Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: Pr-1/2025-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sutkinja toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], 30. svibnja Odvojak III 12, kojeg zastupa punomoćnik Kosta Lacmanović, odvjetnik iz Virovitice, protiv tuženika Tvin d.o.o. (OIB: 38872693315) iz Virovitice, Zbora narodne garde 2, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Bandić Lutonski, odvjetnica iz Osijeka , radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da nije dopušten otkaz temeljem odluke o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019. kojom je tuženik, bez prava na otkazni rok, otkazao tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 15. ožujka 1996., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao temeljem te odluke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 115.748,48 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. lipnja 2019. do do 31. prosinca 2022. po zakonom propisanoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 105.102,27 eur, zajedno sa pripadajućim kamatama. IV Svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj zahtjeva utvrđenje da nije dopušten otkaz temeljem odluke o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019., te da tužitelju ugovor o radu nije prestao temeljem te odluke, te isplatu iznosa od 1.644.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da je tuženik 4. lipnja 2019. donio odluku o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva, koju dužnost je obavljao tužitelj; da je tužitelj tu odluku primio 6. lipnja 2019.; da je protiv iste 19. lipnja 2019. podnio zahtjev za zaštitu prava koju je tuženik primio 24. lipnja 2019.; da u zakonom propisanom roku tuženik nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava; da otkaz ugovora o radu na temelju sporne odluke nije dopušten, te je tuženik tužitelju nezakonito otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da se u obrazloženju odluke navodi da se, bez otkaznog roka, otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. godine za obavljanje poslova direktora društva; da razloge za otkazivanje ugovora tuženik nalazi u činjenici da je tužitelj odlukom nadzornog odbora 31. 5. 2019. opozvan s dužnosti direktora društva, uslijed čega se na njega ima primijeniti odredba čl. 4. st. 3. Zakona o radu prema kojem se odredbe Zakona o radu ne primjenjuju na ugovore o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini; da navedeno stajalište i razlozi za otkaz ugovora o radu nisu pravno valjani, te je odluka o otkazu nedopuštena; da razlozi (obrazloženje) odluke proturječe njenoj izreci ; da se u nazivu govori o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva, dok se u izreci govori o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a u obrazloženju odluke da se na temelju čl. 4. st. 3. Zakona o radu odredbe tog zakona ne primjenjuju na odredbe ugovora na određeno vrijeme; da su tužitelj i tuženik 15. ožujka 1996. godine sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da se već zbog toga tuženik ne može pozivati na odredbu čl. 4. st. 3. Zakona o radu, tim više što se tzv. menadžerski ugovori sklapaju na određeno vrijeme, a ovdje je u pitanju ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da ni po svom sadržaj taj ugovor nema značaj menadžerskog ugovora (odredbe o radom vremenu, dnevnom odmoru, godišnjem odmoru, plaći i sl.); da tužitelj kod tuženika nije ni počeo raditi na mjestu direktora, već je prije sklapanja ugovora o radu od 15. ožujka 1996. imao više sklopljenih ugovora o radu na neodređeno vrijeme za različita radna mjesta, a zadnji za radno mjesto direktora RJ namještaja; da je prije toga kod tuženika radio kao diplomirani inženjer drvne industrije neprekidno još od 1978.; da, kada bi i bilo osnove za opoziv tužitelja sa dužnosti direktora društva, to automatski ne povlači i otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme; da takav razvoj događaja ne odgovara ni volji ugovornih strana kod sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.3.1996.; da to znači da su ugovorne strane računale da će i nakon eventualnog opoziva tužitelja sa dužnosti direktora, on nastaviti raditi kod tuženika na nekim drugim poslovima sukladno njegovoj stručnoj spremi radnom iskustvu; da slijedom toga, ako poslodavac želi raditi na konkretnom rukovodnom mjestu, može koristiti one osnove i načine koje Zakon o radu propisuje; da pri tome mora voditi računa o pravima, obvezama i odgovornostima radnika kako ih uređuju drugi propisi – pravni akti povoljniji za radnika; da to znači da opozivom s mjesta direktora društva između stranaka nije razriješen radno-pravni status tužitelja, pa čak ni obvezno-pravni odnos koji ide izvan sadržaja ugovora o radu na neodređeno vrijeme; da mogućnost spajanja otkaza ugovora o radu sa opozivom imenovanja fizičkoj osobi koja je kao član uprave ovlaštena voditi poslove poslodavca potrebno posebno ugovoriti, što ovdje nije slučaj; da se zato opoziv imenovanja sa dužnosti direktora društva ne poklapa sa prestankom radnog odnosa; da zbog toga ova odluka ne može imati značaj odluke o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996 godine; da se na tužitelja imaju primijeniti opće odredbe zakona o radu koje uređuju uvjete i način prestanka ugovora o radu na neodređeno vrijeme, o otkaznom roku i dr.; da to znači da spornom odlukom tužitelju nije na zakonit način otkazan ugovor o radu, da mu kod tuženika nije prestao radni odnos, da tuženik nije imao pravo odjaviti ga sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i da mu je dužan naknaditi bruto plaću od dana donošenja osporavane odluke; da je tužitelju 4. lipnja 2019. utvrđena privremena nesposobnost za rad, te mu je otvoreno bolovanje, te je o istome odmah obavijestio poslodavca; da je to daljnji razlog nedopuštenosti odluke otkaza ugovora o radu; da prije otkazivanja tuženik tužitelju nije omogućio iznošenje obrane čime su također povrijeđene odredbe Zakona o radu; da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu bio dužan pribaviti suglasnost radničkog vijeća, odnosno sindikata, a imajući u vidu da je tužitelj navršio 60 godina života, što tuženik nije učinio, te je već samo zbog toga odluka nezakonita, a otkaz nedopušten; da je otkaz u protivnosti i s odredbom čl. 12 ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. koji određuje da će stranke svaki eventualni spor u vezi s tim ugovorom nastojati riješiti sporazumno; da tuženik tako nije postupio već je ugovor otkazao bez ikakvog prethodnog obraćanja tužitelju, što je daljnji razlog nezakonitosti otkaza; da je mjesečna bruto plaća tužitelja za 2018. godinu iznosila prosječno 63.442,21 kuna; da su nakon ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. tužitelj i tuženik sklopili i ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. te dodatak tom ugovoru 29. lipnja 2001.; da se tim ugovorom uređuju ona pitanja koja nisu obuhvaćena ugovorom o radu, a koja se odnose na mjesto direktora društva, te se ovdje radi o takozvanom menadžerskom ugovoru; da je tim ugovorom određeno da u slučaju prestanka dužnosti direktora tužitelj ima pravo na naknadu u visini od 24 plaće; da je neto plaća tužitelja prije opoziva s mjesta direktora mjesečno prosječno iznosila 36.337,79 kuna, tako da tužitelj traži da mu tuženik po toj osnovi isplati iznos od 872.109,69 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama; da je tužitelj 4. lipnja 2019. od strane nove uprave fizički spriječen da uđe u Tvin tako da između tužitelja i nove uprave nije izvršena nikakva primopredaja dokumentacije; da zbog toga u vrijeme pisanja tužbe nije bio u mogućnosti sudu predočiti svu relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na njegovu dužnosti direktora društva, a slijedom toga ni tužbeni zahtjev uskladiti sa tom dokumentacijom; da je tužitelj naknadno uspio doći do ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015.; da se tim ugovorom između tužitelja kao direktora društva i tuženika uređuju pitanja obveza, ovlaštenja i plaće kao i neka druga pitanja pa tako se utvrđuje da je tužitelj radni odnos zasnovao na neodređeno vrijeme (čl. 3.), da u slučaju prestanka obnašanja dužnosti direktora, neovisno po kojoj osnovi, ima pravo na naknadu u visini od 24 njegove mjesečne plaće (čl. 10.), a koja iznosi 68.500,00 kuna mjesečno (čl. 6. st. 1.), što se ima isplatiti u roku od 2 dana od prestanka funkcije (čl. 10. st. 2.); da je tužitelj smijenjen sa dužnosti direktora odlukom nadzornog odbora od 31. svibnja 2019 ., za što je saznao 5. lipnja 2019., temeljem navedenog ugovora pripada mu naknada u iznosu od 1.644.000,00 kuna, koja je dospjela 7. lipnja 2019.; da je tužitelj dobio otkaz ugovora o radu bez prava na otkazni rok, te je, zbog nemogućnosti daljnjeg rada kod tuženika, podnio zahtjev za mirovinu; da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje zahtjevu udovoljio i 21. kolovoza 2019. donio rješenje o priznanju prava na starosnu mirovinu od 7. lipnja 2019., tako da tužitelj nema interesa tražiti vraćanje na posao, ali i dalje ima pravni interes utvrditi da izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju nije dopušten i da mu radni odnos nije prestao po toj osnovi.

2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u odluku o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019., zahtjev za zaštitu prava od 19. lipnja 2019., povratnicu od 24. lipnja 2019., ugovore o radu na neodređeno vrijeme sklopljene između tužitelja i tuženika, potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad od 4. lipnja 2019., obrazac IP tužitelja za 2018., ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015., ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje područni ured u Virovitici od 21. kolovoza 2019., informatičko vještačenje stalnog sudskog vještaka za informatiku i mobilne tehnologije RS dipl. ing. od studenog 2019., sudski registar Trgovačkog suda u Bjelovaru, rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Tt-15/983-2 od 15. srpnja 2015., podatke porezne uprave o visini plaće tužitelja, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-942/2026-2 od 14. siječnja 2026., saslušanjem svjedoka KS, BS, NSN, OS, ZS, DS, VS, AS, RS.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama je tuženik spornu odluku o otkazu ugovora o radu donio u odnosu na tužitelja kao osobu koja je obavljala poslove direktora društva; da tužitelj nije izuzev poslova direktora društva od dana 15. ožujka 1996. kada je zaključio ugovor sa tuženikom za obavljanje poslova direktora kod tuženika, obavljao niti jedan drugi posao; da je tužitelj nesporno kod tuženika bio uprava društva u smislu odredbe čl. 422 Zakona o trgovačkim društvima, a ne radnik zaposlen na određeno vrijeme, temeljem odredaba Zakona o radu; da tužitelj nije kod tuženika kao poslodavca obavljao nikakve druge poslove izuzev poslova predsjednika uprave u periodu nakon 15. ožujka 1996.; da je odredbom čl. 4. st. 4. Zakona o radu propisano kako se u slučaju prestanka ugovora o radu direktora ne primjenjuje odredbe Zakona o radu koje se odnose na prestanak ugovora o radu, odnosno odredbe o otkazu ugovora o radu, otkaznom roku, kao i otpremnini; da u odnosu na tužitelja nema mjesta primjeni odredaba zakona u kojima se radniku mora dati pravo da iznese obranu prije odluke o otkazu kao što nema mjesta primjeni niti onih odredaba zakona kojima je propisano da se poslodavac prije donošenje odluke važne za položaj radnika mora savjetovati sa radničkim vijećem, odnosno sindikatom , budući da se radi o odredbi koja je vezana uz prestanak radnog odnosa; da je u konkretnom slučaju odnos između tužitelja i tuženika bio reguliran tzv. menadžerskim ugovorom, a ne ugovorom o radu, pa je slijedom toga i otkazivanje takvog ugovora jedino i bilo moguće na način kako je to izvršio tuženik uz isključenje primjene odredaba Zakona o radu; da tužitelj zbog toga nema pravo na naknadu u visini bruto plaće jer je otkaz temeljem odluke o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva bio zakonit; da je tužitelj svojim višegodišnjim nezakonitim upravljanjem i vođenjem poslova društva tuženiku nanio višemilijunsku štetu, te je stav tuženika da je krajnje nemoralno od tužitelja potraživanje naknade na ime menadžerske otpremnine u iznosu od 24 plaće čija je neto osnovica iznosila protuvrijednost od 8000 DEM; da se ugovori koje je tužitelj za radno mjesto direktora potpisao sa tuženikom niti na koji način ne dopunjavaju već se međusobno isključuju; da se ugovorom iz 2000. godine u potpunosti mijenjaju odredbe ugovora iz 1996. i nikakav poseban radno-pravni status tužitelja ne ostaje reguliran tim ugovorom nakon 12. prosinca 2000.; da se ti ugovori međusobno isključuju na način da odredbe ranije zaključenog ugovora bivaju zamijenjen odredbama kasnijeg ugovora, neovisno o tome što u samim ugovorima to nije navedeno; da tužitelj kod tuženika od dana kad je postao direktor društva nije obavljao nikakav drugi posao; da je čl. 4. st. 4. Zakona o radu propisano isključenje od primjene odredaba Zakona o radu u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora, otkazni rok i otpremnine; da je ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. krivotvorina; da tuženik sa tužiteljem 30. lipnja 2015. nije zaključio ugovor, a pogotovo ugovor u kojem bi plaća tužitelja bila ugovorena u iznosu od 68.500,00 kuna, te u kojem bi bilo ugovoreno da otpremnina na koju bi tužitelj ostvarivao pravo iznosi 24 njegove plaće u navedenom iznosu;

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u spis Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-100/2017, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikacije i biometriju, zapisnik sa sjednice nadzornog odbora tuženika od 30. lipnja 2015., presudu Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2020-12 od 12. studenog 2020., saslušanjem svjedoka HS, grafološkim vještačenjem.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u odluku o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019. (5-6), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. (7-8, 39-40), zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (9), potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad (10), ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 11. prosinca 2000. (12-16), dodatak ugovoru o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 29. lipnja 2001. (17), podatke o plaći (18), ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37), bilješku javnog bilježnika od 6. lipnja 2019. (38), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područni ured u Virovitici od 21. kolovoza 2019. (41-43), zapisnik sa sjednice nadzornog odbora od 30. lipnja 2015. (56-58), rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Tt-15/983-2 od 15. srpnja 2015. (67-69), podatke o plaći (107-110), potvrda Porezne uprave o visini dohotka i primitka (119), JOPPD obrasce (123-154), presudu Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2020-12 od 12. studenog 2020. (211-222), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-942/2026-2 od 14. siječnja 2026. (316-323), te su saslušani svjedoci KS (162-163), OS (170-171), ZS (172-174), VS (174-175) i stranke u svrhu dokazivanja (177- 179).

6. Uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019. (5-6) utvrđeno je da je tom odlukom otkazan, bez otkaznog roka, ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je dana 15. ožujka 1996. sklopljen između pravnog prednika tuženika i tužitelja, za obavljanje poslova direktora tuženika. U obrazloženju odluke navodi se da je dana 31. svibnja 2019. Nadzorni odbor tuženika na svojoj sjednici donio Odluku o opozivu imenovanja tužitelja s dužnosti direktora tuženika, uz istovremeno donošenje odluke o imenovanju novog predsjednika uprave i člana uprave tuženika, te kako je odredbom čl. 4. st. 4. Zakona o radu propisano da se na osobu iz st. 3. istog članka ne primjenjuju odredbe zakona o radu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini, to za posljedicu ima da se na otkaz ugovora o radu takvoj osobi (članu uprave društva) primjenjuju relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima. U obrazloženju odluke dalje se navodi da je ugovor o radu tužitelja sklopljen isključivo za obavljanje poslova direktora tuženika te da tužitelj kod tuženika nije obavljao nikakve druge poslove osim poslova koji spadaju u poslove direktora, da je evidentno da se kod tužitelja radi o klasičnom managerskom ugovoru, za koji je isključena primjena odredbi Zakona o radu, poglavito u dijelu njegovog prestanka. U obrazloženju se dalje navodi da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donijeta zbog činjenice da je tužitelj opozvan s funkcije direktora, a ugovor o radu (managerski ugovor) ne sadrži odredbe koje bi prestanak predmetnog ugovora regulirale na drugačiji način.

7. Uvidom u ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. (12-16) utvrđeno je da je odredbom čl. 1. ugovora određeno da se tim ugovorom uređuju odnosi vezani za obveze direktora tuženika u vođenju poslovanja tvrtke, ovlaštenjima kojima raspolaže u skladu sa zakonom i Statutom tuženika. Dalje je utvrđeno da je odredbom čl. 3. istog ugovora utvrđeno da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na neodređeno vrijeme, te da je odredbom čl. 15. određeno da tužitelju radni odnos pres taje u svim slučajevima propisanim zakonom, Statutom tuženika, općim aktom ili ovim ugovorom.

8. Uvidom u ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37) utvrđeno je da je odredbom čl. 1. ugovora određeno da se tim ugovorom uređuju odnosi vezani uz obveze direktora Tvin-a d.o.o. Virovitica u vođenju poslovanja tvrtke, ovlaštenja kojima raspolaže u skladu sa zakonom i Društvenim ugovorom. Dalje je utvrđeno da se odredbom čl. 2. ugovora utvrđuje sadržaj ovog ugovora i to: odredbe o zapošljavanju, odredbe o poslovima koje će direktor obavljati, odredbe o radnom vremenu, odmorima i dopustima, odredbe o plaći i drugim primanjima, odredbe o vrsti, opsegu i načinu ostvarivanja drugih prava i obveza propisanih zakonom i aktima tvrtke, te ostale odredbe koje su nužne za određivanje statusa direktora . Dalje je utvrđeno da je odredbom čl. 3. istog ugovora utvrđeno da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na neodređeno vrijeme, da na temelju odredbi Društvenog ugovora mandat direktora nije formalno ograničen te da su radno vrijeme, odmori i dopusti direktora uređeni odredbama općih akata društva koji vrijede za sve zaposlenike. Odredbom čl. 11. ugovora određeno je da direktoru prestaje radni odnos u svim slučajevima propisanim zakonom, Društvenim ugovorom, općim aktom ili ovim ugovorom.

9. Uvidom u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. (7-8) utvrđeno je da je tim ugovorom tužitelj sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora tuženika.

10. Svjedok KS (162-163), predsjednica Nadzornog odbora tuženika u vrijeme sklapanja ugovora iz odjeljka 7. ove presude, u svom iskazu navodi da je tužitelj osim tog ugovora imao i ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao i svi drugi zaposlenici, te da se ta dva ugovora nisu međusobno isključivala.

11. Iskaz svjedoka u navedenom dijelu u skladu je sa sadržajem ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. (12 -16) kao i ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35 -37) i to odredbom čl. 3. navedenih ugovora (kojom se uređuje zapošljavanje) u kojoj se konstatira da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na neodređeno vrijeme. Jednako i u dijelu iste odredbe kojom se uređuju radno vrijeme, odmori i dopusti tako da se konstatira da su radno vrijeme, odmori i dopusti direktora uređeni odredbama općih akata društva, koji vrijede za sve zaposlenike.

12. Prema shvaćanju ovog suda, budući da se zapošljavanje, radno vrijeme, odmori i dopusti ugovorom o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora samo konstatiraju odnosno deklariraju, logično je zaključiti da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora već jest zaposlen i već ima uređeno radno vrijeme, odmore i dopuste, a što je moguće jedino do tada postojećim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996. (7-8), koji i dalje ostaje na snazi, dakle, tužitelj i dalje ostaje zaposlen, ostaje u radnom odnosu kao i drugi zaposlenici.

13. Da je tome tako može se zaključiti i uvidom u obrasce IP (107 -110) iz kojih je razvidno da se tuženik navodi kao poslodavac, tužitelj je naveden kao posloprimac, te su u istima navedene plaće tužitelja, zatim uplaćeni doprinosi iz plaće, kao i uplaćeni porezi i prirezi, sve taksativno po mjesecima, za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu, u kojem vremenu tužitelj je već imao sklopljen ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora. Dakle, tužitelju je isplaćivana klasična plaća (nesamostalni rad), te je za zaključiti da je tužitelj bio prijavljen kod HZMO i HZZO kao zaposlenik na temelju ugovora o radu jer je tuženik za tužitelja uplaćivao doprinose iz plaće, kao što je za zaključiti da su se tužitelju izdavale i platne liste temeljem kojih su sastavljeni navedeno obrasci IP.

14. Nije sporno da se predmetnom odlukom o otkazu tužitelju i otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. ožujka 1996.

15. Na temelju do sada navedenog, ovaj sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je tužitelj sa tuženikom imao sklopljena dva ugovora i to menadžerski ugovor (ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora) i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tako da je tužitelj bio član uprave - direktor tuženika koji je ujedno i zaposlenik.

16. Nije sporno da je dana 31. svibnja 2019. Nadzorni odbor tuženika donio Odluku o opozivu imenovanja tužitelja s dužnosti direktora tuženika, te je ta odluka upisana u sudski registar Trgovačkog suda u Bjelovaru rješenjem poslovni broj Tt-19/1443-2 od 3. lipnja 2019.

17. Uvidom u Ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37) utvrđeno je da je odredbom čl. 11. st.1. uređen prestanak radnog odnosa tužitelja kao direktora na način da je određeno da direktoru prestaje radni odnos u svim slučajevima propisanim zakonom, Društvenim ugovorom, Općim aktom ili ovim ugovorom.

18. Iz navedenog je razvidno da se menadžerskim ugovorom uređuje pitanje prestanka radnog odnosa tužitelja.

19. Polazeći od prihvaćene sudske prakse, shvaćanje je ovog suda da donošenjem odluke Nadzornog odbora tuženika o opozivu imenovanja tužitelja sa dužnosti direktora tuženika od 31. svibnja 2019. prestaju važiti i odredbe sklopljenog ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015., jer se na taj ugovor koji je menadžerski ugovor, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima.

20. Međutim, navedenim menadžerskim ugovorom stranke su se sporazumjele da radni odnos tužitelju prestaje u svim slučajevima propisanim zakonom, Društvenim ugovorom, općim aktom ili istim menadžerskim ugovorom.

21. Menadžerski ugovor nema odredbu o tome da radni odnos tužitelju prestaje kada Nadzorni odbor opozove imenovanje tužitelja s dužnosti direktora tuženika.

22. Prema tome, radni odnos tužitelju ne može prestati opozivom s funkcije direktora.

23. U obrazloženju Odluke o otkazu ugovora o radu člana uprave – direktora društva od 4. lipnja 2019. (5-6) tuženik navodi da predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju na neodređeno vrijeme od 15.3.1996. tuženik donosi zbog činjenice da je tužitelj opozvan s funkcije direktora dok ugovor o radu (menadžerski ugovor) ne sadrži odredbe koje bi prestanak predmetnog ugovora regulirale na drugačiji način.

24. Iz navedenog je razvidno da i sam tuženik donošenjem predmetne odluke o otkazu smatra da tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.3.1996. na neki način treba prestati.

25. Međutim, stranke su se menadžerskim ugovorom sporazumjele da tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme (radni odnos) od 15.3.1996., osim menadžerskim ugovorom koji o tome ne sadrži odredbe, prestaje u svim slučajevima propisanim zakonom, Društvenim ugovorom ili općim aktom tuženika.

26. Budući da tuženik razloge za prestanak radnog odnosa tužitelja nije pronašao u odredbama Društvenog ugovora niti u odredbama općih akata tuženika, za zaključiti je da bi te razloge trebalo pronaći u odredbama zakona.

27. Prema zakonu o radu, radni odnos prestaje u taksativno navedenim slučajevima iz odredbe čl. 112. , između ostaloga i otkazom ugovora o radu.

28. Tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme donošenjem predmetne odluke o otkazu od 4. lipnja 2019. (5-6). U obrazloženju tuženik navodi da se radi o klasičnom menadžerskom ugovoru za koji je isključena primjena odredbi Zakona o radu, a naročito u dijelu njegova prestanka, te da je činjenica da je tužitelj opozvan s funkcije direktora.

29. U konkretnom slučaju, međutim, radi se o takvom menadžerskom ugovoru u kojem su stranke ugovorile da tužitelju radni odnos prestaje u slučajevima propisanim zakonom.

30. Pa tako, pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tuženik je bio dužan poštivati zakonsku proceduru i opravdane razloge iz Zakona o radu, i to kod poslovno uvjetovanog otkaza bio bi dužan dokazati da tužitelja nema gdje rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto, ili kod izvanrednog otkaza bio bi dužan dokazati postojanje teške povrede radne dužnosti zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć.

31. Tuženik međutim, u odluci o otkazu nije niti naveo opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, tako da predmetni otkaz ugovora o radu tužitelju nije dopušten i radni odnos tužitelju temeljem te odluke nije prestao.

32. Uvidom u ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37) utvrđeno je da je odredbom čl. 10. tog ugovora utvrđeno da direktor ima pravo na naknadu štete u visini od 24 njegovih mjesečnih plaća iz čl. 6. ovog ugovora. Pravo na naknadu iz predmetnog stavka direktor stječe istekom mandata nakon kojega više nije izabran na tu funkciju, ili kada se odlukom Nadzornog odbora smjenjuje s funkcije direktora društva. Pravo na naknadu direktor ima i u svim drugim slučajevima prestanka radnog odnosa ili funkcije, pa i onda kada mu radni odnos ili funkcija prestaje na temelju vlastite izjave.

33. Sporno je da li tužitelju pripada naknada štete iz čl. 10. menadžerskog ugovora te je sporna i visina te naknade.

34. Prema odredbi čl. 424. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, članovi društva mogu svojom odlukom opozvati članove uprave. Ako je društvenim ugovorom predviđeno da članove uprave imenuje nadzorni odbor, on je, nije li tim ugovorom drukčije određeno, ovlašten i za opoziv njihova imenovanja. To nema utjecaja na prava članova uprave iz ugovora koje su oni sklopili s društvom.

35. Prema odredbi čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Prema odredbi st. 2. istog članka, pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom.

36. U konkretnom slučaju, odredba čl. 10. ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37) kojom su stranke ugovorile pravo tužitelja na naknadu štete, između ostalog, kada se odlukom Nadzornog odbora tužitelj smjenjuje s funkcije direktora društva, jasna je ugovorna odredba koja se primjenjuje onako kako glasi i ne zahtijeva dodatno tumačenje. Iz navedene ugovorne odredbe jasno proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu štete kada se odlukom Nadzornog odbora smjenjuje s funkcije direktora, neovisno o razlozima opoziva, jer isplata naknade štete ugovorom o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora nije ugovorena uz neki dodatni uvjet. Time se, međutim, ne isključuje pravo tuženika na odštetni zahtjev prema tužitelju, pa je tako uvidom u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-942/2026-2 od 9. travnja 2026. (316-324) utvrđeno da je tuženik protiv tužitelja već vodio postupak radi naknade štete na temelju odredbe čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima (dužna pozornost i odgovornost članova uprave), koji zahtjev tuženika odbijen je kao neosnovan.

37. Odredbom čl. 6. ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37) utvrđeno je da osnovna mjesečna plaća direktora iznosi 68.500,00 kuna bruto, tako da bi primjenom ovog bruto iznosa pri izračunu naknade štete odnosno otpremnine iz odredbe čl. 10. ista iznosila 1.644.000,00 kuna što je sada 220.850,75 eur.

38. Na temelju iskaza svjedoka OS (170-171), predsjednika Nadzornog odbora tuženika u vrijeme sklapanja ugovora od 30. lipnja 2015., u dijelu u kojem navodi da je Nadzorni odbor zauzeo stav da se tužitelj vrati na mjesto direktora sa svim pravima i obvezama koje je i ranije imao kao direktor i to da se obnovi menadžerski ugovor pod istim uvjetima koji je bio i ranije, u dijelu u kojem navodi da su oni odlučili na Nadzornom odboru da se tužitelj vrati za glavnog direktora te da se uvjeti iz njegovog prethodnog menadžerskog ugovora prenesu u novi ugovor, da tuženik ima pravnu službu koja je imala zadatak sastaviti ugovor sa tužiteljem, da je ugovor sastavljao pravnik koji tu nije imao puno posla jer je samo trebao prepisati stari ugovor, u dijelu u kojem navodi da sve što je bilo u starom tužiteljevom menadžerskom ugovoru, trebalo je biti prenijeto u novi, u dijelu u kojem navodi da se ne sjeća kako su oni ugovarali visinu otpremnine već samo da su to ugovarali pod istim uvjetima kao što je bilo i u prvom menadžerskom ugovoru, da je dogovor odnosno stav Nadzornog odbora bio da se u ovaj ugovor prenesu isti uvjeti iz prethodnog ugovora, u dijelu u kojem navodi da taj ugovor nije čitao te da za to nije imao potrebe jer postoji povjerenje u stručne službe te da su stručne službe bile dužne da stav nadzornog odbora prenesu u ugovor, te na temelju iskaza svjedoka ZS (172-174), pravnog referenta koji je sastavio ugovor od 30. lipnja 2015., u dijelu u kojem navodi da je njemu rečeno da tužitelj zadržava sva prava i obveze koje je imao ranije kao direktor, da je njemu dano na raspolaganje da može kombinirati više ugovora pri sastavljanju ovog ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora te da nije imao zadatak samo prepisati prethodni ugovor, u dijelu u kojem navodi da mu je rečeno da tužitelj zadržava sva prava i obveze iz prijašnjih ugovora te je vidio da se radi o istom vremenskom periodu od 24 mjeseca što se tiče otpremnine, odnosno naknade štete, te je on isto tako stavio taj vremenski period, da se pri tome vodio samo time što je imao u prethodnim ugovorima pri čemu misli na ugovor koji je tužitelj imao sklopljen prije nego što je prestao biti direktor i postao predsjednik nadzornog odbora, te se tu radi o jednom ugovoru i dodatku ugovora te su tu iznosi bili izraženi u markama i to prvotno u markama pa onda u kunama, u dijelu u kojem navodi da je novčani iznos koji je naveo u ugovoru bio naveden u prethodnom ugovoru i to bio je naveden u markama, te je to kasnije pretvarano, te je tražio iz računovodstva da mu da točan bruto iznos i taj je iznos naveo u ugovoru, kao i na temelju iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja (177-179) u dijelu u kojem navodi da je drugi ugovor samo prenesen, da su visina plaće i visina otpremnine u taj novi ugovor iz 2015. samo preneseni iz prvog ugovora, u dijelu u kojem navodi da je on taj novi ugovor pročitao i da je vidio da su uvjeti koji su bili u prvom ugovoru važeći te da su plaća i otpremnina normalno preneseni u novi ugovor, da je na Nadzornom odboru bilo govora da se njegov novi ugovor uskladi sa starim ugovorom, da je u ugovoru iz 2015. bila izražena bruto plaća te da nije ništa pitao pravnika vezano za taj bruto iznos već je prihvatio da je to tako kako je to bilo napisano u ugovoru, da je na Nadzornom odboru bilo rečeno da se uvjeti koji su bili u prvom ugovoru prenose u drugi ugovor te je prema tome tužitelj taj ugovor prihvatio te u dijelu u kojem navodi da su se oni 2015. dogovorili da se napravi prijenos ugovora iz 2000. što je značilo da osnovni uvjeti u novom ugovoru iz 2015. ostanu isti po pitanju ovlaštenja, prava i plaće, ovaj sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je volja ugovornih strana bila da tužitelj sklopi novi ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora pod istim uvjetima koji su bili sadržani u prethodnom ugovoru o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. (12-16) i dodatku tog ugovora od 29. lipnja 2001. (17).

39. Uvidom u ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. (12-16) i Dodatak ugovoru o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. zaključen 30. lipnja 2001. (17) utvrđeno je da je odredbom čl. 12. tog ugovora utvrđeno da direktor ima pravo na otpremninu od 24 njegovih mjesečnih plaća iz članka 6. tog ugovora. Dalje je utvrđeno da je izmijenjenom odredbom čl. 6 ugovora utvrđeno da osnovna mjesečna neto plaća direktora iznosi protuvrijednost od 8.000 Dem, izraženo u kunama po srednjem tečaju NB Hrvatske.

40. Primjenom neto iznosa plaće pri izračunu otpremnine iz odredbe čl. 12. ugovora od 12. prosinca 2000., otpremnina bi iznosila 24 x 8.000 dem, što po srednjem tečaju HNB iznosi 872.106,96 kuna (što je sada 115.748,48 eur), koji izračun visine otpremnine, imajući u vidu navode odgovora na tužbu, među strankama nije sporan.

41. Budući da bi naknade štete odnosno otpremnina iz odredbe čl. 10. ugovora od 30. lipnja 2015. iznosila 1.644.000,00 kuna što je sada 220.850,75 eur, proizlazi da ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. (35-37), u odnosu na visinu otpremnine odnosno naknade štete, ne sadrži iste uvjete kao ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. (12-16) i Dodatak ugovoru o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000. zaključen 30. lipnja 2001. (17) odnosno da u tom dijelu nije u skladu sa stavom Nadzornog odbora odnosno usmeno izraženom voljom ugovornih strana.

42. Imajući u vidu navedeno u odjeljku 38. ove presude nedvojbeno je da je zajednička namjera ugovaratelja bila da se u novi ugovor iz 2015. prenesu svi uvjeti iz prethodnog ugovora iz 2000., pa tako i visina ugovorene otpremnine.

43. Imajući u vidu iskaz svjedoka ZS (172-174) kako je to navedeno u odjeljku 17. ove presude, koji je kao pravni referent iz pravne službe tuženika sastavio ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015., ovaj sud nalazi da je isti pri sastavljanju ugovora vodio računa o tome da visina plaće tužitelja odgovara visini plaće iz prethodnog ugovora te da ista bude, u skladu sa propisima, izražena u bruto iznosu domaće valute, a što se tiče otpremnine, da je vodio računa o tome da to bude isti vremenski period od 24 mjeseca. Dakle, budući da je pravna služba bila dužna uvjete iz prethodnog ugovora prenijeti u novi ugovor, ovaj sud nalazi da pravni referent pri sastavljanju novog ugovora nije ulazio u dublju analizu visine otpremnine i na koji način u novom ugovoru prikazivanje plaće tužitelja u bruto iznosu domaće valute utječe na visinu otpremnine tužitelja, a sa ciljem da se u nov i ugovor prenesu uvjeti iz prethodnog ugovora. Navedeno je imalo za posljedicu da u pisanom ugovoru o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015., u odnosu na visinu otpremnine, nije izražena zajednička namjera odnosno prava volja ugovornih strana sadržana u stavu Nadzornog odbora da se u novi ugovor prenesu uvjeti iz prethodnog ugovora.

44. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne strane pri potpisivanju ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. vjerovale da su suglasne, a u stvari među njima postojao je nesporazum u odnosu na odredbe ugovora koje se odnose na izračun visine otpremnine, jer u pisanom obliku izražena volja nije odgovarala pravoj volji ugovornih strana, tako da temeljem odredbe čl. 282. ZOO, u tom dijelu ugovor nije nastao.

45. Budući da je iz navedenog razloga pisani ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 30. lipnja 2015. u dijelu u kojem se odnosi na način izračuna visine otpremnine bez pravnog učinka, imajući u vidu volju ugovornih strana da se visina otpremnine kao uvjet prenese iz ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaći direktora od 12. prosinca 2000., ovaj sud prihvatio je novčani iznos od 872.106,96 kuna kao visinu otpremnine izračunate primjenom uvjeta iz ugovora iz 2000., nalazeći taj iznos nespornim, a s obzirom da je tuženik taj iznos prihvatio kao pravilno izračunat u navodima odgovoru na tužbu.

46. Naime, uvidom u obrasce IP (107-110) vidljivo je da plaća tužitelja nije bila svakog mjeseca u istom novčanom iznosu, već je ovisila o broju radnih sati svakog pojedinog mjeseca i o drugim parametrima koji se uzimaju u obzir pri obračunu plaće, tako da je varirala između npr. 63.258,54 kuna bruto (36.413,73 kuna neto) za siječanj i 63.669,59 kuna bruto (36.458,34 kuna neto) za rujan tijekom 2018. godine. Tužitelj je u tužbi postavio prvotni tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete (otpremnine) polazeći od visine prosječne mjesečne neto plaće tužitelja iz vremena prije opoziva s mjesta direktora koja je prosječno iznosila prema izračunu tužitelja 36.337,79 kuna neto (4.822,85 eur). Primjenom ovog neto iznosa iz prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva dolazi se do iznosa naknade štete (otpremnine) od 115.748,48 eur.

47. Stoga je presuđeno kao u izreci.

48. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

U Virovitici 3. kolovoza 2026.

Sutkinja

Mirjana Jelavić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Kosta Lacmanović, odvjetnik iz Virovitice.

2. Biljana Bandić Lutonski, odvjetnica iz Osijeka

3. Porezna uprava, nakon pravomoćnosti