Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-614/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 19. lipnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 3. kolovoza 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 6.323,36 EUR tekuće na:

iznos 12,37 EUR od 31. prosinac 2008.

iznos 27,99 EUR od 31. siječanj 2009.

iznos 29,23 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 25,34 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 25,96 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 20,90 EUR od 31. svibanj 2009.

iznos 16,58 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 17,55 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 20,04 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 19,76 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 17,38 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 21,83 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 25,07 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 30,28 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 28,93 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 35,66 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 34,19 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 37,26 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 57,64 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 53,29 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 65,03 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 61,26 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 53,26 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 67,09 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 85,89 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 72,68 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 77,37 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 71,07 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 72,02 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 95,43 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 97,08 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 118,33 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 106,22 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 95,05 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 93,66 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 92,67 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 97,58 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 102,74 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 103,13 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 99,66 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 101,38 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 102,99 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 100,43 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 101,29 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 99,84 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 96,17 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 100,05 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 102,19 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 101,61 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 92,97 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 100,21 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 100,55 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 97,58 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 89,65 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 89,44 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 91,15 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 94,35 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 99,25 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 96,73 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 98,18 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 99,84 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 90,36 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 92,33 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 91,73 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 89,43 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 88,46 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 88,74 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 91,74 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 93,88 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 93,39 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 95,46 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 96,90 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 96,14 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 97,16 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 97,16 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 97,16 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 97,17 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 97,16 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 97,17 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 97,17 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 97,17 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 97,16 EUR od 30. rujan 2015.,

pa do 30. rujna 2015.,

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi od 8,14% godišnje.

I/II. Tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 6.323,36 EUR i zateznih kamata na taj iznos za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate, te za isplatu iznosa od 2.652,06 EUR sa zateznim kamatama od 13. veljače 2018. do isplate, odbija se kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 1.024,58 EUR povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj i tuženik su 14. veljače 2007. sklopili su ugovor o kreditu broj 9012282571 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 64.896,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da na kredit u otplati godišnja kamatna stopa iznosi na dan sklapanja ugovora 4,35 %, promjenjiva sukladno odluci tužitelja, da namjena kredita bila je adaptacija stambenog objekta, da rok otplate kredita je 240 mjeseci, da prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, te da kredit je isplaćen 22. veljače 2007.;

- da obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-

III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; dalje navodeći da o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, a ni o ugovornim odredbama prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke, nije se pojedinačno pregovaralo; da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora a na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed potrošači nisu utjecali, da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora; da predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom banke, a što je od strane suda ocijenjeno nerazumljivima jer je jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka banke, protivno načelu savjesnosti i poštenja jer stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja te je pravomoćnom presudom utvrđeno ništetnim; da s obzirom da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovoru o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, tužitelj smatra da tuženik nije imao pravo naplaćivati anuitete u iznosima u kojima je naplaćivao uslijed jednostranog povećanja kamatne stope i uslijed promjene tečaj CHF; da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali;

- da tužitelj ispravama tuženika dokazuje sve uplate po predmetnom ugovoru te potražuje da mu tuženik isplati, odnosno vrati iznos previše naplaćene iznose s povećanja tečaja CHF i to koliko je tuženik bez osnove naplatio, kao razliku između plaćenog i iznosa kojeg je tužitelj bio dužan platiti, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata.

1.1. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 75.345.00 kn / 10.000,00 eura uvećano za zakonske zatezne kamate (točka I tužbenog zahtjeva), te da nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana . Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine; da nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila , a da u ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu; da predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije, te da sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku . Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije; te da tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Tuženik navodi da odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019- 36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna . Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. Tužitelj navodi da navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovan i, navodeći da nije točno da nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove; da nije točno da je u ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom; da nije točno da je tuženik u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije; da tužitelj nije restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK; da tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, no nije imao izbora, jer pregovora nije bilo; da osim toga, tuženik nije ponudio tužitelju sklapanje dodatka ugovora u skladu sa zakonom ; da utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru; da tužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nije odrekao; da dodatak ugovoru nije nagodba; da dodatak ugovoru ne predstavlja prestanak obveza iz osnovnog ugovora; da pored toga, dodatak ugovoru nije sklopljen u skladu sa zakonom; da tužitelj nije znao da će sud utvrditi ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu CHF ništetnima, te da u takvoj situaciji tužiteljev ugovor nije sklopljen s valutnom klauzulom jer nje nema pa nema ni uvjeta za sklapanjem ugovora kojim se provodi konverzija, da tuženik je tužitelju isplatio kunski iznos, valutne klauzule nema jer je ništetna, pa je tužitelj u obvezi vratiti samo kunski iznos bez valutne klauzule; da provedbom navedene konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka, da o tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019; da odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu su nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da usprkos provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer tužitelju nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule (tečaj važeći kod isplate kredita), koje je uplatio na ime kredita do konverzije 30. rujna 2015. godine, te da kako zaštita potrošača u odnosu na sam stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na kako utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj; da glavnica iz konverzije je veća nego glavnica po početnome planu koja je jedina glavnica koja vrijedi na temelju pravomoćne kolektivne presude ; da konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat po tečaju CHF na dan isplate kredita; da konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR od strane tuženika nije provedena suk ladno odredbama članka 19.a. do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) i zbog toga se pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 - 36 od 4. ožujka 2020.g., ne može primijeniti na ovaj postupak; da utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru; da tužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nije odrekao ; da Aneks ugovoru nije nagodba; da Aneks ugovoru ne predstavlja prestanak obveza iz osnovnog ugovora. Tužitelj se protivi svim prigovorima tuženika. Tužitelj ističe da tuženik tužitelju konverzijom ništa nije vratio i konverzijom tužitelj nije obeštećen, da glavnica nije umanjena, već je pogrešno utvrđena; da prigovor zastare je neosnovan. Slijedom svega navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom od 30. ožujka 2026., navodeći da tužitelj traži da mu tuženik vrati iznos od 6.323,36 EUR koliko je neosnovano naplatio do 30. rujna 2015. zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate (uključujući negativne tečajne razlike) budući je kredit oslobođen ugovorne odredbe da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF te iznos od 2.652,06 EUR koji je više platio nakon 30. rujna 2015. do konačne otplate kredita zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji. Slijedom svega navedenog tužitelj precizira i postavlja tužbeni zahtjev sukladno provedenom nalazu i mišljenju vještaka i dopuni nalaza i mišljenja vještaka tako da predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.975,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose navedene u tom zahtjevu do isplate.

5. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu. Također ističe da tužitelj podneskom od dana 19. siječnja 2026. kojim specificira tužbeni zahtjev nije u obzir uzeo preplatu utvrđenu i priznatu dodatkom ugovora o kreditu, te se tuženik u odnosu na navedeno poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1307/2022 od 8. travnja 2025. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO -a obzirom je konverzija provedena sukladno ZID ZPK a što je potvrđeno i odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-253/2023 od dana 25. ožujka 2025.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Plan otplate (listovi br. 9-13 spisa), Dopis od 11.1.2015. – Konverzija kredita po ugovoru o kreditu broj 9012282571 (listovi br. 14- 16 spisa), Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (listovi br. 17-23 spisa), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po ugovoru o kreditu broj 9012282571 (list br. 24 spisa), Prijedlog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012282571 (listovi br. 25-29 spisa), Obavijest korisnika kredita o prihvatu konverzije (list br. 30 spisa), Knjigovodstvenu karticu (listovi br. 31-51 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012282571 od 09.12.2015. (listovi br. 52-58 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012282571 od 14.02.2007. (listovi br. 59-65 spisa i br. 66-72 spisa) i Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi br. 73-77 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim instituci jama (listovi br. 96- 98 spisa);.

6.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

6.2. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 5.12.2025. (listovi br. 125-150 spisa) i Dopunu nalaza sudskog vještaka od 6.3.2026. (listovi br. 172-177 spisa).

7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.

8. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor dana 14.02.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012282571.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud utvrđuje da je istim tužitelju odobren stambeni kredit, za adaptaciju stambenog objekta, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.896,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,35 % godišnje, sa ugovorenim rokom otplate kredita 240 mjeseci, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

10. Nesporno je da je između tužitelja i tuženika dana 09.12.2015. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012282571, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

11. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj 9012282571 od 14.02.2007. ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

12. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

12.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da on je 2007. otišao u PBZ da sklopi kredit za adaptaciju kuće, za obiteljski život, da imao je mala primanja, od 2.000 kuna i nije mogao dobiti kredit u eurima i oni su onda ponudili u francima, kao jedino može dobiti, i on je pristao, da to je bilo tu u poslovnici Privredne banke Zagreb u Čakovcu, da tražio je 40.000,00 eura, sad u protuvrijednosti u francima, da kredit mu je brzo bio odobren, isplata je bila u kunama 292.000,00 kuna, da početna rata 1.820,00 – 1.830,00 kuna tako nekako, a onda je bilo i do 2.900,00 kuna. Na pitanje zamjenice svog punomoćnika da li ga je banka upozorila na rizik sklapanja ugovora s valutom CHF, tužitelj je odgovorio da ne. Na pitanje da li ga je banka upozorila da je rizičnije uzeti kredit u CHF nego u eur, odgovorio je da ne. Na pitanje da li ga je banka općenito na bilo kakve rizike upozorila, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je ugovor o kreditu bio unaprijed napisan odnosno pripremljen od strane banke, odgovorio je da da bio je unaprijed pripremljen, zvali su ga da je kredit odobren, on je došao u poslovnicu i dali su mu ugovore i kod javnog bilježnika na ovjeru. Na pitanje da li je pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama, odgovorio je da ne. Na pitanje je li ugovor pročitao, odgovorio je da je. Na pitanje da li ga je razumio, odgovorio je da mislio je da je, ali, nije mislio da će rata narasti više od 50 %, i kamatna stopa i tečaj. Na pitanje je li znao da sklapa ugovor u CHF i da onda i rata može porasti u CHF, odgovorio je da je, ali isto nitko ga nije upozorio da je franak rizična valuta i da će porast preko 50 % od početne rate. Na pitanje da li mu je banka slala obavijesti o povećanju rate, odgovorio je da ne, ne o povećanju rate, samo kamatne stope. Na pitanje tko je plaćao rate kredita, odgovorio je da on. Na pitanje da li mu je banka ponudila konverziju i da li je istu prihvatio, odgovorio je da da. Na pitanje koje godine je to bilo, odgovorio je da 2015., 2016. Na pitanje da li je mogao utjecati na sadržaj konverzije, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je mogao utjecati na obračun konverzije, odgovorio je da ne, šta mu je bilo ponuđeno, to je prihvatio tak. Na pitanje da li je mogao utjecati na sadržaj ugovora o konverziji i pojedine odredbe ugovora o konverziji, odgovori je da nije. Na pitanje da li mu je banka rekla čega se odriče ako potpiše konverziju, odgovorio je da ne.

18. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od s trane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

19. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

20. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

21. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

23. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

24. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

25. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

26. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

28. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

30. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

31. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

34. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

35. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, ničime nije dokazano da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi.

36. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

38. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

40. U presudi KNJ i KNJM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

41. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništetan već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

43. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

45. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

47. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

48. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

49. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

50. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

51. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

52. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

53. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

54. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

55. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

56. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

57. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, i to Nalazom i mišljenjem od 5.12.2025., utvrđeno je:

- da zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30.09.2015. godine (uključujući negativne tečajne razlike) više je plaćeno 6.323,36 EUR;

- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 4.602,01 EUR; da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.513,20 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 3.088,81 EUR, da zatezna kamata obračunata je na razlike do 30.11.2012. godine, a izračun je izvršen do 30.09.2015.; te da preostala razlika više plaćenog iznosi 3.234,55 EUR (6.323,36 -3.088,81);

- da u odnosu na više obračunatu konvertiranu glavnicu, da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,35%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 197.176,62 kuna; da tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 96.951,69 kuna; a da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 4,35%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.357,37 EUR (17.761,57 kuna);

- te da ukoliko se na više obračunatu glavnicu u iznosu od 2.357,37 EUR (točka 2) obračuna kamata po stopi od 5,70% za razdoblje od 1.10.2015. do 31.5.2023. (utuženo u lipnju 2023.), razlika više plaćenog zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji iznosila bi 2.157,25 EUR.

57.1. Dopunom nalaza sudskog vještaka od 6.3.2026. izmijenjena je točka 3. Zaključka Nalaza i mišljenja vještaka, u odnosu na izračun više plaćenog zbog više obračunate glavnice kredita, na način da je ovom dopunom utvrđeno da ukoliko se na više obračunatu glavnicu u iznosu od 2.357,37 EUR (točka 2) obračuna kamata po stopi od 5,70% za razdoblje od 1.10.2015. do 13.2.2018. (konačna otplata), razlika više plaćenog zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji iznosila bi 2.652,06 EUR.

58. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, sa navedenom dopunom nalaza, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, te imajući u vidu da su primjedbe tužitelja na matematički izračun vještaka otklonjene danom dopunom nalaza i mišljenja vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju vještačenja koje predstavljaju prigovore pravne prirode već prethodno raspravljene.

59. Na temelju danog nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da tužitelj je uslijed ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove promjene tečaja CHF preplatio iznos od 6.323,36 EUR, te da nakon prebijanja navedenog preplaćenog iznosa s iznosom priznatim u konverziju razlika više plaćenog iznosi 3.234,55 EUR, za koji iznos tužitelj u konverziji nije obeštećen.

60. Dana 27. svibnja 2026. donesena je Presuda i Rješenje u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-457/2025, donesena u proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je prema objavi na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpremljena dana 18. lipnja 2026.

61. U obrazloženju prednje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je da: "21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. 22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kred it primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.", te je u toj Odluci Vrhovnog suda zauzet slijedeći pravni stav: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kred itu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

62. Shodno iznesenom, za ovaj sud obvezujućem pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu traženog preplaćenog iznosa od 6.623,36 EUR, a niti iznosa od 3.234,55 EUR koji predstavlja razliku više plaćenog nakon prebijanja prednje navedenog preplaćenog iznosa sa iznosom preplate priznatim u konverziji, već tužitelj ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na navedeni preplaćeni iznos od 6.623,36 EUR za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015., tj. pravo na isplatu zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog preplaćenog iznosa sadržanog u navedenom ukupnom iznosu od 6.623,36 EUR, a koji su pojedinačni iznosi navedeni pod naslovom: Specifikacija pojedinačnih iznosa ( 6.623,36 EUR) na stranicama 12-13 Nalaza i mišljenja vještaka od 5.12.2025., pa zaključno do dana 30.09.2015.

63. Osnovom prednje izloženog nedvojbeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.652,06 EUR plaćenog za razdoblje nakon 30. rujna 2015. do konačne otplate kredita, koji tužitelj potražuje s osnova više plaćenog nakon 30. rujna 2015. zbog više obračunate konvertirane glavnice kredita, u cijelosti neosnovan, a iz razloga kako slijedi.

64. Sklapanjem Ugovoru o kreditu broj 9012282571 od 09.12.2015. između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

65. Naime, ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Dodatka, Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos-1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

66. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a).

67. Nadalje, u odnosu na novčane tražbine tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

68. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

69. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

70. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 14. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

71. Na temelju svega iznesenoga odlučeno je kao u točkama I/I. i I/II. izreke.

72. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa iz tužbe, tj. iznos od 1.024,58 EUR (10.000,00 EUR - 8.975,42 EUR), koji tužitelj više ne potražuje, sukladno odredbama članka 193. st. 2. ZPP-a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.

73. Glede troškova ovog postupka, a obzirom na činjenicu da je tužitelj u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.975,42 EUR sa traženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, uspio samo sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 6.323,36 EUR i to od dospijeća pojedinačnih preplaćenih iznosa pa samo do 30. rujna 2015., tužitelj je uspio u relativno malom dijelu, slijedom čega bi tužitelj razmjerno svom neuspjehu u sporu bio u obvezi tuženiku naknaditi troškove postupka.

73.1. Međutim, o pitanju obeštećenja potrošača kod konvertiranih kredita, u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu, pa i tijekom ovog postupka, nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa, a što uostalom proizlazi i same činjenice da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije navedenom predmetu poslovni br. Rev- 457/2025 Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta prepustilo odluku u povodu revizije u toj pravnoj stvari proširenom vijeću od 13 sudaca Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 390. st. 2. ZPP-a, kojom je odredbom propisano da " Ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena, odluku će prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.".

73.2. Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa je obzirom na raniju sudsku praksu imao razloga vjerovati u uspjeh, jer u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatu utuženog glavničnog iznosa nema razumne izglede za uspjeh, to ovaj sud zauzima stajalište da bi obvezivanje tužitelja na podmirenje troškova tuženika predstavljalo prekomjerni teret pa bi došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekta prava na pošteno suđenje, a u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), te je slijedom navedenog, a primjenom članka 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Čakovec, 3. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku