Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-288/2024-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Addiko banke d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. lipnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, dana 07. kolovoza 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 346- 75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06. prosinca 2004. godine, a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno."; pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8.3. Ugovora o kreditu broj 346- 75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06. prosinca 2004. godine, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."; pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 855,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. prosinca 2004. godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 918,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01. veljače 2013. godine do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za period do 31. srpnja 2015. godine (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.870,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 06. svibnja 2024. godine pod posl. br. P-288/2024 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz Ugovora o kreditu i isplate po osnovi ništetnih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 06. prosinca 2004. godine Ugovor o kreditu broj 346-75/2004, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.000,00 CHF;

- da odredba čl. 5. predmetnog Ugovora propisuje iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0,63% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita međutim, da predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva;

- da je sukladno odredbi čl. 5. banka tužitelju zaračunala i naplatila troškove za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,63% od iznosa odobrenog kredita, tako da je na ime tzv. ulazne naknade tužitelj banci dana 14. prosinca 2004. godine uplatio iznos od 1.316,70 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 6.448,67 kuna;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tužene, pa unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,63% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak jer odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, pa je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim;

- da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, koji je tužitelj mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo;

- da i Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. " ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi (take it or leave it) ... ", dakle da pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna;

- da je Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost;

- da se u pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke;

- da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača, utvrdio je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi: "… propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti …";

- da obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, broj C-186/16, navodi: "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...";

- da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj;

- da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju;

- da o spornoj odredbi tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe pa obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom;

- da je sporna odredba suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu;

- da sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose;

- da obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva;

- da Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom čl. 83. ZZP određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da je odredbom čl. 87. istog zakona propisano da nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- da odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi: „ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”;

- da prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- da u pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi: "Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev";

- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu da u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo zaračunati jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke;

- da je tužitelj iskoristio svoje pravo iz čl. 8. Ugovora, te je u veljači 2013. godine izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, a tužena mu je zaračunala i naplatila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 6.918,98 kuna.

- da je jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tužena - kao vjerovnik zapravo jednostrano odredila obvezu tužitelju - kao dužnik, stoga tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te ugovorom nije bilo točno određena visinu naknade;

- da je Ugovorom bilo određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja Ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva;

- da je sporna ugovorna odredba protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi - NN 96/03, dalje ZZP), u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- da je odredbom članka 83. ZZP određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da je odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe;

- da je tužitelj ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo;

- da Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi: "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi (take it or leave it) ... " dakle, pozicija tužitelja i tužene u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna;

- da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost;

- da se u pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke;

- da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi: "… propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ";

- da je obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula Č i dr. protiv Banca Românească SA, broj C-186/16: "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...";

- da je predmetna ugovorna odredba ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, koji u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi no, u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži parametre ni metodu temeljem kojih bi tužitelju bilo poznato kako se određuje visina tzv. izlazne naknade;

- obzirom je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, takva odredba odnosno visina naknade za prijevremeno zatvaranje kredita nije određena niti odrediva;

- da sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da obzirom je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita ništetna, da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 6.448,67 kuna=855,89 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. prosinca 2004. godine pa do isplate;

- da obzirom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 6.918,98 kuna=918,31 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.02.2013.god. pa do isplate.

1.2. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude uz naknadu parničnog troška.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 10. rujna 2024. godine (list 43-54) osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prigovara zastari i prigovara tužitelju status potrošača, a sve uz slijedeće navode:

- da se spornom odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu koju tužitelj ističe ništetnom, na nedvojbeni način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu: „Ugovornim stranama je ugovor protumačen te ga u znat prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i potvrđuju (solemniziraju) kod javnog bilježnika.“ (čl. 21. Ugovora o kreditu);

- da je sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu;

- da zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova;

- da je u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu, odnosno da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi;

- da zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika, pa obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade da bi bila pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni;

- da cijena robe ili usluge u tržišnom gospodarstvu nije kao takva izravno povezana s radnjama koje se moraju obaviti ili troškovima proizvodnje, nego s ponudom i potražnjom, pa u tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti;

- da slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tužena detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita;

- da polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju;

- da pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu promijenjene od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni;

- da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o "ukupnom iznosu koji plaća potrošač", koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao "zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača";

- da u tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna;

- da se odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže: "…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati";

- da je čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita;

- da se problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita;

- da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama štoviše, sporna je ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6;

- da se člankom 3. točkom (g) Direktive definiraju "ukupni troškovi kredita za potrošača" na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu;

- da Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača;

- da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom;

- da odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita;

- da je odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti;

- da tužena nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti;

- da je navedeno razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita;

- da se odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22. prosinca 1986. godine koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit;

- da su odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije;

- da uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tužena trpi troškove i nastaje joj šteta;

- da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima;

- da tužena za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima;

- da u svim slučajevima, tužena na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima;

- da u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu);

- da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, jer banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu;

- da ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu;

- da sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru;

- da su u konkretnom slučaju ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita, dospijeće otplate kredita, poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope, instrumente osiguranja plaćanja;

- da kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo to je sukladno navedenom razvidno kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti stoga, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju;

- da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tužene pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe;

- da uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača za naglasiti je da je i tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu;

- da je i Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tužena naplatila naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze;

- da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 0,63%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu;

- da i u odnosu na ovu osporenu odredbu vrijede svi naprijed istaknuti navodi glede ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pozivom na sudsku praksu suda EU iz Direktive 93/13 EEZ, kada je u pitanju zahtjev transparentnosti koji vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tužene;

- da pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (0,63%) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni;

- da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže: "…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati";

- da se tužitelj neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom, kako je nacionalnim zakonom bilo propisano kako: "Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima", a koji uvjet nije predviđen čl. 3. st. 1. Direktive 93/13;

- da na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan;

- da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama;

- da ni ova sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona;

- da štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ15;

- da tužena i za ovu osporenu odredbu o naknadi za obradu kredita ponavlja da sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da je upravo tužitelj taj, koji je, u bitnom odredio sadržaj Ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti pa Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza je u suprotno na tužitelju;

- da s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, da je nastupila zastara;

- da je tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan potvrđuje i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva".

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 05. prosinca 2024. godine (list 147-156) tužitelj se uz odobrenje suda (rješenje od 11. studenoga 2024. godine) očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene.

3.1. Vezano za prigovor tužene kojim se tužitelju osporava status potrošača, ukazuje se na neosnovanost ovakvih navoda što da je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-18/2018 gdje izričito navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač, odnosno da se status potrošača presumira, a teret pobijanja takve činjenice da je isključivo na tuženoj. S tim u svezi da je potrebno skrenuti pažnju na to, da je potrošački kredit mogao biti odobren isključivo fizičkoj osobi koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a u konkretnom slučaju tužitelj je ugovor zaključio kao fizička osoba, a iz sadržaja ugovora da je nesporno da je ugovor odobren kao stambeni kredit stoga da je prilikom odobravanja kredita banka jasno znala namjenu kredita i poziciju tužitelja jer u protivnom takav kredit ne bi bio niti odobren. Nadalje, tužitelj ukazuje da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK (NN 102/15), mogli biti konvertirani pa da predmetni ugovor nije potrošački ugovor tada s u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija. Stoga budući da je upravo tužena dana 21. ožujka 2016. godine potpisala Aneks ugovoru kojim se provela konverzija, u konkretnom slučaju razvidno je da ista predmetnom Ugovoru priznaje svojstvo potrošačkog ugovora pa je tužena takvim navodima kojim osporava status potrošača tužitelju kontradiktorna sama sebi.

3.2. Vezano za nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu tužitelj ukazuje da se na predmetni Ugovor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) i pri tome citira odredbe čl. 81., čl. 83 i čl. 87. toga Zakona o čemu će biti dalje riječi. Nadalje, se tužitelj poziva na Direktivu vijeća 83/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenosti i ništetnost. Daljnji je navod tužitelja da se tužena kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Tužitelj navodi, da banka u obavljanju svoje djelatnosti, od kojih je jedna i sklapati ugovor o kreditu ima dužnost da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasni bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Predmetni ugovor o kreditu da je pripremljen od strane banke kao tipski ugovor za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao ni prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već je mogao ovakvo formulirani ugovor samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog sklapanja ne bi ni došlo. Stoga, pozicija tužitelja i tužene u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna pa se ne može reći da je u ovakvom poslovnom odnosu banka bila "fer" prema potrošačima/korisnicima kredita. Da bi tužitelju bio odobren kredit, isti da je morao platiti jednokratnu naknadu za obradu kredita, odnosno da si je banka naplatila iz iznosa odobrenog kredita, pa u slučaju da tužitelj nije pristao na plaćanje spornih naknada, isti ne bi mogao niti dobiti kredit. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage, potrošač da se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke, a o bitnoj važnosti za potrošača biti obaviješten, da je utvrdio sud EU u predmetu broj C-26/13 što tužitelj ističe već u tužbi. Nadalje, tužitelj ukazuje da prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužena nije objasnila tužitelju koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kredita, niti je to navedeno u sadržaju predmetnog ugovora. U predmetnom ugovoru da sporna odredba o naknadi za obradu kredita ukazuje da tužena ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ova naknada odnosi. Naime, ističe se da predmetna odredba ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluge i troškove ona pokriva niti sadrži bilo kakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena stoga je takva odredba nejasna i nerazumljiva, uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju prije početka ugovora bile poznate uključujući i informacije koje je tužena kao kreditor učinila dostupnim. Tužitelj priznaje da se za odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva može reći da je uočljiva s obzirom se nalazi na vidljivom mjestu no, nije jasna ni razumljiva niti konkretizirana. Međutim, ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti sporne odredbe da treba uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva u usporedbi s tuženikom koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje trgovačke djelatnosti. Sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita također da je neodređena i neodrediva te kao takva suprotna istaknutim Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Predmetna ugovorna odredba da je ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima koji u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Tužitelj ističe da naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena niti je odrediva, već je odluka o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita donijeta od strane tuženika kao jače ugovorne strane, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Ovakva ugovorna odredba da je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, zatim odredba ne definira niti pod kojim uvjetima niti na koji način se jednokratna naknada određuje. Zatim, iz ugovorne odredbe da nije uopće jasno koji će se akt i uvjeti kreditora primjenjivati (akt i uvjeti u vrijeme sklapanja ugovora ili pak akt i uvjeti u vrijeme prijevremene otplate kredita). Sve navedeno da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva odredba ništetna. Neosnovan da je navod tuženika da u pogledu naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer tužitelju kao laiku nikako nije moglo biti jasno što predstavlja iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti kako se ista određuje/ formira, jer mu sama tužena prilikom sklapanja Ugovora ni na koji način to nije pojasnila. Opetovano se naglašavamo da se u predmetnom postupku radi o standardnom ugovoru o kreditu formuliranom od strane banke, te stranke nisu pregovarale o spornoj odredbi ugovora, a tužitelj je stavljen u poziciju da ukoliko takvu odredbu ne prihvati, ne može niti dobiti kredit i stoga da je evidentno kako je tužitelj od početka, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora stavljen u znatno podređen položaj. U predmetnoj ugovornoj odredbi da se izričito navodi da je riječ o „naknadi” za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, a ne o „naknadi štete” kako to tuženik sada nastoji prikazati. Stoga da su neosnovani paušalni navodi tuženika kako naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete i troškova. U trenutku zaključenja ugovora da tuženik nije tužitelju prezentirao i objasnio koji su to troškovi koje banka kao davatelj kredita ima prilikom prijevremene otplate kredita, niti koja šteta joj nastaje u slučaju da kredit bude prijevremeno otplaćen. Tuženik da sada, retroaktivno, želi naplaćenu naknadu za prijevremeno vraćanje kredita opravdati kroz troškove financiranja i štetu koju je navodno pretrpio. No, da u ovom postupku nije na sudu da (sada naknadno) provjeri i utvrdi opravdanost naplaćene naknade. Nesporno je da predmetni standardizirani (tipski) ugovor o kreditu ne sadrži nikakve kriterije ne temelju kojih se formira naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti sadrži unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Obzirom sam ugovor ne sadrži nikakve kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, opravdanost naplaćene naknade kroz troškove

financiranja i štetu zapravo se ne može se provjeriti. Konačno, u odnosu na dosadašnju sudsku praksu o tzv. izlaznoj naknadi, tužitelj ukazuje na odluke Vrhovnog suda RH Rev-1477/2022, Rev-659/2022, Rev-43/2022, Rev-112/2018 i konkretno ukazuje na predmet Rev-659/2022 gdje je VS RH sud je dao odgovor na postavljeno pitanje ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, na način da VSRH navodi: "Međutim, valja reći da je tvrdnja revidenta da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, jer da on ima pravo na naknadu negativnih kamata, u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda izraženim u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 (istovjetne s odredbama čl. 1024 st. 3. i 4. ZOO-a), koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tužena imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tužena trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate." Tužitelj ukazuje i na odluku Ustavnog suda RH U-III-3231/2022 kojom se ustavne tužbe banaka odbijaju, čime se također potvrđuje da su odredbe o naknadi kod prijevremenog zatvaranja kredita nepoštene i ništetne odredbe. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora.

3.3. Vezano za prigovor zastare, tužitelj isti osporava u potpunosti kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 323. i čl. 328. ZOO-a, odnosno da posljedica ništetnosti ugovorne odredbe je obveza ugovorne strane da vrati drugoj sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila, s time da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a oduka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna, samo je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. ZOO-a koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja da je nastupila povreda, obzirom je tužitelj uslijed ništetne odredbe platio sporne naknade temeljem kojih je tužena neosnovano stekla određeni novčani iznos. Posljedica ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje – restitutio in integrum, što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi. Tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju da nije nastupila, obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe. Konačno, tužitelj smatra neosnovanim i navode tužene da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate kako je naznačeno u tužbi, već da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Naime, ističe se da zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila je povreda. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Tužena, kao nesavjesna ugovorna strana koja je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekla novčani iznos koji joj ne pripada, zapravo da je nepošten stjecatelj pa stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekla novčani iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2004. godine (list 9-17);

- uvidom u obračun troškova obrade kredita (list 19, 310);

- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 20-34, 311-312);

- čitanjem dopisa tuženika od 10. travnja 2024. godine (list 38);

- uvidom u obavijest o provedenoj konverziji (list 301-302);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 20. lipnja 2026. godine (list 317-318).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba iz čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu br. 346-75/2004 sklopljenog dana 06. prosinca 2004. godine (potvrđen 07. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju, pod posl.br. OU-789/04) kojega su nesporno zaključili tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a sve iz razloga što je označenim odredbama tužena povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,63% od iznosa odobrenog kredita i taksa (naknada) u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sukladno Odluci o naknadama banke te restitucijski zahtjev po osnovi tih ništetnih odredbi.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu broj 346-75/2004 dana 06. prosinca 2004. godine (potvrđen kod javnog bilježnika 07. prosinca 2004. godine), kojim je odobren tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.000,00 CHF i ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%;

- da je predmetnim ugovorom u čl. 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulazna naknada", u visini od 0,63% jednokratno;

- da je tužitelj platio naknadu za obradu u iznosu 6.448,67 kuna / 855,89 eura;

- da je predmetnim ugovorom u čl. 8. ugovorena taksa (naknada) u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno Odluci o naknadama banke;

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i po tom osnovu primjenom čl. 8. platio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 6.918,98 kuna / 918,31 eura.

8. Među strankama je sporno:

- da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulaznu naknadu" i jednokratnu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita tzv. "izlaznu naknadu", koje odredbe kako smatra tužena su jasno ugovorene i određene Ugovorom o kreditu, odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelj ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je nastupila zastara potraživanja;

- da li tužitelj ima status potrošača odnosno da li je riječ o potrošačkom ugovoru.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

9.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

9.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10. Tužitelj u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz, da se u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi se da službenica NS koja je i obrađivala njegov kredit, zapravo izlagala samo ono što u ugovoru i piše i ništa više u odnosu na te naknade u smislu što bi ti troškovi značili, kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se plaćaju i kako se računaju. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tužitelj ukazuje da je navedeni iznos banka naplatila iz iznosa odobrenog kredita i da je de facto dobio manji iznos za tu visinu. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, navodi da je za to čuo prvi puta u banci kada je podnio zahtjev za prijevremenu otplatu što da ga je razljutilo jer je za to saznao pred potpis kod javnog bilježnika kada mu se nije objasnilo na što se to odnosi i kakvi su to troškovi. No da je isto prihvatio jer bez te naknade ne bi mogao prijevremeno otplatiti kredit. O spornim naknadama ne samo da nije mogao pregovarati, već za njih nije ni znao jer mu službenica ništa o tome nije rekla ni pojasnila i tvrdila da je riječ o tipskim ugovorima i da su za sve isti. Predmetnim kreditom navodi da je kupio građevinsko zemljište no, zbog porasta mjesečnih anuiteta koje više nisu mogli podnijeti u obitelji da je zemljište i prodao i prijevremeno otplatio kredit.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, da su sporne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u Ugovoru jasno, uočljivo i razumljivo određene na koje je tužitelj pristao, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odnosno da su naknade ugovorene u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici je bila jasna kao obveza.

13. Ugovor o kreditu broj: 346-75/2004 zaključen je dana 06. prosinca 2004. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi, kao i vezano za utvrđenja da li tužitelj ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZPP/03 propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom 86. ZZP/03 propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. Tužiteljev status potrošača definiran je čl. 3. st. 1. ZZP/03, a tužena istome prigovara. Nije sporno, da je predmetni Ugovor kao korisnik kredita zaključila fizička osoba, ovdje tužitelj, koji je preuzeo ispuniti obveze iz sklopljenog ugovora za odobreni stambeni kredit. Nadalje, nije sporno da za cijelo vrijeme otplate kredita tužena nije osporavala tužitelju status potrošača niti je dovodila u pitanje ispunjenje njezinih ugovornih obvezi, već to po prvi put čini u predmetnom sporu.

20.1. Odredbom čl. 3. ZZP/2003 potrošač bi bila svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

20.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

20.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

20.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a ugovor odobren od strane tužene kao kreditora, on je u trenutku sklapanja ugovora o stambenom kreditu imao svojstvo potrošača i to je svojstvo zadržala, po motrištu ovoga suda zasigurno za cijelo vrijeme isplate kredita za koje njezin status potrošača nije bio upitan. Osim toga, teret dokaza za što je kredit utrošen od strane tužitelja kao fizičke osobe bio bi na tužnoj, koja niti jednim dokazom nije osporila da bi tužitelj predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu iskoristio u neke nedopuštene svrhe.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21.1. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Obveza je nesporno bila poznata tužitelju, međutim isti nije shvatio kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti joj je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

21.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

21.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

21.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

21.5. Prema tužiteljevom iskazu proizlazi da izuzev što je znao za tu obvezu, nije mu pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

21.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) kako je i naprijed već istaknuto, sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO-a koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 0,630% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

21.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 5. st. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a ništene.

22. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.); osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

23. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice u trenutku prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na ono na što se odnosi visina tih troškova.

25. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u svezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

26. Pored toga, što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte važećim na dan prijevremene otplate), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

27. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (Sl. list 60, 28/2014). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s p prijevremenim zatvaranijem kredita i sl.; a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

28. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj:

Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

29. Slijedom navedeno, predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tzv. "izlazna naknada" suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

30. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

31. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

32. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu sve naprijed navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85 ZZP/03, čijom primjenom je ovaj sud zaključio da je sporna odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, a tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

33. Naknada za prijevremeni raskid ugovora je jednokratna tražbina koja dospijeva zbog i nakon raskida ugovora. Stoga se na takvu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO (tako i, primjerice, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7015/2018-2 od 26. lipnja 2019.) koji počinje teći od trenutku utvrđenja ništetnom predmetne odredbe.

34. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog Ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se ove naknade plaćaju i kako se računaju jer to i nije njegov zadatak, niti je on ovlašten davati o tome bilo kakve informacije niti je to očito mogao kada i sama službenica banke takva saznanja nije imala u vrijeme plasiranja kredita.

35. S obzirom da tužena plaćene naknade u visini od 855,89 eura (po osnovi troškova obrade kredita) i iznosa od 918,31 eura (po osnovi jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita) nije osporila nije bilo potrebno provoditi na tu okolnost financijsko vještačenje pa kako ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije plaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO.

36. Tijek zakonske zatezne kamate utvrđen je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja tih naknada (odnosno za ulaznu naknadu od 14. prosinca 2004. godine, a za izlaznu naknadu od 01. veljače 2013. godine) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

37. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 1.870,18 eura, sastojeći od troška sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), pristupa na ročišta od 19. veljače 2025. godine i 29. lipnja 2026. godine (svako po 100 bodova- 200,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od 05. prosinca 2024. godine i 28. travnja 2026. godine (100 bodova-200,00 eura), za sastav podnesaka od 11. studenoga 2024. godine (25 bodova-50,00 eura), sudske pristojbe na tužbu 33,18 eura i presudu 140,00 eura (ukupno 173,18 eura), materijalni trošak dolaska na dva održana ročišta na relaciji Pula-Rovinj-Pula 144 km, odnosno 72,00 eura i trošak izbivanja iz pisarnice za 4 sata x 50,00 bodova, odnosno ukupno 200,00 eura.

38. Sud je priznao tužitelju sve troškove pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki V. izreke ove presude, a sve primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7. toč. 1, Tar. br. 8. toč. 1., Tar. br. 9. toč. 1. i i Tbr. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 07. kolovoza 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Rok za žalbu ne teče od 01. do 15. kolovoza sukladno odredbi čl. 348. ZPP. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte