REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-481/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin, u pravnoj stvari tužitelja RG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa Hrvoje Škalić odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 , kojeg zastupa Petra Vatavuk odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16.srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, dana 04.kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 , da tužitelju RG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.280,61 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 14.lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 9.512,48 EUR s pripadajućim kamatama, te sa zahtjevom za zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos pod I. izreke ove presude za razdoblje od 01.listopada 2015.g. do 13.lipnja 2023.godine.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 , da tužitelju RG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 EUR , sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužiteljev prigovor radi prebijanja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14.lipnja 2023.godine podnio protiv tuženika Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu u kojoj navodi da je 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.

2.Nadalje navodi da je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

3.Tužitelj navodi da podnosi zahtjev za isplatu temeljem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, a stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 2006. tužitelj smatra da navedene presude obvezuju i u ovome postupku.

4.Tužitelj ističe da Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od «Kamatna_stopa» % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

5.Nadalje, navodi da je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF utvrđeno ništetnim, pa imajući u vidu da je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK, jer j valutna klauzula tzv. zaštitna klauzula i njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju tuženika) i dužnika (u ovom slučaju tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je bila hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužitelju, te anuiteti koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćana su isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo, jer je hrvatska kuna kao valuta ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je, prema mišljenju tužitelja bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. U prilog navedenom primjeru tužitelj citira dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule: „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Tužitelj smatra da ovaj citirani dio odluke Ustavnog suda ide u prilog njegovim tvrdnjama, jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna. Stoga smatra da je tuženik ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

6.Stoga smatra da mu je tuženik na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve iznose koje je preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, pa se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka, ali mu tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju, pa tužitelj predlaže da sud na temelju odredbi članka 186.b., u vezi s člankom 325.a. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da mu preda : evidenciju tuženika iz koje je vidljivo na koji je način tuženik uplatu tužitelja koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice, potvrdu tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije te početni otplatni plan kao i svu ostalu dokumentaciju koja je po traženju vještaka potrebna radi izrade nalaza i mišljenja, da se provede financijsko vještačenje i da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos koji će tužitelj specificirati nakon što bude udovoljeno traženju iz rješenja o polaganju i pregledu isprava te nakon provođenja potrebnih vještačenja u ovom predmetu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od svakog pojedinačnog iznosa do isplate i da joj naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

7.Nakon što je tuženik u skladu s rješenjem suda od 22.srpnja 2024.g. dostavio traženu dokumentaciju tužitelj je podneskom od 14.listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s istom te potražuje isplatu iznosa od 9.747,46 EUR i obrazlaže da se ovaj iznos sastoji se od neisplaćenog iznosa glavnice od 2.276,29 EUR, iznosa preplate s osnove ništetnih kamatnih stopa u iznosu od 3.015,30 EUR te s osnove ništetnog tečaja iznos od 3.673,56 uvećano za preostali iznos zateznih kamata od 782,31 EUR, s kamatama od 01.listopada 2015.

8.Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 05.srpnja 2026. precizirao tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 10.793,09 EUR, koji se sastoji od neisplaćenog iznosa glavnice od 2.276,29 EUR, iznosa preplate s osnove ništetnih kamatnih stopa u iznosu od 1.956,83 EUR, a s osnove ništetnog tečaja potražuje iznos od 4.100,95 EUR, kao i iznosa zateznih kamata od 1.178,41 EUR (s osnove ništetnih kamatnih stopa) i iznosa zateznih kamata od 1.280,61 EUR ( s osnove ništetnog tečaja) sve s kamatama od 01.listopada 2015. pa do isplate.

9.U ovom podnesku od 05.srpnja 2026.g. tužitelj navodi da je neosnovan prigovor zastare, iz razloga što 2015. godine kada je izrađen obračun i izračun konverzije niti jedan iznos nije bio u zastari. Budući da je čl.198.ZOO-a izričito propisano kako se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja (2015. godine) to tužitelj u ovom podnesku, za svaki slučaj, ističe prigovor radi prebijanja iznosa preplata po osnovi ništetnih promjena kamatnih stopa i zateznih kamata na predmetne iznose, a sve sukladno naprijed navedenoj specifikaciji iz navedenog podneska i nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

10.Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

11.U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana i tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP) ,jer je sredstva kredita koristio u svrhu adaptacije apartmana.

12.Nadalje, tuženik navodi da su tvrdnje tužitelja iz tužbe neosnovane, jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom, jer je Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno i potvrđeno da je sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti određen ZID ZPK , da su odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu , da je ZID ZPK-om uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca , kao i da postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17, jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja stranaka, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK .

13.Tuženik smatra da je CHF konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen sa Ustavom RH , jer je Ustavni sud RH ocijenio ZID ZPK usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. godine te je u svojoj odluci istaknuo sljedeće: da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko- dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, da navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize , da je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići, jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, odnosno Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem R1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da se sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR , a da je pravna posljedica navedenog zaključka da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tuženik smatra da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i dodaje da svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona .

15.Prema mišljenju tuženika inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije.

16.Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja .

17.Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno p rimijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Stoga tuženik smatra da utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku , jer zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

18.U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a i prema mišljenju tuženika ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik dodaje da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

19.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

20.U toku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 19.06.2006.br. 9011559623, otplatni plan s valutnom klauzulom u CHF , dopis tuženika- konverzija kredita s izračunom konverzije, Dodatak ugovora o kreditu od 07.12.2005.g., početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, provedeno je financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. i saslušan je tužitelj.

21.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

22.Nesporne su činjenice da je tužitelj 19.lipnja 2006.godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, broj br.9011559623, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.550,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećom na dan korištenja kredita , kao i da se radilo o kreditu za adaptaciju stambenog objekta, da je ugovoreno da se isti otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja i da je ugovorena redovna kamata od 4,15% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci tuženika .

23.Ista tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, te da se mijenjala stopa redovne kamate.

24.Nesporna je činjenica da je tužitelj s tuženikom dana 07.12.2015. godine sklopio Dodatak ugovoru o kreditu ( dalje Dodatak ) , kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 -dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25.U čl.3. ovog Dodatka sporazumno je utvrđeno da je tužitelj prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 2.147,12 eura , a čl.5. ugovoreno je da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

26.Nadalje, u čl.6.st.1. navedenog Dodatka utvrđeno je da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan sklapanja tog Dodatka iznosi 20.069,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti .

27.Sporno je , u bitnome, da li je tužitelj potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti , potrošača, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i kakvi su učinci sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

28.Sud je prihvatio logičan, uvjerljiv i životan iskaza tužitelja u dijelu gdje isti navodi da su on i njegova supruga kupili jednu ruševnu kuću koju je trebalo urediti , pa kako im se 2006. godine rodio sin, odlučili su uzeti kredit da bi se s djetetom uselili u tu kuću. U to vrijeme on je bio aktivna vojna osoba. Raspitivao se o kreditu te su mu kod tuženika rekli da, s obzirom na visinu svoje plaće, može dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF. Budući mu je kredit trebao da uredi kuću za stanovanje, pristao je na taj kredit. Tužitelj navodi da je njemu djelatnica tuženika rekla da što se tiče tečaja da mu je isto da li je uzeo kredit u eurima ili u CHF, jer da su jedan i drugi stabilni i da ga nitko nije upozorio da bi tečaj CHF mogao nešto jače rasti, a on u to vrijeme nije ni znao točno što je to valutna klauzula. Tužitelj dodaje da kad je sklapao ugovor o kreditu, on s djelatnicima banke nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, već ga je dočekao gotov tekst ugovora koji je samo potpisao, bez da je posebno čitao, jer ionako to nije razumio. Sredstvima kredita supruga i on uredili su kuću za stanovanje te sredstvima kredita nisu uređivali nikakve apartmane i oni u toj kući još uvijek žive. Za vrijeme otplate kredita, rate su mu počele jako rasti tako da mu je u jednom trenutku rata bila čak veća od plaće i bilo mu je jako teško to otplaćivati, pa je prihvatio konverziju u euro, kad mu je to ponuđeno i to ga je spasilo, jer je od konverzije kredit mogao normalno otplaćivati. Tužitelj navodi da on nikad nije bio vlasnik ni poduzeća, ni obrta, a apartman uz ovu kuću uredio je prije nekoliko godina, iz druge imovine, a ne iz sredstava ovog kredita.

29.Kako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, za adaptaciju kuće u kojoj još uvijek živi , to je on prilikom sklapanja Ugovora imao status potrošača, u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003),( NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ( dalje ZZP-a/2003) i odredbom čl.2.st.1.t.1.Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, a uz to tuženik ne bi s tužiteljem sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija da tužitelj nije potrošač u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se odredbe o konverziji kredita odnose na potrošačke ugovore .

30.Tuženik , suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja prije sklapanja ugovora o kreditu od 19.06.2006., odnosno predugovornoj fazi, i njegovog pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi .

31.Nije sporno da je Trgovački sud u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. donio presudu kojom je pod 2. utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope.

32.Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 2. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11.2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

33.Ovakve odluke u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

34.Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023,146/2025- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

35.Međutim, u konkretnom slučaju, zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 07.12.2015.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude posl.br.P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

36.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Dodatka ugovora o kreditu od 07.12.2015.g., kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

37.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

38.Na postavljeno pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

39.Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U -I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

40.U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

41.Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 07.12.2015.g., sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

42.Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

43.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

44.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan uz EUR.

45.Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu od 07.12.2015.g., predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

46.Nadalje, budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.svibnja 2026.godine.

