REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-248/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice IN, državljanke Ruske Federacije, koju zastupa opunomoćenik Matej Šokčević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Postaje granične policije Bajakovo, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 3. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Postaje granične policije Bajakovo, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/445, URBROJ: 511-15-16-25-3 od 13. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/445, URBROJ: 511-15-16-25-3 od 13. veljače 2025. u točki 1. utvrđeno je da tužiteljica nezakonito boravi u Europskom gospodarskom prostoru (dalje: EGP) te da je dužna isti napustiti. Točkom 2. izreke rješenja tužiteljici je zabranjen ulazak i boravak u EGP u trajanju dvije godine računajući od dana prisilnog udaljenja, dok je točkom 3. navedeno da će se tužiteljicu prisilno udaljiti u Republiku Srbiju ili ako to nije moguće u zemlju čiji je državljanin.

2. Tužiteljica u tužbi ističe da je pobijani upravni akt zasnovan na nepravilnoj primjeni zakona, da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno te da je doneseno rješenje o protjerivanju unatoč postojanju okolnosti iz članka 191. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, br. 133/2020, 114/2022. i 151/2022., dalje: Zakon) kojima se uređuje pitanje zaštite od protjerivanja. U osporenom rješenju nije potpuno utvrđen cjelokupni kontekst tužiteljičine situacije, a što je tuženik bio u obvezi učiniti. Navodi kako je tužiteljica boravila na području EGP-a i nakon proteka roka o izdanoj vizi za kratkotrajni boravak zbog toga što je morala brinuti o svom bolesnom sinu u Španjolskoj. Tužiteljica ističe da nije jasno je li tuženik uzimao u obzir članak 191. stavak 1. Zakona prilikom donošenja pobijanog rješenja, a imajući na umu životnu dob tužiteljice kao i izneseni razlog za boravak na području EGP-a nakon isteka roka za važenje vize. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je izvršenom graničnom kontrolom utvrđeno da tužiteljica u putnoj ispravi na stranici br. 10 . ima Schengensku vizu za kratkotrajni boravak u trajanju 90 dana, tip C vize, izdanu od Norveške serijskog broja: [serijski broj] s razdobljem odobrenog boravka od 16. kolovoza 2023. do 28. studenog 2023. s više od dva odobrena ulaska. Nadalje, uvidom u granične numeratore utvrđeno je da je tužiteljica od 29. listopada 2023. do 28. studenog 2023. boravila na kratkotrajnom boravku, a od 29. studenog 2023. do 13. veljače 2025. je nezakonito boravila na području EGP-a zbog isteka vize i to u trajanju 441 dan. Nadalje ističe kako tužiteljica za vrijeme boravka u Španjolskoj nije predavala zahtjev za dozvolu boravka u toj zemlji, a što bi bio logičan slijed uvažavajući činjenicu da se morala skrbiti o bolesnom sinu. Napominje da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno, da je tužiteljica bila upozorena da je dužna govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, ali isto tako i da je bila krajnje nesuradljiva te nije htjela potpisivati niti dostavnicu uručenja rješenja o protjerivanju niti obavijest o besplatnoj pravnoj pomoći kao i druge dokumente. Ističe da je tuženik vodio računa o odredbama iz članka 191. stavka 1. Zakona te da u tom smislu tužiteljica samo spominje zdravstveno stanje svoga sina, a ne vlastito, a da je za procjenu obiteljskih i gospodarskih prilika bila nužna aktivna suradnja tužiteljice što je u cijelosti izostalo. Navodi kako je duljina nezakonitog boravka na području EGP-a izrečena u trajanju dvije godine što je u skladu s člankom 192. stavkom 6. Zakona, imajući na umu činjenicu da je nezakoniti boravak trajao ukupno 441 dan. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je 29. lipnja 2026. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s člankom 6. ZUS-a, strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s člankom 91. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/2024. – dalje: ZUS).

5. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja sud je pročitao spis, spis upravnog postupka te isprave priložene istom.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U članku 183. stavku 1. točki 1. Zakona propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako 1) nije na kratkotrajnom boravku, 2) nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Stavkom 2. istog članka propisano je da je državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi dužan bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku. U članku 55. stavku 2. točki 3. Zakona navedeno je da državljanin treće zemlje nije na kratkotrajnom boravku ako je iskoristio vizu ili je rok važenja vize istekao. Sukladno članku 190. stavku 2. državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice različitih od razloga iz stavka 1. ovog članka. Člankom 191. stavkom 1. nametnuta je obveza da se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona uzme u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

8. Dakle, u konkretnom slučaju, a što tužiteljica niti ne osporava, rok važenja vize je istekao s danom 29. studenog 2023. U pravu je tuženik kada ističe da ostaje nejasno zbog čega tužiteljica nije zatražila produljenje vize ili predala zahtjev za dozvolom boravka u Španjolskoj, ako se, kako to sama ističe, morala brinuti o svom bolesnom sinu. Navod tužiteljice da ostaje nejasno je li tuženik smetnje za protjerivanje iz članka 191. stavka 1. Zakona uopće uzimao u obzir prilikom donošenja pobijanog rješenja Sud smatra paušalnim i nedovoljno potkrijepljenim. Iz stanja spisa upravnog postupka vidljivo je da su točni navodi tuženika koji idu u smjeru postojanja jasne i izričite nesuradnje same tužiteljice. Navedeno se prvenstveno ogleda u činjenici da je ista odbila potpisati bilo koji dokument koji joj je pokušan dostaviti. Također, člankom 191. stavkom 1. Zakona propisana je obveza uzimanja u obzir navedenih okolnosti, međutim ne na način da se bilo koja od utvrđenih okolnosti uzima kao apsolutno relevantna i odlučujuća okolnost za nedonošenje rješenja o protjerivanju. U tom smislu treba i promatrati starosnu dob tužiteljice. Nadalje, u pravu je tuženik kada navodi da se obiteljske i gospodarske prilike nisu mogle niti ispitati, a s obzirom na odsutnost suradnje same tužiteljice. Sud ističe da je navedena zaštita od protjerivanja propisana člankom 191. stavkom 1. Zakona prije svega zaštitni mehanizam državljaninu treće zemlje da svojim aktivnim radnjama navedene okolnosti učini realnim, jasnim i nedvosmislenim te da tako utvrđeno činjenično stanje bude podloga za nedonošenje rješenja o protjerivanju. Kako je navedeno izostalo javnopravno tijelo je donijelo ispravnu i zakonitu odluku.

9. Slijedom svega navedenog, ističe se da je tuženik u cijelosti postupao po odredbama Zakona o strancima te pri tome u mjeri u kojoj je to mogao provjeravao i zaštitne mehanizme u smislu zaštite od protjerivanja. Kako je nesporno da je tužiteljica boravila u [adresa] nakon isteka trajanja vize i slijedom činjenice da ista nije učinila vjerojatnim postojanje bilo koje okolnosti iz članka 191. stavka 1. Zakona to je tuženik donio zakonitu odluku.

10. Stoga je sud osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim i odlučio kao u izreci presude, u skladu s člankom 116. stavkom 1. ZUS-a.

11. Člankom 198. stavkom 2. Zakona propisano je da pravo na pravnu pomoć ima državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi i državljanin treće zemlje na kratkotrajnom boravku za kojeg je pokrenut postupak donošenja rješenja u vezi s povratkom ili za kojeg je doneseno rješenje u vezi s povratkom, protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, nego pokrenuti upravni spor. Nadalje, člankom 8. stavkom 1. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka (Narodne novine, broj: 132/2021., dalje: Pravilnik) propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odobrenju pravnog zastupanja i dostaviti ga podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ne ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odbijanju zahtjeva sukladno članku 198. stavku 9. Zakona, u kojem će navesti da podnositelj zahtjeva ima pravo na pravno savjetovanje te ga dostaviti podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Također, člankom 11. Pravilnika određeno je da će pružatelju pravne pomoći Ministarstvo isplatiti iznos troškova za pravnu pomoć u sastavljanju tužbe i za zastupanje pred Upravnim sudom sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), uvećan za porez na dodanu vrijednost te umanjen za 50%. Osim troškova iz stavka 1. ovoga članka, pružatelj pravne pomoći ima pravo na naknadu putnih troškova sukladno odredbama važeće Tarife (članak 11. stavak 2. Pravilnika). Radi isplate troškova iz stavaka 1. i 2. ovoga članka pružatelj pravne pomoći dužan je nadležnoj PU/PP koja je donijela rješenje u vezi povratka dostaviti dokaze o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao (članak 11. stavak 3. Pravilnika).

12. Sud ističe kako je u spisu predmeta vidljiva elektronička poruka tužiteljice u kojoj se obraća opunomoćeniku sa zahtjevom za besplatnu pravnu pomoć. Međutim, a imajući na umu gore navedene odredbe Zakona i Pravilnika Sud nije u mogućnosti odlučiti o zatraženom trošku tužiteljice u ovom upravnom sporu. Naime, Sudu nije dana zakonska mogućnost donijeti odluku umjesto jasno i nedvojbeno utvrđene nadležnosti i ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova odnosno nadležne PU/PP (članak 8. stavak 1. i 2. Pravilnika). Dakle, Ministarstvo unutarnjih poslova je ovlašteno i dužno donijeti rješenje o postavljenom zahtjevu za pravno zastupanje. Nadalje, pružatelj pravne pomoći dužan je radi isplate troškova dostaviti dokaze nadležnoj PU/PP o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao. Ministarstvo unutarnjih poslova je dužno u skladu s člancima 96. i 97. ZUP-a odlučiti o navedenom trošku. Slijedom navedenog, a imajući na umu gore navedene odredbe te njihovo cjelovito tumačenje Sud smatra kako nije imao procesnu mogućnost odlučiti o postavljenom zahtjevu niti bi navedeno odlučivanje bilo svrhovito u smislu konačnog rješenja ove pravne stvari.

Osijek, 3. kolovoza 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku