REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-246/2023-79
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice EC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Borna Okroša, odvjetnik u Zagrebu , protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 28. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, a objavljene 4. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 3208177925 sklopljenog dana 03.01.2007.g. između tužitelja EC (ranije E) kao korisnika kredita, KC kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vlastu Podgajskom, dana 09.01.2007. g. pod posl.br. Ou -7/07, i to članka 2.1, i članka 7.1. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
II. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 3208177925 sklopljenog dana 03.01.2007.g. između tužitelja EC (ranije E) kao korisnika kredita, KC kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vlastu Podgajskom, dana 09.01.2007. g. pod posl.br. Ou -7/07, i to članka 1., članka 2. i članka 7.1 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju EC (ranije E) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti na ime zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana dospijeća do dana konverzije 30.09.2015. iznos od 2.941,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 03.08.2020. godine do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju EC (ranije E) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 6.744,76 eura na ime preplaćenih anuiteta koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi iz točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljici sa pripadajućom zateznom kamatom, koja teče od 01.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva na ime preplaćenog tečaja u iznosu od 3.979,99 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., do 02. kolovoza 2020., kao neosnovanim.
VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju EC (ranije E) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 3.838,47 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2026., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom 03. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 3208177925, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje mu iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 109.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se on obvezao isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Predmetni ugovor o kreditu on je kao potrošač sklopio radi kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja za sebe i svoju obitelj, što proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu. Nadalje tvrdi da je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu dana 07.01.2016.godine kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 102/15 izvršena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te dana 20.08.2018. II Dodatak ugovoru o stambenom kreditu. Člankom 2. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu obvezao se plaćati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci Banke tj. tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,30% godišnje. Stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je tužena banka ovlaštena svojom odlukom promijeniti kamatnu stopu, već je ista uključena u standardni tipski obrazac ugovora o kreditu tužene te mu ponuđena, koji je kao korisnik kredita mogao prihvatiti predmetni ugovor s takvom odredbom ili odbiti sklopiti ugovor, a bez da je imao mogućnosti utjecati na sadržaj takve ugovorne odredbe. Sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu je i inicijalni otplatni plan od dana 25.01.2007. godine iz kojeg je njemu bilo jasno te je razumio da je dužan plaćati anuitete u iznosu od 673,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu kamatne stope od 4,30 %. Nadalje, iako su stranke ugovorile početnu kamatnu stopu u visini od 4,30%, tako ugovorenu kamatnu stopu tužena banka je jednostranom odlukom bez ikakvih obrazloženja povećavala. Tuženik je umjesto prvotno ugovorene kamatne stope od 4,30 %, jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, istu mijenjao, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita, i to: 1. dana 01. listopada 2007. godine povećanjem na 4,95%, 2. dana 01. ožujka 2008. godine povećanjem na 5,60%, 3. dana 01. srpnja 2009. godine povećanjem na 6,20%, 4. dana 01. svibnja 2010. godine povećanjem na 5,95%, 5. dana 01. studenoga 2010. godine povećanjem na 5,40%, 6. dana 01. srpnja 2011. godine povećanjem na 5,15%, 7. dana 01. siječnja 2014. godine na 3,23%, 8. dana 01. srpnja 2014. godine na 3,23%. Navedenim promjenama kamatne stope tijekom otp late kredita mijenjao se obračun; mijenjao se mjesečni anuitet, tako da je on pretplatio mjesečne anuitete u iznosu koji će utvrditi vještak, a navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 4,30 % i svake promijenjene kamatne stope. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13 dalje ZID ZPK/13) je za ugovore u kojima nisu definirani jasni parametri po kojima se vrši promjena kamatnih stopa, naložena je obveza bankama da definiraju način prom jene kamatnih stope, odnosno u slučajevima kada postoji aprecijacija tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita za više od 20%, sve dok takva aprecijacija postoji, ZID ZPK/13 je propisano da kamatna stopa ne može biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjena za 30% zaokruženo na dva decimalna mjesta. Dakle, tužena je tek 01.01.2014.godine uskladila svoje poslovanje sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je takva kamatna stopa iznosila 3,23% sve dok kredit nije konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015 potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda pod brojem P-1401/12. donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa te je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovno j kamati koja je tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženice te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Presuda donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa koji su pokrenule udruge za zaštitu prava potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, te se tužitelj kao potrošač ima pravo pozvati na sadržaj tih odluka tražeći individualnu pravnu zaštitu sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i 502.c. ZPP-a, pa je stoga i Naslovni sud vezan za utvrđenja u postupku radi zaštite kolektivnih interesa na koja se stranka pozove. Smatra kako nije sporno da je tužena u ovom pojedinačnom slučaju postupila suprotno odredbi članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/93, 46/07 i 79/07) i protivno temeljnim načelima obveznog prava kada je nametnula ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke bez jasno definiranih parametara budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO-a, stoga su odredbe predmetnog ugovora o kredita i to čl. 2 i 7. Ugovora u dijelu kojim se određuje promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke ništetne sukladno čl. 4., čl. 46. st. 2., čl. 50., čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), te sukladno čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZoZP/03). Ističe se da je posljedica ugovaranja takvih nepoštenih odredbi koje je nametnula tužena ništetnost istih, a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe sukladno članku 323. ZOO - a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora prema pravilima o stjecanju bez osnove propisanim čl. 1111. ZOO-a, stoga je tužena dužna mu vratiti novčane iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno iznose koje stekla temeljem svake jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koja se temeljila na ništetnim ugovornim odredbama. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužena se obvezala staviti na raspolaganje mu kao korisniku kredita iznos od 109.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita. Čl. 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako se kredit u iznosu od 109.000,00 CHF i kamata iz čl. 2. Ugovora o kreditu otplaćuju u 240 mjesečnih anuiteta, a da mjesečni anuitet iznosi 673,09 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. U članku 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF HNB-a važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, a na isti način ugovoreno je i plaćanje interkalarne kamate i kamate za zakašnjela plaćanja. Dakle, on je primio kunski iznos i vraćao je kredit u kunama, a funkcija valutne klauzule je trebala biti zaštita od pada vrijednosti novca, obzirom je u skorijoj prošlosti Republike Hrvatske dolazilo do inflacije hrvatske valute. Tečaj hrvatske kune je tijekom razdoblja u kojem je on otplaćivao kredit bio stabilan, ali je tečaj švicarskog franka kao „zaštitne“ klauzule značajno rastao što, ne samo da nije dovelo tuženu u gubitke, već je tužena na tečajnim razlikama znatno zaradila jer je faktično kredit isplatila u kunama i povrat kredita primala u kunama pa nije bila financijski pogođena rastom tečaja švicarskog franka u odnosu na tužitelja čije su se obveze udvostručile. Od trenutka od kada se on obratio tuženoj za sklapanje ugovora kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak, pa do samog trenutka sklapanja ugovora, nisu ni na koji način jasno i transparentno izložena djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, nisu izloženi točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi on kao prosječan potrošač mogao procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s takvom odredbom preuzeo te nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz takve ugovorne odredbe, a posebno vezano za ukupni iznos njegove obveze i iznos zaduženja tijekom trajanja kredita. U ponovnom postupku VTS je odlukom posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. utvrdio da su banke, uključujući i ovdje tuženu, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak kao zaštitna valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja, tijekom pregovora i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz obrazloženja prethodno navedene odluke VTS-a od 14. lipnja 2018 citira se sljedeće: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.” Kako je već prethodno obrazloženo, obzirom su sudovi koji odlučuju u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezani za utvrđenja suda iz kolektivnog spora, nedvojbeno je i da je ugovorna odredba konkretnog Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak nepoštena sukladno čl. 87. ZZP-a, te kao takva ništetna. Naime, iako je prethodno navedenom odlukom Visokog trgovačkog suda pravomoćno presuđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u ugovorima o kreditu ugovorila nepoštene tj. ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita i otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, banke su protiv navedene odluke podni jele Vrhovnom sudu reviziju o kojoj još uvijek nije odlučeno. Nadalje navodi da je s tuženom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje ZID ZPK/15 ) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tužena mu ispostavila novi otplatni plan u valuti EURO s novo utvrđenom glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene 30.09.2015. Tužena mu je dostavila i simulirani predloženi otplatni plan u EUR temeljem kojeg je sukladno odredbama ZID ZPK/15 obračunala koliko je u odnosu na taj simulirani plan on pretplatio kredit, ne uzimajući u obzir njegove početne obveze tj. inicijalni otplatni plan od 25.01.2007. Naime, ponuda Dodatka ugovora o kreditu je bila zakonska obveza tužene, a on je bio primoran isti sklopiti, obzirom na općepoznate okolnosti glede rasta tečaja CHF i visokih kamatnih stopa koje su već do konverzije kredita dovele ga u tzv. „dužničko ropstvo“. Uzimajući u obzir da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i glede valutne klauzule u CHF nije u cijelosti obeštećen, već je tužena mu „priznala“ pretplatu samo u dijelu koji se odnosi na vrlo nepovoljan i proizvoljan otplatni plan u EUR s time da u taj iznos nije uračunala i visoke zatezne kamate na koje bi on trebao imati pravo obzirom da su pretplate nastale pri plaćanju anuiteta od 2007.godine do provedbe konverzije. Iako su se tužena i on sporazumjeli oko konverzije ugovora i načina povrata dijela preplaćenih iznosa, Dodatkom ugovora o kreditu nisu niti ne mogu konvalidirati nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe stoga on kao potrošač ima pravo na povrat onoga što je tužena stekla bez osnove do punog iznosa. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj se poziva na presude Europskog suda: FC i dr. C - 154/15,C-307/15 i C-308/15, i OC C-118/17). U slučaju obračuna preplate isključivo po osnovi jednostranih povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita sukladno nepoštenoj ugovornoj odredbi radi se o iznosu od 32.675,21 kn. Obzirom je nepoštena ugovorna odredba koja je dovela do takve preplate ništetna, proizlazi da je tužena navedeni iznos stekla bez pravne osnove, odnosno temeljem osnove koja je naknadno otpala, pa je gore navedene iznose dužna i vratiti mu zajedno s zakonskim zateznim kamata koje teku od primitka svakog preplaćenog iznosa, sve u smislu odredbi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Kao što je prethodno opisano u točki V. on je sa tuženom sklopio dodatak ugovora o kreditu, slijedom čega je u jednom dijelu priznao iznose koji su stečeni bez pravne osnove, no pri izračunu koji je dostavio mu nisu uzete u obzir sve njegove obveze. Njegov pravni interes je, da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena visine kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutna klauzula u švicarskim francima nije potrebno posebno utvrđivati odnosno dokazivati obzirom je on postavio i kondemnatorni zahtjev tj. zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci posl.br. Rev-2868/2018. Obzirom na pravnu nesigurnost koja proizlazi iz činjenice da Vrhovni sud i dalje nije odlučio o revizijama koje su podnijele banke u spomenutom kolektivnom sporu glede utvrđenja jesu li banke prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima postupale nesavjesno i nepošteno, on u ovoj tužbi postavlja i eventualni kumulativni zahtjev, u slučaju da Naslovni sud nađe da on nema pravo na povrat svih preplaćenih iznosa, onda on zahtijeva isplatu samo iznosa koje je tužena stekla zbog nepoštenih i ništetnih jednostranih promjena kamatne stope i to stoga što tužena nije uskladila svoje poslovanje sa ZID ZPK/13 te nije vratila mu preplaćene iznose koji su posljedica ništetnih promjena visina kamatnih stopa temeljem jednostranih odluka tužene. Naime, sukladno spomenutoj presudi VTS-a Pž-7129/13 svaki iznos anuiteta koji je viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu kao posljedica povisivanja kamatnih stopa smatra se nepošteno promjenjivim na njegovu štetu, slijedom čega je tužena obvezna mu vratiti sve što je on platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta. Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. srpnja 2026. predlaže da sud donese Odluku a kao što je to navedeno u izreci ove Presude.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Također osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 3. kolovoza 2015.g. Ako se smatra da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P–1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, zahtjev tužitelja od 3. kolovoza 2020.g., u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.g. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.g.) zastarjeli su, što je ovdje upravo slučaj jer je tužba podnesena TEK 3. kolovoza 2020. g. Ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan, neodređen te nepodoban za postupanje iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetni. Sudska praska je zauzela jasan stav da se u slučaju traženja deklaracije ništetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena. Predlaže deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj tužbi odbaciti, a podredno odbiti. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i on 7. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Nadalje ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, banka je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca, tužitelj je stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i njega nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je on morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i on (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od nje imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kred ite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i on su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Na temelju svega navedenog, predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu br. Gos 1/2019, zaključi raspravljanje i da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da naloži tužitelju da mu podmiri parnične troškove.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u; Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208177925 od 3.1.2007. (list 19-25 spisa), Izvadak iz knjige položenih Ugovora, z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], (list 26 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/20163208177925 od 7.1.2016. (list 28-33 spisa), Izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 43-53 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 55 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 56 spisa), Otplatne rate (list 57-64 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (list 70-77 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo financije i devizno poslovanje dipl. ekonomisti Pavetić Mladenu od 30.11.2022. (list 224-236 spisa), dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Pavetić Mladena od 4.4.2023. godine (list 268-277 spisa), dopunu nalaza i mišljenja od 14.10.2025. godine (list 435-439 spisa), dopunu nalaza i mišljenja od 16.02.2026. godine (list 463-476 spisa), dopunu nalaza i mišljenja od 15.06.2026. godine (list 494-511 spisa), proveden je dokaz saslušanjem stranke, tj. tužitelja EC (list 242 i 243 spisa) i vještaka (list 257-258; 489-490 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.
5. Između stranaka nije bilo sporno:
- da su stranke 03. siječnja 2007. zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu 3208177925.
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu
- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB -a na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. i 7. Ugovora određena kao promjenjiva,
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
- da su stranke 7. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela, te su utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 43.613,97 kn.
- da provedena konverzija i izračun iste nije sporan
6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, te zastara utužene novčane tražbine.
7. Iz iskaza tužiteljice EC (list 242 i 243 spisa) utvrđeno je da sredstva koja je dobila nakon sklapanja Ugovora o kreditu iskoristila je za kupovinu stana u kojem su živjeli. Također sklopila je i Dodatak Ugovora o kreditu u kojem je izračunata konverzija. Nikakvu posebnu informaciju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije dobila. Nije mogla utjecati kako na Ugovor o kreditu tako ni na dodatak Ugovora o kreditu jer se radilo o fiksnim ugovorima. Također nije mogla utjecati ni na sadržaj, a također ni pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Stan je kupila za osobne potrebe. Ugovor prilikom potpisivanja je pročitala. Ne sjeća se da li je imala kakvih nejasnoća, ali nije imala nikakvu opciju prigovarati. Prije sklapanja Ugovora nije se informirala o kretanjima tečaja CHF. Ne zna što znači pojam valutna klauzula općenito. Ne sjeća se da je djelatnike banke tražila da joj objasne što je valutna klauzula. Nudili su joj i kredit u Švicarcima i eurima, ali je bila sigurnija u kredit u švicarcima, s obzirom da ju je i bankar poticao da uzme kredit u Švicarcima, iako je bila svjesna da kamata može rasti. Ne sjeća se da li je otplatni Plan dobila prije ili nakon potpisivanja ugovora. Kamata za švicarce je bila povoljnija. Nije išla u druge banke, bila sam u ZABI tamo je primala plaću. Ne zna koliko puta je išla u banku radi sklapanja Ugovora o kreditu. Kamatna stopa bila je ugovorena koliko se sjeća 4 i nešto. Ne zna da li je bila fiksna kamatna stopa, misli da je bila promjenjiva. Dobivala je obavijesti o promjeni kamatne stope, ali nije tome prigovarala. Sama je otplaćivala kredit. Kupila je novi stan od tvrtke koja je gradila stanove. Ni ona ni njezin suprug nemaju u vlasništvu obrt ni tvrtku. Taj stan je prodan i kupili su drugi.
8. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
9. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana, naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
10. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze.
11. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I. do II., izreke.
18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na isplatu na ime ništetnosti s osnove valutne klauzule, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu podnio 31. srpnja 2020., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
19. Osnovan je prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata na ime ništetnosti s osnove promjenjive kamatne stope. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 31. srpnja 2020., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, jer je protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.
20. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.
21. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.
22. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao podneskom od 20. srpnja 2026., a kojeg je tuženik primio 21. srpnja 2026..
23. Tuženik se preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja od 20. srpnja 2026. usprotivio navodeći da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika nije osnovano, budući tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev, već je istoga smanjio, odnosno radi se o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, kojem se tuženik nije usprotivio, pa se smatra sukladno čl. 193 st.2 ZPP-a da je pristao na djelomično povlačenje tužbe.
24. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije ima pravo na isplatu na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.
25. Uvidom u nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 16. veljače 2026. utvrđeno je da zatezna kamata na pojedinačne iznose pretplate s osnove valutne klauzule računajući od dana plaćanja do dana konverzije iznose 2.941,92 €.
26. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u navedenom dijelu u cijelosti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
27. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg zatraženog iznosa od 2.941,92 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30. rujna 2015.
28. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 31. srpnja 2020., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 03. kolovoza 2020., kako je to isti to zatražio preciziranim tužbenim zahtjevom od 20. srpnja 2026..
29. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 2.941,92 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 03. kolovoza 2020. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II I. izreke.
30. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužio. Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjiivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji mu pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos od 2.941,92 EUR sa zateznim kamatama od 03. kolovoza 2020., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužitelja i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.
31. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.svibnja 2026., tužbeni zahtjev nije osnovan za preostalih 6.744,76 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime pretplate s osnove ništetnosti promijenjive kamatne stope (razlika do tzv. pune restitucije), odnosno za iznos od 3.979,99 EUR na ime pretplate s osnove ništetnosti valutne klauzule, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., do 02. kolovoza 2020., pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom IV. i V. izreke.
32. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023., sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u dokazao osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
34. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026., nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.
35. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču, već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac – makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.
36. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 2.941,92 €, pa je tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima od 19. listopada 2022., 5. prosinca 2022., 21. veljače 2023., 10. svibnja 2023., 17. rujna 2025., 12. svibnja 2026., 26. svibnja 2026., 28. srpnja 2026., za sastav podnesaka od 10. listopada 2022., 9. svibnja 2023., 20. srpnja 2026., za svaku radnju u naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV- a u iznosu od 600,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 663,20 €, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,98 €, i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 82,29 €, ili sveukupno 3.838,47 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
37. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP -a, tekuće od presuđenja do isplate.
38. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VI.
U Krapini 4. kolovoza 2026.
Sutkinja
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvj. Borna Okroša
2. Odvj. Sanja Porobija
