHF.

57. Kada je u autokući bio ispunjen ugovor, autokuća je tužiteljicu poslala kod javnog bilježnika na solemnizaciju ugovora i to je tužiteljica i učinila. Tužiteljica navodi da je ona u banku tuženika otišla tek nakon javnog bilježnika, barem tako pamti.

58. Tužiteljica navodi da je ona u ugovoru vidjela da je dužna platiti naknadu za obradu kredita i u autokući pitala za to, gdje su joj rekli da to mora platiti, jer je tako navedeno u ugovoru, ali joj nitko nije objasnio od čega se to sastoji, kao niti za prijevremenu otplatu kredita.

59. Tužiteljica je uzela kreditom Škoda Octavia koja im je služila samo za osobne potrebe i za cijelu obitelj. Tužiteljica navodi da je ona cijeli život radila u bolnici Sveti Duh kao medicinska sestra, a muž joj je bio zaposlen u Hidroelektri, dok se nije firma raspala, nakon toga je kratko imao privatan biznis i ubrzo se razbolio i umro, a nakon što je išao na hemodijalizu, imao transplataciju bubrega i za vrijeme corone je umro.

60. Tužiteljica u iskazu navodi da je njezin suprug imao drugo vozilo za svoju firmu koje je bilo više malo teretno vozilo, dok je Škoda kupljena kreditom služila samo u osobne obiteljske svrhe. Tužiteljica ističe da je njoj bilo jako bitno da kupi taj auto koji je bio u salonu i zbog toga je bio mali popust te nije bilo mogućnosti da bez sklapanja ponuđenog ugovora o kreditu to ostvari.

61. Sud je ovom iskazu tužiteljice saslušane osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužiteljica iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utuženih naknada (ulazne i izlazne) nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost utjecati na te dvije sporne ugovorne odredbe, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je tužiteljica platila i da traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od nje, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove. Tužiteljica je prema utvrđenju ovog suda dokazala i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovornih odredbi kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o kreditu za kupnju novog vozila (čl. 3. Ugovora), što je tužiteljica dokazala, kao i osobnu namjenu tako kupljenog vozila sredstvima kredita, pa time i status tužiteljice kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora. Tuženik nije dokazao, a teret tog dokaza je upravo na njemu, da bi predmetno vozilo služilo tužiteljici ili nekom drugom u komercijalne svrhe.

62. Sud je iz dokumentacije, kao i iz očitovanja obiju stranaka, utvrdio da je dostavljene po tužitelju u spis uz tužbu utvrdio da je upravo sam tuženik, izdao tužitelju dokumentacijom, da je upravo tužiteljica bila korisnik predmetnog kredita kod tuženika na iznos od 24.844,05 CHF isplaćenog tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, te je tako sud utvrdio da je tužiteljica 25.08.2008. dobila od tuženika isplatu kredita, od čega je 1,50% naknade za administraciju iznosi 372,66 CHF preračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je taj dan bio na snazi, što iznosi tadašnjih 1.648,41 kn, tj. sadašnjih 218,78 EUR, kao i što je sud utvrdo da je tužiteljica konačno isplatila kredit dana 10.09.2015. godine u iznosu od 101,85 kn, tj. 13,52 EUR, koje iznose tužiteljica potražuje od tuženika u kondemnatornom dijelu svog tužbenog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iste počev od svakog pojedinog plaćanja tuženiku, pa do isplate. Ove isplate tuženiku je tužitelj izvršio i tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove. Iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, potpuno je jasno da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužiteljici, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada za ulaznu naknadu sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužiteljem, koja jasno navodi da joj je novac iz kredita trebao, te da je morala platiti sve što se od nje tražilo, ako je htjela dobiti isplatu tog kredita.

63. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, tj. njegova pravnog prednika prilikom sklapanja ovog ugovora, gdje dovodi tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj na njezinu štetu, naplaćuje joj koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalaži u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

64. U odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita, sud je utvrdio da je tuženik sam, naveo da je potreban iznos za zatvaranje kredita koji je nesporno tužitelj tuženiku platio. Sud je utvrdio da je ova obveza tužitelja utvrđena u odredbi čl.11.2, predmetnog ugovora gdje se navodi da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora,

65. Temeljem stanja spisa i njemu priležeće dokumentacije sud je utvrdio da nije sporno da Opći akti i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl. 66. Dakle, ovom ugovornom odredbom, tuženik nije niti u postotku naveo kolika će biti naknada, već ovisi o njegovoj Odluci i Opći akti, Opći uvjeti za poslovanje s građanima i sl., koje tuženik sam donosi bez ikakvog utjecaja tužitelja kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušane tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti je tužitelju itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi je morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

67. Nije sporno da tuženiku pripada pravo da naplati svoje nastale troškove, ali nastale, a ne izmišljene i neopravdane, kako i po svom sadržaju i smislu, tako i u visini, te je ovaj sud stava da nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

68. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platilo i izlaznu naknadu u utuženom iznosu, te da tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužiteljica u bilo kojem trenutku prekršila svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

69. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne dvije naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužiteljicu doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i III.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

70. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i III. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita, kao i izlazne naknade. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. i IV. izreke ove presude ukupno zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

71. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 11.2. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz uvjete koje odredi Kreditor, pa čak niti ne navodi tuženik u svom tipskom ugovoru koji su to uvjeti. Tako je obveza tužitelja za plaćanje tužitelja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, kao niti koji su to uvjeti tuženika vezano uz istu otplatu, a o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa se na isto može primijeniti i pravni stav iskazan u Zaključku Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

72. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

73. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tih dijelova ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužiteljici pod toč. II. i IV. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužitelja s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

74. Sud je utvrdio da je čl. 11.2. Ugovora, navedeno po tuženiku u tipskom Ugovoru da se na Ugovor primjenjuju opći akti Kreditora, tj. Odluka o kamatama i naknadama Kreditora. Sud je utvrdio da je i ovom ugovornom odredbom tuženik sebi zadržao pravo da mijenja svoje opće akti koji će se primjenjivati na ugovornih odnos s tužiteljem, da tužitelj o tome nema spoznaju niti utjecaj, jer mu uopće nije poznato niti može biti o kakvim će promjenama biti riječ, a jasno je da si je tuženik zadržao pravo da ih donosi samostalno, bez ikakvog upliva tužitelja, te da time regulira ono što nije navedeno u samom Ugovoru. Ovdje se također sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a.

75. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, kao i obveza plaćanja tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, to treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

76. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6.1., koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,50% % od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03, dok odredba čl. 11.2. Ugovora stvara i daljnje i nove obveze tužitelja kao potrošača bez da bi ista bila razumljiva i da bi tužitelj mogao znati kakvi će to biti uvjeti tuženika, kao i kada će ih i kako tuženik odrediti, a kamo li u kojem iznosu i na koji način, te od čega bi se ta naknada sastojala.

77. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

78. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru navedena kao 1,50% od iznosa kredita za tzv. ulaznu naknadu, a da za tzv. izlaznu naknadu nije naveden u Ugovoru niti postotak, već se samo tuženik pozvao na svoju Odluku o kamatama i naknadama, a da niti iz jedne od te dvije ugovorne odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

Sud je također utvrdio da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a da iz Ugovora kao niti podzakonskih akata tuženika nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do iznosa od naplaćenih 13,52 EUR, te da to nije moguće utvrditi niti sada, a nije moglo biti poznato niti tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora niti naplate te naknade od čega se ona sastoji.

79. Sud je utvrdio da te naplaćene naknade i način na koji je tuženik predvidio njihovu naplatu, su uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, neovisno o visini istih naknada, jer je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita, je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

80. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, na sudu je da to provjeri i utvrdi.

81. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 6.1 (tzv. ulazna naknada). i čl.11.2. (tzv. izlazna naknada) Ugovora u kreditu, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. i III. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

82. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, te prema uvjetima i Odlukama tuženika i izlaznu naknadu (čl. 11.2.). Prema tome, navedena ugovorna odredba iz čl. 6.1. kao i ona iz čl. 11.2. je nepoštena i ništetna, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da su ništetni tužbenim zahtjevom obuhvaćeni pojedini dijelovi konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i III. izreke ove presude.

83. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužiteljice, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, a kao pod toč. I. i III. izreke ove presude.

84. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i bez ikakvog objašnjenja i pregovaranja dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zatražene zatezne kamate na utužene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, upravo kako su i zatražene po tužitelju.

85. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

86. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, dok tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog svog prigovora.

87. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude.

88. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

89. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 28.05.2026., ročište 11.06.2026., podnesak 19.06.2026. ročište 06.07.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 125 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 250,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 62,50 EUR, te čini zbir od 312,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR, što čini ukupan trošak tužiteljice u ovoj parnici u iznosu od 355,77 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. V. izreke ove presude.

90. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 06. kolovoza 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

91. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 06. kolovoza 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. tuženiku po pun.