R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-365/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], i MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. srpnja 2026. provedene u prisutnosti tužitelja DP, osobno, zamjenice punomoćnice tužitelja Alme Opačak, odvjetnice, i punomoćnika tužene HP, odvjetnika, nakon javne objave presude, 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe sadržane u članku 2 st. 1 i članku 7 stavku 1 odredbe Ugovora o kreditu br. 40/06 koji su prvo tužitelj DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i drugo tužitelj MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnik i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditor sklopili dana 19.06.2006 godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa stoga iste točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljima DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova valutne klauzule iznos od 14.281,73€ (slovima: četrnaest tisuća dvjesto osamdeset jedan euro i sedamdeset tri eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. godine po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023. godine pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 1,13 € sa kamatom od 20. 9. 2006. do isplate

- 0,63 € sa kamatom od 18. 10. 2006. do isplate

- 0,17 € sa kamatom od 12. 2. 2009. do isplate

- 6,93 € sa kamatom od 18. 2. 2009. do isplate

- 9,31 € sa kamatom od 27. 2. 2009. do isplate

- 9,57 € sa kamatom od 17. 4. 2009. do isplate

- 6,03 € sa kamatom od 30. 3. 2010. do isplate

- 13,61 € sa kamatom od 11. 5. 2010. do isplate

- 25,57 € sa kamatom od 16. 7. 2010. do isplate

- 43,93 € sa kamatom od 1. 9. 2010. do isplate

- 61,85 € sa kamatom od 1. 9. 2010. do isplate

- 61,88 € sa kamatom od 1. 9. 2010. do isplate

- 62,68 € sa kamatom od 4. 9. 2010. do isplate

- 69,64 € sa kamatom od 9. 9. 2010. do isplate

- 69,86 € sa kamatom od 9. 9. 2010. do isplate

- 69,90 € sa kamatom od 9. 9. 2010. do isplate

- 69,93 € sa kamatom od 9. 9. 2010. do isplate

- 58,10 € sa kamatom od 20. 10. 2010. do isplate

- 51,86 € sa kamatom od 21. 11. 2010. do isplate

- 89,03 € sa kamatom od 11. 1. 2011. do isplate

- 80,48 € sa kamatom od 29. 1. 2011. do isplate

- 77,68 € sa kamatom od 3. 5. 2011. do isplate

- 90,74 € sa kamatom od 1. 6. 2011. do isplate

- 125,31 € sa kamatom od 16. 7. 2011. do isplate

- 147,60 € sa kamatom od 30. 7. 2011. do isplate

- 174,13 € sa kamatom od 14. 9. 2011. do isplate

- 121,16 € sa kamatom od 30. 9. 2011. do isplate

- 133,40 € sa kamatom od 16. 5. 2014. do isplate

- 133,39 € sa kamatom od 15. 8. 2014. do isplate

- 141,14 € sa kamatom od 15. 11. 2014. do isplate

- 171,04 € sa kamatom od 17. 2. 2015. do isplate

- 237,06 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,71 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,75 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,80 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,84 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,89 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 242,94 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,00 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,05 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,10 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,15 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,20 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,26 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,32 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,37 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,43 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,49 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,55 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,61 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,67 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,73 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,79 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,87 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 243,92 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 244,00 € sa kamatom od 29. 4. 2015. do isplate

- 235,33 € sa kamatom od 17. 7. 2015. do isplate

- 208,34 € sa kamatom od 17. 11. 2015. do isplate

- 208,40 € sa kamatom od 16. 3. 2016. do isplate

- 172,90 € sa kamatom od 17. 5. 2016. do isplate

- 176,45 € sa kamatom od 13. 8. 2016. do isplate

- 173,55 € sa kamatom od 15. 10. 2016. do isplate

- 182,37 € sa kamatom od 16. 12. 2016. do isplate

- 184,99 € sa kamatom od 16. 3. 2017. do isplate

- 178,84 € sa kamatom od 16. 5. 2017. do isplate

- 167,87 € sa kamatom od 15. 7. 2017. do isplate

- 152,64 € sa kamatom od 16. 11. 2017. do isplate

- 138,90 € sa kamatom od 16. 1. 2018. do isplate

- 136,80 € sa kamatom od 14. 4. 2018. do isplate

- 126,98 € sa kamatom od 16. 6. 2018. do isplate

- 136,88 € sa kamatom od 15. 8. 2018. do isplate

- 150,96 € sa kamatom od 17. 10. 2018. do isplate

- 147,89 € sa kamatom od 15. 12. 2018. do isplate

- 70,87 € sa kamatom od 16. 1. 2019. do isplate

- 6,79 € sa kamatom od 16. 1. 2019. do isplate

- 79,14 € sa kamatom od 16. 2. 2019. do isplate

- 39,83 € sa kamatom od 16. 3. 2019. do isplate

- 59,69 € sa kamatom od 16. 4. 2019. do isplate

- 69,50 € sa kamatom od 16. 5. 2019. do isplate

- 46,04 € sa kamatom od 15. 6. 2019. do isplate

- 52,48 € sa kamatom od 16. 7. 2019. do isplate

- 87,50 € sa kamatom od 15. 8. 2019. do isplate

- 76,51 € sa kamatom od 14. 8. 2019. do isplate

- 65,10 € sa kamatom od 12. 11. 2019. do isplate

- 89,20 € sa kamatom od 14. 12. 2019. do isplate

- 47,35 € sa kamatom od 31. 12. 2019. do isplate

- 81,06 € sa kamatom od 4. 2. 2020. do isplate

- 88,43 € sa kamatom od 14. 2. 2020. do isplate

- 61,55 € sa kamatom od 14. 3. 2020. do isplate

- 80,99 € sa kamatom od 10. 4. 2020. do isplate

- 49,23 € sa kamatom od 14. 11. 2020. do isplate

- 53,20 € sa kamatom od 16. 12. 2020. do isplate

- 53,36 € sa kamatom od 16. 1. 2021. do isplate

- 62,01 € sa kamatom od 16. 2. 2021. do isplate

- 56,36 € sa kamatom od 16. 3. 2021. do isplate

- 53,58 € sa kamatom od 16. 4. 2021. do isplate

- 66,12 € sa kamatom od 15. 5. 2021. do isplate

- 59,88 € sa kamatom od 16. 6. 2021. do isplate

- 67,12 € sa kamatom od 16. 7. 2021. do isplate

- 67,30 € sa kamatom od 14. 8. 2021. do isplate

- 39,15 € sa kamatom od 16. 9. 2021. do isplate

- 56,64 € sa kamatom od 16. 10. 2021. do isplate

- 99,92 € sa kamatom od 16. 11. 2021. do isplate

- 43,65 € sa kamatom od 16. 12. 2021. do isplate

- 75,28 € sa kamatom od 15. 1. 2022. do isplate

- 69,47 € sa kamatom od 16. 2. 2022. do isplate

- 65,48 € sa kamatom od 16. 3. 2022. do isplate

- 80,53 € sa kamatom od 15. 4. 2022. do isplate

- 66,66 € sa kamatom od 14. 5. 2022. do isplate

- 69,47 € sa kamatom od 15. 6. 2022. do isplate

- 75,65 € sa kamatom od 16. 7. 2022. do isplate

- 76,92 € sa kamatom od 13. 8. 2022. do isplate

- 135,70 € sa kamatom od 16. 9. 2022. do isplate

- 115,87 € sa kamatom od 16. 11. 2022. do isplate

- 133,37 € sa kamatom od 16. 12. 2022. do isplate

- 94,22 € sa kamatom od 14. 1. 2023. do isplate

- 111,20 € sa kamatom od 16. 2. 2023. do isplate

- 48,13 € sa kamatom od 16. 3. 2023. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljima DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.950,00 eur (slovima: četiri tisuće i devetsto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su prvotužitelj kao korisnik kredita a drugotužitelj kao sudužnik i tuženik kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 40/06 dana 19.06.2006. godine, a koji je solemniziran po Javnom bilježniku Dražen Zima dana 20.06.2006. godine pod brojem OU-253/2006. kojim je tužiteljima odobren kreditu u visini od 125.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, namjenski, sa kamatama od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita i sudužnik su se obvezali iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 360 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja. U dijelu pod KAMATE I NAKNADE u članku 2. Ugovora navedeno je da korisnik kredita obvezuje se platiti banci redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U članku 7 OTPLATA KREDITA Ugovora navedeno je da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja. O navedenim člancima u Ugovoru nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelje postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Člankom 7. OTPLATA KREDITA stavkom 2. predmetnog ugovora bilo je ugovoreno da bi tužitelji trebali prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta iz ugovora prema Odlukama banke. Ističe se da tuženik nije tužitelje prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelji su kao potrošači od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelje sa: općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelji su došli u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž -7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Naprijed navedene presude označene u stavku 1. Javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH, a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelji predlažu da sud izvrši uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH. Tužitelji tvrde da odredba odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da su po ovomu kreditu tužitelji oštećeni za razliku u tečaju švicarskog franka a koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Tužitelji tužbom traže da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br.40/06 od 19.06.2006. u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se obveže tuženika da mu s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Tužitelji su stoga predložili naslovnomu sudu da nakon provedene glavne rasprave donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 24. svibnja 2018.g. Deklaratorni tužbeni zahtjev je neodređen, isti se svodi na prepričavanje. Otkazom je Ugovor o kreditu prestao postojati, a samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane. Tako i Visoki trgovački sud RH u novijoj odluci Pž - 1342/2014 od 29. ožujka 2018.: „Pravilno je prvostupanjski sud, a suprotno navodima tuženika u žalbi, odbio protutužbeni zahtjev kada je utvrdio da je izjavom o raskidu Ugovora, koju je tužitelj izjavio nakon zaključenja Aneksa I. ugovoru, obuhvaćen i raskid Aneksa budući da se ne može utvrditi ništetnim raskinuti ugovor jer ga više nema“. Osim navedenog, ugovor o kreditu otkazan je zbog sustavnog neplaćanja obveza iz ugovora o kreditu. Presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača NE odnose se na otkazane ugovore o CHF kreditu. Tužitelji nisu potrošači, već dužnici. U odnosu na zahtjev tužitelja koji ističe radi isplate razlike glavnice tuženik ističe kako tužitelji zasigurno nemaju pravo tražiti da im banka vrati glavnicu, obzirom da je temeljna obveza korisnika kredita/sudužnika vratiti banci glavnicu. Pritom tužite lji u tužbi uopće ne obrazlaže na što se odnosi takva razlika glavnice i koja je njihova tobožnja osnova za potraživanje iste. Povećanje kamatne stope usporilo je otplatu glavnice, ali povećana kamata nije uvećala glavnicu. Glavnica je uvijek bila ista samo je bila izmijenjena dinamika njene otplate. Nakon povećanja kamatne stope došlo je do izrade novih otplatnih planova. Korisnik kredita/sudužnik je zbog toga u danom razdoblju platio više kamate, a manje glavnice nego po početnom planu. No, zbog tužitelji ne mogu tražiti razliku glavnice koju su platili i koju bi platili do nekog trenutka, jer je njihova temeljna obveza vratiti glavnicu kredita. Kada će platiti koji iznos glavnice unutar anuiteta ovisi o visini kamate i roku plaćanja. To što nije plaćen određeni iznos glavnice do nekog datuma jer je došlo do povećanja kamate ne znači da nisu bili u obvezi platiti navedeni iznos glavnice. O tome se izjasnio i Županijski sud u Puli, posl.br. Gž 311/2018-2 od 3.9.2018.: „Pogrešno je sud prvog stupnja zaključio i da je tuženik dužan platiti tužitelju razliku glavnice koju je tužitelj platio u trenutku konačne prijevremene otplate kredita, nastale zbog veće kamate od one koja je prvotno ugovorena, jer je tužitelj u svakom slučaju bio dužan vratiti cijeli iznos glavnice kredita koji mu je na temelju ugovora o kreditu isplaćen, neovisno o tome je li ga platio prije ili u konačnoj prijevremenoj otplati, pa ne postoji osnova po kojoj bi tuženica u bilo kojem slučaju dio isplaćene glavnice morala i trebala tužitelju vratiti.“ Tuženik ističe kako I. i II. tužitelj zasigurno nemaju pravo solidarno potraživati (sve) iznose koji su navodno plaćeni bez osnove. To pravo pripada osobi koja je takve iznose eventualno platila. Iz tužbe nije jasno tko je platio iznose stečene bez osnove, a ako su ih plaćali oba tužitelja, nije jasno koji tužitelj je platio koji iznos. Tužitelji potražuju iznose navodno plaćene temeljem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora dakle, radi se o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove za koji nije predviđena solidarnost na strani vjerovnika. Njihov status u kreditnom odnosu je bez utjecaja na navedenu okolnost. Tuženik stoga predlaže sudu da pozove tužitelje da dopune navode iz tužbe, te postave zahtjev koji je procesno dopušten i podoban za raspravljanje. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu). S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljima je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelji činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 26.544,56 EUR / 200.000 , 00 kn. O takvoj jednokratnoj uplati nema nikakvog dokaza. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita/sudužnik je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj st ranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke dostupno je izlaganje Vice-guvernera DPD od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. MPD održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Dguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a UP prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“ U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i UP, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe UP“ Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice -guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu

– uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača .. .“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelje o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. O nužnosti saslušanja osobnog bankara u smislu dokazivanja da je tuženik korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g.1 „26.3. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu članka 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a. 26.4. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđ ivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na 1 Isto potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u odluci, posl. br Gž-592/2022 od 6. listopada 2022. godine, Županijski sud u Zadru u odluci, posl. br Gž-749/2022 od 21. rujna 2022. godine okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.“ Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci M (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: 68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. 69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti oci jeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naposljetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5322 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Naposljetku, odredba čl. 19.e st. (6) i čl. 11.d. st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju glasi: “Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ Iz prethodno citirane odredbe jasno slijedi zaključak o tome da za onoga tko nije pristao na konverziju svog CHF kredita u EUR kredit kao što je tužiteljev slučaj, vrijede svi uvjeti CHF ugovora o kreditu, uključujući i promjene tečaja CHF/HRK. Prema tome, tužitelj je nakon stupanja na snagu ove zakonske odredbe (NN 102 – 1973/15 primjena od 30. rujna 2015.g.), ne prihvativši konverziju sam svojevoljno po drugi put pristao na uvjete ugovora iz njegovog CHF kreditu te je time prihvatio i rizik promjena tečaja za CHF/HRK. Ovo posebno zato što je čl. 11. d. st. (1) Zakon o potrošačkom kreditiranju tečaj CHF/HRK bio fiksiran na 6.39 kuna za 1CHF samo za razdoblje od godine dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, dakle do 30. rujna 2016.g. Tužitelj je morao biti svjestan značenja odredbe čl. 11.d st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno činjenice fiksni tečaj CHF/HRK vrijedi samo do 30. rujna 2016.g. pa je ne prihvativši konverziju svog CHF kredita u EUR kredit preuzeo sam, svojom voljom tečajni rizik (po drugi put). Tuženik je predlažio da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 40/06 od 19. lipnja 2006., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te su saslušani tužitelji kao stranke u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelji su podneskom od 1. kolovoza 2024. konačno precizirali tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 40/06 od 19. lipnja 2006. na iznos od CHF 125.850,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 19. lipnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja te je stavljen prigovor na status potrošača tužitelja.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da su tužitelji više platili iznos od 14.281,73 EUR glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza I-tužitelja DP utvrđeno je da je Ugovor o kreditu zaključen sa Zagrebačkom bankom d.d. 2006. godine. Uz Ugovor o kreditu dobio je i Otplatni plan. U početku su rate kredita bile sukladne Otplatnom planu, a kasnije su se znatno povećavale i misli da su išle i do 6.000,00 kn. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. Otplate kredita su vezane za tečaj švicarskog franka. Prilikom zaključenja Ugovora u banci rečeno mu je da je moguće da rate kredita se budu mijenjale, ali ne puno, možda nekoliko stotina kuna. U banci I-tužitelju nije rečeno da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. Nitko mu u banci nije rekao da bi za njega bilo rizično što se zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate se vežu za tečaj CHF-a. Rate kredita su direktno naplaćivane s njegove plaće. Novac od kredita korišten je samo za isplatu stana. Stan je kupljen za stanovanje obitelji, I -tužitelja i II- tuženice, njegove supruge, te djeteta. Za druge stvari stan nije korišten. Nije ni uvjetan za stanovanje. I-tužitelj nema nikakvih znanja iz područja financija jer nije te struke. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao. Nije imao nikada niti trgovačkog društvo niti obrt. Tužitelji se nisu raspitivali kod drugih banaka glede zaključenja ovakvog ugovora o kreditu, uobzirujući i činjenicu da je fima u kojoj je I-tužitelj radio bila klijent Zagrebačke banke d.d. Kredit nije otplaćen.

9.1. Iz iskaza II-tuženice MP utvrđeno je da je ona prilikom Ugovora o namjenskom kreditu sudjelovala kao sudužnik. Prilikom razgovora u banci prije zaključenja Ugovora II-tužiteljica je zajedno s DP, I-tužiteljem, sudjelovala u razgovorima, prvotna namjera je bila da zaključe ugovor u eurima, međutim u banci im je sugerirano da je za njih najpovoljnije da zaključe ugovor u CHF. Rekli su im da se radi o akcijskoj ponudi i da je ona najpovoljnija. Rekli su im i da je CHF najsigurnija valuta. U Banci im nisu rekli da HNB nema utjecaj na tečaj CHF-a. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. Prilikom njezinog pitanja u banci da li je to za njih opasnost, da li može doći do promjene kamate i valute, ponovljeno im je da je to za njih najbolja i najsigurnija ponuda, također su im rekli da prilikom otplate kredita rata može ići 100,00 kn gore ili dolje. U početku je I-tužitelj plaćao rate kredita, a kasnije kada su se rate povećavale, tada su oduzimali od plaće i II-tužiteljici i I-tužitelju. Ugovor je zaključen radi kupnje stana. Od novca koji je dobiven od kredita kupili su stan u [adresa]. Taj stan nisu nikada koristili jer nisu imali sredstava srediti taj stan. Taj stan nije korišten ni za što drugo. U vrijeme zaključenja ugovora ni I-tužitelj ni II-tužiteljica nisu imali firmu ili trgovačko društvo. U banci nisu mogli pregovarati, radilo se o tipskom ugovoru, nisu mogli izmijeniti bilo koju odredbu ugovora. U početku je rata bila 2.800,00 kn, najviša rata je kasnije bila oko 6.000,00 kn. Kada su rate porasle, išli su u banku prigovarati odnosno tražiti objašnjenje zašto rate rastu, rekli su da je to privremeno i da će se stanje stabilizirati. Kod javnog bilježnika u uredu nije bilo nikakvih pojašnjenja glede odredbi ugovora, uzeli su od njih ugovor, napravili što treba, vratili im i rekli da mogu u banku realizirati. Tužitelji nisu niti vidjeli javnog bilježnika, nego samo službenicu. II-tužiteljica nemam nikakvih bankarskih ili financijskih znanja. Prije ovog ugovora nisu zaključili ugovor u CHF, ni prije ni poslije. Pravnu i financijsku terminologiju iz ugovora II-tužiteljica nije razumjela, razumjela je koliko novca diže, na koliko godina i kolika je rata. Objašnjeno im je u banci da je CHF sigurna valuta i da nema bojazni za bitnu promjenu rata kredita. Stan nikada nije sređen niti završen. Kredit nije konvertiran.

9.2. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da su tužitelji sklopili Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljima, tužena nije u cijelosti informirala tužitelje o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.3. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da je da su imali status potrošača obzirom da je novac od kredita korišten za kupnju stana za vlastite potrebe te da nisu imali nikakav obrt niti su bili članovi trg društava.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 25. svibnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

11.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

11.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknadi ti vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takv ih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

12. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

12.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili dana 19.lipnja 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 40/06, partija kredita 7103181352 u kunskoj protuvrijednosti 125.850,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Kredit je isplaćen 23.06.2006. Tužena je otkazala kredit s 30.03.2015. godine. Uvidom u Plan otplate i kartici prometa po kreditu vještak je utvrdio da je tužena mijenjala kamatne stope u razdoblju 23.06.2006. do 30.03.2015. a što je rezultiralo povećanjem mjesečnih anuiteta i to kako slijedi: od 23.06.2006. anuitet iznosi 630,93 CHF, od 01.11.2007. anuitet iznosi 685,41 CHF, od 01.03.2008. anuitet iznosi 734,61 CHF, od 01.08.2009. anuitet iznosi 772,19 CHF, od 01.08.2011. anuitet iznosi 754,24 CHF i od 01.02.2014. anuitet iznosi 579,60 CHF ( kamatna stopa 3,23%).

12.2. Dakle, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio tečajne razlike uzimajući u obzir srednji tečaj HNB-a na dan korištenja kredita te naknadni rast tečaja na dan plaćanja pojedinog anuiteta u ukupnom iznosu 14.281,73 eur.

13. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

14. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužiteljici zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnične troškove u iznosu od 4.950,00 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe 500,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, sastav podnesaka 1. prosinca 2023., 1. kolovoza 2024. i 28. svibnja 2026. 3x500,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 7. prosinca 2023., 20. svibnja 2026. i 3. srpnja 2026. 3x500,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT. PDV iznosi 900,00 eur, a tužiteljima su dosuđeni i troškovi vještačenja u iznosu 450,00 eur.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 3. kolovoza 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U Slav. Brodu, 3. kolovoza 2026.

Sudac:

Pavo Garić