Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-543/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Gordani Hrastić, u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave 13. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženice, na ročištu za objavu i uručenje presude, 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212001149 (kreditna partija: 7103981428) zaključen 9.01.2008. između tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17 dana 25.01.2008. pod brojem:

OV-1672/08, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN. 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, zaključen između tužitelja i tuženika dana 23.12.2015. potvrđen kod javnog bilježnika

dana

pod posl.brojem:

_____, pa stoga predmetni ugovor i Dodatak ugovoru ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka,prema troškovniku,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tuženici Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima: tisuću eura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BC podnio je 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom dana 9. siječnja 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212001149, koji Ugovor je 25. siječnja 2008. solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz [adresa], pod brojem: OV-1672/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a koji Ugovor je unaprijed pripremila tuženica. Tužitelj dalje navodi da je kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom 23. prosinca 2015. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN. 102/2015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: Dodatak Ugovora o kreditu), koji Dodatak Ugovora o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ali da tuženica nije dostavila tužitelju dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo kod kojeg javnog bilježnika, kojeg datuma i pod kojim poslovnim brojem je Dodatak solemniziran, zbog čega tužitelj nije u mogućnosti u potpunosti specificirati tužbeni zahtjev, posljedično čemu traži da sud naloži tuženici dostavu predmetne dokumentacije, kako bi mogao specificirati tužbeni zahtjev u odnosu na podatke koji nedostaju.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je notorna činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda RH odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor) već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (među kojima je i tuženica), a kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženice, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženice nepoštene i time ništetne, jer je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno, a odluke donesene u kolektivnom sporu obvezuju ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač, da nije dopušteno niti ponovno utvrđivati ono što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu, o čemu da je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, te da je u pravomoćno okončanom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženica nepoštena stjecateljica.

1.2. Dalje se u tužbi navodi kako je iz Ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj posebno ističe da odredbe u Ugovoru o kreditu o kamati i kamatnoj stopi te valuti i valutnoj klauzuli predstavljaju bitan sastojak Ugovora o kreditu (cijenu i predmet), bez kojih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati. Posljedica navedenog je ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti, prema važećim propisima nacionalnog prava i prema pravu EU i odlukama Suda EU C-70/17 i C-655/20 i EU C-118/17 i C-260/18.

1.3. U odnosu na Dodatak Ugovora o kreditu tužitelj navodi da isti dijeli sudbinu Ugovora o kreditu, te da sklapanje istog nije zapreka da sud utvrdi ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, navodeći da samim time što je ništetan Ugovor o kreditu da je ništetan i Dodatak Ugovora o kreditu. S tim u vezi, navodi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu – Ugovor o kreditu nije postao valjan, budući da je isti od sklapanja ništetan, te da promjena valutne klauzule i kamatne stope u Dodatku Ugovora o kreditu nema retroaktivni učinak.

1.4. Navodi da prema odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. S tim u vezi ističe da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, pa kako obveza tužitelja u pogledu cijene - kamate po predmetnom ugovoru o kreditu nije odrediva, to je Ugovor o kreditu ništetan i po toj osnovi. Tvrdi da tuženica ne može uređivati odnose s korisnikom kredita suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a niti suprotno pravu EU, te da se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza tuženica nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, a što je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača.

1.5. Tužitelj navodi da ima pravni interes za podnošenje tužbe, kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi njegova prava i pravni interesi. Stoga, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetni Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu u cijelosti te potražuje naknadu parničnih troškova, sve kako je to navedeno u točki. I. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je u cijelosti osporila osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženica u odgovoru na žalbu ističe da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nadalje, navodi da je Dodatkom Ugovora o kreditu izvršena konverzija Ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15), da su ugovorne stranke sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izmijenile Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da je sklapanjem tog Dodatka položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga zaključuje da je Dodatkom Ugovora o kreditu promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, čime je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Kako je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, kao i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije i obavijestiti potrošače o istom, te potrošaču dostaviti izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., to tuženica tvrdi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženicom sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, zbog čega smatra tužbu tužitelja neosnovanu, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019.

2.2. Konačno, tuženica ističe da eventualna ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ne može povlačiti za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, budući da odredaba o cijeni i predmetu može opstati i bez valutne klauzule u CHF i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa, posljedično čemu predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3. Na pripremnom ročištu 11. studenog 2024. tužitelj je osporio sve navode tuženice iz odgovora na tužbu koji su suprotni njegovim navodima. Protivio se provođenju dokaza koje je tuženica predložila, a posebice mišljenju KPMG CROATIA d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015., obavijesti o izračunu konverzije i sličnim dokazima smatrajući ih nevjerodostojnima i pravno irelevantnim u ovom predmetu. Tuženica je navela da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda, nadodajući da solemnizacija Dodatku Ugovora o kreditu nije pretpostavka valjanosti istog.

4. U podnesku od 11. prosinca 2024. tužitelj se dodatno očitovao na odgovor na tužbu tuženice, ponavljajući navode iz tužbe da je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, od samog početka sklapanja, a s tim u vezi i Dodatak Ugovora o kreditu. Navodi da je tuženica unaprijed pripremila Ugovor o kreditu zbog čega smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe Zakona o obveznom odnosu o tumačenju spornih odredbi, te da Dodatak Ugovora o kreditu nema retroaktivni učinak. Opravdava svoj pravni interes za podnošenje tužbe, navodeći da u slučaju da se ne utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu ne bi mogao ishoditi od tuženice povrat preplaćenih novčanih iznosa koje je platio tuženici temeljem ništetnog Ugovora o kreditu.

5. Tuženica se u podnesku od 8. siječnja 2025. usprotivila svim navodima tužitelja u odnosu na konverziju, ističući da je isključivo odluka tužitelja da s tuženicom sklopi Dodatak Ugovora o kreditu.

6. Na ročištu 13. srpnja 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i istaknutih dokaznih prijedloga, navodeći da tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu. Tužitelj je na upit raspravnog suca da li želi postaviti eventualni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, odgovorio negativno, te je naveo da ostaje samo i jedino kod tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu. Naveo je da se kod istog suda vodi postupak pod poslovnim brojem P-1140/2019 povodom tužbe tužitelja protiv tuženice, radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu, te da zbog toga nije u mogućnosti u ovom postupku postaviti eventualni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, jer bi isto značilo da eventualnim tužbenim zahtjevom predlaže provođenje istovrsnog tužbenog zahtjeva koji se vodi pod poslovnim brojem P- 1140/2019. Unatoč tome što je raspravni sudac objasnio punomoćnici tužitelja da se u tom slučaju ne bi radilo o istovrsnom postupku, budući da tužitelj u postupku koji se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem P-1140/2019 zahtjeva samo isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, tužitelj je ostao kod svojeg pravnog stajališta, fokusirajući se na ročištu isključivo na činjenicu da li je Dodatak Ugovora o kreditu solemniziran ili ne, te posljedično tome tražeći podatke od tuženice u vezi solemnizacije istog, kako bi uredio tužbeni zahtjev u odnosu na podatke koji nedostaju u istom.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, odnosno u Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa) i u Dodatak Ugovoru o kreditu (list 16-21 spisa), te u spis ovog suda poslovni broj 1140/2019. Ostale dokaze sud nije provodio iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu, kraj činjenice da se pred istim sudom već vodi parnični postupak povodom tužbe tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

7.1. Posljedično tome, raspravnim rješenjem od 13. srpnja 2026. sud je odbio prijedlog tužitelja kojim je tražio da se tuženica izjasni da li je Dodatak Ugovora o kreditu solemniziran po javnom bilježniku i da od tuženice zatraži dostavu istog. Isto tako, odbijen je prijedlog tužitelja da mu se dodijeli dodatni rok za odgovor na tužbu nakon što bi tuženica eventualno dostavila traženu dokumentaciju u vezi solemnizacije Dodatka Ugovora o kreditu, iz razloga što se tužitelj na pripremnom ročištu 11. studenog 2024. i u podnesku od 11. prosinca 2024. očitovao na odgovor tuženice na tužbu. Odbijen je i prijedlog da se tužitelj sasluša, kao i prijedlog za spajanjem ovosudnog spisa poslovni broj P-1140/2019 i ovog spisa, obzirom tužitelj u tom postupku potražuje preplaćene iznose s osnova ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice i valutna klauzula u CHF, te će u slučaju pozitivnog rezultata tog postupka tužitelj ostvariti svrhu koju želi postići. Naime, tužitelj je imao mogućnosti u postupku P-1140/2019 zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, ali kako isto nije zahtijevao, sud će u tom postupku prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu o istom odlučiti kao o prethodnom pitanju.

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

8.1. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-1140/2019 sud je utvrdio da je tužitelj 12. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 116.106,46 kn s osnove preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi kojima je u Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Na ročištu održanom 17. siječnja 2024. saslušan je tužitelj koji je naveo da je predmetni kredit uzeo radi izgradnje stambene kuće i da je isti u cijelosti otplatio. Raspravnim rješenjem od 17. siječnja 2024. u tom predmetu je određeno knjigovodstveno financijsko vještačenje i nakon toga u tom predmetu nije poduzeta daljnja postupovna radnja.

9. Predmet spora je, kako je ranije navedeno, utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu, koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja predstavlja cijenu) te o valutnoj klauzuli (predmet ugovora) kao bitnih sastojaka ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne može opstati, dok Dodatak Ugovora o kreditu prema stajalištu tužitelja prati sudbinu osnovnog Ugovora o kreditu, posljedično čemu tužitelj tvrdi da je i Dodatak Ugovoru o kreditu u cijelosti ništetan.

10. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg se banka tužitelju obvezala staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 231.000,00 CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu), pri čemu je ugovorena redovna kamata po kamatnoj stopi od 5,15 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), te je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF.

11. Sporno je, u bitnome, da li je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, te da li su Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu u cijelosti ništetni zbog odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora i valutna klauzula u CHF.

12. Što se tiče prigovora tuženice da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača valja reći da je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/07) koji se je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, kao fizička osoba, uz namjenu za izgradnju kuće, bez napomene da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao u nekom drugom svojstvu, time da je Ugovor o kreditu tužitelj vlastoručno potpisao. Stoga navedeno ne upućuje da bi se radilo o kreditu koji se odobrava za financiranje obavljanja poslovne djelatnosti. Također, u Dodatku Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita navodi se da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Dakle, iz Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da se radi o ugovoru reguliranom Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji u čl. 2. definira potrošača kao fizičku osobu koja u transakcijama obuhvaćenim tim zakonom djeluje izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Obzirom na izneseno, teret dokaza da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača je na tuženici, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da tužitelj Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu nije sklopio kao potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tuženica tijekom postupka nije niti tvrdila da tužitelj novčana sredstva iz Ugovora o kreditu nije iskoristio u privatne svrhe, niti je tvrdio da se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužitelju odobren kredit u smislu da bi kredit bio iskorišten u svrhu koja je namijenjena zanimanju tužitelja i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako nije tvrdila, niti pak je predložila bilo kakve dokaze kako bi sud utvrdio da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio u neku drugu namjenu različitu od one koja je predviđena Ugovorom o kreditu, time da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje kreditor, dakle, tuženica. Prema tome, kako se prigovor tuženice koji se odnosi na to da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, svodi na paušalno i neargumentirano osporavanje tužitelju svojstva potrošača, to isti. ovaj sud nije našao osnovanim.

13. Budući da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženice, presudu kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu, u dijelu kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.3. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženica, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.5. Iz naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost samo pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu i to, kako je rečeno, odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije utvrđena ništetnost takvih ugovora u cijelosti, kako to tužbenim zahtjevom traži tužitelj u ovom postupku.

14. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu zbog ništetnosti njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF, valja navesti da je takav tužbeni zahtjev protivan odredbi čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07.; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a kojom je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, kao i odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05.; dalje u tekstu: ZOO) koji je također bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a kojom odredbom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji, prema utvrđenju suda, nije slučaj. To osobito stoga što pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odredbe ugovora o kreditima kojom se banka obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara određenoj protuvrijednosti CHF po ugovorenom tečaju CHF na dan plasmana, nije utvrđena ništetnom, a niti tužitelj tvrdi da bi odredba kojom je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 231.000,00 CHF bila ništetna, bilo u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, bilo u smislu čl. 322. ZOO kojim je propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Naime, ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 2021. ZOO, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,15% godišnje, koja se, kao bitan element ugovora o kreditu primjenjuje i u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te će kao takva i dalje egzistirati, a bila je poznata i visina (ugovorenog) tečaja odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 231.000,00 CHF koja je isplaćena tužitelju.

16.1. Nadalje, odredbom čl. 22. ZOO dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Pravomoćnim presudama donesenim po kolektivnoj tužbi, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, ocijenjena je ništetnom. No, unatoč utvrđenoj ništetnosti takve odredbe, i dalje u pojedinačnim ugovorima egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog je korisnik kredita dužan vratiti.

16.2. Dakle, valutna klauzula (čl. 22. st. 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora Hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Dakako, ako se pretpostavi da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nesrazmjeran dobitak.

16.3. Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (čl. 324. ZOO).

17. Utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema učinak nemogućnost opstanka tih ugovora o kreditu, jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme kada su sklopljeni ugovori s problematičnim odredbama, kao i u vrijeme kada su te odredbe utvrđene ništetnim, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske (stabilnost tečaja Hrvatske kune) upravo transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstra dobitak na teret druge ugovorne strane.

18. Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama čl. 324. st. 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je, kao što je obrazloženo, valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa Hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnim ugovorima.

19. Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekim sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

20. Nadalje, tužitelju valja ukazati da se eventualna ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, kao što je valjana i odredba o kunskoj protuvrijednosti isplaćenog iznosa kredita, a eventualna ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ukoliko će ista biti utvrđena kao prethodno pitanje u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-1140/2019, bit će utvrđena upravo zbog toga da bi Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč eventualnoj ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može opstati sukladno ranije citiranim odredbama iz čl. 102. st. 2. ZZP/07, čl. 21. i 22. u vezi čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO.

21. Gore izneseno stajalište ovog suda nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (EC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207), time da je sud dužan tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

22. S tim u vezi, ni u ovom postupku nisu prihvatljivi navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU kojom je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

23. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

24. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, sud smatra da je u slučaju utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg je ovaj sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu kao posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

25. Protivno tvrdnji tužitelja, sud smatra da je navedeno pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75,). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

26. Prema ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja udovoljeno je ciljevima Direktive 93/13, budući da je tužitelj decidirano naveo da u ovom postupku ne želi postaviti eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF (u vezi s posljedicama ništetnosti stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, ali to nije predmet ovog postupka). Time bi na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, bila uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža prema pravomoćnoj odluci iz kolektivnog spora, bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

27. Naime, imajući na umu činjenicu uspostavljanja ravnoteže između prava i interesa ugovornih strana, eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje Ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a posljedično tome i Dodatka Ugovora o kreditu, bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je Ugovor o kreditu ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je u vezi s djelomičnom ništetnošću utvrđenoj zbog nepoštenosti spomenutih odredbi tužitelj zaključio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu.

28. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Z, E: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

29. Pri naprijed navedenoj ocjeni, sud ima u vidu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

30. Treba imati na umu i da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., B i P, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

31. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZZP i ZOO, to su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe navedenih Zakona.

32. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim upravo stoga što se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora.

33. S tim u vezi valja navesti da je o pitanju ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu koji sadrži nepoštene odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF već odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025.

34. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd-2842/2024-2 od 10. srpnja 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv predmetne drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

"Da li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi govora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valuta te djelomično cijene odnosno kamata, može opstati odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu?“.

35. Odgovarajući na navedeno pravno pitanje u obrazloženju presude poslovni broj: Rev-1527/2024-2 od 8. travnja 2025., Vrhovni sud Republike Hrvatske ustrajao je u pravnom shvaćanju koje je izrazio u presudi broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. koje glasi:

„Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ona nije postojala i kada je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“

36. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd-3022/2024-2 od 27. studenoga 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

"Može li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valuta te djelomično cijene odnosno kamata, opstati odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu?".

37. Odgovarajući na navedeno pravno pitanje u Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio je u presudi broj Rev-496/2025-2 od 30. rujna 2025., na način koji glasi:

„Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kada je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ona nije postojala i kada je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane.“

38. Prema tome, eventualna ništetnost odredbi Ugovora o kredita na koji ukazuje tužitelj, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

39. Nadalje, pozivanje tužitelja na primjenu čl. 270. st. 1. ZOO da je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, neosnovano je, a to iz razloga što Ugovor o kreditu može opstati i bez spornih odredbi na koje ukazuje tužitelj, a koje su u postupku povodom kolektivne tužbe utvrđene ništetnima, a isto, prema stajalištu ovoga suda znači da činidba nije niti nemoguća, niti nedopuštena, niti neodređena niti neodrediva. Ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, valjana je i ugovorna odredba o kunskom iznosu isplate kredita, ugovor i bez odredbe o valutnoj klauzuli vrijedi, pa se ne može zaključiti da bi činidba bila nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

40. Zaključno, sud utvrđuje da Ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP. Kako sud nije utvrdio ništetnim Ugovor o kreditu, posljedično tome je utvrđeno da nije ništetan niti Dodatak Ugovora o kreditu, a koju ništetnost tužitelj nalazi u tome što isti prati sudbinu glavnog ugovora – Ugovora o kreditu.

41. Slijedom iznesenog, sud je odlučio kao pod toč. I. izreke ove presude, time da je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova, obzirom da tužitelj nije uspio u ovom parničnom postupku, pa mu ne pripada niti pravo na naknadu troškova.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud je odlučujući o trošku primijenio i odredbu čl. 155. st. 1. ZPP prema kojoj će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23. i 107/25.; dalje u tekstu: Tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora tuženici pripada inicijalna nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1.), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2,00 EUR. Također, sukladno Tbr. 46. Tarife, na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima.

43. Tuženiku je stoga valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 11. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife i na ročištu 13. srpnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. siječnja 2025., odnosno ukupni trošak u iznosu od 1.000,00 EUR.

44. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.

U Varaždinu, 3. kolovoza 2026.

Sutkinja

Gordana Hrastić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine, broj: 67/18. i 21/22.). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić iz Čakovca

2. Tuženici po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Metelko,

Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba