REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-780/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1361/2025-10 od 27. veljače 2026., u sjednici održanoj 31. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama pa se ta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1361/2025-10 od 27. veljače 2026. potvrđuje u točkama I. i II. izreke u cijelosti.

II. Tuženikova se žalba djelomično prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude pa se ta odluka potvrđuje za iznos od 816,37 eura sa zateznim kamatama od 27. veljače 2026. do isplate po stopi kako je to određeno u prvostupanjskoj presudi a u preostalom se dijelu – za iznos od 263,27 eura sa zateznim kamatama – odbija tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja utvrđena ništetnom odredba iz članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103709363 od 26. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,90% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora", o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke odlučeno o kondemnatornom zahtjevu tužitelja pa je tuženiku naloženo isplatiti mu iznos od 806,18 eura sa zateznim kamatama od 1. studenog 2007. do isplate i sve u roku od 15 dana, a u točki je III. izreke odlučeno o troškovima postupka pa tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 1.079,64 eura sa zateznim kamatama od 27. veljače 2026. do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka, pobija tuženik, zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi o ulaznoj naknadi s obzirom na to da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi te da tužitelj kao potrošač nije morao biti upoznat koji se točno troškovi podmiruju ulaznom naknadom, kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud jer nije uzeo u obzir mjerodavne odredbe članaka 96. stavka 1. i 98. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Također smatra kako ti troškovi načelno ne uzrokuju štetu potrošačima pa tako ni znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. I dalje smatra osnovanim prigovor zastare i prigovor o početku tijeka zateznih kamata koje ne mogu teći od dana stjecanja, dakle još od 2007. godine a tužba je podnesena tek 2025. Posebno pobija odluku o zateznim kamatama pozivajući se i na to da je u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. godine nisu tekle zatezne kamate u smislu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020).

2.1. Posebno pobija odluku o troškovima postupka i u vezi s tim rješenje kojim je sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura kako je to tužitelj naznačio u tužbi, pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je jasno zauzeto shvaćanje kako se deklaratorni zahtjev koji je istaknut u službeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanost tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U pogledu troškova postupka smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbe članka 154. ZPP zato što je trebalo odbiti tužbeni zahtjev te dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbene zahtjeve u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 365,59 eura.

2.2. Tužitelj, kojemu je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.

3. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

4. Predmet je spora najprije zahtjev tužitelja VR protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržane u točki 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103709363 od 26. listopada 2007. između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 0,90% od iznosa kredita, prije korištenja kredita a minimalno 200,00 kuna (dalje: Ugovor o kreditu).

4.1. Tužitelj je potom postavio i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 806,18 eura koji je tuženik naplatio kao naknadu za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) sa zateznim kamatama od 1. studenog 2007. do isplate.

5. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

5.1. S obzirom na to da je nesporno koliko je tuženik naplatio po osnovi te naknade (806,18 eura) i to prije korištenja kredita (1. studenog 2007.) prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos za zateznim kamatama od 1. studenog do isplate.

5.2. Troškove je postupka prvostupanjski sud obračunao prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura koju je tužitelj naznačio u tužbi a nakon tuženikova prigovora sud odredio rješenjem na pripremnom ročištu 12. rujna 2025.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

7. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. U pogledu odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj i tuženik 26. listopada 2007. sklopili Ugovor o stambenom kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 154.184,12 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja za kupnju stana u izgradnji na rok otplate od 300 mjeseci (25 godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 10.) sadrži odredbu o plaćanju naknade od 0,90% od iznosa kredita prije korištenja kredita odnosno minimalno 200,00 kuna.

9.1. Nije stoga sporno ni da naknada iznosi 806,18 eura (6.074,19 kuna) i da je naplaćena 31. listopada 2007.

10. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva.

10.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 96. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (26. listopada 2007.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07.

10.2. Ovdje treba napomenuti kako tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu niti je priložio bilo kakve isprave iz kojih bi se moglo utvrditi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj dao informirani pristanak.

11. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa samim time i ništetnom.

11.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

12. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (0,90% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 99. ZZP/07).

13. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 96. stavku 1. ZZP/07, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

14. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 806,18 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

15. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata a u vezi s tim i o nesavjesnosti tuženika koja je s obzirom na sve okolnosti konkretnog i brojnih sličnih slučajeva očita jer je tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana kriv za ništetnost ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja po osnovi ništetnosti odredbe koja djeluje ex tunc.

15.1. Neosnovano je i tuženikovo pozivanje na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/2020.) i Odluke o produživanju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020.) jer su se navedeni Zakon i Odluka odnosili samo na ovršne i stečajne postupke pa u ovom slučaju nije moglo biti zastoja tijeka zateznih kamata u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. kako to pogrešno smatra tuženik.

16. Tuženik neosnovano i dalje tvrdi da je nastupila zastara, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05) pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja, tako da nije nastupila zastara koja i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Broj: Su-IV-47/2020-2) počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

18. Žalba je međutim djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka iz razloga što je prvostupanjski sud, rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 12. rujna 2025., pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura jer deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% od iznosa kredita sadržane u točki 10. Ugovora o kreditu istaknut uz zahtjev za činidbu (isplatu) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.

18.1. U ovom slučaju stoga vrijednost predmeta spora čini samo novčani zahtjev za isplatu u iznosu od 806,18 eura što znači da puna nagrada odvjetniku za svaku radnju iznosi 75 bodova (prema Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine br. 138/2023.).

18.2. Tužitelju pripadaju troškovi nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe i jednog podneska (od 28. travnja 2025.) te zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu po 75 bodova što ukupno iznosi 300,00 bodova a prema vrijednosti boda od 2,00 eura i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% ukupna nagrada odvjetniku iznosi 750,00 eura kojem iznosu treba pribrojiti i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura (koliko je tužitelj platio) i 39,82 eura na presudu pa ukupni tužiteljevi troškovi, obračunati prema mjerodavnoj vrijednosti predmeta spora od 806,18 eura iznose 816,37 eura.

18.3. Tuženikovu je žalbu stoga valjalo djelomično prihvatiti protiv odluke o troškovima postupka pa odbiti tužiteljev zahtjev za iznos od 263,27 eura a u preostalom dijelu – za iznos od 816,37 eura - potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.

19. Radi se o djelomičnom žalbenom uspjehu samo protiv odluke o troškovima postupka kao sporednom traženju (članak 35. ZPP) pa tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbe.

20. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić