REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-2661/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Ana Bago Martić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje br. 3209027062 od 30. travnja 2007. sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 i korisnika kredita C-M d.o.o., Rovinj, OIB: 19550976411, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 0,60% za obradu kreditnog zahtjeva.“

- u dijelu čl. 2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 1,50% za prijevremenu otplatu kredita, osim u slučaju refinanciranja drugim kreditom Banke ili u njenom aranžmanu.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.357,79 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referen tna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.357,79 eura preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.513,23 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 3. kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 511,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. kolovoza 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je 30. travnja 2007. između tuženika i korisnika kredita društva C - M d.o.o., sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje (dalje: Ugovor) br. 3209027062 prema kojem je kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 660.000,00 CHF.

Vezano uz ulaznu naknadu, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini od 0,60 % vrijednosti kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu korisnika kredita čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa korisnikom kredita, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženi je korisniku kredita odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 0,60% od visine kredita 660.000,00 CHF nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

Vezano uz izlaznu naknadu tužitelj navodi kako je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženi je propisao da je prijevremena otplata kredita moguća, te u slučaju prijevremene otplate naknada iznosi 1,50%. Navodi kako se sve prethodno navedeno u odnosu na ulaznu naknadu odnosi i na izlaznu. Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer tuženik nema pravo na naplatu naknade zbog činjenice da neki dužnik želi prijevremeno isplatiti svoje dugovanje, a što je potvrdila i sudska praksa u pravomoćnim predmetima, koje u nastavku navodi.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pravni interes tužitelja za vođenjem ove parnice. Navodi kako tužitelj ne može uživati zaštitu u Zakona o potrošačima. Tužitelj u tužbi navodi kako bi ugovorne odredbe o „ulaznoj“ i „izlaznoj“ naknadi bile nepoštene ugovorne odredbe sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Korisnik kredita – trgovačko društvo C - M d. o. o. iz Rovinja nije potrošač i stoga ne može uživati potrošačku zaštitu, pri čemu tuženik dodatno ističe da se sudske odluke na koje se tužitelj poziva uopće nisu relevantne za p itanje eventualne ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

Nadalje tuženik osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imale smatrati ništetnim jer nisu protivne Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva te su iste bile jasno i razumljivo navedene u Ugovoru o kreditu.Tuženik ističe kako je korisnik kredita kao gospodarski subjekt zasigurno mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja ugovora o kreditu u kojem je u članku 2. Ugovora ugovorena i takozvana „ulazna“ i „izlazna“ naknada. Osim toga, valja naglasiti da je korisnik kredita kao poduzetnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takvih ugovornih odredbi jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povišena mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza te se u odnosu na tuženika ima smatrati ravnopravnom, a ne slabijom, ugovornom stranom.

Sklapanje Ugovora o kreditu predstavlja odraz stvarne volje korisnika kredita, jer se korisnik kredita svjesno nakon višemjesečnih pregovora i informiranja odlučio za predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito ocijenio kako mu sukladno njegovim mogućnostima i potrebama, upravo predmetni Ugovor o kreditu najviše odgovara.

Isto tako, način obračuna naknada je bio u ugovoru jasno određen pri čemu se ističe da je ugovaranje i plaćanje ulazne i izlazne naknade za poslovne subjekte dopušteno i uobičajeno postupanje, podložno dispoziciji i pregovorima stranaka te isto nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita ili prijevremenu otplatu, niti je to omogućavao samo pod određenim uvjetima, a niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Slijedom svega navedenog tuženik ponavlja kako ugovaranje predmetnih ugovornih odredbi nije zabranjeno niti protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ističe i prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 6 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 7 spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 30. travnja 2007. (list 8-13 spisa), I. Dodatak ugovoru o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 2. rujna 2014. (list 14-15 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 16-21 spisa), Opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d. (list 78-82 spisa), Odluku o tarifi naknade za usluge od 2. prosinca 2005. (list 83-148 spisa), Opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 1. srpnja 2017. (list 150-154 spisa), iskaz svjedoka ZU (list 223-225 spisa) te iskaz svjedoka ZUĆ (list 232-234 spisa).

4. Tužitelj je tijekom postupka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 18. travnja 2026. te je isti u odnosu na kondemnatorni zahtjev povisio na iznos od 2.357,79 eura a obzirom na očitovanje tuženika o iznosu naknade koji je korisniku kredita naplaćen s kojim je i uskladio tužbeni zahtjev Tuženik se nije protivio preinaci tužbenog zahtjeva te se upustio po istoj u raspravljanje.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. st. Ugovora o kreditu broj: 3209027062 od dana 30. travnja 2007. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu iznosa koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takvih odredbi.

7. Među strankama je sporan pravni interes, aktivna legitimacija, osnova i zastara predmetnog potraživanja te tijek i stopa zateznih kamata.

8. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba te se to pravo ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO)).

Dakle u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj ima pravni interes podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva jer je isti upravo temelj za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu , odnosno pravni interes tužitelja za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti sastoji se upravo u podnošenju kondemnatornog zahtjeva za plaćanje po osnovi stečenog bez osnove odnosno za vraćanje onog što je tuženik stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Prema tome obzirom da je riječ o cediranoj tražbini, kako će u nastavku biti obrazloženo, to se tužitelj u smislu čl. 327. st. 1. ZOO-a smatra zainteresiranom osobom.

9. Predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 30. travnja 2007. između društva C-M d.o.o. kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a predmet ugovora je kredit u kunskoj protuvrijednosti 660.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita je financiranje izgradnje hale i njeno opremanje (čl. 4. Ugovora). U članku 2. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna i to:

0,60% jednokratno za obradu kreditnog zahtjeva, 0,10% od odobrenog kredita-za izmjenu uvjeta na zahtjev korisnika kredita i 1,50% za prijevremenu otplatu kredita. Kreditor i korisnik kredita su sklopili i I. Dodatak Ugovoru o kreditu 2. rujna 2014.

10. Društvo C-M d.o.o. je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Dakle činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina i vidljivo je koja tražbina je ustupljena.

11. Prema tome Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. ZOO-a prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom se može slobodno raspolagati.

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Dakle u konkretnom slučaju korisnik kredita nema status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14.). Korisnik kredita je trgovac jer sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti a navedeno jasno proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Dakle, predmetni ugovor o kreditu predstavlja trgovački ugovor u smislu čl. 14. ZOO -a pa stoga nema mjesta primjeni odredbi zakona kojima se uređuje zaštita prava potrošača.

12. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok, dok zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

13. Iz iskaza svjedoka EU, koji je tijekom 2007. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu direktora odnosno koordinatora za poduzetničko i osobno bankarstvo, proizlazi da je jedan od klijenata tuženika bilo i društvo C-M d.o.o. koje je zastupao direktor EUĆ. Po predočenju ugovora o dugoročnom kreditu na listu 8-12 spisa navodi kako mu je navedeni ugovor poznat i riječ je o kreditu koji je društvo C-M d.o.o. podiglo za financiranje izgradnje hale i njeno opremanje jer su do tada bili u poslovnom prostoru u kojem su bili u zakupu. Navodi kako je gospodin EUĆ sa bankom odnosno i sa njim pregovarao o svim odredbama ugovora o kreditu, pa tako između ostalog o ulaznim i izlaznim naknadama koje se kod ovakvih poduzetničkih kredita dogovaraju i riječ je o individualnom pristupu, jer takvi krediti u principu nisu rutinski. Navodi kako je moguće da se u ugovoru navede naknada a da se ista u konačnici ne naplati klijentu. Cjelokupno predugovorno razdoblje kod investicijskih kredita traje od mjesec dana pa nadalje. Klijent prvo dolazi u banku i održavaju sastanak na kojem klijent prezentira svoj projekt i potom imaju još nekoliko sastanaka sa istim kako bi definirali sve pojedine potrebne dokumentacije koje su potrebne da bi se kredit uopće odobrio. U konkretnom slučaju budući je riječ o velikom iznosu kredita, prije donošenja odluke uključuje se u sudjelovanje i služba rizika. Dakle, tek potom nakon više održanih sastanka sa klijentom i nakon što je ispoštovana procedura i dokumentacija te kada se postigne finalni dogovor slijedi prezentiranje končanih uvjeta klijentu i potom odluka o kreditu, sklapanje ugovora i potom plasman kredita. Pretpostavlja da je gosp. EUĆ imao financijska znanja budući je vodio firmu, a također i tijekom svih pregovora i dogovora oko kredita u banci prezentiraju klijentu najbolje što mogu njihove uvjete. Navodi kako naknada od 0,60 % nije standarda naknada dakle riječ je u konkretnom slučaju o ispregovaranoj naknadi , standardne naknade su se kretale od 1 % na dalje.

14. Iz iskaza svjedoka ZUĆ proizlazi kako je tijekom 2007. kao direktor društva C-M d.o.o podigao kredit kod Zagrebačke banke radi izgradnje tvornice te se radilo o kreditu u iznosu od oko 600.000,00 CHF. Podigli su kredit u švicarskim francima jer im je isti prezentiran kao stabilna valuta i kao najpovoljniji u tom trenutku. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi tog ugovora pa tako niti odredbe o naknadi za obradu kredita a niti se sjeća da je postojala ikakva odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Od strane bankarskog službenika ni je informiran koji bi to točno troškovi ulazili u naknadu za obradu kredita. Nije prijevremeno otplatio kredit nego je isti refinancirao, međutim ne sjeća se točno koje godine. Ugovor o kreditu bio je sastavljen od strane banke. U razdoblju podizanja predmetnog kredita knjigovodstvo za C-M d.o.o. je vodio obrt u vlasništvu AU, njegove supruge te se isti zove Integral . AU bila je jamac po predmetnom ugovoru o kreditu a kao vlasnica navedenog knjigovodstvenog obrta. Navodi kako dugo posluje i da ga kroz njegovo poslovanje prate banke tako da i ovom prilikom nije postavljao nikakve uvjete nego je upravo u svrhu poslovanja bio sretan što je od iste dobio kredit, dakle niti je postavljao ikakve uvjete niti je bio u prilici postaviti banci ikakve uvjete. Pročitao je prije potpisivanja predmetni ugovor o kreditu.

15. Sud je ocijenio iskaz svjedoka ZUĆ vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv te je u skladu i sa materijalnom dokumentacijom u spisu.

16. Naime iskaz svjedoka EU u dijelu u kojem navodi kako se sa tuženikom pregovaralo oko odredbi ugovora o naknadama sud nije prihvatio jer činjenica da je visina ulazne naknade umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi naknada za usluge banke ne znači sama po sebi da je to sniženje bilo rezultat pregovora između korisnika kredita i tuženika. Nadalje imajući u vidu sam Ugovor o kreditu i način kako je koncipirana odredba o naknadama, te iskaz svjedoka ZUĆ, sud je zaključio da sporne odredbe nisu rezultat pregovora posebice jer iste nisu razumljive niti dovoljno određene kako će nastavno biti obrazloženo.

17. Dakle iz iskaza svjedoka ZUĆ utvrđeno je da korisnik kredita nije pregovarao, niti je imao uopće mogućnosti pregovarati, o odredbi o naknadi za obradu kredita, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Naime vrijeme navodnog trajanja pregovora prvenstveno je prema ocjeni ovoga suda uvjetovano iznosom kredita i namjenom istoga, te kako i sam svjedok EU navodi, prolaskom kroz proceduru službe rizika, a ne mogućnošću korisnika kredita da uvjetuje, mijenja pojedine odredbe ugovora i pregovara oko istih pa tako niti oko odredbi o naknadama.

18. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo te je prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Temeljna načela obveznog prava propisuju da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, s time da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO), a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova, kakav je i ugovor o kreditu, sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

20. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a ugovor o kreditu jest takav ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

21. Naime prema odredbi čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a prema st. 2. istoga članka činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a ugovor je ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, a prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

22. U konkretnom slučaju prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita i kreditor su ugovorili plaćanje naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita te se korisnik kredita obvezao navedene naknade platiti u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora važećem na dan obračuna. Nadalje obje su naknade ugovorene u određenim postotcima („…0,60% jednokratno, za obradu kreditnog zahtjeva…“ te „…1,50% za prijevremenu otplatu kredita…“) međutim iste nisu jasno određene niti odredive jer je u ugovoru naveden postotak međutim nije jasno naznačeno od kojeg iznosa kako i u odnosu na naknadu za obradu kredita tako niti u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu. Nadalje iz sadržaja ugovora te načina na koji je isti sastavljen ne proizlazi da je korisniku kredita predana Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora uz koju se upravo i vezuju odredbe o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita. Također i iz iskaza svjedoka AUĆ proizlazi kako nije informiran o načinu naplate naknade i pojedinostima istih.

23. Predmetni ugovor sastavio je tuženik te se o odredbama o naknadi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je naveden postotak međutim bez pobližeg određivanja od čega točno postotak, kao i da se naknada plaća u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora a tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

24. Iz točke 5.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika koji su u primijeni od 1. listopada 1999., dakle primjenjuju se na prava i obveze ugovornih strana (čl. 24. L) Ugovora o kreditu), proizlazi da je njima određeno plaćanje ulazne naknade kod sklapanja ugovora o kreditu, koja naknada se odnosi na troškove koji banci nastanu u pripremama sklapanja ugovora, a visina iste se određuje prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka. Nadalje, iz točke 9.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika proizlazi da je njima određeno plaćanje izlazne naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, a u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka. Dakle niti uvidom u Opće uvjete, za koje je korisnik kredita i potvrdio primitak potpisom predmetnog Ugovora, nije jasna niti određena odredba u pogledu navedenih naknada jer se iste vezuju uz Odluku o tarifi naknada za usluge a iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio ugovora, a niti je tuženik dokazao da je istu predao korisniku kredita. Dakle činidba kako je ugovorena u čl. 2. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene i jasne (mjerljive) kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina istih .

25. Slijedom navedenog, sporna odredba čl. 2.. Ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva.

26. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

28. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetn ih odredbi o naknadama (ulaznoj i izlaznoj) je vratiti tužitelju iznos od 2.357,79 eura a koji iznos je sam tuženik u podnesku od 1. travnja 2026. naveo kao iznos koji je naplaćen korisniku kredita C-M d.o.o. dana 14. svibnja 2007., te je stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke.

29. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora a odredbe nisu određene niti odredive a pri tome ih je sastavio sam tuženik. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, odnosno prvog sljedećeg dana u smislu odredbe čl. 2. ZPP- a, a navedeni datum je u skladu i sa navodima tuženika iz podneska od 1. travnja 2026. koji se očitovao da je naknada korisniku kredita naplaćena 14. svibnja 2007.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga zahtjev za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada, valjalo odbiti kao neosnovan (točka III. izreke).

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 8.000,00 eura kako je naznačeno u tužbi a tuženik nije istom niti prigovarao.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 18. travnja 2026. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima 9. lipnja 2025., 6. studenog 2025. , 24. ožujka 2026. i 22. svibnja 2026. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 63,23 eura i presudu u iznosu od 200,00 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je ukupni parnični trošak iznosi 1.763,23 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava podneska od 10. veljače 2025. jer isti nije bio nužan niti potreban za vođenje ove parnice, kao niti trošak ročišta za objavu presude jer tužitelj nije pristupio istom. Tužitelj je također odbijen i za troškove zatražene preko iznosa koji mu sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o Tarifi pripadaju te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 3. kolovoza 2026.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.