REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1369/2026-7

[adresa] B 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu koji je pokrenuo BEV, U, [adresa], trenutno smješten u Prihvatnom centru za strance u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41, radi međunarodne zaštite, 4. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4133, URBROJ: 511-01-212-26-11 od 17. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju BEV u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćeniku tužitelja, Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.364,81 eura (slovima: tisuću tristo šezdeset i četiri eura i osamdeset i jedan cent), u roku od 60 dana od pravomoćnosti ove odluke o trošku i dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude, u točki I. izreke odbijen je kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (dalje: RH) kojeg je podnio BEV, rođen **.**.1988. u mjestu [adresa], Narodna Republika Bangladeš, državljanin Narodne Republike Bangladeš (ovdje tužitelj). Točkom II. izreke utvrđuje se da navedeni državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] te da je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP). Točkom III. tužitelj se kao državljanin treće zemlje protjeruje i zabranjuje mu se ulazak i boravak u EGP u trajanju od jedne godine, računajući od dana prisilnog udaljenja. Točkom IV. određuje se da će se tužitelj kao državljanin treće zemlje prisilno udaljiti u Narodnu Republiku Bangladeš čiji je državljanin.

2. Tužitelj u tužbi i na raspravi održanoj u ovom sporu osporava zakonitost predmetnog rješenja. Navodi da su točke 2., 3. i 4. izreke rješenja (nalog za napuštanje, protjerivanje i zabranu ulaska) u suprotnosti s odredbama o graničnoj proceduri iz čl. 42. st. 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, dalje: ZMPZ) te Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba (EU) 2024/1348), jer se prema tim odredbama iako se osoba fizički nalazi na području RH formalno smatra da ne boravi u [adresa], već se postupak vodi na graničnom prijelazu ili u tranzitnom prostoru. Dakle, bitno obilježje granične procedure jest pravna fikcija neulaska na državno područje RH, što znači da je pogrešno i kontradiktorno utvrđenje tuženika da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] i da se stoga treba protjerati. Nadalje navodi da je tuženik pogrešno zaključio da je tužitelj napustio zemlju podrijetla iz ekonomskih razloga. Navodi da je u zemlji podrijetla bio izložen ozbiljnim prijetnjama smrću nakon što se je zajedno s drugim mještanima usprotivio osobi koja se je bavila trgovinom droge i koja je svojim djelovanjem ugrožavala sigurnost lokalne zajednice. Navodi da je te prijetnje prijavio lokalnoj policiji očekujući zaštitu države, ali da su policijski službenici odbili poduzeti bilo kakve mjere radi njegove zaštite i da su mu izričito rekli da se ne miješa u navedene događaje. Stoga da mu u državi podrijetla nije pružena učinkovita zaštita od ozbiljnih prijetnji kojima je bio izložen. Smatra da tuženik nije dovoljno ispitao može li mu država Bangladeš pružiti učinkovitu zaštitu od osoba koje su mu prijetile smrću, odnosno od progona tih osoba. Navodi da stoga tuženik nije proveo individualnu procjenu svih okolnosti konkretnog slučaj, već da je svoju odluku temeljio na općim informacijama o Bangladešu i činjenici da se ta država smatra sigurnom državom podrijetla. Nadalje navodi da tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja nije vodio računa o načelu iz čl. 6. ZMPZ ("non refoulement"), odnosno o načelu zabrane protjerivanja ili vraćanja. Ukazuje da bi on vraćanjem u Bangladeš bio izložen progonu, mučenju i/ili čak ubijen, te da mu stoga nije jasno radi čega tuženik smatra da se to načelo ovdje ne treba primijeniti. Stoga smatra da ispunjava uvjete za međunarodnu zaštitu. Predlaže da se u sporu provede dokaz njegovim saslušanjem i da Sud poništiti osporavano rješenje, da mu odobri međunarodnu zaštitu u RH, te da usvojiti njegov zahtjev za besplatnu pravnu pomoć.

3. Tužitelj je u okviru tužbe zatražio i da Sud odredi odgodni učinak tužbe, jer da bi vraćanjem u Bangladeš bio izložen upravo onim opasnostima od kojih traži međunarodnu zaštitu, odnosno vratio bi se u državu koja mu nije u stanju pružiti zaštitu od ozbiljnih prijetnji smrću osobe kojoj se usprotivio. Smatra da bi takva šteta bila nenadoknadiva i da se naknadnom presudom više ne bi mogla otkloniti, a s druge strane određivanjem odgodnog učinka tužbe ne bi nastupila nikakva šteta za javni interes RH jer on tijekom boravka u RH nije ugrožavao javni poredak niti nacionalnu sigurnost.

4. Tuženik se je u odgovoru na tužbu detaljno očitovao na tužbene navode tužitelja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. U tijeku spora održana je rasprava 3. kolovoza 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Tuženik je dostavio prije održavanja rasprave podnesak kojim je opravdao svoj izostanak s rasprave. Stoga je rasprava na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

6. Dakle, sporno je, je li na strani tužitelja postoje isključivo ekonomski i privatni razlozi koji prema čl. 20. ZMPZ nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite, te je li se osporavanim rješenjem tužitelju mogla izreći mjera protjerivanja zbog nezakonitog boravak ako se tužitelj u pravnom smislu ne nalazi na teritoriju RH.

7. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem tužitelja iz razloga što su za donošenje odluke u ovom sporu bile dostatne činjenice iz službene dokumentacije koje će se navesti nastavno u obrazloženju ove presude. Iz navedenih razloga i uvažavajući načelo učinkovitosti upravnog spora iz čl. 8. ZUS, nije bilo potrebno provoditi saslušanje tužitelja u ovom sporu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Sukladno čl. 45. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348, država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz čl. 43. st. 1. ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz čl. 42. st. 1. točaka (c), (f) ili (j).

11. Sukladno čl. 42. st. 1. toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348, ne dovodeći u pitanje čl. 21. st. 2. Uredbe, tijelo odlučivanja ubrzava razmatranje osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s osnovnim načelima i jamstvima predviđenima u poglavlju II, između ostalog, u slučaju kada tražitelj ima državljanstvo treće zemlje ili, u slučaju osoba bez državljanstva, prethodno uobičajeno boravište u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite koje izdaje tijelo odlučivanja, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju, 20 % ili manji, osim ako tijelo odlučivanja procijeni da je od objavljivanja relevantnih podataka Eurostata došlo do znatne promjene u dotičnoj trećoj zemlji ili da tražitelj pripada kategoriji osoba za koje se udio od 20 % ili manji ne može smatrati reprezentativnim za njihove potrebe za zaštitom, uzimajući u obzir, među ostalim, znatne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka.

12. Sukladno čl. 38. st. 1. toč. 6. ZMPZ, Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev kao očito neosnovan ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. ovoga Zakona te postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. ovoga Zakona.

13. Sukladno čl. 20. ZMPZ, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

14. Sukladno čl. 21. st. 1. ZMPZ, supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz čl. 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. St. 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

15. Sukladno čl. 42. st. 1. ZMPZ, postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

16. Po ocjeni Suda, tuženik je pravilno utvrdio razloge zbog kojih tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila u smislu citiranog čl. 20. ZMPZ, odnosno supsidijarne zaštite u smislu citiranog čl. 21. ZMPZ, pri čemu je svoju odluku utemeljio na individualnoj procjeni okolnosti za tužitelja, relevantnim izvješćima o zemlji podrijetla i procjeni budućeg rizika, te je svoju odluku valjano obrazložio.

17. Prvenstveno valja navesti da Narodna Republika Bangladeš prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju predstavlja zemlju za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite ispod 20% (konkretno: 3,1%). Stoga je tuženik na temelju čl. 45. st. 1. u svezi čl. 42. st. 1. toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348 u svezi čl. 42. st. 1. ZMPZ, nakon izvršene dubinske provjere, zakonito proveo postupak odobrenja međunarodne zaštite u okviru graničnog postupka.

18. Nadalje, iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu saslušan kod tuženika, o čemu je sačinjen zapisnik 15. srpnja 2026., a tužitelj je izjavio da je zemlju podrijetla napustio zbog ekonomskih razloga da bi negdje radio, ali i zbog svojih zdravstvenih razloga jer ima astmu, a u Bangladešu nema adekvatnu zdravstvenu skrb niti mogućnost liječenja, te mu nisu dostupni lijekovi koji su mu potrebni. Naveo je i da se je suprotstavio trgovcu droge koji je rekao da će ga ubiti ako se vrati. Tužitelj je tijekom saslušanja također izjavio da nije član niti jedne političke stranke, kao i da u zemlji podrijetla nije bio izložen nikakvom obliku diskriminacije, uznemiravanja ili proganjanja na temelju vjere, spola ili spolne orijentacije.

19. Iz stanja spisa, vezano za procjene budućeg rizika, proizlazi da je Narodna Republika Bangladeš u razdoblju 2024. - 2026. godine obilježena političkom tranzicijom. Nakon studentskih prosvjeda i nasilnog gušenja prosvjeda u srpnju i kolovozu 2024. godine, premijerka BE napustila je zemlju, parlament je raspušten, a prijelazna Vlada predvođena UE preuzela je Vlast. Prema Agenciji Europske unije za azil (dalje: EUAA ili Agencija) događaji iz srpnja i kolovoza 2024. rezultirali promjenom vlasti i uspostavom prijelazne administracije. Prema EUAA izvješću Country Focus (2025), nakon promjene vlasti otvorio se dio političkog i građanskog prostora, uključujući djelomično smanjenje pritisaka na civilno društvo i medije, no istodobno su nastavljeni problemi političke odmazde, arbitrarnog pritvaranja, masovnih kamenih prijava protiv političkih protivnika, slabog javnog reda, nasilja gomile i sporog provođenja institucionalnih reformi. Prema dostupnim informacijama Agencije šest država članica Europske unije trenutačno označava Bangladeš kao sigurnu zemlju podrijetla na nacionalnoj razini. Stopa priznavanja azila tražiteljima međunarodne zaštite iz Bangladeša na razini cijele Europske unije iznosila je 3% u travnju 2026. Bangladeš je ratificirao niz međunarodnih instrumenata u području zaštite ljudskih prava, uključujući Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja. U Bangladešu nema oružanog sukoba i stoga ne postoji prijetnja zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

20. Sud prihvaća zaključak tuženika da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio prvenstveno radi izbjegavanja povratka u Bangladeš zbog ekonomskih razloga, te da nema dokaza da su tužiteljev život i sloboda bili u ozbiljnoj opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla i da će se povratkom suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, jer tužitelj u svom zahtjevu nije navodio strah zbog razloga iz citiranog čl. 20. ili 21. ZMPZ. Osim toga, tužitelj je obmanuo nadležna tijela tako što je dao lažne osobne podatke te je prilikom saslušanja rekao da je dao lažne podatke jer mu je rečeno da će lakše dobiti zaštitu u RH ako kaže da je A. Međutim, ukoliko na strani tužitelja zaista postoje ozbiljni i opravdani razlozi proganjanja, tada tužitelj ne treba davati lažne podatke. Tužitelj nije tvrdio da je u zemlji podrijetla bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, niti da je bio pritvaran, zlostavljan ili izložen fizičkom nasilju. Eventualni strah od osobe kojoj se usprotivio zbog trgovine drogom, ne predstavlja proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja u smislu čl. 20. ZMPZ.

21. Kao što je ovaj Sud već obrazložio u ranijim presudama poslovni broj Us I - 1378/2026 i Us I-1376/2026, ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla, prema međunarodnim i nacionalnim propisima ne predstavljaju osnovu za odobrenje međunarodne zaštite. Isto tako, na temelju provedene analize relevantnih izvješća o stanju u Bangladešu, ispravno je tuženik zaključio da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale priznavanje supsidijarne zaštite, u smislu čl. 21. ZMPZ.

22. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. ZMPZ za priznavanjem azila ili supsidijarne zaštite, a postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. ZMPZ (postupak se provodi u graničnom postupku), to je zakonito pobijanim rješenjem tuženika zahtjev tužitelja za priznavanje međunarodne zaštite odbijen kao očito neosnovan.

23. Neosnovani su i navodi tužitelja da je tuženik povrijedio načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz čl. 6. ZMPZ. Naime, tijekom upravnog postupka, kao niti tijekom upravnog spora, nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju zbog nekog od konvencijskih razloga. Navodi tužitelja odnose se isključivo na posljedice loše ekonomske situacije, njegovog zdravstvenog stanja zbog astme i suprostavljanja osobi koja se bavi trgovinom droge, što samo po sebi nije dostatno za primjenu načela „non- refoulement“.

24. Nastavno, Sud nalazi neosnovanim i daljnje navode tužitelja koji se odnose na osporavanje dijela pobijanog rješenja kojim je odlučeno o nezakonitom boravku tužitelja, protjerivanju iz EGP i prisilnog udaljenja u zemlju podrijetla, i to iz istih razloga koji su već izneseni u obrazloženju ovosudnih presuda poslovni broj Us I- 1376/2026 i Us I- 1378/2026.

25. Naime, sukladno čl. 37. st. 1. ZMPZ, odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.

26. Sukladno čl. 183. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22, 40/25 i 55/26, dalje: ZS), državljanin treće zemlje nezakonito boravi, između ostalog, ako: 1. nije na kratkotrajnom boravku, 2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak, 3. nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

27. Sukladno čl. 184. st. 1. ZS, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku.

28. Sukladno čl. 185. st. 1. t. 1. ZS, državljaninu treće zemlje iz čl. 184. st. 1. ovoga Zakona ne mora se donijeti rješenje o povratku ako postoji rizik od izbjegavanja iz čl. 214. ovoga Zakona.

29. Sukladno čl. 185. st. 2. ZS, državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz st. 1. ovoga članka.

30. Sukladno čl. 190. st. 1. ZS, državljanina treće zemlje će se protjerati ako: nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem, ako je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka, te ako se ne donosi rješenje o povratku sukladno čl. 185. st. 1. ovoga Zakona.

31. Sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1349 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju postupka vraćanja na granici i izmjeni Uredbe (EU) 2021/1148 (nadalje: Uredba (EU) 2024/1349), državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje dotične države članice.

32. Sukladno čl. 4. st. 5. Uredbe (EU) 2024/1349, ne dovodeći u pitanje mogućnost da se dobrovoljno vrate u bilo kojem trenutku, osobama iz st. 1. odobrava se razdoblje za dobrovoljni odlazak, osim ako postoji opasnost od bijega ili ako je njihov zahtjev u okviru postupka azila na granici odbijen kao očito neutemeljen ili ako dotična osoba predstavlja opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost država članica.

33. Sukladno čl. 37. Uredbe (EU) 2024/1348, ako je zahtjev odbijen kao nedopušten, neutemeljen ili očito neutemeljen u odnosu na status izbjeglice i status supsidijarne zaštite, ili jer se od njega prešutno ili izričito odustalo, države članice izdaju odluku o vraćanju kojom se poštuje Direktiva 2008/115/EZ i koja je u skladu s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

34. Sukladno čl. 42. st. 8. ZMPZ, ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s čl. 51. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite.

35. Sukladno čl. 4. st. 1. toč. 5. ZMPZ, tražitelj međunarodne zaštite je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu do izvršnosti rješenja o zahtjevu.

36. Sukladno čl. 4. st. 1. toč. 22. ZMPZ, izvršnost rješenja o zahtjevu nastupa dostavom rješenja tražitelju ako tužba nije podnesena ili podnesena tužba nema odgodni učinak, ako podnesena tužba ima odgodni učinak, rješenje o zahtjevu postaje izvršno dostavom prvostupanjske presude upravnog suda.

37. Sukladno čl. 51. st. 1. toč. 3. ZMPZ, tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju, između ostalog, odbijanja zahtjeva u postupku azila na granici, sukladno čl. 42. ovoga Zakona, pod uvjetom da tražitelj nije maloljetnik bez pratnje.

38. Sukladno čl. 42. st. 2. ZMPZ, tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

39. Cilj i svrha navedene odredbe čl. 42. st. 2. ZMPZ nije ozakoniti boravak tražitelja međunarodne zaštite koji su u područje RH ušli nezakonito i čiji je zahtjev odbijen kao očito neosnovan, kao niti onemogućiti donošenja odluke o protjerivanju odnosno odluke o povratku takvih osoba, već onemogućiti stjecanje drugih prava osim onih propisanih odredbama citiranih Uredaba i Zakona.

40. Iz spisa proizlazi da je tužitelj nezakonito ušao na područje Republike Hrvatske, nije na kratkotrajnom boravku, nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Nastavno, nakon što je tužitelju odbijen kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu, isti sukladno čl. 4. st. 1. t. 5. i toč. 22. ZMPZ po izvršnosti tog rješenja više nema status tražitelja međunarodne zaštite te stoga ni pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita. Stoga se sukladno čl. 183. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZS smatra da isti kao državljanin treće zemlje nezakonito boravi.

41. Vezano uz navode tužitelja da je odluku o napuštanju (povratku ili protjerivanju) valjalo donijeto zasebno od odluke o odbijanju zahtjeva kao očito neosnovanog, ističe se da je upravo citiranom odredbom čl. 37. st. 1. ZMPZ izrijekom propisano da će se odlukom o zahtjevu odlučiti i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama ZS.

42. Vezano uz navode tužitelja da je odluka o napuštanju mogla biti donesena tek po okončanju prvostupanjskog upravnog spora pokrenutog protiv odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ističe se da je u konkretnom slučaju odluka o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu postala izvršna trenutkom dostave iste tužitelju, kada je isti izgubio status tražitelja međunarodne zaštite, a sve sukladno čl. 4. st. 1. t. 5. i t. 22. u svezi čl. 51. st. 1. t. 3. ZMPZ. Naime, sukladno citiranim odredbama u graničnom postupku tužba načelno ne odgađa izvršenje, pa se u 12 tjedana za izvršnost propisanih odredbom čl. 42. st. 8. ZMPZ u takvim slučajevima ne ubraja i prvostupanjski upravni spor, ako iznimno nije određen odgodni učinak tužbe.

43. Nastavno, imajući u vidu da tužitelj ne posjeduje putnu ispravu, nezakonito je prešao granicu, a njegov je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen kao očito neosnovan, to Sud smatra da sukladno čl. 185. st.1. i st. 2. u svezi čl. 190. st. 1. t. 3. ZS istome zakonito nije donijeto rješenje o povratku, već rješenje o protjerivanju, pri čemu je sukladno čl. 193. st. 5. ZS u svezi čl. 4. st. 1. i st. 5. Uredbe (EU) 2024/1349 određeno prisilno udaljenje i država (zemlja podrijetla) u koju će se isti prisilno udaljiti.

44. Tuženik pravilno utvrđuje da odredba čl. 4. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1349 propisuje da državljanima trećih zemalja čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje države članice, ne predstavlja pravnu fikciju da stranac u pravnom smislu ne boravi na RH, iako se faktički nalazi na državnom teritoriju, već se radi o neposjedovanju odobrenja za ulazak, iz kojeg automatski ne proizlazi da se osoba ne nalazi u RH. Budući da je stranac ušao u RH kada je prešao državnu granicu, odnosno graničnu crtu, bez ishodovanog odobrenja za ulazak, to državljanin treće zemlje prema kojem se provodi granična procedura ima isti boravišni status kao i osoba koja je pristupila ulaznoj graničnoj kontroli na graničnom prijelazu i kojoj još nije odobren, ali niti odbijen ulazak. U tom slučaju, ako se granični prijelaz nalazi na teritoriju RH osoba i fizički i pravno (nezakonito) boravi u [adresa](jer joj nije izdano odobrenje za ulazak). S obzirom da je tužitelju u postupku na granici odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, to je istome zakonito sukladno citiranim odredbama Uredbe (EU) 2024/1349 i odredbama ZS naloženo napuštanje EGP-a, pri čemu, imajući u vidu da isti ne posjeduje valjanu putnu ispravu, napuštanje ne može biti dragovoljno, nego samo prisilno.

45. Slijedom svega navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je Sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

46. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ, te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik).

47. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika, a tuženik s druge strane nije dostavio dodatne podatke pribavljene tijekom postupka u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika koji bi dokazivali suprotno. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

48. Opunomoćeniku tužitelja priznat je kao pružatelju pravne pomoći zatraženi trošak na ime zastupanja tužitelja prilikom sastava tužbe i pristupa na održano ročište kod ovoga Suda, za svaku radnju u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25, dalje: Tarifa). Također, priznat je i trošak prijevoza opunomoćenika tužitelja za putovanje na relaciji Zagreb – Prihvatilište Dugi Dol – Zagreb radi uručenja presude (čl. 11. Pravilnika, vezano uz Tbr. 50. t. 3. Tarife) u iznosu 114,81 eura sukladno specifikaciji iz priloženog troškovnika. Stoga je s osnove troškova zastupanja opunomoćeniku tužitelja priznat iznos od ukupno 1.364,81 eura.

49. Tužitelj je u okviru tužbe predložio određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da bi izvršenjem pobijanog rješenja tužitelj bio protjeran prije nego Sud odluči o osnovanosti tužbe, te vraćen u zemlju podrijetla u kojoj bi bio izložen opasnostima zbog kojih traži zaštitu.

50. Međutim, protjerivanjem tužitelja u zemlju podrijetla neće nastupiti teško popravljiva šteta, jer je u sporu kao i u upravnom postupku utvrđeno da nema zapreka za povratak tužitelja u zemlju podrijetla, a s druge strane, imajući u vidu da je tužitelj nezakonito ušao u RH te da nema osobnih dokumenata i da je dao lažne osobne podatke, Sud je stava da bi određivanje odgodnog učinka tužbe bilo protivno javnom interesu. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 42. ZUS za određivanje odgodnog učinka tužbe.

U Rijeci 4. kolovoza 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS i čl. 42. st. 5. ZUS). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, Tratinska ulica 62

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41