REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-1165/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB 84397956623, protiv tuženih 1. Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, i 2. EJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6586/2024-17 od 23. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d., presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6586/2024-17 od 23. ožujka 2026. preinačava se, na način da ista sada glasi:
„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženicima Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB: 52848403362 iz Zagreba, Slovenska ulica 24 i EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], solidarno isplatiti tužitelju iznos od 2.891,44 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“.“
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. i EJ, solidarno isplatiti tužitelju iznos od 2.891,44 eur s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Tvrdi da je sud usvajanjem zahtjeva tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se za odluku u sporu pokrenutom od strane tužitelja protiv tuženog Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d., kao društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio članu osiguranikove obitelji primjenjuje odredba članka 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, a što potvrđuje i recentna sudska praksa. Žalitelj citira sadržaj odredbe članka 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, te navodi da se razmjerni iznos mirovine sukladno odredbi članka 27. stavak 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa da je stoga u predmetu bilo potrebno utvrditi postoji li spomenuta razlika i je li sukladno tome tužitelju uopće i nastala šteta te iznos iste, koje sporne okolnosti tužitelj tijekom postupka nije dokazao odnosno nije dokazao da bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje članu obitelji njegova osiguranika bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu . U takvim okolnostima prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kao i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.
3. Sa žalbom tuženog Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
3.1. U svom odgovoru na žalbu tuženog Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. tužitelj se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje.
4. Žalba tuženog Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. je osnovana.
5. Predmet spora u ovoj fazi postupka, je regresni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da se tuženom Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d. naloži solidarno s tuženim EJ - koji predmetnu presudu nije pobijao, isplatiti mu iznos od 2.891,44 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve to na ime isplaćene obiteljske mirovine VJ, kćeri njegova osiguranika DJ, koji je stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 23. veljače 2021., a za koju je odgovoran vozač vozila registarske oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja].
5.1. Pritom, prema sadržaju žalbe tuženika, među strankama nije sporno da je u štetnom događaju od dana 23. veljače 2021. došlo do smrtnog stradavanja osiguranika tužitelja, za nastanak koje nezgode je odgovoran vozač osobnog vozila reg istarske oznake E koje je u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika – ovdje tuženi EJ, te da je tužitelj kćeri svog pok. osiguranika VJ s osnova obiteljske mirovine u razdoblju od 1. svibnja 2023. do 30. rujna 2023. isplatio ukupno iznos od 2.891,44 eur.
5.2. Među parničnim strankama i nadalje je sporno je, ima li tužitelj na temelju odredbe članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO) osnovano pravo zahtijevati od tuženika kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak štetnog događaja, isplatu predmetnog regresnog duga – isplatu onoga što je u utuženom razdoblju na ime obiteljske mirovine isplatio kćeri svog osiguranika odnosno stvarnu štetu u punom opsegu isplaćene mirovine, ili u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine a kako je to propisano odredbom članka 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023 - dalje: ZOOP) u odnosu na koji zakon tuženik tvrdi da se ima primijeniti u ovom slučaju.
6. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, sud prvoga stupnja ocjenom provedenih dokaza (članka 8. ZPP) zahtjev tužitelja prihvatio je kao osnovan , uz zaključak u osnovnom suda tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročno-posljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika, u iznosu koji predstavlja stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju, jer je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda, pa ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj. Dakle, sud u predmetnom slučaju otklanja primjenu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP odnosno izračun stvarne štete u okviru odgovornosti osiguranika društva za osiguranje i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te zaključuje da je tuženik dužan tužitelju stvarnu štetu koju trpi sve to sukladno relevantnim odredbama ZOMO. Pritom, sud visinu štete utvrđuje na temelju obračunskih lista tužitelja koje se odnose na sporno vremensko razdoblje.
7. Takva odluka suda prvoga stupnja nije pravilna niti zakonita, jer je sud zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa pogrešno postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan.
8. Nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer je pobijana presuda razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njega pravilnost i zakonitost.
9. Naime, suprotno pravnom stavu suda prvoga stupnja, po stavu ovoga suda drugoga stupnja na konkretni pravni odnos - za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene obiteljske mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate sporne mirovine, a ne odredbe ZOMO. Ovaj pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-444/2023-2 od 20. rujna 2023., ali i u drugim odlukama istoga suda, pa tako npr. poslovni broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev- 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.,
10. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).
10.1. Dakle, cijeneći sadržaj navedene zakonske odredbe proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženi Wiener osiguranja Vienna Insurance Group d.d.) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). U konkretnom slučaju ZOOP predstavlja lex specialis koji među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja, a ne ZOMO kako to pogrešno zaključuje sud.
10.2. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplata mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika u visini obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
10.3. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao (to zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni pokušao dokazati) postojanje takve razlike na isplatu koje bi u konkretnom slučaju eventualno imao pravo uz primjenu navedene odredbe članka 27. ZOOP (dokaz da je isplata u obračunatim iznosima doista izvršena nije dokaz o postojanju i visini razlike između isplaćene mirovine i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila isplaćena da je razlog isplate ozljeda na radu), žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu, presudu preinači sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP na način da se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
11. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Puli-Pola 31. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
