REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1238/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 06. srpnja 2026. održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz RA, odvjetničku vježbenicu i zz za Frano Bazina, odvjetnika u Zagrebu kao punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 06. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 136-78/2007 od 14. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 769,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 06. kolovoza 2026. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 24.02.2026. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti, gdje navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 136-78/2007 od 14. ožujka 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

2. Člankom 5. TROŠKOVI predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada, u visini od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 670,30 EUR (1,25% od iznosa kredita).

3. Spornim člankom (točkom) 5. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj prvenstveno ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

4. Uz navedeno, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

5. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

„1. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 136-78/2007 od 14. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “ 6. U daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj se očituje svojim podneskom od 21.05.2026. Tužitelj ovim podneskom navodi da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom sporne odredbe kojom je u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljena odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita. Tužitelj detaljno obrazlaže svoje protivljenje tuženikovim prigovorima, te tužitelj ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju, zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i postojanje pravnog interesa tužitelja. Tuženik navodi da se u tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili dana 14.03.2007. godine Ugovor o kreditu za iznos od 88.700,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, kao i da su tužitelju predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita od 1,25% ništetna, te predlaže utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 5. ugovora kreditu.

8. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku, te ističe da je ZPP-om propisana mogućnost tužbe za utvrđenje, ali da se takva tužba može podići kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost kakve isprave, pa se tako postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog zahtjeva ne podrazumijeva, (kao kod kondemnatornog zahtjeva) već je na tužitelju da dokaže postojanje istoga. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist, te se tuženik poziva na sudsku praksu koja mu ide u prilog.

9. Obzirom tužitelj može ostvariti pravnu zaštitu kroz kondemnatorni tužbeni zahtjev, to je potrebno da tužitelj jasno navede pravni interes da svoju pravnu zaštitu ostvari kroz tužbu na utvrđenje, a ne kroz tužbu na isplatu eventualno naplaćene sporne naknade u kojem postupku bi se pitanje ništetnosti iste riješilo kao prethodno pitanje, a sve to uzimajući u obzir članak 10. st. 1. ZPP-a. Kako je tužitelj pred Naslovom već vodio postupak protiv tuženika u svezi ništetnosti valutne klauzule predmetnog Ugovora o kreditu, pod posl. br. P-5943/2020 to tužitelj, nesporno, raspolaže cjelokupnom kreditnom dokumentacijom te potvrdama o obračunatim i naplaćenim naknadama.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je izostala činjenična osnova tužbe, kao i da tužitelj isto nije dokazao u smislu tereta dokazivanja, pa navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, pa tuženik smatra da ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti, te da apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

11. Tuženik smatra da kako jedini dokazni prijedlog – saslušanje tužitelj ako izravno zainteresirane stranke za uspjeh u sporu, bez navođenja okolnosti na koje je predložen, ne može dovesti ka objektivnom utvrđenju relevantnih činjenica.

12. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve –onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi.

13. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva.

14. Tuženik osporava ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora „Troškovi“, jer tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1) tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete; 2) tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3) Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

15. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“, te je tuženik tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

16. Tuženik ističe da je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, i da je ta odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva.

a) Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Člankom 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik napominje da on kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno

- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.

- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.

- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita,

17. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Tuženik iz navedenog vadi zaključak da jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

18. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata, kao i što je čl. 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

19. Dodatno se navodi i kako je naknada za obradu kredita, prema stavu HNB-a, dio EKS koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a za koju se onda prema odredbama ZZP-a ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB, te se tuženik poziva i na sudsku praksu koju citira.

b) Uz već navedeno, tuženik ističe da članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003.

c) Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1) procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2) uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; te da oba ova uvjeta se moraju kumulativno ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti, pa se tako u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19. Tuženik se poziva i na odredbe Direktive 93/13. Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno i citiranim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. d) Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao.

20. Uz navedeno, tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo tražiti ništetnost ove ugovorne odredbe, jer je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati.

21. Tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu, pa imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

22. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke, pa kako stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

23. Sud je cijeneći sve provedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 670,30 EUR prema visini naknade koju je tužitelj platio tuženika s naslova tzv. ulazne naknade prema odredbi čl. 5. čiju ništetnost tužitelj traži da se utvrdi ovom presudom deklaratornim tužbenim zahtjevom, u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, obzirom da upravo ništetnost te odredbe tužitelj traži u ovoj parnici, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 5./ TROŠKOVI.

24. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu u čl. 5./TROŠKOVI, utvrđenje ništetnosti koje traži tužiteljica u ovom sporu, da je tužiteljica temeljem iste ugovorne odredbe platila tuženiku 1,25% od odobrenog kredita, što čini iznos od 670,30 EUR s naslova troškova obrade kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita, ali tuženik osporava da bi tužiteljica imala pravni interes za podnošenje ovog deklaratornog tužbenog zahtjeva, a posebno vezano uz primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i da je sporna ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora ništetna, te spori svojstvo potrošača tužiteljice u predmetnom Ugovoru, kao i da bi tužiteljica mogla uspješno isticati ništetnost obzirom da je Ugovor bio solemniziran po javnom bilježniku.

25. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica rođena 1956. godine, po zanimanju liječnica, koja je iskazala da je i prije dizanja predmetnog kredita bila klijent iste banke. Kod dizanja kredita nitko tužiteljicu nije posebno upozorio na značenje i što u konačnici sačinjava tzv. ulaznu naknadu, odnosno trošak obrade kredita, a tužiteljica, iako je pročitala taj Ugovor nije mogla saznati od službenika banke od čega se to i zašto sastoji i naplaćuje.

26. Tužiteljica je iskazala da je ona svoju obvezu iz čl.5. platila u cijelosti, kao i sve što se od nje tražilo, jer je morala riješiti svoje stambeno pitanje, a bez pristanka na sve uvjete koje je postavio tuženik to inače ne bi mogla. Stan je tužiteljici trebao za rješavanje stambenog pitanja i Ugovor je potpisala kao potrošač, stan je služio i služi za osobne svrhe njezina stanovanja i kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila. Tužiteljica navodi da nije imala priliku pregovarati o ovoj ugovornoj odredbi, već je samo rekla iznos novaca koji joj treba i za što joj treba, te rok otplate koji je dogovoren s tuženikom.

27. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, obzirom da mu je bila namjena i na to je utrošen vezano uz kupovinu stana, kako piše i u samom Ugovoru, kao i da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila tuženiku. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade u čl. 5. Ugovora, da je tužiteljica istu naknadu platila, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu i isplatila jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od 1,25% od odobrenog kredita, iz sredstava odobrenog kredita, te joj nitko nije pojasnio od čega se točno ta naknada sastoji i zašto u upravo navedenom iznosu, te da niti Ugovor niti jedan podzakonski akt na koji se tuženik u ovoj parnici poziva, ne objašnjava potrošaču, tj. tužiteljici od čega se točno naknada sastoji i zašto u upravo ugovorenom postotku. Tužiteljica je navela da je predmetni stan služio njezinu stanovanju, a tuženik, nije dokazao u ovom postupku, da bi predmetni stan služio nekoj komercijalnoj svrsi, a teret tog dokaza je bio upravo na tuženiku. Tužiteljica je iskazala i sud je utvrdio iz njezina iskaza da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ovoj ugovornoj odredbe iz čl. 5., te da joj nije dao pojašnjenje zašto bi istu naknadu morala platiti tužitelju, kao niti od čega se ona sastoji.

28. Sud je utvrdio temeljem stanja spisa i očitovanja i samog tuženika, da nije sporno da je tužiteljica tu naknadu platila tuženiku u ugovorenom postotku od iznosa kredita, te da joj je isplaćena razlika od odobrenog kredita umanjena za naplatu naknade. Tuženik je bankarska institucija, kao što je to bio i ranija banka koje je tuženik pravni slijednik, te je zadatak i svrha postojanja banke da kreditira korisnike, pa tuženik nije ničim dokazao da je vezano uz obradu zahtjeva tužiteljice za izdavanje ovog kredita imao bilo kakvih izvanrednih troškova koje bi obavljao netko tko nije bio njegov zaposlenik kojem su ti poslovi bili upravo radni zadaci zbog kojih je isti djelatnik i zaposlen kod tuženika, pa su tako, prema utvrđenju ovog suda utvrđeno da tuženik nije ničim dokazao da su upravo svi ti poslovi nisu bili njihovi redovni radni zadaci zbog kojih su i bili zaposlena kod tuženika i za što su primali plaću. Prema utvrđenju ovog suda, tuženik nije dokazao osnovanost naplate navedenih troškova obrade, kao niti njihovu visinu, kao niti da bi tužiteljici bilo objašnjeno od čega se oni sastoje, zašto ih uopće mora platiti i to u navedenom postotku od 1,25% iznosa od odobrenog iznosa kredita.

29. Nadalje, treba napomenuti da sam trošak da je stvarno nastao, mogao bi biti naplaćen, ali u stvarnom, egzaktnom iznosu, a ne „odokativno“, kako je to tuženik učinio u postotku od iznosa kredita, neovisno o visini kredita, pa npr. premještanje jednog dokumenta s jedne hrpe na drugu, ne može biti skuplje, ako se radi o većem iznosu kredita. Apsurdno je tvrditi da bi bilo savjesno, pošteno i opravdano zatražiti i naplatiti trošak obrade zahtjeva za kredit, a koji je trošak, tj. naknada izražena u postotku iznosa kredita, jer je potpuno jasno da takav trošak u tom postotku, bez obrazloženja od čega bi se isti stvarno sastojao i u kojim nominalnim pojedinačnim iznosima za pojedine radnji i sl., nije ničim obrazložen niti opravdano njegovo ugovaranje i naplata od potrošača, ovdje tužiteljice.

30. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim pojedinačnim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik te troškove pojedinačno specificirane u pojedinim iznosima ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, pa tako niti u tijeku ovog parničnog postupka, jer isti pojedini iznosi tih troškova nisu nominalno navedeni. Dakle, sud je temeljem izvedenih dokaza u ovom postupku utvrdio da je tuženik samoinicijativno naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,50 % kredita.

31. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tzv. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Na isti način propisuju i kasnije zakonske odredbe.

32. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5./TROŠOVI, koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

33. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

34. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužiteljici naknada naplaćena u iznosu od sadašnjih 670,30 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

35. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

36. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. To što su tužiteljici dani na uvid obrasci na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku ovog postupka, još uvijek ne znači da je time tužiteljica dobila zadovoljavajuće i nedvosmisleno obrazloženje za naplatu navedene i ovdje sporne naknade.

37. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika kako tužitelj ne bi imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, te je sud utvrdio da se ovdje svakako ne bi svakako o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost, a u smislu odredbe 326. st. 2. ZOO-a.

38. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 5. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da tužiteljica je imala i ima pravni interes ustati ovom tužbom na samo deklaratorno utvrđenje ništetnosti, bez istovremenog traženja i isplate, jer joj pravo na isplatu pripada i po pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

39. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Nadalje, sud je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje prigovora da zbog činjenice da je Ugovor o kreditu solemniziran, tužiteljica ne bi mogla uspješno isticati ništetnost pojedinog dijela njegove ugovorne odredbe, kako to čini u ovoj parnici.

40. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, te je isti kao osnovan usvojio u cijelosti.

41. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost i zakonitost postupanja tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost svog tužbenog zahtjeva i ništetnost sporne ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora.

42. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. izreke ove presude.

43. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari. Trošak je odmjeren prema VPS-u koji je utvrdio sud po službenoj dužnosti na osnovani prigovor tuženika u odnosu na trošak zastupanja po odvjetniku i troška sudske pristojbe na presudu.

44. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak sačinjen 21.05.2026., ročište 06.07.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova; ročište 11.06.2026. – 37,50 bodova, što čini ukupno 262,50 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini iznos od 525,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 131,25 EUR, te čini zbir od 656,25 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 769,34 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. II. izreke ove presude.

45. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 06. kolovoza 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

46. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 06. kolovoza 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 EUR

2. tuženiku po pun.