REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3241/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika FH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika - protutužitelja DH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Tin Matić & Partneri d.o.o., Zagreb, Vlaška ulica 95, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika -protutužitelja protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-333/2024-50 od 14. travnja 2026., 3. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-333/2024-50 od 14. travnja 2026. u točki I. izreke i predmet u navedenom dijelu vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Splitu je rješenjem poslovni broj P-333/2024-50 od 14. travnja 2026. u točki I. izreke odbio prigovor tuženika-protutužitelja i potvrdio rješenje poslovnog broja P-333/2024-45 od 19. ožujka 2026. u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju platiti pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 551,24 EUR. Pod točkom II. izreke prihvaćen je prigovor tuženika-protutužitelja i ukinuto rješenje poslovni broj P-333/2024-45 od 19. ožujka 2026. u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju platiti pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 112,37 EUR.

2. Rješenje je sud donio primjenom čl. 14. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj: 118/18 i 51/2; dalje: ZSP), čl. 24. st. 1. i 2. ZSP-a, čl. 26. st. 1. ZSP-a, čl. 29. st. 2. ZSP-a, Tbr. 3.1. u vezi s Tbr. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba).

3. Protiv točke I. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga jer isto nema razloge o odlučnim činjenicama, odnosno, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i sud nije primijenio pravilno mjerodavno pravo. Tuženik ne spori da je izjavio žalbu protiv dijela presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu i protiv presude u dijelu kojom je odlučeno o protutužbi. Tuženik nadalje, osporava da bi vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojom je odlučeno u žalbi, bila 5.000,00 EUR, a kako se to navodi u točki 9. obrazloženja pobijanog rješenja. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev, tužiteljica je odbijena u dijelovima pod točkama II., III., i IV. izreke presude. Kako je vrijednost predmeta spora po tužbi bila određena povodom prigovora tuženika - rješenjem naslovnog suda od 13. siječnja 2026. u iznosu od 10.000,00 EUR, razvidno je kako je u odnosu na tužbeni zahtjev tuženik uspio u većem omjeru negoli tužiteljica. Nije jasno na koji način je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora određenu po tužbi dijelio sa dva. U obrazloženju sud ne navodi smatra li da se tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi zbog čega se rješenje ne može ispitati jer nije jasno smatra li sud da se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva ili prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Budući da je tužiteljica postavila četiri tužbena zahtjeva, u kojima je u tri odbijena, a u odnosu na točku I. izreke presude je tuženik podnio žalbu. Pogrešnom primjenom Tar. br. 3. koj im se uvećava osnovica za žalbu za 100%, tuženik se neosnovano i arbitrarno de facto kažnjava, budući da nije platio pristojbu u trenutku podnošenja žalbe u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, a koja polovica je u cijelosti bila pogrešno obračunata budući da je prilikom podnošenja žalbe informacijski sustav / sud, pogrešno naveo pristojbenu osnovicu u visini od 1.000.000,00 EUR. Zbog postupka suda tuženiku je onemogućeno koristiti pravo iz čl. 7. st. 1. ZSP -a. Tuženik ne može snositi odgovornost za propuste nastale prilikom obračunavanja pristojbene osnovice za žalbu protiv presude, a koji propusti su nastali u tome što prilikom podnošenja žalbe informacijski sustav nije uzeo u obzir da je vrijednost predmeta spora (po tužbi) naknadno promijenjena, te je iznosila 10.000,00 EUR, a ne 1.000.000.00 EUR. Sud ne daje tuženiku zakonsko obrazloženje na koji način je obračunao da tuženik treba platiti pristojbu za žalbu protiv protutužbe u visini od 358,34 EUR. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud ukine rješenje u pobijanom dijelu te postupak vratiti na ponovni postupak, a podredno preinačiti isti na način da se visina sudske pristojbe pravilno odredi i tuženiku za plaćanje takve zakonite pristojbe odredi rok.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ispitavši prvostupanjsko rješenje na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da ono nije pravilno i zakonito.

6. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je:

- tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.000.000,00 EUR. Sud je rješenjem poslovnog broja P-333/2024-35 od 13. siječnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora za tužbu u iznosu od 10.000,00 EUR,

- vrijednost predmeta spora u protutužbi navedena je u iznosu od 13.272,01 EUR,

- prvostupanjski sud 4. ožujka 2026. donio presudu poslovni broj P-333/2024-39.

6.1. Presudom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu (tužbom su obuhvaćena četiri tužbena zahtjeva, a prve četiri točke izreke odnose se na odluku o tužbenim zahtjevima, dok je točkom V. odlučeno o protutužbenom zahtjevu , a točkom VI. o trošku postupka).

Protiv naprijed navedene presude tuženik je podnio žalbu 17. ožujka 2026. Žalbu je izjavio protiv odluke sadržane u točki I., V. i VI. izreke presude (dakle protiv dijela presude kojom je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva i protiv presude kojom je odlučeno o protutužbi i trošku postupka).

7. Sud je rješenjem poslovnog broja P-333/2024-45 od 19. ožujka 2026. naložio tuženiku da u roku od 8 dana od primitka rješenja plati sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 663,61 EUR.

8. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio prigovor u kojem je izjavio kako je u trenutku podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora bila naznačena od strane tužitelja u visini od 1.000.000,00 EUR. Međutim, prvostupanjski je sud rješenjem od 13. siječnja 2026. povodom prigovora tuženika, utvrdio vrijednost predmeta spora po tužbi u iznosu od 10.000,00 EUR. Stoga smatra da pristojba nije odmjerena u skladu s odredbama Tarife (Tbr. 3.).

9. Pobijanim rješenjem odlučeno je o prigovoru tuženika a iz obrazloženja rješenja proizlazi da sud smatra kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojom je odlučeno u tužbi iznosi 5.000,00 EUR te da je tuženik dužan sukladno Tbr. 3.1. u vezi s Tbr. 1. Tarife platiti sudsku pristojbu za žalbu protiv presude kojom je odlučeno o tužbi u iznosu od 192,90 EUR te pristojbu za žalbu protiv dijela presude kojom je odlučeno o protutužbi u iznosu od 358,34 EUR.

10. Članak 16. st. 1. ZSP-a propisuje da se vrijednost predmeta spora kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika (bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne) određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

11. Pristojba za pravni lijek kojim se odluka pobija samo u jednom dijelu plaća se prema vrijednosti pobijanog dijela (čl. 24. st. 2. ZSP-a).

12. Osnovan je žalbeni navod tuženika kako iz obrazloženja pobijanog dijela rješenja nije jasno zbog čega je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora po tužbi dijelio sa dva, budući je tužitelj postavio četiri tužbena zahtjeva od kojih je u odnosu na tri odbijen.

13. Osnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na arbitrarnost pobijanog rješenja. Naime pobijano rješenje ne sadrži valjano obrazloženje s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojima utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti prigovora tuženika protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno o visini pobijanog dijela tužbenog zahtjeva te na temelju koje odredbe Tarife je određena visina sudske pristojbe za protutužbu.

14. Nedavanjem obrazloženja i izbjegavanjem konkretnog i razumljivog izjašnjenja o odlučnim činjenicama i shvaćanja o primjeni prava onemogućena je provjera ispravnosti razloga rješenja, pa se takva sudska odluka smatra arbitrarnom, što je nespojivo s načelom vladavine prava i dobrim radom pravosuđa (u tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske, primjerice u odluci broj U-III-2097/2007). Stoga je, po ocijeni ovoga suda u pobijanom rješenju ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.ZPP-a.

15. Žalbene razloge o plaćanju sudske pristojbe u polovici dijela ovaj sud ne može razmatrati jer navedene razloge tuženik nije isticao u prigovoru pa se o njima prvostupanjski sud nije niti mogao očitovati u pobijanom rješenju.

16. Slijedom navedenog, žalbu tuženika je valjalo prihvatiti i pobijani dio rješenja ukinutu i predmet u navedenom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 380. t. 3. ZPP-a).

17. Prvostupanjski sud će uvažavajući upute iz ovoga rješenja, o tuženikovom prigovoru donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku koju će obrazložiti u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Zagreb, 3. kolovoza 2026.

Sudac

Nevenka Baran