REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Poslovni broj: Us I-850/2025-19
Osijek, Vukovarska cesta 31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja LUX-PEK d.o.o., Požega, Bana Josipa Jelačića 29, OIB: 89001714304, kojeg zastupa opunomoćenik Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi Sv. Florijana 8/II protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, OIB: 33706439962, Područnog ureda Osijek, Ispostava u Požegi, Trg Svetog Trojstva 20, Požega, kojeg zastupa opunomoćenica NHŠ, službena osoba, radi inspekcijskog nadzora, 20. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Požegi KLASA: UP/I-116-01/25-02/128, URBROJ: 443-02-01-17-25-12 od 12. kolovoza 2025.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku uz zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-01/25-02/128, URBROJ: 443-02-01-17-25-12 od 12. kolovoza 2025. u točki 1. izreke, naloženo je tužitelju da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnika NH podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 1. srpnja 2025. koji je zapisnikom KLASA: UP/I-116-01/24-02/28, URBROJ: 443- 02-01-17-25-5 od 10. srpnja 2025. utvrđen kao početak njegova rada za poslodavca. U točki 2. izreke naloženo je tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 eura za neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja na navedeni račun u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Točkom 3. izreke određeno je da je tužitelj kao poslodavac nalog iz točke 1. i 2. ovog rješenja dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja, a pod točkom 4. izreke određeno je da će se, ukoliko tužitelj u roku iz točke 3. ovog rješenja ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provesti ovrha radi naplate iznosa od 2.650,00 eura.
2. Tužitelj u tužbi navodi da je osporavano rješenje doneseno na temelju pogrešnog činjeničnog stanja i pravnog shvaćanja da je NH imao status „radnika“. Navodi da se NH nalazio u pratnji svoje majke, radnice, HH na njezinom radnom mjestu te da sama činjenica da je dijete boravilo u prostoru poslodavca ne predstavlja dokaz obavljanja poslova niti zasnivanje radnog odnosa. Navodi da tužitelj niti jednom svojom radnjom nije angažirao maloljetnog NH na radu te da se sama činjenica da je radnica HH, protivno pravilima, dovela dijete na svoje radno mjesto, ne može kvalificirati kao zapošljavanje maloljetnika, već predstavlja disciplinsku povredu radne obveze od strane radnice. Ističe da je tužitelj, radnici HH, zbog navedenog izdao opomenu pred otkaz ugovora o radu. Poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike hrvatske te ističe da činjenica da je radnica tužitelja dovela svoje maloljetno dijete u radni prostor ne može proizvesti pravni učinak zasnivanja radnog odnosa između maloljetnika i tužitelja. Zasnivanje radnog odnosa predstavlja preuzimanje pravne obveze za društvo, a za takvo preuzimanje radnica HH nije imala nikakvo ovlaštenje, niti se ono može podrazumijevati po osnovi punomoćnika po zaposlenju. Zbog navedenog, smatra da dijete NH, koje se zateklo u pogonu, u pratnji majke, ne može imati status radnika. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika te isto vratiti tuženiku na ponovni postupak, uz naknadu troška spora sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Navodi da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je NH obavljao poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca, imaju obilježje posla za koje se zasniva radni odnos. Nadalje, da je iz izjave majke NH i svih svjedoka saslušanih na zapisnik od 8. srpnja 2025. utvrđeno da je NH u poslovne prostorije tužitelja dolazio raditi, a ne „boraviti s majkom“ te da je u trenutku inspekcijskog nadzora zatečen u obavljanju poslova „pomoćnog pekara“, odnosno sklanjanju posuda za pripremu tijesta. Ističe da je uvidom u službeni izvadak iz sudskog registra utvrđeno da su odgovorne osobe tužitelja ŠH i ĆH te da je poslodavac odgovoran za rad trgovačkog društva u cijelosti i da tobožnje neznanje za rad i angažiranje maloljetnog NH ne može osloboditi poslodavca od obveze prijave na mirovinsko i zdravstveno osiguranje i sklapanje ugovora o radu s istim. Smatra da je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje te pravilno okvalificirao rad radnika NH i utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenja po članku 7. stavku 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine, broj 151/22., dalje: Zakon). Navodi da činjenica da radnica HH u okviru svog radnog mjesta – voditelj smjene, nije imala ovlast za zapošljavanje radnika, ne oslobađa tužitelja obveza koje proizlaze iz Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj navodi da tuženik ponavlja činjenične navode sadržane u samom rješenju bez da se osvrće na ključne pravne prigovore iz tužbe, a osobito na pogrešnu kvalifikaciju maloljetne osobe NH kao „radnika“, nepostojanje volje i akta poslodavca za zasnivanje radnog odnosa, izostanak koristi i pravne veze između maloljetnika i poslodavca, te neprimjenjivost odredbi zakona na konkretne okolnosti. Ističe da prema članku 4. stavku 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/24.,127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23., dalje: ZOR) NH nije bio radnik te da se odredbe Zakona primjenjuju samo ako je prethodno utvrđeno postojanje rada u smislu ZOR-a. Smatra da činjenično stanje utvrđeno tijekom inspekcijskog nadzora ne potvrđuje elemente faktičnog rada, već isključivo prisustvo djeteta u proizvodnom pogonu. Navodi da je u zapisniku navedeno da je maloljetnik „zatečen na obavljanju poslova pomoćnog pekara, sklanjanja posuda za pripremu tijesta“ te da takva formulacija nije rezultat neposrednog opažanja inspektorice rada, nego pretpostavka izvedena iz okolnosti mjesta i trenutka nadzora, bez objektivne provjere ili dokazne potvrde. Navodi kako ni jedan svjedok nije izjavio da je NH imao određeno radno vrijeme, da mu je netko odredio radne zadatke niti da je izvršavao naloge poslodavca. K tome, da su ispitani svjedoci izjavili da je NH „pomagao majci“ ili da je „bio prisutan“ te da takvi iskazi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa već da upućuju na činjenicu da je riječ o povremenoj i neformalnoj prisutnosti bez elemenata rada. Smatra da tuženik nije dokazao da je maloljetni NH obavljao poslove za tužitelja u smislu članka 4. ZOR-a. Ističe kako se odgovornost poslodavca ne može temeljiti na samovoljnom postupanju radnice te da ne postoji element koristi za tužitelja. Ističe da maloljetni NH nije bio angažiran za obavljanje posla, nije imao radno vrijeme, nije mu bilo dodijeljeno radno mjesto, a njegova je prisutnost bila privatnog karaktera, proizašla iz odluke njegove majke da ga dovede na radno mjesto kako bi vidio gdje i kako ona radi. Smatra da je tuženik pogrešno primijenio odredbe Zakona jer je smatrao da je dovoljno što je maloljetnik bio fizički prisutan u pogonu pa da se to automatski kvalificira kao rad, što je neprihvatljivo jer ukida razliku između faktičnog rada i puke fizičke prisutnosti te dovodi do situacije u kojoj se bilo koja osoba zatečena u poslovnim prostorima poslodavca može smatrati njegovim radnikom iako ne postoji ni ugovor ni volja ni nalog ni korist. Ističe da je osporavano rješenje u suprotnosti s načelom razmjernosti te da bi izvršenje osporavanog rješenja proizvelo nepopravljivu reputacijsku i gospodarsku štetu tužitelju. Predlaže provesti dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja LH i radnice HH.
5. U podnesku od 26. siječnja 2026. tužitelj navodi da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi svojim rješenjem od 15. listopada 2025. priznao ZH svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 1. srpnja 2025. kod tužitelja te da je navedeno rješenje, povodom žalbe NH poništeno uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa maloljetnika koje se odnose na ovlaštenje zakonskog zastupnika te da nema pravnog osnova da se ZH prizna svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja.
6. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u ovom upravnom sporu, 6. srpnja 2026. kod ovoga je Suda održana rasprava u prisutnosti opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti opunomoćenika tužitelja koji je svoj nedolazak opravdao podneskom od 6. srpnja 2026., a u kojem je ponovio do tada iznesene navode te je ostao kod dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka. Ujedno je tim podneskom zatražio i naknadu troška spora u ukupnom iznosu od 6.562,50 eura, pobliže određenog na str. 102 i 103 spisa.
6.1. Opunomoćenica tuženika je na održanoj ostala kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te se protivila predloženom saslušanju svjedoka LH i HH budući da su isti dali svoje iskaze tijekom provedenog postupka. U vezi navoda tužitelja kako odgovorna osoba trgovačkog društva ŠH nije znao za rad maloljetnog radnika NH u proizvodnom pogonu pekare, istaknula je kako neznanje ne oslobađa te ukoliko bi usvajanje ovog stava dovelo do stvaranja sudske prakse, proizvelo bi velike posljedice za radnike i stvorilo bi pravnu nesigurnost i za građane i za poslodavce te bi dalo recept ostalim poslodavcima da sama izjava radnika koji radi u njihovom poslovnom prostoru oslobađa odgovornosti. Nadalje, nesuvisao je navod tužitelja da osoba od 16 godina muškoga spola boravi sa svojom majkom u večernjim satima u prostoru pekare s obzirom da je NH zatečen kako odnosi plastične posude i radi u proizvodnom pogonu, a što su potvrdili i osta li radnici saslušani dana 8. srpnja 2025. Nadalje, u istom postupku direktoru društva LH izrečena su dva usmena rješenja u skladu s odredbom članka 226. stavka 2. točke 18 . Zakona o radu, o zabrani rada, a u odnosu na noćni rad maloljetnika u industriji te drugo usmeno rješenje u skladu s odredbom članka 226. stavka 2. točke 6. istog Zakona jer je imenovani radnik započeo s radom kod navedenog poslodavca bez prethodnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti. Oba usmena rješenje osobno je zaprimio i potpisao direktor društva te nije imao primjedbi na sadržaje zapisnika sa usmenim rješenjima protiv istih rješenja mogla se izjaviti žalba Državnom inspektoratu, Sektoru za drugostupanjski upravni postupak, a što poslodavac nije učinio. Zaključila je kako oba rješenja govore o radu maloljetnog NH, a ne o boravku istog u poslovnim prostorijama poslodavca.
6.2. Sud nije smatrao potrebnim saslušavati predložene svjedoke budući da su isti iskazivali u postupku, a i njihove tvrdnje nisu niti odlučne za rješavanje ovog spora već su odlučne zakonom predviđene pretpostavke za sklapan je ugovora o radu maloljetnog djeteta te jesu li iste u konkretnom slučaju ispunjene, što se ne utvrđuje saslušanjem svjedoka. Stoga je Sud na održanoj raspravi odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka.
7. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika i sve priložene isprave, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je da je 8. srpnja 2025. viša inspektorica rada Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Požegi, obavila inspekcijski nadzor kod tužitelja o čemu je sačinjen zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru KLASA: 116-01/25-02/1170, URBROJ: 443-02-01- 17-25-1.
9. Iz zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru proizlazi da je maloljetni radnik NH zatečen na obavljanju poslova pomoćnog pekara; da je započeo s radom 1. srpnja 2025.; da navedeni poslovi s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos.
10. Nadalje, proizlazi da tužitelj nije imenovanog radnika prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje s prvim danom početka njegova rada, odnosno 1. srpnja 2025. te da je uvidom u službene evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno da za zatečenog radnika NH nije podnesena prijava na obvezno mirovinsko osiguranje kod tužitelja s datumom stjecanja statusa osiguranika, 1. srpnja 2025.
11. U svojoj izjavi danoj na zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru svjedok HH je izjavila da joj je bilo poznato da njen sin, NH, radi kod tužitelja od 1. srpnja 2025. po nekoliko dana u tjednu ovisno o potrebama posla. Izjavila je da je ona radno angažirala svog sina da dolazi povremeno raditi kod tužitelja te da direktor društva nije upoznat s činjenicom da on radi u proizvodnom pogonu. Navela je i da tužitelju, prije početka rada njenog sina, nije dala pisanu suglasnost za sklapanje ugovora o radu s tužiteljem te da tužitelj nije prijavio njenog sina na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje te da s tužiteljem nije sklopio pisani ugovor o radu.
12. Svjedok PH izjavila je da je NH za tužitelja počeo raditi 1. srpnja 2025. te da je dolazio u više navrata obavljati poslove pomoćnog pekara odnosno pomagati u dohvaćanju posuda za pečenje. Navela je da joj nije poznat radno pravni status imenovanog kod tužitelja.
13. Svjedok EH je na zapisnik izjavila da joj nije poznato da NH radi i koje je radne zadatke obavljao kod tužitelja.
14. Nadalje, svjedok KH izjavila je da joj je poznato da NH povremeno dolazi u prostorije tužitelja obavljati poslove pomoćnog pekara, ali da ne zna od kojeg datuma dolazi i u kojem radnom vremenu radi te da joj nije poznato u kojem je radno pravnom statusu kod tužitelja.
15. Uvidom u zapisnik KLASA: UP/I-116-01/25-02/128, URBROJ: 443-02- 01-17-25-1 sastavljen 9. srpnja 2025. u prostorijama Državnog inspektorata u Požegi, u prisutnosti LH, direktora tužitelja, utvrđeno je da je tužitelju izdano usmeno rješenje kojim je, u točki 1. određeno da se zabranjuje noćni rad maloljetnika NH na poslovima kod tužitelja. Točkom 2. rješenja određeno je da rješenje postaje izvršno odmah, prilikom priopćenja stranci. U točki 3. rješenja određeno je da je poslodavac je dužan naredbu iz točke 1. ovog rješenja izvršiti odmah nakon izricanja ovog usmenog rješenja dok je točkom 4. rješenja određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
16. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Požegi KLASA: UP/I 140-10/25-03/03702005604, URBROJ: 341-17-11/2-25-9009 od 15. listopada 2025. proizlazi da je tim rješenjem ZH priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 1. srpnja 2025. kod poslodavca LUX- PEK d.o.o.
17. Ali, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-25-03/03702005604, URBROJ: 341-99-11/2-25-7457 od 15. siječnja 2026. uvažena je žalba NH i poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Požegi KLASA: UP/I 140-10/25- 03/03702005604, URBROJ: 341-17-11/2-25-9009 od 15. listopada 2025.
18. Iz obrazloženja navedenog rješenja od 15. siječnja 2026. proizlazi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa maloljetnika koje se odnose na ovlaštenje zakonskog zastupnika majke HH za rad maloljetnog NH kod poslodavca LUX-PEK d.o.o. te da stoga nema pravnog osnova da se ZH prizna svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 1. srpnja 2025. kod tog poslodavca.
19. Člankom 7. Zakona propisano je da će u provedbi inspekcijskog nadzora nadležni inspektor, ako utvrdi da je za poslodavca radnik obavljao neprijavljeni rad, o navedenome u zapisnik unijeti podatke o radniku, razdoblju u kojem je radnik obavljao neprijavljeni rad u skladu s člankom 6. ovoga Zakona i opis poslova koje je radnik obavljao (stavak 1.). Nadležni inspektor će u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. ovoga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba (stavak 2.). Ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu sa stavkom 2. ovoga članka, pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika (stavak 3. ). Poslodavac je dužan u roku od tri dana od dana dostave rješenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka podnijeti prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje i uplatiti iznos iz stavka 2. odnosno stavka 3. ovoga članka (stavak 4.). Ako se kod istog poslodavca činjenica neprijavljenoga rada utvrdi treći i svaki sljedeći put u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada u skladu s člankom 6. ovoga Zakona, nadležni inspektor će, osim postupanja u skladu sa stavkom 3. ovoga članka, usmenim rješenjem u zapisniku zabraniti poslodavcu obavljanje djelatnosti u nadziranom objektu odnosno prostoru (stavak 5.). Rješenje iz stavka 5. ovoga članka ukinut će se u roku od tri dana od dana dostave dokaza nadležnom inspektoru o uplati iznosa iz stavka 3. ovoga članka, ali ne prije proteka 30 dana od zabrane obavljanja djelatnosti (stavak 6.). Rješenje iz stavka 5. ovoga članka izvršava se odmah pečaćenjem poslovnih prostorija, postrojenja, uređaja i druge opreme za rad ili na drugi pogodan način, bez donošenja rješenja o izvršenju (stavak 7.). Poslodavac na kojeg se odnosi usmeno rješenje iz stavka 5. ovoga članka može pisanim putem, u skladu s posebnim propisom, zatražiti da se zapečaćene prostorije privremeno otpečate i u nazočnosti inspektora odmah izuzeti pokvarljive namirnice i poduzeti druge sigurnosne mjere radi sprječavanja štete (stavak 8.). Žalba protiv rješenja iz stavaka 2., 3. i 5. ovoga članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor (stavak 9.). Izvršno rješenje iz stavaka 2. i 3. ovoga članka dostavit će se nadležnom tijelu koje je ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje, nadležnom tijelu koje je ovlašteno za utvrđivanje prava na zdravstveno osiguranje te nadležnom tijelu koje je ovlašteno za obračun poreza i doprinosa za obvezna osiguranja prema sjedištu poslodavca (stavak 10.).
20. Prema članku 8. Zakona propisano je da će, ako poslodavac ne podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje u roku iz članka 7. stavka 4. ovoga Zakona, nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje na temelju dostavljenog izvršnog rješenja iz članka 7. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika, počevši od dana koji je naveden kao početak rada u navedenom rješenju (stavak 1.). Žalba protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja (stavak 2.). Nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje neće donositi rješenje iz stavka 1. ovoga članka odnosno neće postupiti po podnesenoj prijavi koju je poslodavac podnio u skladu s člankom 7. stavkom 4 . ovoga Zakona za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje (stavak 3.). Prijava na produženo osiguranje prema posebnom propisu ne smatra se prijavom na obvezno osiguranje u smislu stavka 3. ovoga članka (stavak 4.).
21. Iz citiranih odredbi proizlazi da svrha navedenog Zakona nije samo kazniti poslodavca već osigurati da će radnik, koji nije bio prijavljen, ostvariti svoja prava iz radnog odnosa. U tom smislu, navedeni Zakon propisuje postupanje inspekcijskih tijela, a nastavno na inspekcijsko postupanje uređuje i obveze nadležnih tijela za uspostavu obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Također, Zakon propisuje da je za razdoblje presumpcije postojanja radnog odnosa poslodavac dužan platiti radniku plaću kao i sva javna davanja vezana uz plaću.
22. Međutim, odredbom članka 20. stavka 3. ZOR-a propisano je da poslodavac ne smije zaposliti maloljetnika iz stavka 1. ovoga članka, koji za sklapanje ugovora o radu nema ovlaštenje zakonskog zastupnika, odnosno odobrenje tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi. Stavkom 7. istog članka propisano je da se ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka mora dati u pisanom obliku.
23. U konkretnom slučaju tuženik je, u dijelu pod točkom 1. izreke osporavanog rješenja, naložio tužitelju da za radnika NH, podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme, počevši od 1. srpnja 2025. (jer je toga dana počeo raditi kod tužitelja).
24. Ali, tuženik ni u jednom trenutku tijekom postupka nije uzeo u obzir činjenicu da majka i zakonska zastupnica maloljetnog NH, HH, nije dala pisanu suglasnost za sklapanje ugovora o radu između maloljetnog NH i tužitelja.
25. S obzirom na činjenicu da je odredbom članka 20. stavka 3. ZOR -a izričito zabranjeno da poslodavac ne smije zaposliti maloljetnika koji nema ovlaštenje zakonskog zastupnika za sklapanje ugovora o radu, radni odnos u tom slučaju ne može niti nastati.
26. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o „pukom radu na crno“ punoljetne osobe, već se radi o radu pod izričitom zakonskom zabranom (radu maloljetnika bez pisane suglasnosti zakonskog zastupnika) te stoga, prema stajalištu ovoga Suda, tuženik nije mogao donijeti osporavano rješenje kojim se retroaktivno ozakonjuje radni odnos kroz prijavu, jer se radi o maloljetnoj osobi koja nije imala i nema suglasnost zakonskog zastupnika za sklapanje ugovora o radu. Stoga prisilno uspostavljanje radnog odnosa i prijave na mirovinsko osiguranje od strane države (protiv volje roditelja) predstavlja kršenje roditeljskih prava i dužnosti zaštite interesa djeteta.
27. Slijedom navedenoga, Sud je polazeći od podataka s kojima raspolaže utvrdio da se osporavano rješenje ne može ocijeniti zakonitim, slijedom čega je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.
28. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na članku 144. i 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.
28.1. Tako tužitelju pripada zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife) uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife, te trošak sastava podneska od od 26. siječnja 2026. koji sadrži činjenična i pravna razlaganja i uz koji je tužitelj dostavio rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u vezi priznavanja svojstva osiguranika mlt. NH, od utjecaja na odlučivanje (Tbr. 27/1 Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), odnosno ukupno 2.500,00 eura. Zatražena zatezna kamata određena je u skladu s člankom 144. stavkom 4. ZUS-a.
28.2. U vezi naknade troška za sastav žalbe protiv rješenja ovog Suda broj: Us I-850/2025-4 od 14. listopada 2025. koje je potvrđeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4618/2025-2 od 26. ožujka 2026., isti je neosnovan jer je žalba odbijena, kao i zatraženi trošak podneska od 6. srpnja 2026. kojim je tužitelj opravdao nedolazak i zatražio trošak spora, a u kojem nije iznio nikakve nove činjenične niti pravne navode, pa se sastav navedenog podneska ne može smatrati opravdanim izdatkom prema odredbi članka 144. stavka 1. ZUS-a.
28.3. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 20. srpnja 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju, po opunomoćeniku
2. Tuženiku
