REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Us I-1068/2025-10

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja ETČĐ, državljanin Egipta, kojega zastupa opunomoćenik Matej Šokčević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Slavonski Brod s ispostavom Vrpolje, Josipa bana Jelačića 130, Vrpolje, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Europskog gospodarskog prostora, 3. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Slavonski Brod s ispostavom Vrpolje, KLASA: NK-UP/I-216-02/25-19/27, URBROJ: 511-11-05-25-23 od 29. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Slavonski Brod s ispostavom Vrpolje, KLASA: NK-UP/I-216-01/25-03/808, URBROJ: 511-11-05-25-7 od 29. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: NK-UP/I-216-02/25-19/27, URBROJ: 511-11-05-25-23 od 29. listopada 2025. u točki 1. izreke utvrđuje se da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] te da je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP). Također, tužitelju je određena zabrana ulaska i boravka u EGP- u u trajanju jedne godine računajući od dana prisilnog udaljenja (točka 2. izreke). Tužitelja se prisilno udaljava u državu njegova podrijetla Egipat, državu iz koje je došao u Republiku Hrvatsku ili uz njegov pristanak u drugu treću zemlju (točka 3. izreke).

1.1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/I-216-01/25-03/808, URBROJ: 511-11-05-25-7 od 29. listopada 2025. u točki 1. tužitelj je smješten u Tranzitno prihvatni centar za strance Tovarnik. Smještaj je određen na vrijeme do tri mjeseca te se isti računa od dana donošenja rješenja (točke 2. izreke).

2. Prvenstveno treba istaknuti da je Sud radi potrebe konačnog (i ujednačenog) rješavanja ove upravne stvari primjenom članka 107. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/2024. – dalje: ZUS), izvršio spajanje ovog spora sa sporom ovog suda poslovni broj: Us I-1221/2025. To je učinio jer je u navedenim sporovima riječ o istim strankama, a sporovi su pokrenuti radi ocjene zakonitosti pojedinačnih odluka javnopravnih tijela, a koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sve radi ostvarenja načela učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a.

3. Tužitelj u tužbi ističe da su pobijani upravni akti zasnovani na nepravilnoj primjeni zakona, da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno te da je doneseno rješenje o protjerivanju unatoč postojanju zabrane prisilnog udaljenja. Napominje da obrazloženja rješenja nisu sastavljena u skladu s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/2009. i 110/2021. - dalje: ZUP) te da je tuženik bio u obvezi prema članku 191. stavku 1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/2020, 114/2022., 151/2022. i 40/2025., dalje: Zakon) prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzeti u obzir duljinu boravka, starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturnu integraciju u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla. Također, napominje da u odnosu na rješenje o smještaju nije bila provedena individualna procjena potrebe i izbora mjere, odnosno da se u konkretnom slučaju svrha mogla postići drugim blažim mjerama iz članka 213. Zakona. Izražava bojazan da bi mogao biti vraćen u Egipat čime bi njegov život ili sloboda mogli biti ugroženi, a time bi se narušilo načelo „non refoulement“.

4. Tuženik u odgovorima na tužbu ističe kako je nesporno da je tužitelj u Republici Hrvatskoj boravio nezakonito. Vezano za duljinu zabrane ulaska i boravka napominje kako je isto valjano obrazloženo te da je zabrana određena u gotovo najkraćem trajanju. Napominje kako činjenica da je tužitelj u ranijem razdoblju imao valjanu dozvolu za boravak i rad ne utječe na valjanost i zakonitost pobijanog rješenja. Vezano za mjeru smještaja ističe kako se ista nije mogla postići blažim mjerama te napominje kako tužitelj u Republiku Hrvatsku nije došao zbog straha zbog proganjanja u zemlji podrijetla već kao ekonomski migrant u potrazi za zaposlenjem. Zaključno ističe kako uvjeti nezakonitog rada nisu relevantni u ovom upravnom sporu te predlaže odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane.

5. Sud je 29. lipnja 2026. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s člankom 6. ZUS-a, strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

6. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja sud je pročitao spis, spis upravnog postupka te isprave priložene istom.

6.1. Na raspravi je Sud u skladu s člankom 93. stavkom 2. ZUS-a odbio provesti dokaz saslušanjem tužitelja s obzirom na to da je opunomoćenik tužitelja odustao od predmetnog dokaznog prijedloga jer se tužitelj ne nalazi u Republici Hrvatskoj.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

8. Dakle, predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti dvaju upravnih akata donesenih od strane tuženika: Rješenja o protjerivanju sa zabranom ulaska u Europsko gospodarski prostor na jednu godinu i Rješenja o smještaju u tranzitni prihvatni centar za strance. Sud je proveo ocjenu zakonitosti osporavanih rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, a u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima i relevantnim materijalnim propisima, prvenstveno Zakonom o strancima.

9. U članku 183. stavku 1. točka 1. Zakona propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako 1) nije na kratkotrajnom boravku, 2) nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Stavkom 2. istog članka propisano je da je državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi dužan bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku. Sukladno članku 190. stavku 2. državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice različitih od razloga iz stavka 1. ovog članka. U konkretnom slučaju nije sporno da se državljanin treće zemlje, odnosno tužitelj nalazi u nezakonitom boravku te da nije postupio na način da je bez odgađanja napustio Republiku Hrvatsku.

10. Člankom 189. stavkom 1. Zakona je propisano da se državljanina treće zemlje može protjerati ako isti predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje. Zakonodavac pritom kao jedan od kriterija za utvrđivanje ugroze javnog poretka navodi počinjenje prekršaja iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja . U konkretnom slučaju, materijalnopravno utemeljenje za donošenje rješenja o protjerivanju proizlazi iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je tužitelj nezakonito obavljao posao u Republici Hrvatskoj odnosno bio u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj jer mu je dozvola za boravak i rad istekla 17. travnja 2025. Dakle, jasno je da je tužitelj svojom pasivnošću u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj proveo više od šest mjeseci te time pokazao kako nije prihvatio pravni sustav prema čijim pravilima je morao živjeti i raditi. Sud smatra kako je time narušavao integritet državnih institucija i javnopravni poredak Republike Hrvatske. Sukladno navedenom, počinjenje navedenog prekršaja predstavlja relevantan i dostatan pravni osnov za aktivaciju mehanizma protjerivanja, jer tužitelj svojim ponašanjem manifestira neprihvaćanje pravnih normi države domaćina, čime izravno potpada pod zakonske pretpostavke za ograničenje boravka radi zaštite općih društvenih vrijednosti.

11. Sud ocjenjuje da je tuženik pravilno i potpuno utvrdio mjerodavno činjenično stanje te na isto ispravno primijenio materijalno pravo kada je na temelju nepobitne činjenice o počinjenju prekršaja iz propisa o zapošljavanju i radu utvrdio kumulativnu ispunjenost zakonskih pretpostavki za izricanje mjere protjerivanja. Prilikom ispitivanja zakonitosti osporenog rješenja, Sud je s osobitom pažnjom razmotrio narav i težinu počinjenih prekršaja, nalazeći da izravno nepoštivanje pravnih propisa predstavlja kršenje pravnog sustava države domaćina. Shodno navedenom, takvo ponašanje tužitelja nedvojbeno indicira da imenovani predstavlja stvarnu, sadašnju i dovoljno ozbiljnu opasnost za javni poredak Republike Hrvatske. S obzirom na vremensko trajanje nezakonitog boravka Sud ističe da se time manifestira sklonost nepoštivanju institucija državne vlasti, odnosno općenito nepoštivanje pravnih propisa, a čime se aktivira zakonska obveza države da primjenom restriktivnih mjera propisanih člankom 189. Zakona zaštiti temeljne vrijednosti demokratskog društva i osigura nesmetano funkcioniranje javnopravnih tijela. Slijedom izloženog, izrečena mjera protjerivanja u konkretnom je upravnom postupku pravno utemeljena.

12. Tužitelj prigovara da tuženik nije proveo individualiziranu procjenu njegovih osobnih, zdravstvenih i obiteljskih okolnosti, pozivajući se na članak 191. Zakona. Članak 191. stavak 1. propisuje da se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju uzima u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna integracija i kulturna integracija i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

13. Sud u predmetnom postupku utvrđuje da tužitelj, izuzev paušalnog pozivanja na osobne i zdravstvene prilike, niti u tužbi niti tijekom prethodnog upravnog postupka nije podastro relevantne dokaze o postojanju snažnih obiteljskih, kulturnih ili socijalnih veza u Republici Hrvatskoj koje bi svojom naravi i intenzitetom prevagnule nad imperativom zaštite javnog poretka. Činjenično stanje ukazuje na to da je tužitelj u Republici Hrvatskoj stanovito duže vrijeme boravio nezakonito pa je njegov cjelokupni boravak na državnom području obilježen smjelošću koja se manifestira kroz nepoštivanje u ovom slučaju prvenstveno propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja. Zaključno, tužiteljevi navodi ocjenjuju se paušalnim i ničim potkrijepljenim poglavito kada je riječ o stupnju njegove socijalne integracije.

14. U odnosu na izrečenu mjeru zabrane ulaska i boravka u trajanju od jedne godine, Sud utvrđuje da je ista pravilno utemeljena na članku 192. Zakona. Sud ocjenjuje da je određeno trajanje predmetne mjere u cijelosti razmjerno počinjenom prekršaju čime je postignut nužan stupanj usklađenosti između vrste i težine počinjenog prekršaja i izrečene sankcije.

15. Tužitelj se izričito poziva na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja (non - refoulement) iz članka 207. stavka 1. Zakona, navodeći da mu u državi podrijetla, Egiptu, prijeti opasnost za život i slobodu. Sud prihvaća obrazloženje tuženika prema kojemu se u konkretnom slučaju radi o državljaninu treće zemlje koji je u suštini ekonomski migrant, odnosno osoba koja je došla u Republiku Hrvatsku radi ostvarenja boljih ekonomskih uvjeta. Dodatno, s obzirom na to da tužitelj u tužbi tek paušalno i općenito navodi postojanje opasnosti po život i slobodu, ne nudeći pritom konkretne i individualizirane dokaze koji bi opravdali primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja iz članka 207. predmetnog Zakona, Sud predmetni prigovor odbija kao neosnovan.

16. Člankom 212. stavkom 1. Zakona propisano je da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama. Članak 214. Zakona definira razloge za smještaj, ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora odnosno Republike Hrvatske. Sud ocjenjuje da u odnosu na tužitelja postoje osobito opravdane okolnosti koje nalažu primjenu mjere smještaja u centar, uz istodobno isključenje mogućnosti primjene blažih mjera propisanih člankom 213. Zakona (pologa putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata, pologa određenih financijskih sredstava, zabrane napuštanja određene adrese smještaja, javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme). U prvom redu, tužitelj u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno prebivalište niti boravište, kao ni osigurana sredstva za uzdržavanje, čime je de facto onemogućeno izricanje mjere obveze boravka na određenoj adresi ili polaganja financijskog jamstva. Nadalje, postupanje tužitelja u smislu duljeg nezakonitog rada i boravaka u Republici Hrvatskoj nesporno ukazuju na to da se nazočnost stranca u postupku ne može osigurati blažim mjerama. Slijedom navedenog, tuženik je osnovano procijenio da bi tužitelj, bez primjene mjere ograničenja slobode kretanja, izbjegao i onemogućio provedbu postupka prisilnog udaljenja.

17. Što se tiče prigovora nedostatka obrazloženja pobijanih akata te povrede načela pomoći neukoj stranci Sud ističe da su osporavana rješenja tuženika donesena u potpunosti u skladu s odredbama ZUP-a s obzirom na to da ista sadrže potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje utemeljeno na relevantnim javnim ispravama .

18. Uvažavajući sve izneseno, Sud je ocijenio da je u provedenom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka. Osporavano rješenje je dostatno obrazloženo i sadrži sve propisane dijelove.

19. Stoga je Sud osporavana rješenja tuženika ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane i odlučio kao u izreci presude.

20. Člankom 198. stavkom 2. Zakona propisano je da pravo na pravnu pomoć ima državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi i državljanin treće zemlje na kratkotrajnom boravku za kojeg je pokrenut postupak donošenja rješenja u vezi s povratkom ili za kojeg je doneseno rješenje u vezi s povratkom, protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, nego pokrenuti upravni spor. Nadalje, člankom 8. stavkom 1. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka (Narodne novine, broj: 132/2021., dalje: Pravilnik) propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odobrenju pravnog zastupanja i dostaviti ga podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ne ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odbijanju zahtjeva sukladno članku 198. stavku 9. Zakona, u kojem će navesti da podnositelj zahtjeva ima pravo na pravno savjetovanje te ga dostaviti podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Također, člankom 11. Pravilnika određeno je da će pružatelju pravne pomoći Ministarstvo isplatiti iznos troškova za pravnu pomoć u sastavljanju tužbe i za zastupanje pred Upravnim sudom sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), uvećan za porez na dodanu vrijednost te umanjen za 50%. Osim troškova iz stavka 1. ovoga članka, pružatelj pravne pomoći ima pravo na naknadu putnih troškova sukladno odredbama važeće Tarife (članak 11. stavak 2. Pravilnika). Radi isplate troškova iz stavaka 1. i 2. ovoga članka pružatelj pravne pomoći dužan je nadležnoj PU/PP koja je donijela rješenje u vezi povratka dostaviti dokaze o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao (članak 11. stavak 3. Pravilnika).

21. Sud ističe kako je u spisu predmeta vidljiv potpisani zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći (kao i Rješenje kojim se zahtjev odobrava) za sastavljanje tužbe i zastupanje u upravnom sporu. Međutim, a imajući na umu gore navedene odredbe Zakona i Pravilnika Sud nije u mogućnosti odlučiti o zatraženom trošku tužitelja u ovom upravnom sporu. Naime, Sudu nije dana zakonska mogućnost donijeti odluku umjesto jasno i nedvojbeno utvrđene nadležnosti i ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova odnosno nadležne PU/PP (članak 8. stavak 1. i 2. Pravilnika). Dakle, Ministarstvo unutarnjih poslova je ovlašteno i dužno donijeti rješenje o postavljenom zahtjevu za pravno zastupanje. Nadalje, pružatelj pravne pomoći dužan je radi isplate troškova dostaviti dokaze nadležnoj PU/PP o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao. Ministarstvo unutarnjih poslova je dužno u skladu s člancima 96. i 97. ZUP-a odlučiti o navedenom trošku. Slijedom navedenog, a imajući na umu gore navedene odredbe te njihovo cjelovito tumačenje Sud smatra kako nije imao procesnu mogućnost odlučiti o postavljenom zahtjevu niti bi navedeno odlučivanje bilo svrhovito u smislu konačnog rješenja ove pravne stvari.

Osijek, 3. kolovoza 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku