REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-865/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćn ici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-214/2025-14 od 25. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-214/2025-14 od 25. ožujka 2026.

II. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, ukida se u cijelosti presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-214/2025-14 od 25. ožujka 2026. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovano suđenje.

III. O troškovima žalbe tuženika odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je slijedeće:

„I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

iznos

od

7.474,26

EUR-a

(slovima: sedamtisućačetristosedamdesetčetiri EUR-a i dvadesetšest centi), s osnova više plaćenih iznosa s osnova ništetne valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. veljače 2017. godine do isplate, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 911,72 EUR-a (slovima: devetstojedanaest EUR-a i sedamdesetdva centa), s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. rujna 2015. godine do isplate, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.682,48 eura uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 25. 3. 2026. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 27.676,42 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“,

a riješeno je da se odbija kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženik u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 351. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da sud drugoga stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na rješenje kojim je odlučeno o istaknutom prigovorom mjesne nadležnosti suda prvoga stupnja, dok je osnovana u odnosu na presudu u cijelosti.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu razlike u anuitetima koje je više platio prilikom otplate kredita broj 148-50-3871938 koji je sklopio s tuženikom kao kreditorom, a sve zbog ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita (pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prethodno je pitanje u ovom predmetu) sa zateznim kamatama, a sve to nakon provedene konverzije.

5.1. Obzirom je tuženik pravovremeno istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, o kom prigovoru je sud odlučio predmetnim rješenjem, sporna je pravilnost i zakonitost toga rješenja.

6. Ispitujući pobijane odluke i postupak koji im je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer su pobijane odluke u dovoljnoj mjeri razumljive i nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost.

6.2. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku koji je prethodio donošenju predmetnih odluka povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost oružja tvrdeći da je prvostupanjski sud zanemario sve njegove navode i dokazne prijedloge, ne dajući za takvo postupanje nikakve razloge. To stoga što iz obrazloženja pobijane presude i rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja, dok je od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja JZ tuženik odustao na glavnoj raspravi održanoj 3. veljače 2026. Dodatno, valja navesti da tuženik u svojoj žalbi ne navodi o kojim dokaznim prijedlozima je riječ, a koje je sud „zanemario“.

6.3. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 190. ZPP na koju ukazuje tuženik, budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi članka 190. stavak 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno financijsko vještačenje. Pritom, sud je pravilno pošao od zaključka sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., sukladno kom u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odlučivanjem o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja (onom specificiranom nakon provedenog financijskog vještačenja - str. 185 spisa) dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja, pa žalbeni navodi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

7. Činjenice bitne za odluku sadržanu u predmetnom rješenju pravilno su i potpuno utvrđene, te je na tko utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo p ravilno primijenjeno, pa su se u tom dijelu stekli uvjeti za potvrđivanjem predmetnog rješenja.

7.1. Međutim, zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa, činjenično stanje u odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja, onom opisanom pobijanom presudom, nije potpuno utvrđeno, pa su se iz tih razloga stekli uvjeti za ukidanjem presude.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja za postupanjem u ovom predmetu.

8.1. Naime, nije sporno da je odredbom članka 13. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju spora u vezi s odredbama toga ugovora, nadležan je sud u mjestu sjedišta banke. Međutim, u situaciji kao što je predmetna, kada je sud utvrdio da je tužitelj kao potrošač protiv tuženika podnio tužbu radi ostvarivanja njegovih prava iz ugovora o kreditu, da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru sastavljenom na unaprijed formuliranom obrascu pa tužitelj kao stranka toga ugovora nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj - o čemu je iskazivao tužitelj (suprotno tuženik nije dokazao), sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna, jer je njome u znatnoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja, pa posljednično da je tužitelj osnovano imao pravo pokrenuti postupak pred prvostupanjskim sudom kao sudom mjesta svog prebivališta temeljem članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 5/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016. - ZPK).

8.2. Naime, prema članku 19.l stavku 1. ZPK koji uređuje nadležnost sudova u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Karlovcu nadležan je kao sud mjesta gdje tužitelj kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranom članku 19. stavku 1. ZPK.

8.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja proveo je test poštenosti sporne ugovorne odredbe, te je pravilno utvrdio da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava morao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag - što iziskuje i dodatno vrijeme, te povećane troškove punomoćnika odvjetnika. Takvim utvrđenjima sud je cijenio i sadržaj pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 5. studenog 2020,. iako se na njega nije izričito pozvao.

8.4. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti, da se članak 19.l stavak 1. ZPK koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu primjenjuje, jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu, a također on se primjenjuje na svaki spor koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošača.

8.5. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da se predmetna odredba članka 19.l stavka 1. ZPK odnosni na međunarodnu nadležnost, jer suprotno proizlazi iz članka 1. istoga Zakona kojim je jasno određeno da se tim zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditiranju.

8.6. Obzirom na navedeno, kako je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da se u predmetnom slučaju radi nepoštenoj ugovornoj odredbi o sudskoj nadležnosti (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03)) i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članku 87. stavku 1. tog Zakona i kako se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba članka 19.l stavka 1. ZPK, to je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, na koji način, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP. Stoga je temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

9. U odnosu na odluku o glavnoj stvari valja reći, da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 11. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu pod brojem 148-50-3871938 kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 112.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita.

9.1. Nesporno je također, da je osnovni ugovor konvertiran, odnosno da je dana 16. veljače 2016. zaključen Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 148-50- 3871938 kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveze čime je izmijenjena valuta ugovora - iz CHF u EUR, visina kamatne stope, iznosa anuiteta i valute tražbine.

9.2. Nadalje, nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Raiffesienbank Austria d.d., povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u prav ima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.3. Također, nesporno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnose prethodno navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio nepoštenim te stoga ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

9.4. Prethodno je već rečeno, da je tužitelj dokazao da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru sastavljenom na unaprijed formuliranom obrascu pa tužitelj kao stranka toga ugovora nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

9.5. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po D&S d.o.o. (na koji nalaz i mišljenje odnosno njegov matematički obračun parnične stranke prihvaćaju i na njega primjedbi nemaju a sud ga ocjenjuje objektivnim i stručnim i prihvaća ga) iz kog proizlazi da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 55.272,60 / 7.335,95 eur, od čega pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 56.314,64 kn / 7.474,26 eur a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.042,04 kn / 138,31 eur; da je po izvršenom prijeboju i uračunavanju (članak 171. 172. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015. - dalje: ZOO), priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31. siječnja 2017. iznosi 70.331,80 kn / 9.334,63 eur; da su na povrat priznate preplate zatezne kamate obračunate do 31. siječnja 2017. u iznosu od 10.024,66 kn / 1.330,50 eur; da zatezna kamata na glavnicu teče i dalje od 1. veljače 2017. pa do isplate; da razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 1.505,04 CHF, odnosno 6.869,34 HRK obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita ili 911,72 eur.

9.6. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u izreci (točka I. izreke) prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena ugovorne odredbe vezana za valutu CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kao vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015. - dalje: ZOO)), a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i 1115. ZOO. Pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a.

9.7. Također, sud je temeljem odredbe članka 1111. ZOO obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos koji je pogrešno obračunat u postupku konverzije i to s osnova razlike glavnice u iznosu od 21.134,54 kn / sada 2.805,03 eur, do kog nezakonitog obračuna iznosa preostale glavnice je došlo stoga što je tuženik primijenio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa je u postupku konverzije preostala glavnica krivo izračunata. Na taj iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata tekuća od dana 30. rujna 2015. pa do isplate. Iz tih razloga sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u točki II. izreke.

9.8. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer je razlog donošenja ZPK izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Sud zaključuje, da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018 i Gos-1/2019.

9.9. Sud je kao neosnovan odbio tuženikov istaknuti prigovor radi prijeboja, uz obrazložene u osnovnom se u predmetnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka 1111. ZOO, pa je tuženik dužan tužitelju vratiti baš onaj iznos kuna kojeg je tužitelj platio bez osnove, bez umanjenja za negativne razlike (prigovor radi prijeboja tuženik je utemeljio na postojanju negativnih tečajnih razlika) jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

9.10. Sud je kao neosnovan otklonio i istaknuti prigovor zastare, uz obrazloženje u osnovnom da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 14. siječnja 2020. , pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna, dana 14. lipnja 2018., predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari.

10. Ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak suda prvoga stupnja (koji predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari) da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, pa žalba tuženika kojima taj zaključak suda prvoga stupnja osporava nije osnovana.

11. Međutim, žalba tuženika je osnovana u onom dijelu kojim ukazuje na pravne posljedice sklapanja dodatka ugovoru o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita u skladu sa prisilnom odredbom članka 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15) na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku, to je po ocjeni ovoga suda njegovim sklapanjem postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

13. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

13.1. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga obračunati iznos s osnova promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženika bez pravne osnove nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO.

14. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članka 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. izrazio pravni stav da: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.“

16. I ovaj sud prihvaća pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ranije navedene odluke da tužitelj ima pravo na isplatu (samo) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz članka 1111. i članka 1115. ZOO.

17. Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu iz razloga što po pravnom shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje pobijane presude u navedenom dijelu glede zateznih kamata, jer nije utvrđeno koliki iznos zateznih kamata bi pripadao tužitelju do dana izvršene konverzije, kao niti pripadaju li mu na te iznose zatezne kamate i ako da, od kada, sve u smislu odredbe članka 31. ZOO kojim je određeno da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (članak 31. stavak 2. ZOO).

17.1. Dakle, u ponovljenom postupku sud će isto utvrditi te će novom, pravilno obrazloženom presudom (članak 338. stavak 4. ZPP), odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i o istaknutom prigovoru radi prebijanja, ukoliko isti i nadalje bude egzistirao, te cjelokupnim troškovima postupka.

18. O troškovima žalbe tuženika također će se odlučiti konačnom odlukom (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Puli-Pola 31. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić