Poslovni broj: P-360/2026-5

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ivana Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta 4. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3 Ugovora o kreditu od 18.7.2007. broj 320- 50-4267784 sklopljenog između tužiteljice FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, a koja glasi: “ naknada 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naknade za obradu kredita isplati iznos od 238,90 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.7.2007. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak od 69,91 EUR (šezdeset devet eura i devedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 4. kolovoza 2026. do isplate koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 612,68 EUR. U tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 18.7.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila u poslovnici tuženika u Varaždinu potrošački Ugovor o kreditu broj 320-50-4267784, kojim joj je odobren iznos kredita od 90.000,00 HRK, uz obvezu povrata u mjesečnim ratama i uz ugovorenu kamatnu stopu. (Međutim, uz redovne kamate, tužiteljici je odredbom čl. 3 Ugovora nametnuta obveza plaćanja tvz. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno, a koju je bila dužna platiti prilikom prvog korištenja kredita, odnosno isplate kredita, koju je platila 23.7.2007. i to u iznosu od 1.800,00 kuna/238,90 EUR. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužiteljici nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bio upoznat s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora. Odredba o plaćanju predmetne naknade nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora, koju tužiteljica nije imala mogućnosti mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da tužitelju nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima. U pogledu sporne odredbe tužitelj dakle nije imao mogućnosti pregovora niti izbora odbijanja prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi ni sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl. 81., 83. i 85. Zakona zaštiti potrošača, sporna ugovorna odredba je nepoštena i time u smislu čl. 87. ZZP -a ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Stoga tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i povrat iznosa koji je temeljem iste platila, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, počevši od dana uplate do dana isplate. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više presuda zauzeo pravno stajalište da su takve ugovorne odredbe- koje nameću potrošaču neobrazložene troškove bez mogućnosti pregovaranja ništetne kao protivne načelima savjesnosti i poštenja, transparentnosti i ravnopravnosti ugovornih strana. (primjerice, Rev-1035/2024). Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima, ništetan je ugovor ili ugovorna odredba koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Sukladno članku 322. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe sud utvrđuje po službenoj dužnosti, a prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor (pravni stav građanskog odjela VSRH sa sjednice Odjela od dana 30.01.2020). Opće je pravilo, propisano odredbom čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl.1115 istog Zakona propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

2. Sukladno odredbi iz čl. 284. st.1. i st. 2, čl. 285 st. 2. i čl. 434 st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje ZPP) sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor, uz upozorenje da će se u slučaju da tuženik u roku koji je određen u pozivu ( 30 dana) ne da odgovor na tužbu, donijeti presuda zbog ogluhe ukoliko bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b ZPP-a.

3. Tuženik je uredno primio navedeni poziv i tužbu 1. srpnja 2026. (dostavnica iza lista 96 spisa) te u određenom mu roku od 30 dana, a niti nakon toga nije dostavio odgovor na tužbu. Slijedom prednjeg su se u ovom predmetu stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe prema odredbi iz čl. 331.b. Zakona o parničnom postupku.

4. Osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje su potkrijepljene i priloženim dokazima. Iz Ugovora o kreditu broj: 320-50-4267784 od 18.7.2007. koji je tužiteljica sklopila s tuženikom je razvidno da između ostalog sadrži i ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita. Već iz sadržaja predmetnog ugovora je razvidno da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač budući da je sklopljen između tužitelj ice kao fizičke osobi, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dao odgovor na tužbu, pa dakle nije osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo te da ista tužitelju nije bila objašnjena. Nadalje iz tužbi priložene potvrde tuženika od 12.5.2026. proizlazi da je tužiteljica 23. srpnja 2007. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.800,00 kn/ 238,90 EUR. Dakle, iz dokaza priloženih tužbi proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 2,00% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su tuženiku po tom osnovu eventualno nastali. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,00 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno gore citiranim odredbama Zakon o zaštiti potrošača, što znači da je navedena odredba ništetna.

5. Činjenice na kojima se tužbeni zahtjev temelji nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. S obzirom na to da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita utvrđena ništetnom, iznos od 238.90 eura, koji je tužiteljica platila tuženiku zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, tuženik je dužan vratiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je sud je tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je s obzirom na sve naprijed navedeno donio presudu kojom je tužbeni zahtjev prihvatio (presudu zbog ogluhe).

6. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj pravo na naknadu troškova ima tužitelj koji je u ovoj parnici uspio u cijelosti. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP-a tužiteljici priznao kao opravdan trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i to trošak sastava tužbe od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a priznat joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu od 6,64 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe od 13,27 EUR, što daje ukupno dosuđeni trošak od 69,91 EUR.

U Varaždinu, 4. kolovoza 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP -a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnice Ivane Kostanjevec Rožmarić, odvjetnice u Varaždinu,

2. Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,