Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-426/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sucu Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-1115/2024 od 12. siječnja 2026., dana 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-1115/2024 od 12. siječnja 2026., u dosuđujućem dijelu točke I. izreke djelomično potvrđuje, a djelomično preinačava te sudi:

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju BE u roku 15 dana isplati na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica isplati na ime neimovinske štete iznos od 0,68 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate.

II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-1115/2024 od 12. siječnja 2026. u točki II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. U nepobijanom odbijajućem dijelu točke I. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 37,84 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 307,45 EUR i više zatražene kamate tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u odluci o troškovima iz točke II. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da joj plati troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice osnovana je tek u neznatnom dijelu.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast, dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu, zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, dalje: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25, dalje: ZKP/08) u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO-a).

6. Prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru u trajanju od jednog dana i to 9. veljače 2013., polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana (tri pune godine i 144 dana)

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak kod Županijskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem: K-13/2018, zbog optužbe za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, dalje: KZ-a)

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: K-13/2018 od 16. listopada 2018. tužitelj oslobođen od optužbe, a koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019.

- da je punomoćnik tužitelja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj : I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj ispravno 9. siječnja 2020.

- da nije sporan osnov odgovornosti tuženice odnosno da na temelju odredbe čl. 14. ZKP/08 i čl. 480. st. 1. ZKP/97 tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kako je to predviđeno odredbom čl. 495. st. 2. ZKP/97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe

- da je u zahtjevu za mirno rješenje tužitelj za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn (sada 66,63 EUR) sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačni iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate

- da je Ministarstvo pravosuđa dopisom klasa: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru

- da je predmetna tužba podnesena 5. travnja 2024. (ispravno 8. travnja 2024.)

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj : Pn-269/2023 i Pn-321/2023 proizlazi da je u pritvoru proveo preko dvije godine u skučenom prostoru sa po deset zatvorenika, njemu nepoznatih osoba, da noćima nije spavao, da je plakao, nije mogao jesti, bio je tužan, potišten i deprimiran, nije mu bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su svi pa i njegov brat vjerovali onome što je pisalo u medijima, da je u zatvoru smršavio dvadeset kilograma, da ga je posjećivala odrasla kćer, a povremeno i bolesna supruga, te se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i dan danas muči jer su posljedice dalekosežne te je obilježen za cijeli život, jer ga prati stigma ubojice,

zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe, te ugled, čast, dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu, slijedom čega mu je na temelju čl. 480. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO -a na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje dosudio iznos od 37,84 EUR za zatraženi dan boravka u pritvoru 9. studenog 2013. (ispravno 9. veljače 2013.) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 307,45 EUR i više zatražene kamate odbio kao neosnovan.

6.1. Naime, prigovor zastare istaknu od strane tuženice, prvostupanjski sud je u pretežitom dijelu ocijenio osnovanim, ovo imajući u vidu odredbu čl. 478. ZKP/97, te polazeći od utvrđenja da je zastara počela teći 3. travnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.), kada je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., te da je zastarni rok prestao teći 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete, a koji zastoj zastare je trajao tri mjeseca, pa računajući od 10. srpnja 2020. zastarni rok za podnošenje tužbe da je istekao 10. srpnja 2023., slijedom čega je do podnošenja tužbe 5. travnja 2024. (ispravno 8. travnja 2024.) nastupila zastara potraživanja, osim za iznos od 37,16 EUR u odnosu na kojeg je Ministarstvo pravosuđa u predmetu klasa: UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja u tom dijelu pravno osnovan i ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru.

7. U žalbi tuženica ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) navodeći da se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo na prigovor vezan za procesnu nedopustivost tužbe u dijelu zahtjeva za isp latom iznosa od 278,93 EUR, te samu naknadu neimovinske štete dosuđuje za dan 9. studenog 2013., dok je tužbom naknada štete zahtijevana za dan 9. veljače 2013., pa presuda u svom obrazloženju proturječi razlozima i ispravama, a nije obrazloženo ni na koji način je dobiven dosuđeni iznos od 37,84 EUR za utuženi dan pritvora, kao ni iz kojeg razloga bi tužitelju pravo na zateznu kamatu pripadalo od 10. travnja 2020., niti je navedeno o kojoj stopi zatezne kamate se radi. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o priznanju duga i prekidu zastare, navodeći da dopis Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. predstavlja tek ponudu za zaključenje nagodbe, a koja ponuda nije prihvaćena od strane tužitelja, te se u prilog svojih tvrdnji poziva na revizijske odluke broj: Rev-724/07 od 31. prosinca 2008. i broj: Rev- x-216/2015 od 6. listopada 2015. Navodi da je za iznos od 278,93 EUR trebalo odbaciti tužbu, budući da u tom dijelu ne postoji identitet spora, odnosno nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, te i nadalje smatra da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice i po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP -a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP -a koje u žalbi ističe tuženica.

9.1. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, valja navesti da sukladno odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a žalbu iz tog razloga može izjaviti samo osoba koje se ti nedostaci tiču, pa tuženica nije ovlaštena zbog tog razloga pobijati prvostupanjsku presudu.

9.2. Iako prvostupanjska presuda o tome ne sadrži razloge, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a jer nije odbacio tužbu te je odlučio o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR, koji iznos nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod nadležnog ministarstva prije pokretanja ovog parničnog postupka, jer činjenica da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa zahtijevajući isplatu iznosa od 66,36 EUR, dok tužbom u ovom postupku potražuje iznos od 345,29 EUR, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR, jer je tužitelj zahtjev upućen Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode , kao i predmetnu tužbu, pa stoga postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj: Rev-525/2024 od 1. srpnja 2025.

9.3. Osim što prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o naprijed navedenom, na što osnovano ukazuje žalba, osnovani su i žalbeni navodi tuženice da je u obrazloženju prvostupanjske presude pogrešno naveden utuženi dan (toč. 19.), kao 9. studeni 2023., umjesto pravilno 9. veljače 2013., da nije obrazloženo zašto je tužitelju dosuđen iznos od 37,84 EUR, a ne iznos od 37,16 EUR u odnosu na kojeg je navedeno da je „priznat“ i da glede istog nije nastupila zastara, kao i zbog čega tužitelju kamate na dosuđeni iznos pripadaju od 10. travnja 2020. Time je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, međutim, kako odlučne činjenice za predmet spora nisu sporne, to je ovaj sud na temelju čl. 373.a st. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice i uz pravilnu primjenu materijalnog prava djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu.

10. Pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare istog ocijenio djelomično osnovanim, a djelomično neosnovanim, i to iz razloga koji slijede.

10.1. Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZKP/08 osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 573. ZKP/08, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Odredbom čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

10.2. Odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, dok je odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa stavkom 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje taj postupak, ne teče zastara (stavak 2.).

10.3. Kako među strankama nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: K-13/2018 od 16. listopada 2018., kojom je tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva, da je odluka Vrhovnog suda dostavljena tužitelju osobno 9. siječnja 2020., da se tužitelj u skladu s odredbom čl. 477. st. 2. ZKP/97 dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa zahtjevom za mirno rješenje spora zahtijevajući za svaki dan koji je proveo u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. iznos od 500,00 kn (sada 66,36 EUR), te imajući u vidu činjenicu da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), to je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći danom uručenja tužitelju citirane kaznene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske 9. siječnja 2020. i zastara je tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare zbog zahtjeva tužitelja podnesenog Ministarstvu pravosuđa, te je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca propisan odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97, dakle 11. srpnja 2020., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. travnja 2024., to je do podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok zastare propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je stoga sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP/97 valjalo zaključiti da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka.

10.4. Obzirom da među strankama nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR, što se i prema ocjeni ovog suda ima smatrati priznanjem tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, u konkretnom slučaju za navedeni iznos nastupio je prekid zastare sukladno odredbi čl. 240. st. 1. ZOO-a, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu dosuđenog iznosa - 0,68 EUR (kao i odbijenog iznosa od 307,45 EUR) sa zahtijevanom zateznom kamatom, tražbina je zastarjela sukladno čl. 214. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

10.5. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca, ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, tužitelj se razumno mogao osloniti da mu tuženica priznaje osnov i do tog iznosa i visinu tražbine. Svako drugačije tumačenje navedenog očitovanja (primjerice da se radilo samo o ponudi, koja nije prihvaćena, radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) bilo bi odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) isto imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10, 13/17), koje obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojemu služi. Pravno shvaćanje ovog suda o učinku ponude za sklapanje nagodbe na tijek zastare u skladu je sa zaključkom zauzetim na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanim 23. travnja 2026. (Su IV-100/2026-3).

10.6. Osim toga, u konkretnoj pravnoj situaciji valjalo je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi predmet Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; predmet B, odlomak 34. i predmet J, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi predmete G i M, odlomci 51. -60. i Fokas protiv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok“, a isto je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019.

11. Tužitelju pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a, pripada od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u izvansudskom postupku, dakle od 10. travnja 2020., kako je to pravilno odlučeno pobijanom presudom, a prema visini stope zatezne kamate propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

12. U odnosu na žalbene navode tuženice da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, valja navesti da zakonske procesne odredbe izričito ne brane takvo podnošenje tužbi. Naime, iako bi iz odredbi ZOO-a proizlazilo da oštećeni ima pravo na pravičnu novčanu naknadu kao cjelinu pri utvrđivanju koje se vodi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli te cilju kojem služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i svrhom, kao što je navedeno utuživanje svakog pojedinog dana nije zabranjeno.

13. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZOO-a odbiti žalbu tuženice te potvrditi pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 0,68 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Odlučujući od troškovima postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud pravilnom cijeni odluku prvostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, i to iz razloga koji slijede.

14.1. Imajući u vidu osnovanost prigovora zastare u pretežitom iznosu utužene tražbine u visini od 308,13 EUR od ukupno zatraženog iznosa od 345,29 EUR, ocjena je ovog suda da je tužitelj u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (u osnovi i visini) djelomično uspio u sporu sa svega 10,76%, dok je tuženica uspjela u sporu sa 78,48%. Međutim, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, i to da je obveza tuženice naknaditi tužitelju štetu zbog neosnovanog lišenja slobode temeljena na zakonu, da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za naknadu štete 10. travnja 2020. na koji zahtjev je tuženica odgovorila po proteku gotovo tri godine (2. veljače 2023.) priznavši pravnu osnovanost zahtjeva za naknadu štete i visinu štete od 46.078,40 EUR ili 37,16 EUR po danu, koji iznos nije isplatila tužitelju, te da tuženicu u sporu zastupa Općinsko državno odvjetništvo zbog čega joj stvarno nisu nastali troškovi koje bi trebala platiti tom državnom tijelu, može se zaključiti da bi nalogom za plaćanje troškova zastupanja države bila poremećena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, u konkretnom slučaju, pravo tužitelja na mirno uživanje imovine (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1604/2024 od 1. travnja 2026.).

14.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženice protiv odluke o troškovima postupka kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke.

15. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da je sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu.

16. Odbijajući dio točke I. izreke prvostupanjske presude nije pobijan žalbom, pa ostaje neizmijenjen.

Varaždin, 31. srpnja 2026.

Sutkinja

Snježana Šaško