REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Poslovni broj: P-875/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Marta Licul, odvjetnica u Labinu, protiv tuženika 1. SI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. ZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja postojanja hipoteke na nekretninama , nakon održane glavne i javne rasprave 16. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljica i tuženika osobno uz punomoćnika tuženika, 4. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se postojanje založnog prava – hipoteke na nekretninama tuženika označenim kao k. č. [katastarska čestica] u naravi šuma, k. č. [katastarska čestica] u naravi oranica te k. č. [katastarska čestica] u naravi pašnjak upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Labin u korist tužitelja LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnog vjerovnika u iznosu koji de se odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja.

II. Ovlašćuje se tužitelj LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da temeljem ove presude po njezinoj pravomoćnosti ishodi uknjižbu založnog prava – hipoteke na nekretninama iz točke I. Izreke ove presude u vlasništvu tuženika 1/ VI, [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj] i 2/ SERGIA COSSIJA, Italija, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a što su tuženici dužni trpjeti.

III. Nalaže se tuženicima 1/ VI, [adresa], oib [osobni identifikacijski broj] i 2/ SERGIU COSSIJU, Italija, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknade troškove postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanc ijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Tužitelj je dužan naknaditi troškove postupka tuženicima u iznosu od 1.604,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznima kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu dostavio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja postojanja hipoteke na nekretninama. U tužbi u bitnom navodi da je tužitelj pravni sljednik iza svoje bake, pok. AI (DI, EI), rođ. L (MI). Tuženici su upisani kao suvlasnici nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] u naravi šuma, k. č. [katastarska čestica] u naravi oranica te k. č. [katastarska čestica] u naravi pašnjak upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Labin, svaki u ½ suvlasničkog dijela.

2. Pok. AI je s pravnim prednikom tuženika, djedom NI, od S [adresa]) zaključila Ugovor o zajmu dana 13. 12. 1938. za iznos tadašnjih 6.700,00 talijanskih lira sa 6 % kamata godišnje i 6 % zateznih kamata, najviše do iznosa 1.500,00 talijanskih lira s osnivanjem založnog prava na njegovim nekretninama u ½ dijela upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (tada Santa Lucia), a koje založno pravo je bilo uknjiženo u zemljišnim knjigama pod posl. br. G.n. 671/38. Temeljem rješenja o nacionalizaciji nepokretne imovine Skupštine Opdine Labin od dana 15. 11. 1966. br. 04-8061/1-65 pravnom sljedniku NI, ĆI iz [adresa], tada iz Italije, [adresa], ocu tuženika, nacionalizirana je sva nepokretna imovina te je prešla u fond društvenog vlasništva s pravom upravljanja Skupštine Općine Labin. Provedbom nacionalizacije imovine temeljem citiranog rješenja i uknjižbe društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama, brisano je i založno pravo upisano u korist AI na nekretninama upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], bez njezine suglasnosti i dozvole, a da dugovanje po Ugovoru o zajmu na temelju kojeg je uknjiženo založno pravo nije podmireno. Predmetne nekretnine su Rješenjem i Zaključkom Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03- 01/31, URBROJ: 2163-03-03/6-19-223 od dana 11. travnja 2019. te Zaključkom Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03-01/31, URBROJ: 2163-03-03/6-19-227 od dana 5. lipnja 2019. u postupku radi povrata i naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćene u vlasništvo tuženika, kao pravnih sljednika CI. Pravni prednik tuženika ČI niti njegovi pravni sljednici II, te tuženici do danas nisu podmirili dugovanje po predmetnom Ugovoru o zajmu. Obveza tuženika odnosno odgovornost za predmetno dugovanje iza pravnih prednika proizlazi temeljem odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju te predmetnog Ugovora o zajmu u kojem se OI obvezao vratiti dug „u svoje ime, u ime svojih nasljednika i pravnih sljednika...“ (str. 2. Ugovora o zajmu). Budući je cjelokupna imovina pravnom predniku tuženika, ocu BI bila oduzeta temeljem rješenja o nacionalizaciji nepokretne imovine Skupštine Općine Labin od dana 15. 11. 1966. br. 04-8061/1-65, isti nije imao druge imovine koju bi pravnoj prednici tužitelja dao kao osiguranje za povrat pozajmljenog iznosa novca, međutim, isti je znao za postojanje predmetnog dugovanja, te priznavao njegovo postojanje te pravnoj prednici tužitelja AI i tužitelju uvijek obećavao izvršiti povrat dugovanja, i to kada mu bude izvršen povrat oduzete imovine. U tijeku postupka koji se pred Uredom državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03-01/31 vodio radi povrata oduzete imovine, otac tužitelja KI je umro, te je tuženicima kao nasljednicima vraćena u vlasništvo ona imovina koja nije privedena namjeni temeljem Rješenja i Zaključka Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03-01/31, URBROJ: 2163-03-03/6-19- 223 od dana 11. travnja 2019. i Zaključkom Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03-01/31, URBROJ: 2163-03-03/6-19-227 od dana 5. lipnja 2019., a to su predmetne nekretnine (ranije upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Tuženici su također znali za postojanje predmetnog dugovanja i isto priznavali, te obećali vratiti dugovanje po dovršetku postupka za povrat oduzete imovine, odnosno kad im se vrati oduzeta imovina. Nakon dovršetka navedenog postupka i nakon što su se tuženici upisali kao vlasnici predmetnih nekretnina, tužitelj i njegova obitelj su više puta od tuženika tražili da ispoštuju međusobni sporazum te izvrše povrat dugovanja, ali bezuspješno. Tražbinu po dugovanju temeljem Ugovora o zajmu dana 13. 12. 1938. osiguravalo je založno pravo – hipoteka na nekretninama u vlasništvu pravnog prednika tuženika, kojemu je oduzeta čitava imovina pa i nekretnine na kojima je bila uknjižena hipoteka koja je osiguravala navedenu tražbinu. Budući je založno pravo akcesorno pravo, isto je vezano za nekretninu koja je njime opterećena. U postupku radi povrata i naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine predmetne nekretnine vraćene su u vlasništvo tuženika. U trenutku povrata imovine , ponovno se aktiviralo i založno pravo koje je bilo izbrisano oduzimanjem imovine u fond društvenog vlasništva. Budući tražbina po dugovanju temeljem Ugovora o zajmu dana 13. 12. 1938. još uvijek nije ispunjena, a nije ni zastarjela, postojeće je i založno pravo koje osigurava njezino ispunjenje do njezinog prestanka. S obzirom na protek vremena te valutu u kojoj je ugovorena obveza po Ugovoru o zajmu (talijanske lire), a koja više nije u opticaju, tužitelj predlaže da financijski vještak izvrši procjenu i valorizaciju dugovanja radi upisa iznosa založnog prava u zemljišne knjige. Radi navedenog, tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnim podacima. Stoga de tužitelj postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, sve sukladno odredbi čl. 186.b. ZPP-a. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže da naslovni sud nakon provedenog dokaznog postupka donese sljedeću presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako osnov tako i visinu. 1. i 2. Tuženik prvenstveno ističu kako se tužbom traži uknjižba založnog prava

– hipoteke na k. č. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] na kojima nikad nije bila uknjižena hipoteka temeljem Ugovora o zajmu od 13.12.1938. g. ili bilo kojeg drugog ugovora niti su se pravni prednici 1. i 2. tuženika ikad obvezali i/ili dopustili takvu uknjižbu na navedenim česticama. Založno pravo - hipoteka iz Ugovora o zajmu od 13.12.1938. g. nije nikad bila upisana na nekretninama k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Naime, iz samog „Ugovora o posudbi“ od 13. prosinca 1938. godine, jasno proizlazi kako „..dužnik daje vjerovniku u zalog… ½ (njegovu polovicu) nepodijeljenog 1. (prvog) zemljišnoknjižnog tijela k. č. br. [katastarska čestica] (petstošezdesetijedan) u Svetoj Luciji…“, odnosno na pola dijela k. č. br. [katastarska čestica], a koje čestice su bile uknjižene u zk. tijelu 1. („Cossi”) z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Dakle, u naprijed navedenom zemljišnoknjižnom tijelu 1. („Cossi”) z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bile su uknjižene isključivo k. č. br. [katastarska čestica], a ne k. č. br. [katastarska čestica] te 5195 k. o. [katastarska općina]. Naime, k. č. br. [katastarska čestica] te 5195 k. o. [katastarska općina] bile su uknjižene u zemljišno knjižnom tijelu 2. („Dregne”), dok je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila uknjižena u zemljišno knjižnom tijelu

3. z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Dakle, sve kad bi i postojalo založno pravo tužitelja, a što se izričito osporava, isto bi moglo biti upisano isključivo na pola dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a nikako u cjelosti na nekretninama k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sam tužitelj u historijatu tužbe navodi da je založno pravo akcesorno pravo, te da je isto vezano za nekretninu koja je njime opterećena. Stoga, a obzirom da nekretnine na kojima je bilo uknjiženo založno pravo temeljem Ugovor o zajmu od 13.12.1938. g.nisu vraćene 1. i 2. tuženiku, navodno pravo tužitelja ne postoji, odnosno isto se nije moglo ponovno aktivirati kako se to navodi u historijatu tužbe. Naime, k. č. br. [katastarska čestica], a koje čestice su bile uknjižene u zk. tijelu 1. („Cossi”) z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nisu vraćene 1. i 2. tuženiku, a što jasno proizlazi iz rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji Klasa: UP/I-943-01/03-01/31, Urbroj: 2163- 03-03/6-19-246, od 11. studenog 2019. godine kojim je naloženo Ministarstvu financija Republike Hrvatske da 1. i 2. tuženiku isplati naknadu za oduzetu imovinu. Slijedom navedenog 1. i 2. tuženik ističu kako donošenjem rješenja o nacionalizaciji prestaju vlasnička prava samim time i založno pravo, međutim, to nikako ne daje za pravo založnom vjerovniku da zahtjeva „prijenos“ založnog prava na bilo koju drugu imovinu založnog dužnika ili njegovih sljednika budući da takvo pravo ne proizlazi niti iz zakona niti iz Ugovora o zajmu od 13.12.1938.

3.1.

Nedostatak pravnog interesa, aktivne i pasivne legitimacije Tužitelj tvrdi kako je upravo on pravni sljednik MI, koja je zaključila Ugovor o zajmu od dana 13.12.1938. g. s prednikom1. i 2. tuženika, te isto dokazuje rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Labinu posl. br. O-385/99 iza pok. DI kao i rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Labinu posl. br. O-505/00 iza pok. JI. Iz priloženih rješenja o nasljeđivanju nigdje nije vidljivo postojanje tražbine niti nasljeđivanje iste, štoviše niti u jednom od priloženih rješenja se ne navodi Ugovor o zajmu od dana 13.12.1938 g . Tražbine po ugovorima jesu prava, a prava se nasljeđuju kao i nekretnine, pa u slučaju da je tražbina iz Ugovora o zajmu od 13.12.1938. g. postojala u trenutku otvaranja ostavinskih postupaka, tada bi ista vjerojatno bila prijavljena i sadržana u rješenjima o nasljeđivanju odnosno raspoređena između nasljednika. Obzirom na navedeno evidentno je kako tražbina iz Ugovora o zajmu od dana 13.12.1938. godine uopće ne postoji. Kako iz rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi da bi tražbina iz Ugovora o zajmu od dana 13.12.1938.g. postojala odnosno da bi ista bila evidentirana kao ostavina iza prednika tužitelja to 1. i 2. tuženik ističu kako tužitelj ne posjeduje aktivnu legitimaciju. Naime, tužitelj nije ničim dokazao niti je učinio vjerojatnim da bi mu pripadalo pravo odnosno da bi upravo on naslijedio Ugovor o zajmu od dana 13.12.1938. g. ili prava koja iz istoga proizlaze niti je ičim dokazao da bi to pravo uopće postojalo. Činjenica je da je založno pravo bilo upisano po naznačenom ugovoru i da je provedbom rješenja o nacionalizaciji brisano. Povrat oduzete imovine po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ne podrazumijeva mogućnost odnosno zakonsko pravo restitucije pravnih odnosa i tereta koji su prije čina nac ionalizacije postojali.

3.2.

Zastara potraživanja, nepostojanje prava, amortizacija hipotekarnih tražbina

Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu ZOO-a) propisano je kako tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare što znači da je tražbina iz Ugovora o zajmu od dana 13.12.1938. g. sva zastarjela. Naime, iz samog Ugovora o zajmu od dana 13.12.1938. g. jasno proizlazi kako tražbina dospijeva u roku od 3 godine od dana zaključenja Ugovora o zajmu odnosno od dana 13.12.1938. g., dakle tražbina je dospjela dana 14.12.1941. godine, stoga 1. i 2. tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja. 1. i 2. Tuženik opetovano ističu kako navodno potraživanje tužitelja iz Ugovora o zajmu od dana 13.12.1938. g. ne postoji te postojanje istog izričito osporavaju, a sve i da postoji isto je zastarjelo. Štoviše, 1. i 2. tuženik ističu kako je od upisa hipoteke proteklo više od 30 godina, a sve u skladu s odredbom čl. 222. st. 2. ZZK-a kojom je propisano da: „(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, neće se prenijeti:

– upisi čiji sadržaj ne može biti predmetom zemljišnoknjižnoga upisa (nedopušteni upisi)

– upisi koji se s velikom vjerojatnošću mogu smatrati bespredmetnima jer pravo koje im je predmetom ili na koje se oni odnose ne postoji ili se trajno ne može faktično izvršavati ili je zastarjelo ili je to hipoteka od čijega je upisa proteklo najmanje 30 godina, a vrijednost njome osigurane tražbine očito je neznatna.”

Ujedno, 1. i 2. tuženik pozivom na odredbu čl. 162. st. 1. ZKK-a ističu kako je zemljišnoknjižni sud dužan na zahtjev vlasnika ili suvlasnika hipotekom opterećene nekretnine pokrenuti postupak radi amortizacije i brisanja hipotekarne tražbine ako je proteklo najmanje 30 godina od uknjižbe hipotekarne tražbine (uknjižena 15. prosinca 1938. g.) odnosno ako se kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo na koji drugi način ostvarivalo (čl. 162. st. 1. ZKK-a). Štoviše 1. i 2. tuženik ukazuju kako je odredbom čl. 162. st. 2. ZKK-a propisano da će se hipoteke upisane do 1. rujna 1980. godine brisati po službenoj dužnosti.

3.3. Obzirom na naprijed navedeno, jasno se i razvidno daje zaključiti da se u predmetnom slučaju radi o teškoj zlouporabi prava te da se navedenim postupkom kao i provedenom zabilježbom spora u zemljišnim knjigama pokušava stigmatizirati, odnosno obezvrijediti predmetnu nekretninu te onemogućiti njene faktične i knjižne vlasnike da sa istom raspolažu na način kako bi mogli da predmetna zabilježba ne postoji. 1. i 2. Tuženik smatraju svrsishodnim istaknuti kako je tužitelj prethodno pokrenuo i pojedinačni ispravni postupak koji je okončan rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin, posl. br. Z-22402/2021 od dana 26. rujna 2022. godine kojim je odbijen prijedlog predlagatelja LI o donošenju rješenja o uknjižbi založnog prava na temelju Ugovora o zajmu od dana 13.12.1928. godine u korist predlagatelja kao neosnovan.

3.4. Imajući u vidu sve prednje iznijeto, 1. i 2. tuženik predlažu da naslovni sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da 1. i 2. tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Tužitelj u cijelosti osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja. Tuženici u potpunosti ignoriraju postojanje sporazuma između tužitelja i njegovih pravnih prednika, s jedne strane i pravnih prednika tuženika, s druge strane. Činjenica da je založno pravo upisano u korist AI provedbom nacionalizacije čitave nepokretne imovine tada u vlasništvu pravnog sljednika LIKL, brisano, nikako ne znači i da je tražbina koju je osiguravalo navedeno založno pravo prestala. AI je znala da ČI nije imao druge imovine kojom bi jamčio za povrat dugovanja pa je imala razumijevanja za takvu situaciju. ČI za života nije vratio predmetno dugovanje, međutim, Ugovorom o zajmu obvezao se vratiti dug "u svoje ime, u ime svojih nasljednika i pravnih sljednika..." (str. 2. Ugovora o zajmu). Njegov pravni sljednik KI, također je znao za postojanje dugovanja i istog priznavao te obećavao vratiti kad mu se financijska situacija popravi. Zbog prirode odnosa između AI i BI i njihovih obitelji, koji su bili dobrosusjedski, prijateljski i praktički obiteljski, a koji su se temeljili na uzajamnom poštovanju, pomaganju i povjerenju, Z je imala razumijevanja za financijsku situaciju BI te nije sumnjala da de isti, kad za to bude imao mogućnosti, podmiriti predmetno dugovanje, bez obzira na ugovoreni rok vraćanja pa stoga nije imala ni potrebe potpisivati bilo kakve daljnje isprave o dugovanju. Budući je naknadno donijet Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne Novine broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19) te je KI 1997. godine podnio zahtjev za povrat oduzete imovine, između pravnih prednika parničnih stranaka postignut je dogovor da de KI vratiti dug po predmetnom Ugovoru o zajmu, kada mu bude izvršen povrat oduzete imovine te da za povrat dugovanja garantira predmetnim nekretninama. Štoviše, tijekom čitavog postupka za povrat oduzete imovine, BI (i kasnije tuženicima) je pomagala obitelj tuženika, osobito njegova supruga HI i to upravo radi postignutog dogovora i cilja dovršetka postupka na obostrano zadovoljstvo – da KI vrati imovinu koja je oduzeta njegovoj obitelji te da obitelj HI vrati dugogodišnje dugovanje. Međutim, KI je prije dovršetka gore navedenog postupka preminuo (2016., dok je postupak dovršen 2019.) te su ga naslijedili tuženici, koji su također znali o postojanju predmetnog dugovanja i za vrijeme trajanja postupka i neposredno nakon njegova dovršetka, uvijek obećavali vratiti predmetno dugovanje. Po dovršetku navedenog postupka tužitelj i njegova obitelj su više puta pozivali tuženike na podmirivanje predmetnog dugovanja, ali su tuženici odugovlačili s njegovim podmirenjem. Naposlijetku, kada je tužitelj shvatio da tuženici nemaju namjeru vratiti predmetno dugovanje, pokrenuo je najprije zemljišnoknjižni ispravni postupak radi upisa hipoteke na predmetnim nekretninama, koji se pred Općinskim sudom u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Labin vodio pod posl. br. Z-22402/2021, a potom i ovaj postupak. Stoga je neosnovan prigovor zastare potraživanja. Obveza tuženika odnosno odgovornost za predmetno dugovanje iza pravnih prednika proizlazi temeljem odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju te predmetnog Ugovora o zajmu u kojem se OI obvezao vratiti dug „u svoje ime, u ime svojih nasljednika i pravnih sljednika...“ (str. 2. Ugovora o zajmu). Dakle, pravni prednik tuženika se izričito obvezao vratiti dugovanje te takvu obvezu prenio i na sve svoje nasljednike i pravne sljednike. Njegov nasljednik KI je u cije losti poštivao takvu obvezu, a poštivali su i tuženici kao nasljednici ĆI i pravni sljednici NI, međutim, kada je došao trenutak da vrate dug, a to je trenutak kada su postali vlasnici predmetnih nekretnina, tada su počeli postupati suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dobre vjere i načelu ispunjenja obveza. Suprotno navodima tuženika, nije potrebno niti nužno da tražbina bude navedena u rješenju o nasljeđivanju da bi ista postojala jer je rješenje o nasljeđivanju deklaratorne naravi, a tuženici su kao i njihovi pravni sljednici UI i BI znali za postojanje dugovanja pa su takvi navodi tuženika, sada kada trebaju podmiriti dugovanje, bespredmetni te usmjereni na zlouporabu prava. Stoga su neosnovani i prigovori tuženika o nedostatku pravnog interesa za pokretanje predmetnog postupka, nedostatka aktivne i pasivne legitimacije i nepostojanja prava. Glede navoda iz odgovora na tužbu (točka II.a, str.3.) da „Povrat oduzete imovine po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ne podrazumijeva mogućnost odnosno zakonsko pravo restitucije pravnih odnosa i tereta koji su prije čina nacionalizacije postojali.“ je vrlo iznenađujući pravno nerazumljiv. Tužitelj se naime pita- jesu li tuženici time mislili da se titularima može vratiti oduzeta imovina, dakle da oni mogu ostvariti svoja prava, dok prava trećih u vezi te imovine u potpunosti prestaju i ne mogu ih ostvariti? Navedeno bi, valjda, značilo da, ukoliko se primjenjuje Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine na način da isti pruža restituciju prava, da treće osobe ne mogu po nijednoj drugoj osnovi dobiti restituciju obveza? Tuženici time negiraju čitave postulate pravnog sustava o jednakosti pred zakonom, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, ograničenju prava vlasništva, načelu stečenih prava stranaka, ali i u potpunosti zanemaruju ratio legis Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Stoga su takvi navodi tuženika u cijelosti bespredmetni.

5. Proveden je dokazni postupak u spisu i to u rješenje o nasljeđivanju Općinskoga suda u Labinu posl. broj O-385/1999 od 7.2.2000. iza pok. DI, uvid u rješenje o nasljeđivanju Općinskoga suda u Labinu posl.broj O -506/2000 od 1.12.2000. iza pok. ŠI, vlasnički list, uvid u zemljišnoknjižni spis ovoga suda posl. br. Z-22402/2021, uvid u povijesni z.k. izvadak za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uvid u zbirku isprava naslovnog zemljišnoknjižnog suda pod posl. br. G.n. 671/38, Ugovor o zajmu u ovjerenom presliku i prijevodu na hrvatski jezik, uvid u rješenje o nacionalizaciji nepokretne imovine Skupštine Općine Labin od 15.11.1966. br. 04- 8061/1-6, pročitani su iskazi svjedoka PI i HI te tužitelja i tuženika 1.-2. koji su saslušani na ročištu 25.10.2024., Rješenje i Zaključak Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943- 01/03-01/31, URBROJ: 2163-03-03/6-19-223 od 11. travnja 2019. te Zaključak Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/03-01/31, URBROJ: 2163-03- 03/6- 19-227 od 5. lipnja 2019., preslika povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška], preslika kopije plana, preslika rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji Klasa: UP/I-943- 01/03-01/31, Urbroj: 2163-03-03/6-19-246, od 11. studenog 2019. godine, preslika Rješenja Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin posl. br. Z-22402/2021, povijesni pregled zemljišnoknjižnog stanja za k. č. [katastarska čestica]/zgr, (474/zgr, k. č. [katastarska čestica] zgr), k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i preslike iz zbirke isprava kao temelj upisa, čitaju se iskazi tužitelja i tuženika i svjedoka te se u suglasnosti sa strankama vrši uvid u sve materijalne dokaze koji su navedeni na zapisniku od 25. listopada 2026. godine.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda u Labinu posl.broj O - 385/1999 od 7.2.2000. iza pok. DI (stranica 7-10 spisa), iz rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda u Labinu posl. broj O-506/2000 od 1.12.2000. iza pok. ŠI (stranica 10-12 spisa), proizlazi da su iza smrti pok. DI, umrle **.**.1999., proglašeni njezini nasljednici temeljem oporuke i zakona, njezina djeca ĐI u 2/2 dijela, te TI i LIK svaka u ½ dijela, te da je nakon smrti JI , umrlog **.**.2000., naslijedio u svezi nekretnina, njegov sin LI (tužitelj) i supruga PI glede pokretnina.

8. Iz zk.izvatka na stranici 13 spisa, proizlazi da su tuženici upisani kao suvlasnici, svaki u ½ dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. Iz ovjerenog prijevoda sa talijanskog jezika na stranici 14-23 spisa, proizlazi da je 13. prosnica 1938., zaključen Ugovor o posudbi između MI, udovice pok. RI i FI, kojim je utvrđeno da je MI predala FI , a što isti potvrđuje da je primio iznos od 6.700 lira. Dužnik se obvezao, kao i njegovi nasljednici i sljednici, da će vratiti navedeni iznos u roku od 3 godine, zajedno sa kamatom od 6% u odgođenim godišnjim ratama, te da ukoliko ni jedna strana ne uputi službeni pisani zahtjev za raskidom najkasnije tri mjeseca prije isteka navedenog ugovora, isti će se smatrati produženim iz godine u godinu. Kao zemljišno knjižno osiguranje i jamstvo iznosa od 6.700 lira – kamatne stope od 6 % godišnje, u slučaju produženja, troškova spora i naplate maksimalnog iznosa od 1.500 lira, daje u zalog vjerovniku ½ njegovu polovicu, nepodijeljenog prvog zemljišnoknjižnog tijela k. č. [katastarska čestica] u Svetoj Luciji jamčeći prvi red hipoteke.

10. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog uloška na stranici 86- 170 spisa, i Iz povijesnog zemljišno knjižnog izvadka na stranici 33-35 spisa, od 14. travnja 1983., proizlazi da na nekretninama k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] zgr., i k. č. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nakon smrti pok. ŽI, vlasništvo predmetnih nekretnina prešlo na ŽI (Cossi) Otavia, a od kojeg su temeljem Rješenja Skupštine Labin od 15. studenog 1965., sve nekretnine prešle u Društveno vlasništvo, te je brisano, ranije upisano založno pravo u korist AI, udovice V, rođ. L za iznos od 6.700 lira sa 6% kamata godišnje i 6% zateznih kamata, najviše do iznosa od 1.500,00 lira, na teret ½ dijela nekretnina. Nadalje proizlazi da su u zemljišnoknjižnom tijelu 1. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bile upisane nekretnine k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] zgr., i k. č. [katastarska čestica]. Nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] bile su upisane u z.k.tijelo 2, z. k. ul. [broj ZK uloška], a k. č. [katastarska čestica] bila je upisana u z.k.tijelo 3, z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

11. Iz Rješenja o nacionalizaciji Skupštine Općina Labin, Broj: 04-8061/1- 1965 od 15. rujna 1965., na stranici 24-25 spisa, proizlazi da je temeljem istog nacionalizirana nepokretna imovina u suvlasništvu od ½ dijela, GI pok. ŽI iz Crni, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje navode taksativno.

12. Iz Rješenja i Zaključka Ureda državne uprave u istarskoj županiji, Klasa UP/I-943-01/03-01/31, Urbroj: 2163-03-01/6-19-223, od 11. travnja 2019., i njegovim ispravkom na stranici 31-32 spisa na stranici 26-33 spisa, proizlazi da je tuženicima dano u vlasništvo k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa dopuštenjem da se izvrši uknjižba vlasništva u njihovo ime i suvlasnost, od Općine Raša, dok će se nakon pravomoćnosti navedenog rješenja , zastati sa raspravljanjem o obliku i vrsti, odnosno visini naknade za k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] zgr., k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

13. Iz rješenja Ureda državne uprave u istarskoj Županiji od 11. studenog 2019. na stranici 50- 53 spisa, proizlazi da je Republici Hrvatskoj naloženo da ovdje tuženicima, isplati novčani iznos za oduzetu imovinu i to za nekretnine iz zemljišnoknjižnog tijela 1, z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje su dodijeljene trećim osobama.

14. Iz zemljišnoknjižnog predmeta posl. broj Z-22402/2021 od 26. rujna 2022, na stranici 54- 59 proizlazi da je odbijen prijedlog predlagatelja LS, ovdje tužitelja, radi provođenja ispravnog postupka i donošenja rješenja o uknjižbi založnog prava na temelju Ugovora o zajmu od 13. prosinca 1938., u korist predlagatelja LS, na nekretninama upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

15. Svjedokinja PI, majka tužitelja, navela je da tuženike poznaje od njihovog rođenja jer su njihove obitelji bile dugogodišnji susjedi u [adresa]. Iskazala je da joj je poznato da se spor vodi zbog novčanog duga koji potječe od njezine svekrve AI, koja je, prema njezinim saznanjima, pomogla SS kada je zbog poslovanja gostionice u [adresa] imao financijskih poteškoća i prijetio mu je bankrot. Navela je da je AI novac dobila kao odštetu nakon smrti supruga u pomorskoj nesreći, te da je tim novcem pomogla SS. Svjedokinja nije mogla navesti točnu godinu sklapanja zajma, niti je osobno sudjelovala u dogovoru između AI i ZS, već su joj okolnosti zajma bile poznate iz razgovora sa svekrvom s kojom je živjela više desetljeća, više od 60 godina. Svjedokinja je navela da joj je poznato da se radilo o dugu u iznosu od 6.800 talijanskih lira, te da su joj bile poznate i nekretnine na kojima je, prema njezinim saznanjima, bilo osigurano vraćanje duga, odnosno njihove oznake, jer joj je o tome govorila AI. Međutim, navela je da nikada osobno nije vidjela ugovor o zajmu niti ispravu kojom je zajam bio ugovoren, već je sve informacije dobila od svoje svekrve. Prema iskazu svjedokinje, OI nikada nije vratio pozajmljeni novac AI. Navela je da je njegov sin KI znao za dug te da je prilikom dolazaka kod AI govorio da će dug vratiti kada bude imao mogućnosti. Međutim, prema njezinim saznanjima, niti VS niti KI nisu nikada podmirili predmetno dugovanje. Svjedokinja je iskazala da AI nikada nije pokretala sudski postupak radi povrata zajma, niti protiv ZS niti protiv ĆI, kao ni protiv drugih članova njihove obitelji, jer su obitelji bile u dobrim odnosima i postojalo je međusobno povjerenje da će dug biti vraćen kada se za to steknu uvjeti. Potvrdila je da su nakon nacionalizacije nekretnina obitelji KI od strane tadašnje države nekretnine na kojima je bilo upisano osiguranje za povrat duga prešle u državno odnosno općinsko vlasništvo te da je založno pravo kasnije brisano. Navela je da AI zbog toga nije pokretala postupke protiv države ili Općine Labin niti je tražila ponovni upis hipoteke ili drugo osiguranje svojeg potraživanja. Navela je da je AI prije smrti sastavila oporuku, ali u njoj nije posebno navela predmetni dug, niti odredila nasljednika koji bi nastavio ostvarivati to potraživanje. Također je iskazala da njezin suprug ĐI, kao nasljednik AI, nije pokretao sudske ili druge postupke protiv obitelji KI radi naplate duga jer je smatrao da će se dug riješiti dogovorom.U odnosu na tuženike, svjedokinja je navela da oni nisu nikada potpisali nikakvu ispravu kojom bi preuzeli dug svojih prednika, niti joj je poznato da bi izričito preuzeli obvezu vraćanja duga. Smatra da su za dug morali znati jer se o njemu govorilo unutar obitelji, osobito između AI i ĆI. Svjedokinja je potvrdila da su joj poznate okolnosti oko postojanja duga isključivo iz razgovora s AI te da nema neposrednih saznanja o samom sklapanju ugovora o zajmu, njegovim uvjetima i pravnim učincima. Njezina saznanja o visini duga, nekretninama i odnosu između stranaka temelje se na onome što joj je tijekom života govorila njezina svekrva.

16. Svjedokinja HI, supruga tužitelja, iskazala je da tuženike poznaje više od četrdeset godina te da su njihove obitelji bile u vrlo bliskim prijateljskim odnosima. Navela je da su tuženici, kao i njihov pokojni otac KI, često dolazili u posjet obitelji HI još za života pokojne AI. Poznato joj je da tužitelj od tuženika potražuje povrat duga od 6.700 talijanskih lira, koji je, prema pričama pokojne AI, nastao kada je ona posudila novac AS kako bi ga spasila od bankrota zbog poslovanja gostionice u [adresa]. Iskazala je da je AI govorila kako je taj novac stekla kao odštetu nakon smrti supruga te da zbog velikog međusobnog povjerenja nije sastavljen nikakav pisani ugovor o zajmu. Navela je da joj je AI govorila kako je radi osiguranja povrata zajma svoje pravo upisala na kući, cisterni i zemljištu u [adresa], iako svjedokinji nije bila poznata pravna priroda tog upisa niti katastarske oznake predmetnih nekretnina. Istaknula je da su te nekretnine kasnije nacionalizirane za vrijeme bivše države, a potom prodane trećim osobama, pri čemu AI o njihovoj prodaji nije bila obaviještena. Navela je da su predmetne nekretnine danas u vlasništvu obitelji A. Potvrdila je da AI nikada nije pokretala sudske ili druge postupke protiv države ili Općine Labin radi zaštite svojih prava, ponovne uspostave založnog prava ili radi osporavanja prodaje tih nekretnina, kao što sudskim putem nije zahtijevala ni povrat zajma od ZS, njegova sina ĆI niti kasnije od tuženika. Također je iskazala da AI nakon nacionalizacije nije poduzimala radnje radi upisa založnog prava na drugim nekretninama obitelji KI. Prema iskazu svjedokinje, pokojni KI bio je čest gost u njihovoj kući te je gotovo prilikom svakog dolaska s AI razgovarao o predmetnom dugu. Navela je da su KI i njegova supruga D redovito govorili kako žele vratiti dug, ali da za to nemaju financijskih mogućnosti. Iskazala je da su izražavali žaljenje zbog dugotrajnog postupka povrata nacionalizirane imovine te govorili da će, nakon što im imovina bude vraćena, prodati dio vraćenih nekretnina i iz dobivenih sredstava vratiti dug AI. Navela je da su prilikom tih razgovora često bili i vidno emotivni te da su govorili kako im je žao što dug nije ranije podmiren. Istaknula je da o tome nikada nije sastavljena nikakva pisana isprava niti su KI ili tuženici potpisali izjavu o priznanju ili preuzimanju duga, već su svi razgovori ostali na usmenoj razini. Dalje je iskazala da je na temelju pisane punomoći zastupala pokojnog ĆI, a kasnije i tuženike, u postupku povrata nacionalizirane imovine te im pomagala u ishođenju hrvatskog državljanstva i vođenju upravnog postupka povrata imovine. Prema njezinim saznanjima, tuženicima su vraćene određene nekretnine koje nisu bile opterećene hipotekom, dok za nekretnine za koje je AI tvrdila da su bile predmet osiguranja zajma nisu ponovno stekli vlasništvo, već su za njih ostvarili naknadu u novcu ili dionicama. Navela je da nije sigurna jesu li upravo te nekretnine bile opterećene hipotekom u korist AI, već da je o tome saznanja imala isključivo iz njezinih kazivanja. Iskazala je da su nakon donošenja rješenja o povratu nacionalizirane imovine tuženici došli u njihov dom, gdje se ponovno razgovaralo o predmetnom dugu. Tom je prilikom, prema njezinim riječima, usmeno dogovoreno da će nakon prodaje vraćenih nekretnina podmiriti dug prema obitelji AI, pri čemu je ona navela da joj nije bilo važno hoće li dug biti podmiren u novcu ili na drugi način, već da bude vraćen. Nakon toga prepustila je daljnje razgovore suprugu LI i njegovoj majci, smatrajući da se više ne treba uključivati u taj dio odnosa. Naglasila je da ni tom prilikom nije sastavljena nikakva pisana isprava kojom bi tuženici priznali ili preuzeli dug te da nakon tog susreta više nisu dolazili u posjet obitelji LI. U odnosu na ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 2005. godine, koji joj je tijekom rasprave predočen, iskazala je da prepoznaje potpis ĆI, ali da joj kupac nije poznat. Navela je da je KI imao otvoren račun u Republici Hrvatskoj kojim je raspolagao njegov sin ZI te smatra da kupoprodajna cijena nije bila isplaćena na njezin račun. Potvrdila je da nikada nije bio pokrenut nikakav sudski postupak radi naplate predmetnog duga te je izrazila uvjerenje da bi KI dug podmirio da je dočekao završetak postupka povrata nacionalizirane imovine.

17. Tužitelj LI navodi da je protiv tuženika vodio zemljišnoknjižni pojedinačni ispravni postupak radi ponovnog upisa založnog prava koje je 1938. godine bilo upisano u korist njegove bake AI na nekretninama ZS kao osiguranje zajma, koji mu je tada dala. Nakon Drugog svjetskog rata nekretnine obitelji KI bile su nacionalizirane, zbog čega je hipoteka brisana, a nekretnine su prešle u vlasništvo tadašnje države, odnosno Općine Labin. Navodi da je Općina Labin 1987. godine prodala kuću i zemljište u [adresa] na kojima je ranije bila upisana hipoteka, a da o toj prodaji nisu bili obaviješteni ni njegova obitelj, ni obitelj KI. Nekretnine je kupila obitelj E, čija potomkinja i danas živi u toj kući, dok se obitelj u mjestu naziva nadimkom „ A“. Potvrđuje iskaz svoje supruge da je ona, kao punomoćnica pok. BI, sudjelovala u postupku povrata nacionalizirane imovine. U tom postupku tuženicima su vraćene samo nekretnine na kojima nije bila upisana hipoteka u korist njegove bake, dok za nekretnine opterećene hipotekom nisu ponovno stekli vlasništvo jer su bile u vlasništvu trećih osoba, već su za njih ostvarili naknadu u novcu ili dionicama. Tužitelj navodi da njegova baka AI, nikada nije pokretala postupke radi ponovnog upisa hipoteke nakon nacionalizacije niti je protiv države ili Općine Labin tražila zaštitu svojih prava. Također nije sklapala nikakve nove pisane isprave s VS ili njegovim sinom M kojima bi se izmijenio ili obnovio ugovor o zajmu. Sve je ostalo na usmenom dogovoru da će dug biti vraćen nakon okončanja postupka povrata nacionalizirane imovine. Dalje navodi da mu nije poznato kada je OI odselio u Italiju niti kada je umro, ali smatra da je njegov sin KI bio njegov jedini nasljednik. Prema pričama bake, novac koji je posudila SS potjecao je od odštete koju je primila nakon pogibije supruga u pomorskoj nesreći, a zajam je dan kako bi se spriječio njegov bankrot zbog lošeg poslovanja gostionice. Navodi da je AI prije smrti sastavila oporuku kojom je rasporedila svoju imovinu, ali nije odredila nasljednika tražbine iz predmetnog zajma. Ni on osobno, niti njegov otac ili baka, nisu s članovima obitelji OI sklapali bilo kakve pisane sporazume o povratu duga, jer se povrat cijelo vrijeme temeljio na međusobnom povjerenju i usmenim obećanjima. Na pitanja punomoćnika ističe da dug nikada nije vraćen, niti djelomično. Objašnjava da se nikada nije inzistiralo na pisanim ispravama, jer su obitelji bile u bliskim prijateljskim i susjedskim odnosima, a njegovu baku AI i BI povezivalo je dugogodišnje povjerenje. Prema riječima bake, vrijednost posuđenog novca u to je vrijeme odgovarala vrijednosti jedne prizemne kuće. Tužitelj smatra da je ovlašten zahtijevati povrat predmetnog duga u ime obitelji AI, budući da je njegov stric preminuo, a rođakinje su mu usmeno prepustile da vodi pitanje naplate, iako o tome ne postoji pisana isprava. Navodi da su problemi nastali, tek nakon što su tuženici ostvarili povrat dijela nacionalizirane imovine, jer je do tada među obiteljima postojalo razumijevanje da će dug biti podmiren nakon završetka tog postupka. Kako su nakon toga kontakti s tuženicima prestali, zaključio je da do dobrovoljnog povrata duga neće doći.

18. 1.tuženik SI navodi da u cijelosti ostaje kod svog ranijeg iskaza danog u pojedinačnom ispravnom postupku od 14.9.2022. godine, budući da se radi o istoj pravnoj stvari, ali želi dodatno pojasniti određene okolnosti. Navodi da je njegov djed OI bio otac njegovog pok. oca BI, te da je živio u [adresa], gdje je imao gostionicu. Djeda S nikada nije osobno upoznao, jer je umro prije njegova rođenja, ali je o njemu i njegovom poslovanju saznao iz priča svog oca BI. Prema riječima oca, OI je zbog poslovanja gostionice imao određene dugove, te se zaduživao kako bi mogao nastaviti raditi. Otac mu je govorio da je VS svoje dugove podmirivao, nekad novcem, a nekad davanjem stvari poput ulja, vina i drugih proizvoda. Navodi da je OI umro 1943. godine tijekom ratnih događanja, nakon čega se njegov otac KI, koji je Drugi svjetski rat proveo u Brazilu, vratio u [adresa] svojoj majci. Prema njegovim saznanjima, KI je nakon povratka podmirio dugove svoga oca, uključujući i neke obveze za koje smatra da možda nisu niti postojale. To se, prema njegovom mišljenju, dogodilo oko 1949. ili 1950. godine. Ističe da je njegov otac cijeli život smatrao da se dugovi moraju vraćati, te je bio poznat kao pošten čovjek koji je pomagao drugima. Zbog toga mu je bilo neugodno kada je 2022. godine saznao za postojanje sporne hipoteke. Navodi da je za hipoteku prvi put saznao kada su njemu i bratu vraćene određene nacionalizirane nekretnine, te kada je u zemljišnim knjigama vidio određenu zabilježbu. Budući da nije najbolje razumio hrvatski jezik, obratio se odvjetniku koji mu je objasnio o čemu se radi. Tada je saznao da je LI pokrenuo postupak radi upisa založnog prava. Tuženik izričito navodi da niti njegov otac KI, niti on i njegov brat nikada nisu sklopili bilo kakav sporazum s AI, njezinim sinom N ili LI kojim bi priznali dug ZS ili se obvezali da će ga vratiti nakon povrata nacionalizirane imovine. Također navodi da nije bilo niti usmenog dogovora o tome. Na pitanja punomoćnika tužitelja navodi da je njegova obitelj dugi niz godina održavala dobre odnose s obitelji LI. Više puta godišnje posjećivali su HI, posebno kada bi prolazili kroz [adresa], a ranije su posjećivali i AI. U posjete su dolazili on, njegov brat, roditelji i otac KI, koji je često donosio poklone. Navodi da je njegov otac imao vrlo dobar odnos s PI, LI i HI te da je HI pomagala njegovom ocu u postupku povrata imovine i kasnijim poslovima vezanim uz nekretnine. Međutim, ističe da se tijekom tih posjeta nikada nije razgovaralo o novčanom dugu prema AI niti ga je itko od članova obitelji AI ikada tražio da se taj dug podmiri. Navodi da niti nakon završetka postupka povrata imovine HI ili PI nisu od njega tražili povrat bilo kakvog novca. Na pitanja suda navodi da je njegov otac KI umro 2016. godine te da je on zajedno s bratom nakon njegove smrti nastavio postupak povrata nacionalizirane imovine koji je otac ranije pokrenuo. Nakon odlaska obitelji OI u [adresa], kuću u [adresa] određeno vrijeme koristila je obitelj A. Ne zna kada je njegov otac saznao za prodaju te kuće, ali navodi da se jako naljutio kada je za to saznao, jer tada više nije bilo moguće ništa poduzeti. Navodi da mu nije bilo poznato da su na kući, cisterni i zemljištu u [adresa] ikada bila upisana prava u korist AI, odnosno hipoteka, sve dok to nije saznao tijekom sudskog postupka.Na predočenje svog ranijeg iskaza iz 2022. godine, u kojem je naveo da za dug nisu znali, sve dok ih o tome nisu obavijestili LI i PI, pojašnjava da za vrijeme života njegova oca nitko nikada nije govorio o takvom dugu. Navodi da se nakon povrata imovine odnos obitelji PI prema njima promijenio, ali da tada nije razumio razlog, jer nije dobro govorio hrvatski jezik. Smatrao je da se možda radi o naknadi ili proviziji za poslove koje je HI obavila za njih vezano uz povrat imovine. Ističe da mu tada nitko nije pokazao nikakve isprave niti objasnio da bi se radilo o dugu ZS prema AI. Dokument koji se odnosi na dug prvi je put vidio tek kada mu ga je pokazao odvjetnik. Na kraju ponovno potvrđuje da između njega, njegovog brata i članova obitelji AI nikada nije postojao nikakav sporazum, ni pisani ni usmeni, kojim bi se obvezali da će nakon povrata nacionalizirane imovine vratiti dug koji je navodno nastao između ZS i AI.

19. Drugotuženik ZI navodi da u cijelosti ostaje kod svog ranijeg iskaza danog pred ovim sudom 14.9.2022. godine, kada su u istom predmetu iskazivali i njegov brat SI te tužitelj LI. U cijelosti prihvaća i navode svog brata te ističe da prije pokretanja ovog postupka nisu imali nikakva saznanja o postojanju hipoteke u korist AI niti o postojanju duga njihovog djeda ZS prema njoj. Navodi da su on i njegov brat SI, zajedno s roditeljima dugi niz godina održavali dobre odnose s obitelji AI. Posjećivali su LI, PI, HI, ŠI i AI, a odnosi među obiteljima bili su prijateljski. Međutim, ističe da tijekom svih tih godina nikada nije bilo razgovora, dogovora niti usmenog sporazuma između njihovog oca BI, njega i njegovog brata s jedne strane te članova obitelji AI s druge strane, kojim bi se oni obvezali vratiti dug njihovog djeda S nakon što im bude vraćena nacionalizirana imovina. Na pitanje punomoćnika tužitelja navodi da ih LI i PI nikada ranije nisu tražili povrat bilo kakvog duga, nakon što im je vraćena oduzeta imovina. Navodi da se o tome prvi put razgovaralo prilikom njihovog zadnjeg susreta kod PI. Tada je bilo govora o vraćanju određenog duga za koji on prije toga nije znao niti je imao ikakvih saznanja. Navodi da je tom prilikom ostao iznenađen, jer mu je PI zajedno s LI objasnila cijelu povijest navodnog duga, a do tada mu takva okolnost nije bila poznata. Ističe da je u tom trenutku HI izašla iz prostorije i da je razgovor vodio samo s PI i LI. Posebno naglašava da je cijelo vrijeme ranije surađivao sa HI vezano uz postupke povrata nacionalizirane imovine, te da nikada s njom, niti s LI, nije razgovarao o postojanju duga ZS prema AI. Navodi da nakon tog razgovora više nije bilo daljnjih susreta s obitelji AI. Razlog tome vidi u činjenici da im je nakon toga odvjetnik objasnio da je LI pokrenuo zemljišnoknjižni pojedinačni ispravni postupak radi upisa prava u zemljišne knjige, odnosno postupak koji se odnosio na spornu hipoteku.Tuženik ponovno potvrđuje da niti on niti njegov brat nisu imali prethodna saznanja o postojanju obveze vraćanja duga prema AI, kao ni o bilo kakvom dogovoru prema kojem bi oni nakon povrata nacionalizirane imovine trebali podmiriti dug koji bi potjecao od njihovog djeda ZS.

20. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te ga je valjalo odbiti u cijelosti.

21. U postupku nije sporno da je pravna prednica tužitelja AI, pok. V, dana 13. prosinca 1938. godine sklopila s VS ugovor o posudbi, odnosno zajmu (čl. 499 ZOO-a, & 938 OGZ-a) kojim je istome predala iznos od 6.700 tadašnjih talijanskih lira, uz ugovorenu kamatu od 6 % godišnje, te da se OI obvezao navedeni iznos vratiti u roku od tri godine, uz mogućnost produženja ugovornog odnosa ako niti jedna strana ne otkaže ugovor.

22. Nadalje nije sporno, da je navedenim ugovorom bilo ugovoreno i zemljišnoknjižno osiguranje tražbine putem založnog prava na određenim nekretninama ZS, odnosno njegovom suvlasničkom dijelu nekretnina upisanih u tadašnjem zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

23. Iz provedenih dokaza, osobito povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka i zbirke isprava, proizlazi da je predmetno založno pravo doista bilo upisano u korist AI, međutim, isto tako proizlazi da se navedeno založno pravo odnosilo isključivo na nekretnine koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile evidentirane u odgovarajućem zemljišnoknjižnom tijelu, odnosno na nekretnine k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

24. Nesporno je i to da je hipoteka prestala brisanjem nakon nacionalizacije nekretnina.

25. Tužitelj, međutim, u ovom postupku zahtijeva utvrđenje postojanja založnog prava i omogućavanje uknjižbe hipoteke na nekretninama k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje nekretnine prema provedenim dokazima nisu bile predmetom ugovorenog založnog osiguranja.

26. Već iz navedenog proizlazi, neosnovanost tužbenog zahtjeva, jer založno pravo kao stvarno pravo karakterizira vezanost za točno određenu stvar ili pravo na kojem je osnovano. Hipoteka nije osobna obveza vlasnika nekretnine, već stvarnopravno opterećenje određene nekretnine. Stoga činjenica da su tuženici kasnije postali vlasnici određenih nekretnina koje su nekada pripadale njihovim pravnim prednicima sama po sebi ne znači, da se na tim nekretninama može uspostaviti založno pravo koje na njima nikada nije bilo upisano.

27. Drugim riječima, i kada bi se prihvatila tvrdnja tužitelja da tražbina iz ugovora o zajmu nije prestala, to ne daje osnovu za prijenos hipoteke na druge nekretnine koje nisu bile predmetom založnog osiguranja.

28. Posebno je bilo potrebno odlučiti o prigovoru tuženika da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka.

29. Tuženici ističu da iz rješenja o nasljeđivanju iza AI i njezina sina ŠI ne proizlazi da bi predmetna tražbina iz ugovora o zajmu bila navedena kao dio ostavine, niti da je tužitelj upravo nasljednik tog prava.

30. Sud ne prihvaća u cijelosti tvrdnju tuženika da sama činjenica što tražbina nije izrijekom navedena u rješenju o nasljeđivanju automatski znači da ona nije postojala.

31. Naime, rješenje o nasljeđivanju ima deklaratornu narav. Njime se utvrđuje tko su nasljednici ostavitelja, ali ono ne predstavlja iscrpan popis svih prava i obveza koje su u trenutku smrti pripadale ostavitelju. Moguće je da određena prava nisu bila poznata ili nisu bila prijavljena u ostavinskom postupku.

32. Međutim, izostanak navođenja tražbine u ostavinskom rješenju predstavlja okolnost koju sud mora cijeniti zajedno s ostalim dokazima.

33. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao da je pravni sljednik AI preko svog oca ŠI. Međutim, nije dokazao da je upravo on jedini ovlaštenik predmetne tražbine, budući da iz samog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su iza AI postojali i drugi nasljednici.

34. Tužitelj navodi da su mu ostali nasljednici usmeno prepustili vođenje postupka, međutim takvo raspolaganje nasljednim pravom nije dokazano odgovarajućom ispravom, niti je dokazano da je izvršen prijenos tražbine.

35. Stoga, sud nalazi da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao svoju isključivu aktivnu legitimaciju za zahtjev kojim traži uspostavu stvarnog prava u svoju korist.

36. Iz ugovora o zajmu proizlazi da se OI obvezao vratiti zajam u roku od tri godine od sklapanja ugovora, odnosno od 13. prosinca 1938. godine. Slijedom toga, obveza vraćanja zajma dospjela bi najkasnije tijekom 1941. godine.

37. Naime, u vrijeme nastanka ovog obveznopravnog odnosa, na snazi je bio OGZ, a prema kojem je opći zastarni rok bio 30 godina, (§ 1478. OGZ-a), da bi kasnijim Zakonom o zastarjelosti potraživanja iz 1953. godine, propisan zastrani rok od 10 godina.

38. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/23, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26, dalje ZOO), kao i ranijeg ZOO/ 78 (čl. 371) tražbine zastarijevaju protekom zakonom određenog vremena. Prema tadašnjim propisima koji su se primjenjivali na obvezne odnose, kao i prema kasnijem Zakonu o obveznim odnosima, opći zastarni rok za tražbine iz obveznih odnosa iznosi pet godina, ako zakonom nije određen drugačiji rok.

39. Tužitelj tvrdi da zastara nije nastupila, jer je između obitelji postojao usmeni dogovor, odnosno jer su OI, njegov sin KI i kasnije tuženici priznavali dug i obećavali njegovo vraćanje. Međutim, po mišljenju ovog suda tužitelj nije dokazao navedenu činjenicu, odnosno da je došlo do prekida zastare.

40. Iskazi svjedoka PI i HI uglavnom se temelje na njihovim saznanjima iz razgovora s AI i članovima obitelji KI. One nisu osobno prisustvovale sklapanju ugovora, niti su bile neposredni sudionici navodnih dogovora o produženju roka vraćanja. Njihovi iskazi potvrđuju da je među obiteljima postojao prijateljski odnos i da se o dugu razgovaralo, ali ne dokazuju jasno i nedvosmisleno priznanje zastarjele tražbine od strane osoba koje bi imale pravni učinak prema tužitelju.

41. Tužitelj navodi da je dug postojao cijelo vrijeme, da ga obitelj KI nikada nije osporavala, te da je postignut dogovor kako će dug biti vraćen nakon povrata nacionalizirane imovine. Njegov iskaz u dijelu potvrđuju svjedoci, odnosno njegova majka i supruga, posebno glede činjenice da su obitelji bile povezane i da je postojao određeni odnos povjerenja. Međutim, tužitelj nije naveo konkretnu godinu, datum niti okolnosti sklapanja novog sporazuma kojim bi se postojeća zastarjela tražbina obnovila ili kojim bi tuženici preuzeli obvezu.

42. Ocjenjujući njihove iskaze, mišljenje je ovog suda da tužitelj nije dokazao da bi tuženici, ili njihov otac priznao dug, sukladno odredbi čl. 241 ZOO-a, a sve to jer tuženik SI navodi da nikada nije znao za predmetni dug, niti je ikada priznao bilo kakvu obvezu. Njegov iskaz podudara se s činjenicom da ne postoji niti jedna pisana isprava kojom bi on ili njegov brat priznali dug. Posebno ističe da je za hipoteku saznao tek pokretanjem zemljišnoknjižnog postupka. I drugotuženik ZI u bitnom potvrđuje navode prvotuženika. Navodi da su obitelji bile u dobrim odnosima, ali da se o dugu nije razgovaralo sve do trenutka kada su ga tužitelj i njegova obitelj prvi puta upoznali s tom tvrdnjom.

43. Osim izvornog ugovora iz 1938. godine, u spisu nema pisanih isprava koje bi potvrđivale kasnije priznanje duga, preuzimanje obveze od strane nasljednika ili sporazum o odgodi dospijeća do završetka postupka povrata nacionalizirane imovine. Također, činjenica da tijekom više desetljeća nisu poduzimane sudske ni druge pravne radnje radi naplate tražbine ili obnove hipoteke predstavlja okolnost koja ide u prilog prigovoru zastare. Osim toga, sud nije utvrdio da bi došlo do prekida zastare sukladno čl. 240 ZOO-a.

44. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, sud zaključuje da je između AI i ZS postojao zajam, te da je isti bio osiguran hipotekom, ali ne na predmetnim nekretninama. Međutim, predmet ovog postupka nije samo utvrđenje postojanja duga, nego zahtjev da se danas, gotovo devedeset godina nakon sklapanja ugovora, upiše založno pravo na nekretninama koje nisu bile predmet izvornog založnog prava. Po mišljenju ovog suda, tužitelj nije dokazao pravnu osnovu, i to iz razloga što nije dokazao da su predmetne nekretnine bile obuhvaćene ranijim zalogom, da je zalog mogao biti prenijet i na druge nekretnine, i da je tužitelj jedini ovlaštenik predmetne tražbine. Osim toga, tužitelj nije dokazao da bi tuženici, kao ni njihov pravni prednik, otac II, valjano priznali ili preuzeli dug. Osim toga, II je svoje nekretnine prodao još 2005., (kupoprodajni ugovor na stranici 199-200 spisa), a slijedom čeg sud zaključuje da II ni je imao namjeru podmirivati, dug tužitelju.

45. Stoga, je sud utvrdio da je prigovor zastare osnovan, po odredbama svih Zakona počev od 1938., kojim su se uređivali rokovi o zastari potraživanja.

46. Sukladno čl. 214. i 215. ZOO-a, pravo zahtijevati ispunjenje obveze prestaje protekom zastarnog roka, a tužitelj nije dokazao niti jednu okolnost koja bi dovela do prekida ili ponovnog početka tijeka zastare u smislu čl. 240. i 241. ZOO -a, slijedom čega je sud ocijenio prigovor zastare osnovnim.

47. Stoga, neovisno o činjenici da je moguće postojanje moralne obveze ili povijesnog duga između obitelji, sud u parničnom postupku može odlučiti samo na temelju pravno relevantnih činjenica i dokaza, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao neosnovan.

48. Sud je odbio prijedlog punomoćnice tužiteljice donese međupresudu, kao i dokazni prijedlog provođenja vještačenja radi utvrđenja visine dugovanja, s obzirom da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je tužbeni zahtjev neosnovan.

49. Punomoćnici stranaka dostavili su troškovnike.

50. Punomoćnica tužitelj potražuje troškove sastava tužbe, sastava podneska od 17. siječnja 2024., trošak pristupa raspravama 13. svibnja 2024., 27. svibnja 2024. i 25. listopada 2024., za svaku radnju iznos od 200,00 eura odnosno sveukupno 1.000,00 eura. Tužitelj također potražuje troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presude u iznosu od 53,10 eura. Tužitelj sveukupno potražuje iznos od 1.079,65 eura.

51. Tuženici potražuju troškove sastava odgovora na tužbu, trošak pristupa raspravama 13. svibnja 2024., 27. svibnja 2024., 25. listopada 2024. i 5. prosinca 2024, za svaku radnju iznos od 200,00 eura uvećan za PDV. Tuženici također potražuju trošak sudskih pristojbi prema odluci suda kao i materijalni trošak pristupa tuženika na relaciji [adresa] u iznosu od 150,00 eura.

52. Osnovanost zatraženih troškova postupka sud je utvrđivao temeljem čl. 155. ZPP-a, dok je visinu utvrđivao primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova, te utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.459,95 EUR, slijedom čega se strankama za svaku poduzetu radnju kada im pripada 100% Tbr. 7.1. priznaje 500 EUR.

53. Sud smatra osnovanim trošak sastava odgovora na tužbu od 25. listopada 2023., iznos od 200 eur, (Tbr.8.t.1), za pristup ročištu 13. svibnja 2024., iznos od 200 eur (Tbr.9.t.1), za pristup ročištu 27. svibnja 2024., iznos od 200 eur (Tbr 9.t.1), za pristup ročištu od 25. listopada 2024., iznos od 200 eur (Tbr.9.t.1), za pristup ročištu 5. prosinca 2024., iznos od 200 eur (Tbr.9.t.1), i za pristup ročištu 16. travnja 2026., u iznosu od 200 eur (Tbr.9.t.1), odnosno iznos od 1.200,00 eur, uz uvećanje za PDV od 25%, odnosno 300,00 eur, odnosno sveukupno iznos od 1.500,00 eur. Nadalje osnovan je i putni trošak tuženika, za dolazak iz [adresa] u [adresa] (208 km x 0,5 eur/km = 104 eur), slijedom čega ukupni troškovi tuženika iznose 1.604,00 eur.

54. Navedeni iznos je tužitelj dužan isplatiti tuženicima na ime troškova ovog postupka, sukladno odredbi čl. 154 st.1. ZPP-a, kao i čl. 29 ZOO-a.

55. S obzirom da je tužitelj izgubio ovaj spor, to sud nije ni odlučivao o osnovanosti njegovih troškova.

56. Radi navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.

Labin, 4. kolovoza 2026.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnice

- tuženicima putem punomoćnika