47.To stoga što je sklapanjem Dodatka od 07.12.2015.g., odnosno sporazuma o konverziji, riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

48.Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

49.U konkretnom slučaju u čl.3. Dodatka od 07.12.2015.g., sporazumno je utvrđeno da je tužitelj prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 2.147,12 EUR, a u čl.5. ugovoreno je da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Dakle, uplate koje je tužitelj kao potrošač izvršio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih anuiteta.

50.Ovime, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

51.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Dodatka ugovoru određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac ,dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK ,kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka od 07.12.2015.g., za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZID ZPK/15 predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da su iskorišteni za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

52.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZID ZPK/15 je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZID ZPK/15 bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju , ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima.

53.Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu, koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) , uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 .Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

54.Stoga je sklapanjem Dodatka 1 ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za namirenje budućih anuiteta .

55.Slijedom navedenog prema mišljenju ovog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu od 07.12.2015.g.,) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Dodatka nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15.

56.Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi . Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji, niti je uređen u ZID ZPK/15, pa bi u tom dijelu bio osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO -a, ako nije u zastari.

57.Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i početne kamatne stope, ako nisu u zastari, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare.

58.Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom od 07.12.2015.g. na temelju ZID ZPK/15.

59.Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.svibnja 2026.godine:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

60.Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno je da :

-razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.174,68 CHF, odnosno 1.956,83 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosi razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.178,41 EUR,

- razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.100,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza,

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.280,61 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosilo je 6.340,33 EUR (konvertirani iznos) (6.057,78 EUR glavnice i 282,55 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa (4,15%), te poslije siječnja 2014. zakonska kamatna stopa 3,23%, iznosi 2.276,29 EUR (konvertirani iznos).

61.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, dok tuženik smatra da isti nije primjenjiv u ovom predmetu s obzirom na provedenu konverziju.

62.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda, a stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka.

63.Prigovor zastare djelomično je osnovan.

64.Naime, za dio predmetnog potraživanja tužitelja koji se odnosi na zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, konkretno za iznos od 1.178,41 euro nastupila je zastara, jer prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 13. 06. 2014., a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023.g., dakle nakon proteka roka od 5 godina, pa je za taj dio potraživanja tužitelja nastupila zastara.

65.Stoga je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara sukladno odredbama čl. 214. st. 2. i čl. 216. ZOO-a nastupila 14. lipnja 2019., a prema odredbi čl. 223. ZOO-a, kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

66.Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora kojima je provedene konverzija na zastaru nema nikakvog utjecaja.

67.Dakle, zbog nastupanja zastare, u svakom je slučaju neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa i na zakonske zatezne kamate na te preplate.

68.Međutim, u zastari nije dio potraživanja koji se odnosi na zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., u iznosu od 1.280,61 EUR, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 14.lipnja 2023.g., a kao što je već rečeno, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. prekinut je petogodišnji rok zastare, te je isti ponovno ispočetka počeo teći od dana 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF.

69.Vezano uz prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tužitelj u podnesku od 05.srpnja 2026.g. potrebno je reči da se temeljem odredbe čl.288.a st.5.ZPP-a prigovor radi prebijanja može istaknuti najkasnije na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Kako je tužitelj prigovor radi prebijanja istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka isti je valjalo odbaciti , pa je riješeno kao i izreci.

70.Slijedom svega navedenog osnovan je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.280,61 euro, koji se odnosi na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu zbog valutne klauzule u CHF za razdoblje od dana sklapanja ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

71.Temeljem odredbe čl. 31.st. ZOO-a na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a prema st.2. istog članka, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu .

72.Stoga je valjalo presuditi kao u izreci pod I. i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.280,61 euro sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe ( 14.06.2023.g.), jer je tog dana podnesen zahtjev za isplatu glavnice i kamata, dok je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu u iznosu od 9.512,48 eura s pripadajućim kamatama i sa zahtjevom za zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos od 1.280,61 euro za razdoblje od 01.listopada 2015.g. do 13.lipnja 2023.godine.

73.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

74.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154.st.4.ZPP-a, time da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, budući je tuženik osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, a ovi su troškovi bili potrebni za uredno vođenje postupka, neovisno o konačnom uspjehu u postupku.

75.Nadalje, imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužitelj uspi s manjim dijelom tužbenog zahtjeva, po ocjeni ovog suda primjereno je da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja, jer bi donošenje odluke o troškovima zastupanja razmjerno uspjehu u postupku poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužitelj uspio, pa je sud odlučio da svaka stana snosi svoje troškove zastupanja.

76.Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje, zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh u cijelosti, zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.2. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

77.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

78.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru, 04.kolovoza 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Rok za žalbu ne teče od 01. kolovoza 2026. do 15.kolovoza 2026.godine

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika