REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-915/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. kolovoza 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se u cijelosti deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 8. Ugovora o kreditu broj 118-50-4589780 koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 14.12.2007., u dijelu koji glasi:

čl.2. " … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

čl.8. "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ..."

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuju se ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4589780 koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 14.12.2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u :

- odredbi čl. 1., u dijelu koji glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“,

- odredbi čl. 7. st. 1. i 4. koje glase:

" ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ..."

"Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke."

- odredbi čl. 8. st. 2. u dijelu koji glasi:

"...kunska protuvrijednost CHF … obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine ..."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.358,96 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 50,43 eura od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 50,42 eura od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 50,41 eura od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 50,41 eura od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 50,41 eura od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 50,40 eura od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 50,39 eura od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 50,39 eura od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 50,38 eura od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 50,38 eura od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 50,37 eura od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 50,36 eura od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 50,36 eura od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 50,34 eura od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 50,33 eura od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 50,33 eura od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 50,32 eura od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 50,30 eura od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 50,29 eura od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 50,29 eura od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 50,26 eura od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 50,25 eura od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 50,23 eura od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 50,22 eura od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 50,21 eura od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 50,20 eura od 1.8.2010. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 18.383,97 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 18,02 eura od 2.2.2008. do isplate,

- na iznos od 25,24 eura od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 37,62 eura od 2.4.2008. do isplate,

- na iznos od 19,02 eura od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 11,44 eura od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 20,33 eura od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 7,27 eura od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 7,92 eura od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 15,66 eura od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 74,31 eura od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 35,02 eura od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 84,97 eura od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 92,65 eura od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 96,12 eura od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 86,56 eura od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 88,39 eura od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 73,76 eura od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 63,00 eura od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 65,87 eura od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 71,54 eura od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 71,05 eura od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 65,31 eura od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 76,08 eura od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 84,71 eura od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 96,99 eura od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 94,18 eura od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 110,84 eura od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 107,68 eura od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 113,84 eura od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 167,18 eura od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 156,20 eura od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 185,59 eura od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 174,26 eura od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 156,02 eura od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 194,50 eura od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 243,44 eura od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 208,78 eura od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 220,94 eura od 2.3.2011. do isplate,

- na iznos od 205,48 eura od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 208,25 eura od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 273,86 eura od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 273,61 eura od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 327,13 eura od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 299,64 eura od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 269,55 eura od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 266,32 eura od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 264,00 eura od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 278,35 eura od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 290,87 eura od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 292,54 eura od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 283,89 eura od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 289,73 eura od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 293,73 eura od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 287,00 eura od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 288,77 eura od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 283,73 eura od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 272,83 eura od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 284,45 eura od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 290,02 eura od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 286,12 eura od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 264,20 eura od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 282,82 eura od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 284,44 eura od 1.4.2013. do isplate,

- na iznos od 277,15 eura od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 254,45 eura od 1.6.2013. do isplate,

- na iznos od 253,87 eura od 1.7.2013. do isplate,

- na iznos od 259,44 eura od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 268,38 eura od 1.9.2013. do isplate,

- na iznos od 280,76 eura od 1.10.2013. do isplate,

- na iznos od 274,38 eura od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 278,90 eura od 1.12.2013. do isplate,

- na iznos od 284,03 eura od 1.1.2014. do isplate,

- na iznos od 250,24 eura od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 256,11 eura od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 254,19 eura od 1.4.2014. do isplate,

- na iznos od 247,70 eura od 1.5.2014. do isplate,

- na iznos od 245,61 eura od 1.6.2014. do isplate,

- na iznos od 246,55 eura od 1.7.2014. do isplate,

- na iznos od 253,93 eura od 1.8.2014. do isplate,

- na iznos od 260,14 eura od 1.9.2014. do isplate,

- na iznos od 258,85 eura od 1.10.2014. do isplate,

- na iznos od 264,22 eura od 1.11.2014. do isplate,

- na iznos od 267,87 eura od 1.12.2014. do isplate,

- na iznos od 265,72 eura od 3.1.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.2.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.3.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.4.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.5.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.6.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.7.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.8.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.9.2015. do isplate,

- na iznos od 268,65 eura od 1.10.2015. do isplate

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.202,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III Odbija se, kao neosnovan, prvi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 27.391,47 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV Djelomično se prihvaća drugi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.437,53 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 7.437,53 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 18. prosinca 2025.

VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.712,28 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelj ice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VIII Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je 14. prosinca 2007. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118 -50- 4589780, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.200,00 CHF. Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U vrijeme sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope. Od početka otplate kredita kamatna stopa povećavala se u više navrata, što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđena nepoštenost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi određenoj jednostranom odlukom banke.

1.1. Nadalje navodi da joj je predmetnim Ugovorom odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.200,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Prilikom ugovaranja valutne klauzule tuženik je propustio tužiteljicu potpuno informirati o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te o mogućim posljedicama promjene tečaja švicarskog franka. Na dan sklapanja i solemnizacije Ugovora srednji tečaj tuženika iznosio je 4,380707 kuna. Tijekom otplate tečaj švicarskog franka povećavao se, što je dovelo do povećanja kunske protuvrijednosti mjesečnih anuiteta. Poziva se na odluke donesene u postupku kolektivne zaštite kojima je pravomoćno utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredaba kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, ako potrošač prije sklapanja ugovora nije bio potpuno informiran o ekonomskim posljedicama takve odredbe.

1.2. Dalje ističe da su stranke 4. veljače 2016., na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopile Dodatak broj KONV -01/2016 Ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Dodatkom je utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica nakon konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 107.611,67 eura. Međutim, tužiteljica smatra da prilikom konverzije nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora jer su u izračunu korištene promijenjene kamatne stope i promijenjeni tečajevi švicarskog franka. Ističe da sklapanje Dodatka ne utječe na njezino pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog Ugovora niti povrat iznosa koje je tuženik stekao njihovom primjenom.

1.3. Smatra da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope protivne odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega su ništetne. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, posljedica ništetnosti jest obveza ugovorne strane vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tužiteljica smatra da je kredit, ako se uzme u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj, kao jedini pravilno određeni parametri, preplatila za 134.186,20 kuna / sada 17.809,57 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. siječnja 2008. do isplate. Stoga predlaže da sud po provedenom postupku utvrdi ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stop i i valutnoj klauzuli te naloži tuženiku isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-4589780 te Dodatka broj KONV-01/2016, sklopljenog na temelju odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače i pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđivali na apstraktnoj razini. Stoga smatra da je na tužiteljici teret dokazivanja da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Imajući u vidu odredbe čl. 81. do 85. ZZP/03, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, dok je u protivnom potrebno utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora, prema stavu tuženika, jasne su, lako uočljive i razumljive jer iz njih, kao i iz otplatnog plana, proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljici je moralo biti poznato da su valute podložne promjenama te da će se, ovisno o promjeni tečaja, mijenjati i trošak kredita. Ugovor je solemnizirao javni bilježnik, koji je bio dužan strankama objasniti smisao i posljedice pravnog posla te se uvjeriti da on odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Tuženik tvrdi da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica između više ponuđenih mogućnosti izabrala kredit uz valutnu klauzulu u CHF te da ugovorena odredba nije uzrokovala neravnotežu na njezinu štetu jer je djelovala u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja. Ukazuje i na to da je tužiteljica prema čl. 9. Ugovora tijekom otplate mogla zatražiti konverziju obveze izražene u CHF u eure.

2.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna je, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da su promjenjive kamatne stope same po sebi ništetne, već su sporne bile njihove promjene prema odluci banke ako kriteriji i parametri promjene nisu bili jasno određeni. Odredbama čl. 2. i 10. Ugovora tužiteljica je pristala da se na pitanja koja nisu uređena Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojima je uređeno kreditiranje građana, zajedno s njihovim izmjenama i dopunama donesenima tijekom trajanja ugovora. Tuženik tvrdi da je odluke o promjenama kamatne stope donosio savjesno i pošteno, da je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu te da ona na te promjene nije imala primjedbi. Prema tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, visina kamatnih stopa ovisila je o tržišnim prilikama te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, dok su kriteriji promjene detaljnije razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Ističe i da je od 1. siječnja 2014., u skladu s izmijenjenim zakonskim odredbama, kamatnu stopu smanjio na 3,23 %.

2.3. U odnosu na zahtjev za isplatu tuženik navodi da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, kojim je provedena konverzija. Početno odobrena glavnica kredita preračunata je u eure prema srednjem tečaju važećem na dan isplate kredita, a umjesto kamatnih stopa ugovorenih za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate su kamatne stope koje je primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja uz valutnu klauzulu u eurima. Konverzijom je prestala novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice od 50.893,19 eura, dok su sve uplate izvršene tijekom trajanja Ugovora preračunate u eure prema srednjem tečaju na dan uplate i uračunate u podmirenje mjesečnih obveza prema novom otplatnom planu. Tuženik ističe da je bio zakonski obvezan ponuditi konverziju, ali je tužiteljica nije bila dužna prihvatiti. Prije sklapanja Dodatka dostavljen joj je izračun konverzije, na koji nije imala primjedbi, već ga je prihvatila. Stoga smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu zahtijevati isplatu na temelju promjena tečaja ili kamatne stope iz osnovnog Ugovora jer su sve dotadašnje uplate sporazumno uračunate u konverziju prema uvjetima usporednog kredita u eurima.

2.4. Podredno, za slučaj da sud utvrdi postojanje prava tužiteljice na isplatu, tuženik osporava visinu zahtjeva, navodeći da nije jasno na koji je način izračunan utuženi iznos. Osporava i zahtjev za isplatu zateznih kamata jer smatra da nije bio nepošten stjecatelj, budući da je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, Ugovorom i svojim općim aktima, kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji nisu ovisili o njegovoj volji, a na promjenu tečaja nije mogao utjecati. Ističe prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Podneskom od 13. lipnja 2023. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu, zahtijevala je isplatu iznosa od 17.822,83 eura na ime preplate nastale primjenom ništetnih ugovornih odredaba sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008., kao i isplatu iznosa od 8.202,39 eura na ime razlike između glavnice utvrđene Dodatkom i glavnice kredita izračunate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju na dan 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama od

1. listopada 2015. do isplate.

3.1. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 18. prosinca 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev, uskladivši ga u kondemnatornom dijelu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tako uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 27.945,32 eura, i to 1.358,96 eura na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, 18.383,97 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te 8.202,39 eura na ime razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno na iznos razlike u glavnici od 30. rujna 2015. do isplate. Ujedno je postavila dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu iznosa od 27.391,47 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj iznos odgovara potraživanju utvrđenom rekapitulacijom vještaka nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom i obračunatih zateznih kamata do 30. rujna 2015. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu iznosa od 7.437,53 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015.

3.2. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Tuženik se preinaci usprotivio te je u odnosu na preinačeni dio zahtjeva istaknuo prigovor zastare. Sud je raspravnim rješenjem od 12. veljače 2026. dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku od 18. prosinca 2025., smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena tako da je tužitelj nakon provedenog vještačenja ovlašten uskladiti tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka.

3.3. Nadalje, preinaka postavljanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva uslijedila je kao odgovor na neujednačenu praksu općinskih i županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, o pravnim učincima konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. U takvim bi okolnostima bilo pretjerano formalistički uskratiti tužiteljici mogućnost ostvarenja sudske zaštite postavljanjem zahtjeva prilagođenih različitim pravnim shvaćanjima izraženima u sudskoj praksi.

3.4. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev valja ukazati da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako utvrdi da zahtjev istaknut ispred njega nije osnovan. Budući da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranim zahtjevima, sud smatra da je tužiteljica istaknula jedan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok se kondemnatorni dio sastoji od glavnog zahtjeva i dvaju eventualno kumuliranih zahtjeva.

4. U tijeku postupka pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka TĆ, djelatnika tuženika, jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba je osnovan.

5.1. U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, glavni zahtjev nije osnovan, a nije osnovan ni prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

5.2. Drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 7.437,53 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime uglavničenih zateznih kamata, osnovan je u pretežitom dijelu, i to u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4589780, koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 14. prosinca 2007., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih na temelju navedenih ništetnih odredaba te razlike u glavnici, kako je to detaljno opisano u točki 3. obrazloženja.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnim odlukama donesenima povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu, u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15; dalje: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 14. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 118-50-4589780, kojim je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.200,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok od 324 mjeseca. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,45 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 324 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

7.1. Nije sporno da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, kao i zbog povećanja kamatne stope, došlo do povećanja kunske protuvrijednosti mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.2. Također nije sporno da su stranke 4. veljače 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema Dodatku i prihvaćenom izračunu konverzije, preostala neotplaćena glavnica kredita prije konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila je 158.504,86 eura, dok je nakon provedene konverzije iznosila 107.611,67 eura. Konverzijom je prestala obveza tužiteljice u odnosu na dio glavnice u iznosu od 50.893,19 eura. Utvrđeno je i da tražbina tužiteljice na temelju konverzije iznosi 7.889,20 eura, odnosno 60.211,03 kuna prema tečaju primijenjenom pri izračunu konverzije. Dodatkom je ugovorena fiksna kamatna stopa od 5,25 % godišnje, dok je mjesečni anuitet utvrđen u iznosu od 741,18 eura.

8. Sporni su svojstvo tužiteljice kao potrošača, osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva, osnovanost i visina kondemnatornih tužbenih zahtjeva, glavnog i eventualno kumuliranih, kao i osnovanost prigovora zastare. Pritom je odlučno može li se tužiteljica nakon sklapanja Dodatka u skladu sa ZID ZPK/15 osnovano pozivati na ništetnost odredaba osnovnog Ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF te ima li, unatoč provedenoj konverziji, pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju tih odredaba, razlike u glavnici i zateznih kamata obračunatih do dana konverzije.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika među kojima je bio i ovdje tuženik. Utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti informirao potrošače o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope. Takvo je postupanje dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u ovom sporu, valja istaknuti da se prema čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih pozove.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Stoga, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj, ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pojedinačno pregovarao s tužiteljicom odnosno da joj je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezina iskaza proizlazi da je kredit podigla 2007. radi rješavanja stambenog pitanja. Otišla je tuženiku, čija je bila dugogodišnja klijentica, a osobna bankarica koju je poznavala predložila joj je sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, uz objašnjenje da je riječ o najpovoljnijoj mogućnosti. Rečeno joj je da zbog visine tadašnjih primanja ne bi mogla ostvariti kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Kredit uz valutnu klauzulu u CHF predstavljen joj je kao kredit sa stabilnom kamatnom stopom, uz objašnjenje da bi moguća odstupanja bila minimalna. Ugovor je pročitala i razumjela u mjeri u kojoj ga može razumjeti prosječna osoba u takvoj situaciji. Zbog dugogodišnjeg poslovnog odnosa imala je povjerenja u tuženika i nije imala razloga sumnjati u informacije koje joj je dala osobna bankarica. Stan kupljen kreditom koristila je isključivo za stanovanje, nikada ga nije iznajmljivala niti ga je koristila u poslovne svrhe. Prema njezinu iskazu, početni mjesečni anuitet iznosio je približno 5.450,00 kuna, dok je prije konverzije narastao na približno 7.500,00 kuna. U razdoblju od kolovoza 2013. do 2015. bila je na rodiljnom dopustu, kada su joj primanja bila niža, pa joj je povećanje obveze predstavljalo znatan financijski teret i izvor nesigurnosti. Od kolega koji su također imali kredite s valutnom klauzulom u CHF saznala je da im je konverzija olakšala otplatu, nakon čega je i sama zatražila njezino provođenje. Konverzijom joj je mjesečni anuitet približno prepolovljen. Zbog proteka vremena nije se mogla sjetiti je li joj prije sklapanja Dodatka dostavljen izračun konverzije. Prilikom sklapanja osnovnog Ugovora dokumentacija je bila opsežna te je postupak bio usmjeren na to da se kredit što prije realizira. Nije joj objašnjeno da bi kamatna stopa ili mjesečni anuitet mogli znatnije porasti, već joj je rečeno da će odstupanja biti minimalna. Nije očekivala da bi mjesečni anuitet mogao porasti do iznosa koji je kasnije plaćala.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao jasan, uvjerljiv i životan te sukladan dokumentaciji sadržanoj u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Iz njezina iskaza i odredbe čl. 6. Ugovora proizlazi da je riječ o stambenom kreditu koji je tužiteljica koristila radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Stan nije iznajmljivala niti koristila u poslovne svrhe. Stoga je predmetni Ugovor sklopila kao potrošač, u svrhu koja nije povezana s njezinim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću, pa je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07; dalje: ZZP/07). Tuženik nije dokazao suprotno.

10.3. Iskazom tužiteljice utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s parametrima njihove promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF predstavljen kao stabilan i, s obzirom na njezina primanja, jedina dostupna odnosno najpovoljnija mogućnost, bez predočenja rizika koje bi takvo ugovaranje moglo imati na visinu njezinih obveza. Navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

10.4. S druge strane, tuženik, na kojemu je teret dokazivanja potpune obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužiteljici u predugovornoj fazi predočio informacije koje su sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Nije dokazao ni da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj spornih odredaba Ugovora, koje je tuženik unaprijed odredio, odnosno da je tuženik pokazao spremnost izmijeniti njihov sadržaj.

10.5. Predmetni je Ugovor tipski, unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Sama činjenica da je Ugovor solemniziran ne dokazuje da je bila potpuno obaviještena o rizicima spornih ugovornih odredaba niti da se o njima pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom slučaju. Osim toga, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima i drugim aktima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U općim uvjetima tuženika se, doduše, navodi o čemu ovisi odluka banke o promjeni kamatne stope (tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima), međutim to po ocjeni ovoga suda ne utječe na ocjenu jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi, jer niti iz općih uvjeta jasno proizlazi na koji način spomenuti parametri utječu na formiranje i izmjenu kamatne stope, niti je to tužiteljici od strane tuženika pojašnjeno prije sklapanja ugovora, a niti je tužiteljica o spomenutim parametrima mogla pregovarati i na njih utjecati. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima, kakav je i ovaj, vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njezino kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena kredita, s obzirom na to da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisnici kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Slijedom svega navedenog, sud je zaključio da su predmetni Ugovor, sklopljen između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao banke, te okolnosti njegova sklapanja obuhvaćeni pravomoćnim presudama donesenima protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz tih presuda da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne.

11.8. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.9. Stoga je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužiteljica bi stoga, prema općim pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno od dana stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, u skladu s čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri utvrđivanju visine restitucije valjalo bi primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj kao jedine valjano određene parametre.

13. Međutim, budući da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornim zahtjevima odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužiteljice.

13.1. Naime, konverzija kredita provedena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima.

13.2. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Odlukom poslovni broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, ocijenivši da navedeni Zakon zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak sklopljen na temelju prisilnog propisa koji je prošao ustavnosudsku ocjenu, njegove odredbe obvezuju ugovorne strane jer nemaju obilježja koja bi im davala značaj nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.

13.3. O restitucijskim pravima potrošača koji su proveli konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate za razdoblje od njihove uplate do 30. rujna 2015., i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13.4. Sklapanjem Dodatka ugovorne su strane, s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora, iznova uredile međusobne odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice. Time je prestala obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi inače proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Iznosi koje je tužiteljica uplatila do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

13.5. Provedena konverzija djeluje od početka ugovornog odnosa i ima restitucijski učinak jer su sve uplate izvršene na temelju osnovnog Ugovora uzete u obzir pri uspostavljanju položaja u kojem bi se tužiteljica nalazila da je od početka koristila odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Time je, u opsegu obračuna propisanog čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, uspostavljena ravnoteža između djelotvorne zaštite potrošača i zahtjeva pravne sigurnosti.

13.6. Međutim, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate, obračunate od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužiteljici kao potrošaču pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću iz obrta [obrt].

14.1. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na temelju dokumentacije sadržane u spisu, uključujući Ugovor o kreditu, početni i realizirani otplatni plan, knjigovodstvenu karticu kredita, Dodatak broj KONV-01/2016, izračun konverzije, izjavu o prihvatu konverzije i podatke o tečajevima tuženika. Za potrebe izračuna primijenio je početne parametre kredita, i to iznos kredita od 209.200,00 CHF, početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,45 % godišnje te srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita od 4,382740 kuna. Vještak je objasnio da je anuitet sastavljen od kamate i otplatne kvote kojom se umanjuje glavnica. Povećanjem kamatne stope povećava se dio anuiteta koji se odnosi na kamatu, a smanjuje dio kojim se otplaćuje glavnica. Zbog toga promjene kamatne stope, osim na visinu pojedinih anuiteta, utječu i na visinu preostale glavnice u trenutku konverzije.

14.2. Prema izračunu vještaka, tužiteljica je do konverzije na ime kamate više uplatila 1.358,96 eura. U razdobljima u kojima je stvarno obračunata kamata bila niža od kamate prema tako rekonstruiranom otplatnom planu, tužiteljica je na ime kamate manje uplatila 3.439,89 eura.

14.3. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate tečaj CHF nije mijenjao u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, tužiteljica je do konverzije na ime tečajnih razlika više uplatila 18.383,97 eura. Negativnih tečajnih razlika nije bilo jer je tečaj CHF tijekom cijelog relevantnog razdoblja bio viši od tečaja na dan isplate kredita.

14.4. Prema izračunu konverzije, stanje preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 107.611,67 eura, odnosno 821.300,66 kuna, uz primjenu tečaja od 7,632078 kuna za jedan euro. Preostala glavnica prema realiziranom otplatnom planu iznosila je 173.293,36 CHF, odnosno 759.499,74 kuna uz primjenu tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita. Razlika između navedenih iznosa iznosila je 61.800,92 kuna, odnosno 8.202,39 eura, za koliko je prema izračunu vještaka glavnica prilikom konverzije nedovoljno umanjena.

14.5. Vještak je naveo da je tužiteljica svojim uplatama premašila iznos potreban za namirenje obveza prema simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Tako utvrđena preplata iznosila je 60.211,03 kuna, odnosno 7.889,20 eura prema tečaju primijenjenom pri konverziji, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 7.991,38 eura.

14.6. Vještak je nadalje obračunao zatezne kamate na pojedine pozitivne razlike po osnovi kamatne stope i tečaja od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. te utvrdio da one ukupno iznose 7.437,53 eura.

14.7. Prema rekapitulaciji vještaka, zbroj preplate po osnovi kamatne stope od 1.358,96 eura, tečajnih razlika od 18.383,97 eura i razlike u glavnici od 8.202,39 eura iznosi 27.945,32 eura. Nakon što je od navedenog iznosa, primjenom pravila o uračunavanju kamata i glavnice (čl. 171. i 172. ZOO/05), oduzet preostali dio preplate priznate konverzijom (od 7.991,38 eura), vještak je izračunao potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 27.391,47 eura.

14.8. Konačno, vještak je naveo da je tuženik konverziju proveo u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te je njome tužiteljicu matematički izjednačio s korisnikom odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima. Pri konverziji su uzete u obzir sve uplate tužiteljice, uključujući iznose koji su u nalazu iskazani kao preplata po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, ali samo u usporedbi s odgovarajućim kreditom s valutnom klauzulom u eurima, a ne i u usporedbi s kreditom kod kojega bi bile uklonjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

15. Tužiteljica je nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, ocijenivši ga stručnim, točnim i potpunim, te je u skladu s rezultatima vještačenja podneskom od 18. prosinca 2025. uredila tužbeni zahtjev na način opisan u točki 3. obrazloženja.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da zadatak vještaku i izrađeni izračun zanemaruju pravne učinke provedene konverzije. Osporio je izračun u kojem su uzete u obzir samo pozitivne razlike po osnovi kamatne stope i tečaja, smatrajući da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike, te je istaknuo da nakon provedene konverzije tužiteljica nema pravo na dodatnu isplatu. Naknadnim podneskom od 9. listopada 2025. naveo je da ne predlaže saslušanje vještaka na raspravi jer su njegove primjedbe pravne prirode i ne mogu se otkloniti usmenim izlaganjem vještaka.

15.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u njegovu stručnom i računskom dijelu, ocijenivši ga objektivnim, jasnim i obrazloženim, izrađenim na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Iznesenim primjedbama tuženik nije ukazao na određenu računsku pogrešku, pogrešno korišten podatak, izostavljenu uplatu ili drugi nedostatak koji bi doveo u sumnju matematičku pravilnost izrađenih izračuna.

15.3. Suprotno navodima tuženika, vještak nije zanemario razdoblja u kojima je tužiteljica na ime kamate platila manje od iznosa koji bi platila prema rekonstruiranom otplatnom planu. Ta je razdoblja posebno obračunao i prikazao u nalazu i mišljenju te je utvrdio negativne razlike po osnovi kamatne stope u ukupnom iznosu od 3.439,89 eura, dok negativnih tečajnih razlika nije bilo jer je tečaj CHF tijekom cijelog relevantnog razdoblja bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Međutim, tuženik neosnovano smatra da je pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. U razdobljima u kojima je primjenjivana kamatna stopa bila niža od početno ugovorene tužiteljica nije stekla nešto iz imovine tuženika, već je svoju ugovornu obvezu podmirila u iznosu obračunanom prema kamatnoj stopi koju je tuženik u tom razdoblju odredio i primjenjivao. Stoga tako nastale negativne razlike ne predstavljaju tražbinu tuženika prema tužiteljici niti se mogu uračunati radi umanjenja iznosa koje je tužiteljica više platila primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba.

15.4. Ostale primjedbe tuženika pravne su prirode, sud ih je već prethodno razmotrio i obrazložio te one nisu dovele u pitanje matematičku pravilnost izrađenih izračuna. Prihvaćanje nalaza i mišljenja u njegovu stručnom i računskom dijelu ne znači da tužiteljici pripadaju svi iznosi utvrđeni vještačenjem, već će sud o osnovanosti pojedinih tužbenih zahtjeva odlučiti primjenom prethodno obrazloženog pravnog shvaćanja o restitucijskim pravima potrošača nakon provedene konverzije.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo samo na isplatu iznosa od 7.437,53 eura na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju joj u cijelosti, bez umanjenja za preplatu priznatu provedenom konverzijom.

17. Ujedno je, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan.

17.1. Naime, sklapanjem Dodatka, kojim su stranke s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužiteljica uplatila do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

17.2. Stoga tužiteljici ne pripada iznos od 1.358,96 eura po osnovi promjenjive kamatne stope niti iznos od 18.383,97 eura po osnovi valutne klauzule, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Navedene su uplate uračunate u obračun konverzije i iskorištene za podmirenje obveza prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima.

17.3. Tužiteljici ne pripada ni iznos od 8.202,39 eura po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka prihvatila iznos preostale glavnice od 107.611,67 eura, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17.4. Slijedom navedenog, odbijen je glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 27.945,32 eura, koji obuhvaća iznose od 1.358,96 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, 18.383,97 eura po osnovi valutne klauzule i 8.202,39 eura po osnovi razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od njihova dospijeća do isplate, odnosno na iznos razlike u glavnici od 30. rujna 2015. do isplate.

18. Iz istih razloga nije osnovan ni prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 27.391,47 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj iznos obuhvaća preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te razliku u glavnici, nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom prema pravilima iz čl. 171. i 172. ZOO/05. Takva obračunska varijanta nije u skladu s pravnim učincima provedene konverzije niti s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Rev-457/2025-21.

18.1. Stoga je odlučeno kao u točkama II i III izreke presude.

19. Drugi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično je osnovan. Tim zahtjevom tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 7.437,53 eura, koji se sastoji od uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunatih od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

19.1. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do dana prestanka obveze provedenom konverzijom, nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos preplate utvrđene pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

19.2. Budući da iznos od 7.437,53 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na njega se, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, odnosno riječ je o procesnim kamatama.

19.3. Tužiteljica je zahtjev za isplatu osamostaljenih zateznih kamata prvi put postavila podneskom od 18. prosinca 2025., pa joj daljnje zatezne kamate na iznos od 7.437,53 eura pripadaju od prvog sljedećeg dana, odnosno od 19. prosinca 2025. do isplate (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025.).

19.4. Zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 7.437,53 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 18. prosinca 2025. odbijen je kao neosnovan.

19.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama IV i V izreke presude.

20. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

20.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

20.2. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužiteljica tek podneskom od 18. prosinca 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev. Već je u tužbi zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana pojedinih uplata. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe.

20.3. Okolnost da su daljnje zatezne kamate na uglavničeni iznos kamata zatražene tek podneskom od 18. prosinca 2025. relevantna je samo za početak njihova tijeka, kako je obrazloženo u točki 19.2., ali ne i za tijek zastare. Stoga nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP.

21.1. U okvirima konkretnog slučaja, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, valja ukazati da je tužiteljica u cijelosti uspjela s deklaratornim tužbenim zahtjevom, dok je u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica u pretežitom dijelu (osim za dio zateznih kamata) uspjela s drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, dok nije uspjela s glavnim i prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Sud je stoga odlučio da tužiteljici na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP pripadaju troškovi postupka u cijelosti, s obzirom na to da u odnosu na glavni i prvi eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev, koji su odbijeni, nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.). Međutim, pri odmjeravanju visine troškova treba uzeti u obzir vrijednost predmeta spora eventualno kumuliranog zahtjeva s kojim je tužiteljica uspjela u sporu od 7.437,53 eura.

21.2. Tužiteljici pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 16. srpnja 2024., 21. studenoga 2024. i 12. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav obrazloženih podnesaka od 13. lipnja 2023., 9. srpnja 2024., 18. prosinca 2025. i 5. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 800 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.000,00 eura.

21.3. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 112,28 eura.

21.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelj ici iznosi 2.712,28 eura.

21.5. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

21.6. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen (uzimajući u obzir da je tužiteljica zahtijevala trošak po vrijednosti predmeta spora od 27.945,32 eura) i neosnovan. Naime, sud tužiteljici nije priznao trošak izdavanja dokumentacije u iznosu od 70,00 eura jer nije određeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi. Nije joj priznat ni trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice.

21.7. Tuženiku na temelju čl. 154. st. 5. ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

21.8. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama VI do VIII izreke presude.

U Puli 3. kolovoza 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku