REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-574/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Željku Mendeš, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 9. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Željka Mendeš, odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 4. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 918-50-2711433 od dana 17. 3. 2005. sklopljenog između tužitelja UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora, i to u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka, te u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora, odnosno tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 341,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od dospijeća do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,86 eura od dana 01. 12. 2007. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,77 eura od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,78 eura od dana 01. 02. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,76 eura od dana 01. 03. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,76 eura od dana 01. 04. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,57 eura od dana 01. 05. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,65 eura od dana 01. 06. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,62 eura od dana 01. 07. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,39 eura od dana 01. 08. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,29 eura od dana 01. 09. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,24 eura od dana 01. 10. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,62 eura od dana 01. 11. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,17 eura od dana 01. 12. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,45 eura od dana 01. 01. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,38 eura od dana 01. 02. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,28 eura od dana 01. 03. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 12,61 eura od dana 01. 04. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 12,37 eura od dana 01. 05. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 11,86 eura od dana 01. 06. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 11,42 eura od dana 01. 07. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 11,19 eura od dana 01. 08. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 10,99 eura od dana 01. 09. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 10,70 eura od dana 01. 10. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 10,33 eura od dana 01. 11. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 10,17 eura od dana 01. 12. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 9,99 eura od dana 01. 01. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 9,83 eura od dana 01. 02. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 9,49 eura od dana 01. 03. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 9,36 eura od dana 01. 04. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 9,00 eura od dana 01. 05. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 8,74 eura od dana 01. 06. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 8,94 eura od dana 01. 07. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 8,48 eura od dana 01. 08. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 8,43 eura od dana 01. 09. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 7,96 eura od dana 01. 10. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 7,41 eura od dana 01. 11. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 7,36 eura od dana 01. 12. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 7,35 eura od dana 01. 01. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,67 eura od dana 01. 02. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 6,34 eura od dana 01. 03. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 1,75 eura od dana 10. 03. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 20,44 eura od dana 20. 03. 2019. godine pa do dana isplate,

sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.645,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate, sve u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se tužitelj sa dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 303,08 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim sklopio Ugovor o kreditu 918-50-2711433 u kunskoj protuvrijednosti od 24.358,94 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s promjenjivom kamatnom stopom od 5,85% godišnje, na rok otplate od 84 mjeseca koji je tužitelj u cijelosti otplatio u ožujku 2011.

1.1. Navodi da je tužitelj od strane zaposlenika tuženik aktivno savjetovan da zaključi kredit s promjenjivom kamatnom stopom kao povoljnijim uvjetom za tužitelja uz usmeno obećanje zaposlenika tuženika da nije izgledna veća promjena visine kamatne stope. Kamatna stopa se za vrijeme trajanja kredita povećala s 5 ,85% na 6,64%, dalje na 6,75% i u konačnici na 7,75% zbog čega je tuženik neosnovano stekao iznos od 2.422,36 kn.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4.7.2013, djelomično preinačenu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13.6.2014., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9.4.2015.

1.3. Postavlja stupnjevitu tužbu jer mu tuženik nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju za izračun stvarnog potraživanja, odnosno ista je samo djelomično dostavljena.

1.4. Predlaže utvrditi ništetnim ugovorne odredbe kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF kao i ugovornu odredbu kojom je banka predvidjela mogućnost promjene kamatnih stopa temeljem jednostrane odluke kreditora te obvezati tuženika na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.422,36 kn i 154 kn naplaćene naknade za dostavljenu dokumentaciju, ukupno 2.576,39 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnosti iz članka 12. predmetnog ugovora o kreditu te nadalje ističe kako nema osnove za utvrđenje neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka u pogledu odluke o mjesnoj nadležnosti suda.

2.1. Nadalje tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

2.2. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu.

2.3. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

2.4. Vezano uz odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik navodi da je prilikom zaključenja kredita tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

2.5. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

2.6 . Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22) propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.7. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

2.8. U pogledu pojedinačnog pregovaranja tuženik ističe kako su u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu budući da je tužitelj mogao birati između ugovor a uz valutnu klauzulu uz CHF ili eur ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

2.9. Tuženik osporava neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema.

2.10 Jednako tako i u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju je bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

2.11. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

2.12. Ističe da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

2.13. Ističe da sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti.

2.14. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat.

2.15. Zaključno, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-2711433 od 16. ožujka 2005. solemniziran po Javnom bilježniku Miji Vukoviću iz Slavonskog Broda, broj: OU-226/2005, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 24.358,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Kreditora važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,30% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Rješenjem ovoga sada poslovni broj P-574/2019 od 12. siječnja 2021. prihvaćen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i Općinski sud u Slavonskom Brodu se oglasio nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

7. Protiv navedenog rješenja tužitelj je uložio žalbu koja je uvažena i rješenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-767/2021-2 od 15. travnja 2021., rješenje suda prvog stupnja preinačeno na način da je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 2711433 od 16. ožujka 2005. (list 4-8 spisa), uvid u otplatni plan (list 32-34 spisa), u otplatni plan (list 6-11 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice kredita ( list 12-16 spisa), u potvrdu banke o otplati kredita od 9. ožujka 2011. (list 17 spisa), u dopise tužitelja od 23.5.2019. i 4.3.2019. (list 18 i 20 spisa), u odgovore tuženika od 30.5.2019., 11.3.2019. i 26.3.2019. s potvrdama o plaćanju naknada (list 19 i 21-24 spisa), u Promotivne uvjete za odobravanje kreditima za kupnju novih automobila marke OPEL u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 41-45 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 31. svibnja 2022. (str. 101-111 spisa) i u dopunu nalaza i mišljenja od 3. lipnja 2025. (str. 126-131 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke UŠŽ jer ista, uredno pozvana nije pristupila na ročište, niti je opravdala svoj izostanak. Za istaći je da imenovana nije bila svjedokom pregovaranja konkretnog ugovora o kreditu s tužiteljem i ne može svjedočiti o činjenicama koje su sve informacije bile pružene tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja ugovora.

11. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Mije Vukovića jer je isti preminuo. Osim toga navedeni dokaz nije prihvatljiv i iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i parametre za promjenu kamatne stope, koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

13. Iz Ugovora o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 918-50-3921806 od 14. veljače 2007. (list 4-8 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu vozila (čl. 6.) u iznosu od 22.597,97 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2005. kada je kupovao vozilo marke Opel i to putem kredita. Istakao je da se cijeli prodajni razgovor odvijao u auto kući sa zaposlenicom auto kuće i niti u jednom trenutku nije išao u banku tako da je i ugovor potpisao u auto kući pa je otišao kod javnog bilježnika. Prodajni razgovor se odvijao samo vezano uz dokumentaciju koja mu je potrebna za realizaciju kredita, iznos kredita i s tim u svezi visinu anuiteta. Nuđen mu je kredit vezan uz euro i CHF, s tim da su krediti vezani uz CHF bili puno povoljniji, s nižom kamatnom stopom i kao takvi preporučeni za njega. Nije bilo nikakvog razgovora o niti jednoj ugovornoj odredbi, a ugovor ga je čekao nakon dogovora o iznosu kredita i periodu otplate, sačinjen na tiskanici banke koji je samo trebao potpisati. Kredit je u cijelosti otplatio prijevremenom otplatom. Istakao je i da je vozilo koristio za privatne potrebe i nikada na sebi nije imao obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Iskazao je i da mu p redstavnica auto kuće nije objašnjavala niti što znači valutna klauzula, niti što znači promjenjiva kamatna stopa, niti on ne zna što to znači. Ne osporava da je ugovor pročitao u dijelu koji je razumio, odnosno znao je koliki iznos realizira, na koji rok i kolika je rata kredita. U ostalom dijelu nije razumio niti mu je tko pojašnjavao. Kredit je otplatio uplatama u banci.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Iz iskaza tužitelja, u kojem dijelu tuženik nije stavio nikakve primjedbe, proizlazi da se prodajni razgovor odvijao u auto kući, sa zaposlenikom auto kuće koji zasigurno nije mogao tužitelju niti pružiti sve informacije vezane za kredit koje su bile bitne za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Za istaći je da je u predmetnom ugovoru tuženik bio zastupan po zaposleniku auto kuće DŠ (iz Auto kuće Opel Dankić), čiji potpis se nalazi na ugovoru (list 33 sudskog spisa).

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača pa da se na njega ne bi odnosila utvrđenja iz kolektivne tužbe udruge Potrošač.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je dostavio materijalnu dokumentaciju, Promotivne uvjete za odobravanje kreditima za kupnju novih automobila marke OPEL u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 41 -45 spisa), uvidom u koje se može samo utvrditi pod kojim uvjetima su se krediti odobravali ali iz njih se ne može zaključiti na koji način je zaposlenik auto kuće prezentirao tužitelju što znači vezati krediti uz valutu CHF, odnosno što znači ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te s tim u svezi koji su sve rizici takovog ugovora o kreditu.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika. Za dodati je da se prodajni razgovor odvijao u auto kući sa zaposlenikom auto kuće što dalje potvrđuje ne pružanje cjelovite i potrebne informacije vezano uz ugovaranje predmetnog kredita.

20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz prijepisa knjigovodstvene kartice i nalaza financijskog vještaka. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj, po zanimanju trgovac, imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Jednako tako, prema mišljenju suda vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na tužitelja se primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

25. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,85% godišnje promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Prema stavu suda u konkretnom slučaju su ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,85% porasla do 7,75% (str. 102 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

29. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

30. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem zastupnika bankara (ovdje zaposlenika auto kuće), te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

31. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne jer je u ovom postupu dokazano da tužitelja nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o njihovim rizičnostima.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

33. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio po osnovi promjene tečaja CHF iznos od 1.015,52 eura a po osnovi promjene kamatne stope iznos od 321,33 eura ili ukupno 4.324,89 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 500,26 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF na dan realizacije kredita.

34. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 27. travnja 2024. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 321,33 eura i daljnji iznos od 20,44 eura na ime naknade za dostavu podataka za postavljanje tužbenog zahtjeva, ukupno 341,77 eura.

35. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

36. Sud je odbio navedene prigovore, vezano uz neosnovanost potraživanja s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz razloga kako je to i prethodno navedeno. Vezano uz pravo tužitelja potraživati neosnovano naplaćenu naknadu za dostavom podataka kredita , za istaći je da tuženik nije imao pravnog osnova istu naplatiti jer se radi o podatcima koji pripadaju tužitelju s osnova sklopljenog ugovora a prilikom sklapanja ugovora nije tužitelju objašnjeno da će eventualno biti u obvezi plaćanja navedene naknade, niti mu je pojašnjeno čime tuženik opravdava visinu navedene naknade, odnosno na što će se naknada utrošiti i koji to konkretno troškovi opravdavaju njezinu visinu. Znači, naknada je naplaćena bez ikakve pravne osnove za koju bi tužitelj bio saznanja prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

37. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

39. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

40. Tužitelj je u postupku dokazao da su navedene odredbe ništetne i postavio svoj traženje po osnovi promjenjive kamatne stope, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

41. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

42. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

43. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

44. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

45. Kako je tužba podnesena 5. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi računa počev od 13. lipnja 2014.

46. Slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev vezano uz potraživanje na ime promjenjive kamatne stope kao i naplaćene naknade i odlučio kao pod II. izreke presude.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, tako da mu pripada pravo i na nužne i potrebne troškove vođenja predmetnog postupka.

48. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.948,75 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (341,77 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 5.4.2022. i 9.7.2026., za svako u iznosu od zatraženih 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 17.3.2022., kao očitovanja na odgovor na tužbu, podneska od 28.9.2022., kao očitovanja na nalaz financijskog vještaka, podneska od 6.6.2025. kao očitovanja istaknute prigovor tuženika i podneska od 27.4.2026. kao očitovanja na nalaz vještaka i postavljanja tužbenog zahtjeva, ukupno 4 obrazložena podneska, za svaki iznos od 100,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastavljanje žalbe na rješenje od 12.1.2021. iznos od 50,00 eura (Tbr. 10/4 Tarife), za sastav specificiranog odštetnog zahtjeva iznos od 100,00 eura i dopisa za traženje dokumentacije iznos od 50,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 950,00,00 eura s pripadajućim PDV-om od 237,50 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.187,50 eura.

49. Tužitelj je priznat i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura kao i trošak pristojbe na tužbu 30,00 eura i presudu 30,00 eura.

50. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.645,67 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

51. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

52. Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00 eura i PDV, jer za isto nema podataka u spisu, kao i materijalni trošak uredskog materijala u iznosu od 20,00 eura za koji također nema nikakvih podataka i dokaza u sudskom spisu. Nadalje nije mu priznat traženi trošak pribave dokumentacije u iznosu od 20 ,44 eura koji je obuhvaćen pod II. sudske presude. Nije priznat niti trošak na ime podneska od 13.5.2022. u iznosu od 25,00 eura i PDV, a kojim obavještava sud o plaćenom predujmu jer sud o istome ima saznanja pošto se predujam uplaćuje na račun suda. Nije priznat niti više zatraženi trošak na ime financijskog vještačenja preko priznatog iznosa od 398,17 eura kao i troškovi pristojbi preko priznatog iznosa od 60,00 eura.

53. Ukupno tužitelju nije priznato pravo na trošak u iznosu od 303,08 eura kako je to i odlučeno pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 4. kolovoza 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Željko Mendeš, Slavonski Brod,

2. OD Glamuzina & Grošeta, Zagreb.