REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Poslovni broj: P-495/2023-63

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Gulanu, odvjetniku u Zagrebu , protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d. [adresa], OIB 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 6. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, a objavljene 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.I.)Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.023,27 EUR uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate, i to, do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

I.II) Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu prema određenju suda, uvećane za zatezne kamate koje teku od 31 srpnja 2026., do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210445141 potvrđen (solemniziran) od strane Alemke Gajski, javnog bilježnika iz Zagreba, pod brojem ovjere OV - 27096/2007, dana 03.08.2007. Tuženik je promijenio sjedište, sa adrese Zagreb, Paromlinska Cesta 2, na adresu [adresa]. Temeljem citiranog Ugovora, tuženik mu je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 367.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB – a na dan plaćanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine, i to stana, na adresi [adresa]. Predmetni je kredit odobren u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te je u odredbi čl. 7. Ugovora propisano da će se kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB – a važećem na dan plaćanja za CHF (valutna klauzula). Ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode pravni učinak među strankama, i to sve iz razloga kako navodi; U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž - 6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P - 1401/12 od 04.07.2013. je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, ko risnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to odredbama članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za CHF valutu. Sudovi su oc ijenili da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka, pa time i ovdje tužena banka, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF valutu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sve navedeno je primjenjivo naravno na konkretan Ugovor, slijedom čega je Ugovorna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula, ništetna. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), te odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 56/2013) ranije citirane presude obvezujuće su u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja povrede kolektivnih interesa i prava korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Sukladno odredbi čl. 323., st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Slijedom odredbe ZOO – a, a s obzirom da je predmetni Ugovor djelomično ništetan, i to u dijelu odredaba u kojima je ugovorena valutna klauzula, tuženik je dužan tužitelju sukladno čl. 1111. ZOO-a vratiti iznos preplaćen s naslova ništetne i nezakonite primjene valutne klauzule. Tužitelj je s tuženikom 26. siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. S obzirom na navedeno Ad 3 historijata, tužitelju je prilikom konverzije više obračunat iznos glavnice s obzirom da je banka neosnovano primijenila tečaj koji je vrijedio na dan konverzije unatoč ništetnosti valutne klauzule umjesto tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita, stoga je primjenom valutne klauzule koja je pravomoćno utvrđena ništetnom, tuženik od tužitelja neosnovano stekao iznos od 133.087,62 kuna (1.489.245,93 kuna – 1.356.158,31 kuna = 133.087,62 kuna/17.663,76 EUR (točka I. tužbenog zahtjeva, primjena tečaja 7,53450). Bitno je za istaknuti kako provedbom konverzije te sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništave, jer, niti se tužitelj odrekao bilo kakvog prava, niti je tužitelj obeštećen s naslova ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka (Tako i VSRH Rev – 2868/2018. od 12.02.2019.). Slijedom svega navedenoga, nesporno je kako su odredbe Ugovora kojima je propisna valutna klauzula nepoštene, pa time i ništetne, to tužitelj ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, sve sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 16. travnja 2024.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tužena se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o saslušanju tužitelja i provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2018. Iz prometa po kreditu koji tužitelj dostavlja uz tužbu vidljivo je da nisu sve uplate vršene od strane tužitelja s obzirom na to da je kod nekih uplata vidljivo da su treće osobe vršile uplate. Stoga tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj ne može potraživati povrat onih uplata koje nije niti izvršio, čak i kada bi imao pravo na povrat (a čemu se tuženik evidentno protivi), osporava istinitost tužbenih tvrdnji te daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku, navodeći da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 26. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a tužitelj čak i uslijed takvog izračuna nije imao izračunatu preplatu već je platio i manje od potrebno uplaćenog i to 495,40 kn/65,75 EUR, a sada ovom tužbom potražuje navodnu „preplatu“. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita2, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu3, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate4 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio5, (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravn i posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015., te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Neovisno o tome, tužena banka ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2036. godine pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. I u tom pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Obavijest o izračuna efekata konverzije (list 8 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (list 9 spisa), Efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (list 11-31 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra (list 32-138 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 140 -145; 212- 218 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 146 - 147; 220-221 spisa), Prijedlog izmjene ugovora o kreditu ( list 149 spisa), Dodatak ugovora o kreditu od 26.1.2016. (list 150-155 spisa), Prometi po kreditu/specifikacija uplata (list 165-175 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu br. 3210445141, od 02.08.2007. (list 176-188; 226-232 spisa), Pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30.9.2015. (list 222 spisa), Prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 224 spisa), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 233 -235 spisa), Proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. u Zagrebu (list 332-334 spisa), izvršen je uvid u dopunu Nalaza i Mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko - knjigovodstveno vještačenje (list 417-418 spisa), proveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka CJ (list 395-396 spisa), te je dodano saslušan sudski vještak Darko Prpić, dipl. oec. (list 436-437 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 02. kolovoza 2007. zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu 3210445141.

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 367.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB -a na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. i 7 Ugovora određena kao promjenjiva,

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

-da su stranke 26. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela, te su utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015., iznosi 17.260,77 kuna.

-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan

6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača tužitelja, te zastara utužene novčane tražbine.

7. Pun. tužitelja je na ročištu održanom 6. srpnja 2026., predložio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari budući je odluka koja se treba donijeti u spisu u OGS Zagreb, predstavlja prethodno pitanje, s obzirom da su na OGS Zagreb utuženi razlika anuiteta na ime pretplate.

8. Pun. tuženika protivio prijedlogu tužitelja obzirom da dospijeće pojedinih utvrđenih iznosa, odnosno vremenski period istih nije razlog za prekid postupka .

9. Sud nije prihvatio prijedlog za prekidom postupka, budući je mišljenja da u ovom predmetu ima dovoljno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke, po tužbenom zahtjevu tužitelja.

10. Saslušani tužitelj iskazao je da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva od kredita uložio je u kupnju stana. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. U banci ga nisu upozorili na nikakve rizike u svezi kredita. Kada je u banci dobio kredit, letimično ga je pročitao. Nije imao nikakvih pitanja u vezi kredita kojeg je pročitao. Sklopio je Dodatak Ugovoru o kreditu tzv. konverziju. Koliko se sjeća u banci su mu predložili da sklopi tzv. konverziju. Ne može se sjetiti da li je prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao utjecati na bilo koju odredbu. Stan koji je financirao iz kredita je stan u kojem i sada živi. CJ mu je supruga, a uplate koje je vršila supruga, vršila je u njegovu korist. Prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nitko u banci mu nije rekao da bi se rata mogla mijenjati. Nije iznajmljivao stan, a kredit još uvijek otplaćuje.

11. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

12. Saslušana svjedokinja iskazala je da je ona uplaćivala rate kredita koji je digao suprug, ali za njegovo ime i za njegov račun, jer i inače plaća račune.

13. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja, a i činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.

14. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana . Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

15. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze.

16. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

17. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

21. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

23. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

24. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

25. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao podneskom od 16. travnja 2024., a kojeg je tuženik primio 18. travnja 2024., na način da je zatražio isplatu razlike preostale glavnice, uz kamatu, dok je u spisu OGS Zagreb tužitelj utužio razliku anuiteta i pripadajuću kamatu.

26. Tuženik se preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja od 16. travnja 2024., podneskom od 6. kolovoza 2024., usprotivio navodeći da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika nije osnovano, budući tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev, već je istoga smanjio, odnosno radi se o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, kojem se tuženik nije u roku od 15 dana od primitka smanjenog tužbenog zahtjeva (18. travnja 2024.) usprotivio, pa se smatra sukladno čl. 193 st.2 ZPP-a da je pristao na djelomično povlačenje tužbe.

27. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, nema pravo na isplatu razlike preostale glavnice radi čega je odbijen s tužbenim zahtjevom na isplatu.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.4 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom na isplatu, s obzirom da je u dokazao nepoštenost ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

29. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

30. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 1 i 2. ZPP-a ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev-457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo neposredno prije zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici odbijen s zahtjevom za isplatom razlike prestale glavnice.

31. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac – makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

32. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do II.

U Krapini 31. srpnja 2026.

Sutkinja

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Luka Gulan

2. Odvj. Margita Kiš Kapetanović