Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-796/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Orjani Makovac Zubalj, odvjetnici u Bujama, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da isplati tužiteljici AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.475,29 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 1.375,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi u tvrdi da je, kao korisnica kredita, 13. studenog 2006. sklopila s Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sada ADDIKO BANK d.d., Ugovor o kreditu broj 356-136/2006, koji je solemniziran 11. prosinca 2006. kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], pod brojem OU-1832/06. Navedenim ugovorom, da je odobren kredit u iznosu 190.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2 Ugovora), s kamatnom stopom 4,60% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 3 i čl. 6 Ugovora). Ugovoren da je rok otplate/vraćanja kredita od 25 godina, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta (čl. 4 Ugovora), koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu i čl. 4 ugovora iznosio 1.066,89 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke odnosno tuženika. Navedeni kredit da se još uvijek otplaćuje. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, tužiteljici da je odobren kredit u iznosu 190.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. ugovora o kreditu da je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.066,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a odredbom čl. 3. da je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita da nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik da je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj da se drastično povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik da je povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da je ADDIKO BANK d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time ADDIKO BANK d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu i izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time da nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužiteljici, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatila predmetni kredit. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača (tj. tužiteljice) u kojoj bi se ona nalazila da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača da se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, i ista da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužiteljici bio poznat u vrijeme isplate predmetnog ugovora. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu da dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužiteljica da crpi iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tog prava se nije odrekla sklapanjem Aneksa broj 1. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. U konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica da pretpostavlja da je predmetni kredit preplatila za iznos 11.438,85 EUR/86.186,06 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, ista da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužiteljica da nije u cijelosti obeštećena stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici kao i do manjka. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, kao što nije uzet u obzir niti eventualni nastali manjak po predmetnom kreditu, a kako bi tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, od tuženika potražuje i razliku između glavnica kao i eventualni manjak koji je tuženik po predmetnom ugovoru neosnovano stekao u iznosu 11.438,85 EUR/86.186,06 kuna na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopada 2015. S obzirom da tužiteljica ne posjeduje potrebna stručna znanja potrebna za izračun pretplate, to ista zadržava pravo precizirati iznos pretplate nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka. Na temelju svega navedenog predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da joj isplati novčani iznos u visini 11.438,85 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos reku od 31. prosinca 2022. do isplate, a potražuje i parnični trošak.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor litispendencije, budući da se pred ovim sudom pod brojem P-2163/2019, među istim strankama vodi spor o istom zahtjevu, odnosno radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz istog ugovora o kreditu, te isplate s te osnove. Stoga, na temelju čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku, predlaže odbaciti ovu tužbu budući da se u pogledu istog zahtjeva već raspravlja pred drugim sudom. U slučaju da sud ne prihvati prethodno istaknuti prigovor, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je 10. studenog 2006. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 356-136/2006 (dalje: ugovor), međutim, predmetni ugovor da je izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) 17. veljače 2016. Tuženik da je bio obvezan ponuditi korisniku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 04. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo zbog navedenog da je vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga da je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužiteljica potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu da je postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužiteljica, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, da nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina. Posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjene valutne klauzule u EUR da treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. da je zauzet stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. U konačnici, izmjena odredbi da je smisao Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Odredbe o valuti obveze da su izmijenjene u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužiteljica da je stavljena u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako da je tužiteljica nakon konverzije ispunjavala svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužiteljica da ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da korisnik još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev- 2221/18. Obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužiteljica da nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Ukazuje na stav Vrhovni sud Republike Hrvatske iz rješenja od 04. ožujka 2020. donesenog u oglednom postupku Gos 1/2019. Predmetnom odlukom da je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužiteljica da nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa da je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 04. travnja 2017. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Logičnim tumačenjem da se nameće zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. da je potvrdio ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. U prilog navedenom, ukazuje i na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž- 1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku; zatim presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav; presudu Županijskog sud u Varaždinu posl. br. Gž-244/2019 od 14. lipnja 2023. Tužiteljica da zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Vezno za isto ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica u tužbi da nije ni na koji način obrazložila koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica da stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužiteljica tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga da je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužiteljica da nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, a ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni da su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Navedeno shvaćanje da se mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav da je potvrdio i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i posl. br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. Ističe i prigovor zastare. U slučaju ako bi tužiteljica isticala pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu u ovom postupku, navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, ističe kako se na eventualno potraživanje tužiteljice primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe i pravno mišljenje prof. dr.sc. BF i doc. dr.sc. PF iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove postupka.
3. Na pripremnom ročištu koje je održano 13. ožujka 2024. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev, te potražuje od tuženika isplatu u iznosu 8.439,48 eura (tako i u podnesku od 20. studenog 2024. (str. 267-268), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate), dok je tuženik prigovorio i statusu potrošača tužiteljice, jer da iz kreditnog prijedloga proizlazi da je tužiteljica poduzetnica koja je bila osnivač i direktor društva Faraon d.o.o., pa kao takva da ne spada pod pojam prosječnog potrošača budući da je kao direktor sklapala poslove, podnosila financijska izvješća i slično. Vezano za istaknuti prigovor litispendencije po tuženiku, tužiteljica je na ročištu pojasnila da tužbeni zahtjev u ovom predmetu temelji na osnovi razlike glavnice, odnosno iznosa za koji je tuženik umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na glavnicu prema početnom otplatnom planu, a koji tužbeni zahtjev nije postavljen u predmetu koji se kod ovog suda vodi posl. br. P-2163/2019.
4. U svom podnesku od 17. lipnja 2026. (str. 274-275) tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev, te potražuje od tuženika isplatu iznosa u visini 3.475,29 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015. do isplate.
5. U dokaznom postupku pročitano je: mišljenje od 13. studenog 2015. (str. 18), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 30-38), izjava svjedoka (str. 86-90), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 100-105), zapisnik od 02. studenog 2006. (str. 106-122), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 124-125), specifikacija uplata (str. 126-127, 140-144), otplatni plan za kredit (str. 128-135, 145-148), aneks broj 1 uz ugovor o kreditu broj 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 136-139), pregled prometa za klijenta (str. 149-152, 212-231), aneks uz ugovor o kreditu broj 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 153-158), ugovor o kreditu broj 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 159-167), ugovor o prodaji nekretnine (str. 168-173), raniji iskaz tužiteljice na zapisniku od 03. srpnja 2024. (str. 178-179), rješenje ovog suda posl. br. 31 P-2168/2019-16 od 02. svibnja 2023. (str. 180-182), nalaz i mišljenje od 01. rujna 2023. (str. 183-211), presuda ovog suda posl. br. 31 P- 2163/2019-33 od 13. ožujka 2024. (str. 232-254), dopis vještaka Tomislava Prpića od
09. lipnja 2026. (str. 273).
5.1. Na ročištu koje je održano dana 17. lipnja 2026. tuženik je predložio odgodu istog jer da je na tom ročištu zaprimio podnesak tužiteljice od 17. lipnja 2026., međutim taj je njegov prijedlog odbijen, jer je stajalište suda da je isti usmjeren na odugovlačenje postupka, obzirom da u predmetnom podnesku tužiteljica nije iznijela nove činjenice, niti je predložila nove dokaze, već je istim samo precizirala tužbeni zahtjev na način da ga je smanjila, pa je stajalište suda da tuženiku nije bilo potrebno ostaviti dodatni rok za pripremu za raspravljanje po predmetnom podnesku.
5.2. Vezano za prigovor istaknut po tuženiku koji se odnosi na dvostruku litispendenciju, valja ukazati na to da je doista tužiteljica protiv tuženika kod ovog suda pokrenula parnični postupak koji se vodi pod posl. br. P-2163/2019 u kojem je 13. ožujka 2024. donesena presuda posl. br. 31 P-2163/2019-33, a kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos u visini 18.981,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u toj presudi, uz još i nadoknadu parničnog troška tužiteljici. Međutim u tom je predmetu na temelju iste činjenične osnove tužiteljica zatražila povrat preplaćenih iznosa, ali na osnovi preplata koje je izvršila po osnovi ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a ne i vezano za preplatu po predmetnom kreditu do koje je došlo s obzirom na to da je zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora, pa do sklapanja aneksa osnovnom ugovoru temeljem kojeg je izvršena konverzija došlo zbog nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015., a koje potraživanje tužiteljice je predmetom ovog parničnog postupka, iz čega proizlazi da nije riječ o dvostrukoj litispendenciji, te da je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.
6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 356- 136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 13. studenog 2006. i to tuženik kao kreditor, te tužiteljica kao korisnica kredita u pogledu novčanog iznosa 190.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije i kupovine kuće, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu 4,60% dekurzivno godišnje, koje se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete (čl. 3), a banka da je od 01. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. (čl. 6.), te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6. Ugovora), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 4. predmetnog ugovora.
6.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj: 356- 136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 17. veljače 2016., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Aneksa od 17. veljače 2016. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.
7. Među strankama je sporno zapravo:
- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,
- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,
- odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 27. siječnja 2016., konkretno vezano za razliku glavnice koju traži u ovom postupku, a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.
8. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:
- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljena i adaptirana kuća, a tuženik tijekom postupka nije dokazao protivno, neovisno o njegovoj tvrdnji da je tužiteljica bila poduzetnica i osnivač društva Faraon d.o.o. (prema priloženom povijesnom izvatku iz sudskog registra (str. 100-105)) ako se ima u vidu da predmetni kredit nije bio podignut za potrebe poslovanja tog društva, već je bila riječ o stambenom kreditu za mlade, a društvo Faraon d.o.o. u kojem je tužiteljica bila i zaposlena je bilo registrirano za frizerstvo i manikerstvo);
- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;
- da tuženik nije informirao tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti joj je pojasnio način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženik na navedene odlučne okolnosti nije predložio nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela čl. 4. i 6. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu (str. 159-165) utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača s obzirom da tuženik nije dokazao da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.
9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2023. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.
10. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženik vezano za kondikcijski dio ovopredmetnog tužbenog zahtjeva tužiteljice.
10.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. veljače 2016. tužiteljicu ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. veljače 2016. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Ankesom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 (tako proizlazi iz financijskog vještačenja provedenog u predmetu koji se među istim strankama vodi kod ovog suda pod posl. br. 31 P-2163/2019), te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356- 136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. veljače 2016. postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.
10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj:
356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. veljače 2016. u skladu s odredbama ZPK tužiteljica je obeštećena s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneks uz ugovor o kreditu broj: 356-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 17. veljače 2016. Zbog toga i utuženi novčani iznos koji se odnosi na razliku glavnice nakon konverzije nije u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos razlike glavnice iz konverzije u visini 3.475,29 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je stoga suđeno kao u točki II. izreke presude.
11. Odluka o parničnom trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakon o parničnom postupku ((Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), pa su tako tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), za sastav podnesaka od 07. ožujka 2024. i 09. rujna 2024. u iznosu ukupno 100,00 eura (tbr. 8/4 Tarife), za zastupanje na ročištima 13. ožujka 2024., 03. srpnja 2024., 20. studenog 2024. i 17. lipnja 2026. u iznosu ukupno 800,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 1.100,00 eura, uvećano za PDV u iznosu 275,00 eura (tbr. 46 Tarife), odnosno ukupno 1.375,00 eura.
11.1. Tuženiku nije priznat trošak sastava sudske pristojbe, jer takav trošak tuženik u postupku nije imao.
U Poreču, 31. srpnja 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
1. tužiteljica p.p.,
2. tuženik p.p.
