REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-210/2026-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, koju zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj: Pn-141/2022-58 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj: Pn-141/2022-58 od 21. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da plati tužiteljici iznos od 4.812,58 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2022. pa do isplate po stopi koja je precizirana u toj točki izreke, u roku od 15 dana. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 153,80 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom u toj točki izreke. U točki III. naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.695,08 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u točki IV. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Žalbom koja je pravodobna i dopuštena tu presudu u točki I., II. i IV. izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga. Ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Osporava dinamiku nastanka štetnog događaja. Navodi kako se ne može iz obrazloženja pobijane presude ispitati ocjena pravične novčane naknade jer da je ona u suprotnosti s provedenim medicinskim vještačenjem i važećim Orijentacijskim kriterijima. Predlaže da se donese dopunska presuda obzirom da je sud propustio odlučiti o protivljenju tuženika za djelomičnim povlačenjem tužbe, a s tim u svezi da je izostala pravilna i zakonita odluka o parničnom trošku. Pobija odluku o troškovima postupka jer je primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja se ne može primijeniti na konkretan slučaj. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti a podredno da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova postupka uključujući i ovog žalbenog.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koja joj je nastala 7. rujna 2021. u Zagrebu, kada je stradala kao putnica u autobusu ZET i to prilikom silaska iz autobusa na autobusnom ugibalištu, jer autobus je krenuo baš u trenutku njena izlaska uslijed čega je pala i povrijedila se.

7. Tuženik kao osiguratelj vozila u vlasništvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. učinio je spornim osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tvrdeći da nije došlo do prometne nezgode kako tužiteljica tvrdi, a za koju bi bio odgovaran njegov osiguranik, odnosno osporava dinamiku nastanka prometne nezgode kako ju je tužiteljica opisala. Osporava postojanje uzročnoposljedične veze između štetnog događaja i ozljeda koje je tužiteljica zadobila.

8. Među strankama je nesporno da je tužiteljici pružena tuđa pomoć i njega od strane njezinih ukućana te da sat te pomoći i njege iznosi 3,32 eura.

9. Sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju jer da je njegov osiguranik isključivo odgovoran za nastanak te prometne nezgode, budući je tužiteljica stradala kao putnica autobusa, da su autobus u pokretu i vrata autobusa opasne stvari, da je vozač autobusa trebao postupati s posebnom i povećanom pažnjom prilikom vožnje, te da tuženik nije naveo razlog zbog kojeg bi bio oslobođen od odgovornosti, pa i djelomično. Ta svoja utvrđenja sud prvog stupnja temeljio je na iskazu tužiteljice isvjedoka ŠB (vozača koji je tada upravljao predmetnim autobusom), na nalazima i mišljenjima vještaka prometne i sudskomedicinske struke te na zapisniku postaje Prometne policije Zagreb.

10. Ocjena je i ovoga suda da je na temelju navedenih dokaza osnovano utvrđeno da je za štetu koju tužiteljica trpi iz predmetnog štetnog događaja isključivo odgovoran osiguranik tuženika. Tuženik nije učinio spornim da se tužiteljica kao putnica vozila predmetnim autobusom, te nije valjano osporio da je do nezgode došlo prilikom njenog izlaska iz autobusa na autobusnom stajalištu, da je do nezgode došlo jer vozač tog autobusa nije provjerio da li su svi putnici, koji su iz autobusa imali namjeru izaći, tu radnju sigurno obavili i da li može nastaviti s vožnjom a da pri tome nikoga ne ugrozi.

11. Vozač autobusa je profesionalac koji treba poduzeti veći stupanj pažnje prilikom zatvaranja vrata autobusa, sigurnog izlaska putnika i sigurnog nastavka vožnje nakon ukrcaja i iskrcaja putnika.

12. Iz provedenih dokaza pravilno je utvrđeno da je tužiteljica ozlijeđena prilikom izlaska iz autobusa. Tuženik niti jednim dokazom nije dokazao da je do nezgode došlo krivnjom tužiteljice ili njenom nepažnjom.

12.1. Da vozač nije primijenio dovoljnu pažnju prilikom nastavka vožnje ukazuje činjenica da mu je na pad tužiteljice ukazao netko iz tog autobusa i da je tek tada vozač uočio tužiteljicu kako leži na podu uz autobus, iza srednjih vrata a kod zadnjih kotača.

13. Tužiteljica je osoba koja je u vrijeme štetnog događaja imala 75 godina te je logično za očekivati da radnje izlaska iz autobusa sporije obavlja.

14. Vozač autobusa trebao je i mogao znati da prevozi putnike različite dobi i da svi nemaju mogućnost brzog izlaska iz autobusa. Stoga je trebao primijeniti veće mjere opreza.

15. Osim toga u medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu koja je nastala na dan štetnog događaja navedeno je, očito po navodima tužiteljice, da je do nezgode došlo prilikom izlaska iz autobusa, nakon što je vozač prerano krenuo te ju je povukao vratima autobusa.

16. Premda odredbi čl. 697. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO) prijevoznik odgovara za sigurnost putnika od početka do završetka prijevoza, uključujući vrijeme ulaženja i izlaženja iz vozila, kako u slučaju naplatnog, tako i u slučaju besplatnog prijevoza, te je dužan naknaditi imovinsku i neimovinsku štetu koja nastaje oštećenjem zdravlja, ozljedom ili smrću putnika, osim ako je prouzročena radnjom putnika ili stranim uzrokom koji se nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

16.1. Prema odredbi čl. 1063. ZOO koja uređuje "pretpostavku uzročnosti" i na konkretan slučaj se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st.1. toga Zakona "šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete" – i za tu štetu odgovara (u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a) vlasnik te opasne stvari, dok se prema odredbama čl. 1067. st.1. i 2. ZOO-a vlasnik opasne stvari, a u ovome je slučaju opasna stvar (u smislu odredbe čl. 1063. ZOO) motorno vozilo (autobus) u pokretu, oslobađa odgovornosti ako dokaze (st.1.) "da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti", (odnosno st.2) "da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti", time da se (st.3.) može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

16.2. Tuženik koji odgovara za svog osiguranika nije dokazao postojanje niti jednog od navedenih uvjeti iz odredbe čl. 497. st.1. i čl. 1067. st.1. i 2. ZOO-a koji bi ga i djelomično eskulpirali od odgovornosti za štetu nastalu u predmetnom štetnom događaju.

17. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio osiguranika tuženika odgovornim za štetu nastalu iz predmetnog štetnog događaja, kada je utvrdio postojanje sve opće pretpostavke za njegovu odgovornost za štetu koju tužiteljica trpi i utužuje.

18. Odlučujući o visini naknade za tu štetu sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 1100. ZOO-a prema kojoj u slučaju povrede prava služnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad je nema. Prema st. 2. te odredbe pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, sinu kojemu služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

19. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe kao i utvrđenja suda prvog stupnja, pravilnost kojih tuženik nije doveo u sumnju, ocjena je ovoga suda da je pravilno utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na visinu neimovinske štete koju tužiteljica trpi iz tog štetnog događaja.

21. Prema nalazu i mišljenju sudsko - medicinskog vještaka utvrđeno je da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i ozljeda koje je tužiteljica zadobila. Kod toga nije relevantno da li je prilikom izlaska iz autobusa ona bila udarena vratima a što je moglo dovesti do njene destabilizacije i pada ili da li je njena ruka bila zahvaćena vratima te se ona jedno vrijeme mogla kretati uz autobus a nakon toga je pala, jer u oba slučaja postoji odgovornost tuženika.

22. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr.sc. Miljenka Franića (pisanog i usmenog) pravilno je utvrđeno da su tužiteljici zaostale posljedice u vidu bolova u desnoj ruci (nadlaktici, laktu i podlakticama), desnoj strani prsnog koša uz širenje prema desnom kuku, bolovi u desnoj nozi (natkoljenici, koljenu, potkoljenici) te bolovi u lijevoj šaci i ručnom zglobu, da joj se zdravstveno stanje stabiliziralo 15. prosinca 2021. te da joj nije zaostalo smanjenje životnih aktivnosti s ortopedsko-traumatološke strane.

22.1. Tužiteljica je u svezi predmetnog štetnog događaja trpjela strah koji je bio vrlo intenzivan i kratkotrajan, onaj sekundarni koji je proistekao iz tjelesnih ozljeda i njezinih posljedica. Tako je strah jačeg intenziteta trajao dva dana, onaj srednjeg intenziteta deset dana, a slabijeg intenziteta petnaest dana (sve kumulativno). Fizičke boli kod nje su bile prisutne tri dana i to jakog intenziteta, 15 dana srednje jakog intenziteta i 20 dana manjeg intenziteta, sve kumulativno. Ukoliko bi se bolovi i strah izrazili u povremenom trajanju tada bi strah jačeg intenziteta bio prisutan 6 dana, srednjeg intenziteta 30 dana i slabijeg intenziteta 45 dana. Bolovi jakog intenziteta bi tada trajali devet dana, srednje jakog intenziteta 45 dana, a manjeg intenziteta još narednih 60 dana, sve povremeno.

23. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, a primjenom odredbe čl. 19. st.1. i 2. u vezi s čl. 1100. st.1. i čl. 1046. ZOO-a utvrdio da bi tužiteljici pripadala naknada neimovinske štete u dosuđenom iznosu i to po kriteriju fizičkih boli 2.500,00 eura i po kriteriju straha 1.500,00 eura, pritom vodeći računa o dobi tužiteljice, nelagodnostima liječenju, jačini trajanju duševnih boli, cilju kojem služi ta naknada te o Orijentacijskim kriterijima izraženim po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji se primjenjuju na sve obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006.

23.1. Osnovano je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio imovinsku štetu koja se sastoji od naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 398,60 eura (koju stranke nisu osporile), naknade za troškove liječenja u iznosu od 351,47 eura i trošak prijevoza na liječenje prema priloženim računima u iznosu od 62,71 eur, a koju štetu tuženik nije valjano osporio.

24. Nije osnovana žalba tuženika u dijelu u kojem navodi da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o njegovom protivljenju za djelomično povlačenje tužbe koje je tužiteljica učinila podneskom od 1. siječnja 2024. obzirom je pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja o tome odlučeno na način da je odbijen prijedlog tuženika za donošenje dopunskog rješenja. Naime ovaj sud je rješenjem poslovnog broja Gž- 218/2026 od 30. srpnja 2026. potvrdio navedeno rješenje suda prvog stupnja ali iz razloga što se tuženik nije u roku od 15 dana od primitka obavijesti o povlačenju izjasnio o tome, zbog čega se ima smatrati da je pristao na povlačenje.

24.1. Stoga sud prvog stupnja nije bio dužan odlučiti o dijelu zahtjeva koji je povučen.

25. Tuženik je pobijao odluku o parničnom trošku ali po ocjeni ovog suda i u tom dijelu je sud prvog stupnja donio valjanu odluku.

26. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka nakon što je tužiteljica tijekom postupka konačno postavljenim zahtjevom smanjila tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog, konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovnog broja: Rev- 39/2025-2 od 5. ožujka 2025.).

26.1. Kako u ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva odnosno djelomično povlačenje tužbe nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po punomoćnicima odvjetnicima, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/22. i 138/2023. - dalje: Tarifa) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 4.966,47 eura je ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 6.458,47 eura, jer oba iznosa ulaze u isti razred Tarife prema Tbr. 7. (100 bodova).

27. Prvostupanjski je sud trošak postupak pravilno obračunao temeljem Tarife koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja presude i prema kojoj se, protivno žalbi tuženika, predmetni trošak zastupanja tužitelja trebao i obračunati. Neosnovano tuženik prigovora da je prvostupanjski sud pogrešno, retroaktivno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o troškovima, jer prema Tbr. 52. st.3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a što je bilo određeno i ranije važećom Tarifom ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2020.), odredbom Tbr. 48. st.3. Kako je predmetna odluka donesena 21. svibnja 2024. sud prvog stupnja je pravilno obračunao parnični trošak po važećoj Tarifi i vrijednosti boda od 2,00 eura pa se ne može raditi o retroaktivnom djelovanju.

28. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika u dijelu odluke o glavnoj stvari, onoj sadržanoj u točki I. presude suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st.1. ZPP-a, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku.

29. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka jer on nije uspio sa svojim pravnim lijekom (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. i 5. ZPP-a).

U Puli 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić