Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Stalna služba u Novskoj

Staroselska 1

Novska

Poslovni broj: P-218/2023-26.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini Stalna služba u Novskoj po sucu Nadi Filipović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SH (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., koju zastupa punomoćnik Sanja Dozet odvjetnica iz Zagreba protiv tužene Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., (OIB 02535697732) kojeg zastupa punomoćnik OD Leko i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne rasprave održane 23. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 6. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9011862571 koji su 23. ožujka 2006. sklopili tužiteljica SH i tuženica Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banke i odredbe o naknadama troškova za obradu kredita (članak 1., članak 4. i članak 10. Ugovora).

II.Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici SH isplati iznos od 7.703,09 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče - na iznos od 5,56 eura od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 7,70 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 9,24 eura od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 9,94 eura od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 8,02 eura od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 8,39 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 5,45 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 3,28 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 3,86 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 5,00 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 4,90 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 3,75 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 5,91 eura od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 7,64 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 10,11 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 9,55 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 12,90 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 12,26 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 13,50 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 24,22 eura od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 22,01 eur od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 28,75 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 26,42 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 22,68 eura od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 30,58 eura od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 40,64 eura od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 33,52 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 36,01 eur od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 32,84 eura od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 33,41 eur od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 46,89 eura od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 48,20 eura od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 59,47 eura od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 53,68 eura od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 47,35 eura od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 46,67 eura od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 46,18 eura od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 49,20 eura od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 51,83 eura od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 52,19 eura od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 50,37 eura od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 51,60 eura od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 52,44 eura od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 51,02 eura od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 51,39 eura od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 50,33 eura od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 48,04 eura od 30. rujna 2012.,

- na iznos od 50,48 eura od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 51,66 eura od 30. studenog 2012.,

- na iznos od 50,83 eura od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 46,22 eura od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 50,14 eura od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 50,48 eura od 31. ožujka 2013.,

- na iznos od 48,95 eura od 30. travnja 2013.,

- na iznos od 44,17 eura od 31. svibnja 2013.,

- na iznos od 44,05 eura od 30. lipnja 2013.,

- na iznos od 45,22 eura od 31. srpnja 2013.,

- na iznos od 47,10 eura od 31. kolovoza 2013.,

- na iznos od 49,71 eur od 30. rujna 2013. i

- na iznos od 5.789,19 eura od 14. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II.Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici SH isplati iznos od 300,00 eura na ime naknade troškova za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SH za iznos od 427,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV.Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici SH naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.328,50 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 6. kolovoza 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi primljenoj kod ovog suda 11. lipnja 2023. tužiteljica navodi da je 22. ožujka 2006. s tuženom sklopila ugovor o kreditu broj 9011862571., da je iznos kredita bio 39.000,00 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,35% godišnje, da je radi promjene kamatne stope i promjene tečaja došlo do znatnog povećanja anuiteta, da je to predstavljalo znatno opterećenje za tužiteljicu, da je time što nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, da je prijevremeno otplatila kredit i platila naknadu u iznosu od 2.260,35 kuna, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika među kojima je i tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, da je postupak vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013. kojom je utvrđeno da je tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorna o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je tužitelj plaćao više iznose anuiteta od onog koji bi plaćao da je primjenjivan tečaj CHF na dan korištenja kredita. Predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9011862571 kojeg su 22. ožujka 2006. sklopili tužiteljica i tužena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope sukladno odlukama tužene i odredbe o naknadama troškova za obradu kredita (članak 1., članak 4. i članak 10. ugovora) i da se naloži tuženoj da joj isplati iznos od 8.130,51 eur na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja i kamatne stope tijekom otplate kredita sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine isplate anuiteta tuženoj. Dalje predlaže da se tuženoj naloži da joj isplati iznos od 300,00 eura na ime naknade troškova za prijevremenu oplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. listopada 2013. do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

2.U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbeni zahtjev navodeći da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti budući da je ugovor sklopljen s tužiteljicom u cijelosti prestao isplatom kredita, da se tužiteljica mogla pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača samo u posebnim parnicama za naknadu štete, da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom radi čega je tužena bila ovlaštena u ugovoru koristiti istu te da je tužiteljica sama izabrala jednu od usluga koje su joj ponuđene slijedom čega snosi i odgovornost za posljedice tog izbora. Dalje ističe prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača tužiteljice i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.Podneskom primljenim 28. svibnja 2026. tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev i predložila da se tuženoj naloži da joj isplati iznos od 7.703,09 eura na ime razlike u anuitetima kao posljedice promjene tečaja švicarskog franka i iznos od 300,00 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita uz zakonsku zateznu kamatu.

4.Tužena je navela da se protivi smanjenu tužbenog zahtjeva, a koji se smatra povlačenjem tužbe, radi čega je odlučeno o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi.

5.Na glavnoj raspravi sud je izveo dokaze uvidom u plan otplate, vještačenjem po vještaku financijske struke i saslušanjem tužiteljice.

6.Nakon ocjene izvedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u međusobnoj vezi odlučeno je kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

7.Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica i tužena 22. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim se tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb obvezala tužiteljici, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 39.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Dalje nije sporno da je člankom 7. ugovoreno da se kredit i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, da je člankom 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a člankom 10. da je tužiteljica, kao korisnik kredita, dužna platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

8.Sporno je je li članak 1., članak 4. i članak 10. sklopljenog ugovora ništetan, a prethodno pitanje je je li ništetan i članak 7. istog ugovora koji je vezan za članak 1.

9.Člankom 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., 69/26.) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora između parničnih stranaka, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.Tužiteljica je već u tužbi navela da se radi o člancima ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da se radi o odredbi ugovora koja je bila unaprijed formulirana od strane tužene, a tužena je taj navod tužiteljice potvrdila u odgovoru na tužbu. Činjenica da su odredbe članka 4., članka 7 i članka 10. unaprijed formulirane od strane tužene ukazuje na to da se radi o odredbama ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da se slijedom toga smatra nepoštenom. Tužena je kao razlog osporavanja zahtjeva tužiteljice da se navedene odredbe utvrde ništetnim navodila i to da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, a da je promjenjiva kamatna stopa uobičajena i rezultat stanja na tržištu je točno. Međutim, unoseći valutnu klauzulu, odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o obvezi korisnika kredita da plati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita u ugovor jednostrano, u unaprijed formulirani ugovor, tužena je dovela tužiteljicu u značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Naime, tuženoj su poznata financijska kretanja na tržištu te je s obzirom na raspoloživa znanja mogla s određenom izvjesnošću predvidjeti kretanja u pogledu tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza vraćanja kredita kao i kretanja u pogledu kamatne stope. S druge strane tužiteljica, koja vrlo vjerojatno ne raspolaže takvim znanjima (tužena nije dokazala suprotno), nije mogla biti unaprijed pripremljena na značajnu razliku u tečaju CHF i kamatne stope do koje je došlo tijekom vremena otplate kredita ukoliko je tužena nije izričito, jasno, razumljivo i uz predočenje vjerojatnih iznosa koje bi mogla plaćati, informirala. Radi toga su ugovorne odredbe koja su predmet tužbenog zahtjeva i prethodno pitanje dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.Prilikom donošenja odluke o stavku I presude sud je imao u vidu i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) kao i članak 502c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.). Navedenim člankom propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih priznati. Iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tužena u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom koristila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Ista odredba upućuje i na to da nije osnovan prigovor tužene da se tužiteljica na navedeni članak Zakona o parničnom postupku može pozivati samo u posebnim parnicama za naknadu štete. Naime, u navedenoj odredbi se izričito navodi da se primjenjuje i u parnicama za isplatu, a upravo je takav zahtjev tužiteljica postavila prvim stavkom tužbenog zahtjeva.

12.Radi navedenog usvojen je tužbeni zahtjev u stavku I presude.

13.Tužiteljica je dalje, podneskom od 28.5.2026. postavila zahtjev za isplatu iznosa od 7.703,09 eura zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake uplate anuiteta do isplate.

14.Vještačenjem po vještaku financijske struke Vlatku Panjkoviću, a čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrđeno je da suma pozitivnih iznosa tečajnih razlika iznosi 7.703,09 eura, a negativnih 145,09 eura. Prigovor tužene na nalaz i mišljenje vještaka sud je smatrao irelevantnim, a s obzirom da se odnosi na korištenje tečaja važećeg u vrijeme korištenja kredita prilikom izračuna pozitivnih iznosa tečajnih razlika. Upravo činjenica da je tužena prilikom obračuna kasnijih anuiteta koristila tečaj važeći na dan obračuna i čini odredbu ugovora koja se odnosi na otplatu kredita nepoštenom i time ništetnom. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka sud je obvezao tuženu da tužiteljici isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, a temeljem članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

15.Tužena je u odgovoru na tužbu istakla i prigovor zastare smatrajući da pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije došlo do prekida zastare.

16.Člankom 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da u ovom slučaju nije propisan posebni rok zastare primjenjuje se navedeni opći zastarni rok. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona te je zastarni rok ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. Dakle, zastarni rok bi istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužba podnesena 11. lipnja 2023. što znači nekoliko dana prije nastupanja zastare. Navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

17.Pored razlike koja je nastala plaćanjem većeg iznosa anuiteta radi izmjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je postavila i zahtjev za isplatu naknade radi prijevremene otplate kredita.

18.Kako je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, a visina nije sporna, sud je obvezao tuženu da tužiteljici isplati iznos od 300,00 eura s kamatom koja teče od dana kada je tužiteljica platila naknadu, a temeljem članka 323. stavak 1. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima

19.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare i za ovaj dio tužbenog zahtjeva, a koji sud smatra neosnovanim.

20.Člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Člankom 323. stavak 1. istog zakona propisano je da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. S obzirom da je tužena temeljem ništetne odredbe primila od tužiteljice iznos od 300,00 eura dužna je taj iznos vratiti tužiteljici s tim da njena obveza nastaje nakon što se utvrdi da je odredba temeljem koje je primila iznos ništetna. Dakle, zastarni rok bi počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost tj. od pravomoćnosti ove odluke. Kako ova odluka kojom je utvrđena ništetnosti još uvijek nije postala pravomoćna, zastarni rok nije počeo teći slijedom čega nije mogla nastupiti zastara.

21.Tužiteljica je postavila zahtjev za nadoknadu troškova postupak koji se odnose na sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na tri ročišta po 200,00 eura, sastav jednog podneska 200,00 eura, PDV 250,00 eura i troškove vještačenja 266,00 eura. Nakon usklađenja podnesenog troškovnika sa stanjem u spisu i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) tužiteljici je na ime sastava tužbe priznat iznos od 200,00 eura (Tar.br.7.1.), sastav podneska od 29.1.2024. iznos od 200,00 eura (Tar.br.8.3.), zastupanja po punomoćniku na ročištima od 16.10.2023. i 12.5.2026. iznos od po 200,00 eura (Tar.br.9.1.), na ime zastupanja po punomoćniku na ročištu od 27.2.2024. iznos od 50,00 eura (Tar.br.9.5.), na ime PDV-a 212,50 eura (Tar.br.46.) i na ime troškova vještačenja 266,00 eura. Kako tužiteljica nije uspjela u sporu s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva tužena je obvezana da joj naknadi sve priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.328,50 eura. Odluka se temelji na članku 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku.

U Novskoj 6. kolovoza 2026.

S u d a c

Nada Filipović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranka koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste, a stranka koja nije uredno obaviještena o danu održavanja ročišta za objavu odluke od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pismenim podneskom.

Dna

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika