REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1334/2026-10

[adresa] O 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu koji je pokrenuo OL, [adresa], trenutno smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Zagreb, Sarajevska 41, radi međunarodne zaštite, 4. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4103, URBROJ: 511-01-214-26-20 od 13. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju OL u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćeniku tužitelja, Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.479,62 eura (slovima: tisuću četiristo sedamdeset i devet eura i šezdeset i dva centa), u roku od 60 dana od pravomoćnosti ove odluke o trošku i dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude, u točki I. izreke odbačen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (dalje: RH) kojeg je podnio OL, rođen **.**.1980. u [adresa], državljanin Islamske Republike Afganistan (ovdje tužitelj). Točkom II. izreke određen je transfer tužitelja u Republiku Bugarsku u roku od šest (6) mjeseci odnosno od dana prihvaćanja odgovornosti od strane Republike Bugarske ili od izvršnosti tog rješenja ako je protiv njega pokrenut upravni spor.

2. Tužitelj u tužbi i u tijeku spora navodi da nije saslušan o razlozima zbog kojih se protivi transferu u Republiku Bugarsku. Obrazlaže kako tuženik nije ispitao okolnosti koje bi upućivale na stvari rizik od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera. Navodi kako prema dostupnim izvješćima za 2026. AIDA (Asylum Information Database) – Bulgaria Country Report uvjeti u prihvatnim centrima u Bugarskoj ostaju ispod osnovnih standarda, postoje problemi s hranom, toplom vodom, sanitarnim uvjetima i medicinskom skrbi, te je prihvatni sustav kronično nedovoljno financiran. Zatim navodi da AIDA – Conditions in Reception Facilities (Bulgaria) u izvješću detaljno opisuje: loše higijenske uvjete, prenapučenost, nedostatak zdravstvene i psihološke pomoći, činjenicu da su mnogi objekti neprikladni za stanovanje, a na str. 96 detaljno navodi da uvjeti u bugarskim prihvatnim centrima i dalje ne zadovoljavaju osnovne standarde prihvata tražitelja međunarodne zaštite. Ukazuje da izvješće posebno ističe dugogodišnji problem najezde stjenica, ušiju, žohara i štakora u prihvatnim centrima, kao i da stanovnici centara redovito prijavljuju zdravstvene probleme uzrokovane stjenicama, uključujući kronične upale kože i alergijske reakcije. Navedene okolnosti potvrđuju da u Bugarskoj i dalje postoje ozbiljni i sustavni nedostaci u uvjetima prihvata tražitelja međunarodne zaštite, koji mogu dovesti do postupanja protivnog čl. 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pored navedenoga, tužitelj ističe da je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj dalje: ZID ZMPZ), pa da je stoga u njegovom predmetu trebalo primijeniti odredbe čl. 53. ZID ZMPZ jer isti propisuje da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tih izmjena, dovršiti po odredbama ranijeg Zakona. Nadalje navodi da je tuženik poduzeo radnje u postupku (saslušao tužitelja o razlozima radi kojih traži međunarodnu zaštitu) koje predstavljaju meritornu obradu zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da je stoga RH preuzela razmatranje njegovog zahtjeva, a k tome mu je određena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar Dugi Dol kako bi se osigurala njegova nazočnost u provedbi postupka međunarodne zaštite koji se vodi pred hrvatskim tijelima, pa da je tim postupcima tuženik potvrdio da se zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatra u RH. Zaključno smatra da tuženik nije proveo individualnu procjenu svih osobnih okolnosti tužitelja i utvrdio da li postoji stvarna opasnost da bi transferom u Republiku Bugarsku bila povrijeđena njegova temeljna prava. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje i da utvrdi RH kao nadležnu za provođenje postupka međunarodne zaštite, te da odredi odgodni učinak tužbe radi sprječavanja nenadoknadive štete te da usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz naknadu troška.

3. Tuženik se je u odgovoru na tužbu detaljno očitovao na tužbene navode tužitelja. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U tijeku spora održana je rasprava 3. kolovoza 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Tuženik je dostavio prije održavanja rasprave podnesak kojim je opravdao svoj izostanak s rasprave. Stoga je rasprava na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

5. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

6. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja (saslušanje tužitelja kao stranke), smatrajući da je činjenično stanje u provedenom postupku utvrđeno na potpun i pravilan način, te da za donošenje odluke o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika nije potrebno provođenje daljnjih dokaza.

7. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Osporavano rješenje tuženika temelji se na utvrđenju da je uvidom u biometrijsku bazu podataka Eurodac utvrđeno da je tužitelj prethodno 12. svibnja 2026. već registriran kao tražitelj međunarodne zaštite u Republici Bugarskoj, te da je tijekom postupka Republika Bugarska prešutno prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva tužitelja, slijedom čega je zahtjev odbačen na temelju čl. 43. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, dalje: ZMPZ), dok je Republika Bugarska određena kao odgovorna država članica primjenom čl. 36. st. 1. točka (b) Uredbe (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o upravljanju azilom i migracijama, izmjeni Uredbi (EU) 2021/1147 i (EU) 2021/1060 i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 604/2013 (dalje: Uredba (EU) 2024/1351).

9. Tužitelj ne osporava pravno relevantne činjenice, odnosno ne osporava rezultate provjere u biometrijskoj bazi podataka Eurodac, ne osporava da je Republika Bugarska prešutno prihvatila odgovornost za razmatranje njegovog zahtjeva, niti tvrdi da su kriteriji za određivanje nadležne države članice pogrešno primijenjeni, već jedino osporava uvjete u Republici Bugarskoj, primjenu materijalnog propisa za razmatranje njegovog zahtjeva te smatra da je RH preuzela nadležnost za razmatranje njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu jer je poduzela određene radnje.

10. Sukladno čl. 16. Uredbe (EU) 2024/1351, države članice razmatraju zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na državnom području bilo koje države članice, među ostalim i na granici ili u tranzitnim zonama. Zahtjev razmatra jedna država članica i to država članica koja je odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u poglavlju II. ili na temelju klauzula utvrđenih u poglavlju III. ovog dijela (st. 1.) Ne dovodeći u pitanje pravila utvrđena u dijelu IV. ove Uredbe, ako se na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nijedna država članica ne može utvrditi kao odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu za razmatranje zahtjeva odgovorna je prva država članica u kojoj je registrirana namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu (st. 2.).

11. Sukladno čl. 35. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1351, odstupajući od čl. 16. st. 1. te Uredbe, država članica može odlučiti razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji je u njoj registriran i onda kad takvo razmatranje nije njezina odgovornost u skladu s kriterijima utvrđenima u ovoj Uredbi.

12. Sukladno čl. 43. st. 1. ZMPZ, Ministarstvo donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev, između ostalog, u slučaju kada je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva sukladno Uredbi (EU) 2024/1351.

13. Primijenivši citirane odredbe na nesporno utvrđeno činjenično stanje, ocjena je Suda da je tuženik pravilno i zakonito utvrdio da je za odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu nadležna Republika Bugarska, te posljedično odbacio zahtjev i odlučio o transferu tužitelja u nadležnu državu u primjerenom roku, pri čemu je tuženik svoju odluku obrazložio i za istu iznio detaljne razloge, osobito u odgovoru na tužbu.

14. Tužitelj svojim navodima u ovom sporu nije dokazao da postoje individualne zapreke za njegov transfer u Republiku Bugarsku, dok je tuženik u odgovoru na tužbu detaljno iznio i obrazložio razloge zbog kojih se ta država smatra sigurnom.

15. Naime, tuženik je obrazložio kako je Sud Europske unije još u presudi C- 411/10 i C-493/10 utvrdio da načelo uzajamnoga povjerenja među državama članicama predstavlja jedno od temeljnih načela zajedničkog europskog sustava azila te da se od njega može odstupiti samo iznimno, kada postoje objektivni, pouzdani, precizni i ažurni podaci koji upućuju na postojanje sustavnih nedostataka koji za konkretnog podnositelja zahtjeva stvaraju stvarnu opasnost od postupanja protivnog čl. 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Obrazložio je kako izvješća međunarodnih i nevladinih organizacija predstavljaju važan izvor podataka pri ocjeni uvjeta u odgovornoj državi članici, ali da se njihova dokazna vrijednost ne može ocjenjivati izdvojeno od okolnosti konkretnoga slučaja niti se iz njih može automatski izvesti zaključak da je svaki transfer u određenu državu članicu protivan čl. 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Tuženik se je pozvao na pojašnjenje iz presude C-163/17, u kojoj je navedeno da je prag čl. 4. Povelje dosegnut samo kada utvrđeni nedostaci dosežu osobito visok prag ozbiljnosti te upravo konkretnog podnositelja zahtjeva izlažu stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Stoga je tuženik zaključio kako nije odlučno postoje li određene poteškoće u funkcioniranju sustava međunarodne zaštite odgovorne države članice, nego jesu li one takve naravi i intenziteta da upravo tužitelja izlažu riziku koji prelazi prag čl. 4. Povelje. Tuženik je naveo da je takav pristup potvrđen i u najnovijoj sudskoj praksi Suda Europske unije u presudi C-185/24 i C-189/24, u kojoj je Sud ponovno istaknuo da se postojanje sustavnih nedostataka ne može pretpostaviti niti izvoditi iz pojedinačnih poteškoga ili općih tvrdnji, već se mora utvrditi na temelju objektivnih, pouzdanih, konkretnih i ažurnih podataka, pri čemu je potrebno ocijeniti dovode li takvi nedostaci upravo konkretnog podnositelja zahtjeva u stvarnu opasnost od postupanja protivnog čl. 4. Povelje.

16. Stoga je tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja razmotrio raspoložive informacije o sustavu međunarodne zaštite u Republici Bugarskoj, uključujući informacije na koje se tužitelj poziva u tužbi, zajedno s osobnim okolnostima tužitelja, pri čemu nisu utvrđene činjenice koje bi upućivale na postojanje stvarne opasnosti od postupanja protivnog čl. 4. Povelje. To iz razloga što iz izvješća AIDA proizlazi da ono opisuje određene poteškoće u funkcioniranju bugarskoga sustava međunarodne zaštite tijekom promatranoga razdoblja, ali istodobno iz njegova sadržaja ne proizlazi da bi svaka osoba vraćena u Republiku Bugarsku bila izložena postupanju protivnom čl. 4. Povelje ili čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Riječ je o ocjeni općega stanja sustava, a ne o utvrđenju da je svaki pojedinačni transfer nedopušten. U tome se ogleda i razlika između općih informacija o funkcioniranju sustava međunarodne zaštite i okolnosti konkretnoga slučaja. Opće informacije predstavljaju važan element ocjene, ali same po sebi nisu dovoljne ako nisu dovedene u vezu s osobnim okolnostima podnositelja zahtjeva. Tužitelj u ovom postupku nije učinio vjerojatnim da bi upravo njegove osobne okolnosti, promatrane zajedno s informacijama o stanju u Republici Bugarskoj, upućivale na postojanje stvarne opasnosti od postupanja protivnog čl. 4. Povelje. Republika Bugarska nije predmet suspenzije dublinskih transfera od strane Europske komisije, niti postoji pravomoćna presuda Suda EU koja bi utvrdila sustavne nedostatke bugarskog sustava azila, za razliku od npr. Mađarske, protiv koje postoje presude Suda EU iz 2020. i 2023. Naprotiv, Federalni upravni sud Švicarske je već 2020. izričito utvrdio da ne postoje sustavni nedostaci u bugarskom sustavu azila i prihvata, nego da je potrebna pojedinačna analiza svakog slučaja. Prema neovisnom praćenju sudske prakse, nacionalni sudovi diljem EU imaju podijeljena stajališta o postojanju sustavnih nedostataka u Bugarskoj, što isključuje postojanje ustaljenog europskog konsenzusa koji bi tuženika obvezivao na automatsko izuzeće od primjene Uredbe. Time je tuženik u potpunosti otklonio navode tužitelja o nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u slučaju njegovog transfera u Republiku Bugarsku.

17. U odnosu na navode tužitelja da je došlo do povrede materijalnog propisa jer da je on podnio zahtjev prije stupanja na snagu navedenih ZID ZMPZ navodi se da su ti navodi tužitelja otklonjeni u ovosudnoj presudi poslovni broj Us I-1266/2026. Također u istoj presudi obrazloženo je radi čega se kod tužitelja ne radi o lošem zdravstvenom stanju (ozlijeđenoj nozi) koje bi bilo od utjecaja na donošenje drugačije odluke.

18. Slijedom navedenog, budući da u okolnostima konkretnoga slučaja nisu utvrđene nikakve osobite, izvanredne ili humanitarne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od redovitih pravila o određivanju odgovorne države članice, kao ni pravne ili činjenične zapreke koje bi onemogućavale izvršenje transfera u Republiku Bugarsku, to je tuženik, primijenivši individualnu procjenu svih okolnosti, zakonito donio osporavano rješenje. Stoga je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

19. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ, te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

20. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika koji bi dokazivali suprotno. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

21. Opunomoćeniku tužitelja priznat je kao pružatelju pravne pomoći zatraženi trošak na ime zastupanja tužitelja prilikom sastava tužbe i pristupa na održano ročište kod ovoga Suda, za svaku radnju u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25, dalje: Tarifa). Stoga je s osnove troškova zastupanja opunomoćeniku tužitelja priznat iznos od ukupno 1.250,00 eura. Također, priznat je i trošak prijevoza opunomoćenika tužitelja za putovanje na relaciji Zagreb – Prihvatilište Dugi Dol – Zagreb radi preuzimanja zastupanja tužitelja i potpisa punomoći te radi uručenja presude (čl. 11. Pravilnika, vezano uz Tbr. 50. t. 3. Tarife) u iznosu 114,81 eura, po putovanju, sukladno specifikaciji iz priloženog troškovnika, što za dva putovanja ukupno iznosi 229,62 eura. Stoga je s osnove troškova zastupanja opunomoćeniku tužitelja priznat iznos od ukupno 1.479,62 eura.

22. Tužitelj je u okviru tužbe predložio određivanje odgodnog učinka tužbe. Međutim, tužitelj nije dokazao ili učinio vjerojatnim nastup štete koja bi se teško mogla popraviti, budući da tužitelju transferom u Republiku Bugarsku, koja je po ocjeni ovoga Suda zakonito određena kao država nadležna za odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu, neće nastupiti takva šteta. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe iz čl. 42. ZUS, to je prijedlog odbijen.

U Rijeci 4. kolovoza 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS i čl. 42. st. 5. ZUS). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, Tratinska ulica 62

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za dublinski postupak, Zagreb, Sarajevska 41