P-657/2025-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Krešimiru Meiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanom po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, Cesta dr. Franje Tuđmana 632, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partnetri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja Lade Rađe, odvjetnice u Kaštel Kambelovcu i punomoćnika tuženika Ivana Radića, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. „Kamate i naknade“- Ugovora o kreditu broj: 7103040867 od 13. ožujka 2006. zaključen između ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditora, koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se Tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da Tužitelju ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 344,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 30. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15,00 % godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14,00 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12,00 % godišnje; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje; od 1. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje; od 1. srpnja 2016.g. do 31. prosinca 2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje; od 1. siječnja 2017.g. do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje; od 1. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje; od 1. siječnja 2018.g. do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019.g. do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja 2020.g. do 18. travnja 2020.g. po stopi od 6,11 % godišnje, od 19. listopada 2020.g. do 31. prosinca 2020.g po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021.g. do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.g. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022.g. do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31 % godišnje, od dana 01. siječnja 2023.g. do dana 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50 % godišnje, od dan 01. srpnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7,00 % godišnje, od dana 01. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 % godišnje, od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7, 25 %,od 01. siječnja 2025. pa do isplate po stopi od 6,15 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 557,79€ sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od 31. srpnja 2026., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1.1. U tužbi od 14. veljače 2025., tužitelj navodi da je 13. ožujka 2006., s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103040867, te da je prema članku 2. istog, iznos kredita utvrđen u iznosu od 79.600,00 CHF i da je tuženik, tužitelju zaračunao i naplatio naknadu i troškove za obradu zahtjeva i kredita sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, no da u trenutku pregovaranja, pa i u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu, Odluka o Tarifi naknade za usluge kreditora, da tužitelju nije predočena.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da se 13. studenog 2024., obratio tuženiku radi dostave podataka o iznosu i datumu plaćanja naknade i troškova koje je tužitelj tuženiku isplatio sukladno odredbi članka 2. Ugovora o kreditu i Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora, a da je tuženik dopisom, a koji dopis da je tužitelj zaprimio 3. veljače 2025., naveo kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor o kreditu, a koji ugovor su tužitelj i tuženik sklopili 13. ožujka 2006., prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelju naplaćena 30. ožujka 2006., u visini od 2.592,94 kuna, tadašnjoj službenoj valuti Republike Hrvatske.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, navevši da se u ovom slučaju, radi upravo o navedenom, jer da je Ugovor o kreditu standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, te da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, te da nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, pa da je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba.

1.4. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da nije mogao s tuženikom pregovarati o visini naknade i troškova odnosno naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora niti o načinu njene otplate, te da u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez takve odredbe, a da u Ugovoru o kreditu, nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u naplaćenom iznosu niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova već da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženja, što da govori u prilog tome da je tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, te da se tuženik prilikom naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva pozivao na internu odluku koja nikada tužitelju, nije predočena.

1.5. Nadalje, tužitelj navodi da se smatra da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/05), kojom odredbom da je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što da tuženik nije činio kada je koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj u unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru odredio da je tužitelj dužan platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a na koju odredbu, a niti visinu utvrđene naknade, tužitelj nije mogao utjecati, te da budući da je visina naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane i to tuženika, da je time prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je jednostranim određivanjem visine tzv. ulazne naknade, tuženik (kao vjerovnik) zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja (kao dužnika), a iz čega ističe da bi navedena ugovorna odredba sukladno članku 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bila ništava (ništetna).

1.6. Zaključno, tužitelj predlaže da ovaj sud utvrdi ništetnim dio odredbe iz čl. 2. predmetnog Ugovora kreditu i to dio kojim je određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te da od tuženika potražuje novčani iznos koji je tuženiku isplatio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te da potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana uplate naknada pa do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu od 18. travnja 2025., tuženik navodi da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora , imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. U pogledu statusa tužitelja kao potrošača, tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, jer da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje u ovom dijelu obrazloženja: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač, ako se poziva na primjenu odredbe članka 502.C ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, da je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti, te da je uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje u ovom dijelu teksta: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.3.1. U odnosi na naknadu za obradu kredita, tuženik navodi je ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu, koja regulira navedeno pitanje, jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da je isto na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst da je inkorporiran ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

2.3.2. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, te da Direktiva propisuje načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, te ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dakle da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, te da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, te da je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit, te da je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, a što da proizlazi iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, te da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade.

2.3.4. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je Ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2006. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1,50%, te da ista predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a da je ista pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), te se pritom pozvao na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (KO Kiss protiv CIB Bank Zrt.), iz koje da proizlazi čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, te da je sud EU također zauzeo da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

2.3.5. Nadalje, tuženik se poziva i na presudu Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, iz koje da proizlazi da su u tom predmetu tužitelji bili upoznati s obvezom plaćanja ulazne naknade te da su bili i upoznati s točno određenim iznosom koji moraju podmiriti za ulaznu naknadu, prije sklapanja ugovora o kreditu, s čim da su bili informirani u Ponudi i od strane djelatnika banke, te da je u takvim okolnostima, u navedenom predmetu tuženik dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega da tužbeni zahtjev u navedenom predmetu nije osnovan.“

2.4. U odnosu na tvrdnje tužitelja da ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, tuženik navodi da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a, te da se o navedenom se također očitovao Sud EU u predmetu broj C- 621/17 (KO protiv CIB Bank Zrt.), iz kojeg da proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, te da je na nacionalnom sudu s obzirom na sve okolnosti slučaja, da ispita, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. U odnosu na prigovor zastare, tuženik navodi da je naknada za obradu predmetnog kredita, naplaćena 2006. godine, te da ukoliko bi ovaj sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi odredba članka 2. Ugovora o kreditu bila nepoštena, da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, a s obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2006. godine, da je od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo više od 19 godina, iz čega proizlazi da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.6. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 30. ožujka 2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, da bi takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan, jer da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a, propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, te da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, iznio mišljenje da Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a koje mišljenje da je Vrhovni sud potvrdio i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine, iz čega da je razvidno da ukoliko bi ovaj sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže ovom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103040867 od 13. ožujka 2006., solemniziran od strane Marije Ivančić, javnog bilježnika u Solinu, pod poslovnim brojem OU-156/06 od 15. ožujka 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o namjenskom kreditu) (list 6 – 12 spisa), izvršen je uvid u Izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenu kao zk. čbr. [katastarska čestica], KUĆA, površine od 238 m2 i DVOR, površine od 460 m2 (list 13 – 17 spisa) (dalje u tekstu: ZK izvadak), Dopis tužitelja tuženiku od 13. studenoga 2024. godine (list 18 – 19 spisa) (dalje u tekstu: Dopis tužitelja), Dopis tuženika tužitelju od 29. siječnja 2025. (list 21 spisa) (dalje u tekstu: Dopis tuženika), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 119 spisa).

4. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim dio članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 344,14€ (u valuti hrvatska kuna je isti bio 2.592,94 kune), jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103040867 od 13. ožujka 2006., na temelju kojeg je odobrena isplata 79.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i da je člankom 2. Ugovora o namjenskom kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

7. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o namjenskom kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom iste.

8. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

9.1. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu, utvrđeno je da je odobrena isplata 79.600,00 u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te da je člankom 2. istog propisano da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika), te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana i parkirnog mjesta (članak 6.), uz rok otplate od 25 godina (članak 3.).

9.2. Uvidom u ZK izvadak, razvidno jest da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine sadržane u istom, dok je u korist tuženika upisano založno pravo u iznosu vrijednosti

Ugovora o namjenskom kreditu (79.600,00 CHF)

9.3. Uvidom u Dopis tužitelja, razvidno jest da je isti od tuženika zatražio da mu dostavi potvrdu o uplati ulazne naknade (iznos i datum plaćanja) za Ugovor o namjenskom kreditu.

9.4. Uvidom u Dopis tuženika, razvidno jest da je isti obavijestio tužitelja da je istom dana 30. ožujka 2006. godine, naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.592,94 kune.

9.5. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu za glavnu raspravu od 3. srpnja 2026., proizlazi da je tužitelj kod tuženika 2006. godine, podigao kredit u švicarskim francima radi rješavanja stambenog pitanja te da mu je službenica tuženika kazala da bi za kredit u eurima morao imati sudužnika, te da bi mu bilo bolje da podigne kredit u švicarskim francima, što je isti i učinio, te da mu prilikom podizanja navedenog kredita službenica tuženika nije objasnila o kakvom se proizvodu radi niti ga je posebno upoznala s razlozima zbog kojih će mu se naplatiti trošak i naknada za obradu kredita, niti mu je onda shodno navedenom objasnila na koji način se dobije iznos za obradu kredita. Na poseban upit zam. pun. tužitelja da li mu je prilikom sklapanja kredita predočen interni akt banke iz kojeg bi bilo vidljivo na koji način je formirana naknada za obradu kredita, tužitelj navodi da mu isti nije bio predočen, a na poseban upit. pun. tuženika, kada je saznao za iznos naknade za trošak obrade kredita, tužitelj navodi da mu je isti odmah bio zaračunat prilikom isplate kredita, a kreditni iznos da mu je u konačnici bio isplaćen u kunama.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

11.1. U konkretnom slučaju treba poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, koji člankom 59. propisuje da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, dok člankom 81. stavkom 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je slučaj, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. stavak 1. ZZP, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.2. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i člankom 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

11.3. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika),

11.4. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.".

"Članak 3. stavak 1. Direktive 93/2013. treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

11.5. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

11.6. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/2012).

11.7. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u članku 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

11.8. Prema shvaćanju ovog suda to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

11.9. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.10. Polazeći od toga da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje u tekstu: ZOO) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je naplaćena naknada i trošak u visini od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€, a koja se naplaćuje prilikom potpisa ugovora, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

11.11. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi i troškovima obrade kredita, čiji iznos u Ugovoru o namjenskom kreditu nije posebno specificirao, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iste (2.592.94 kn, odnosno 344,14€) od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11.12. Polazeći od toga da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a čiji iznos u Ugovoru o namjenskom kreditu nije uopće naveo, a koji je naplatio jednokratno 30. ožujka 2006. godine (ugovor je potpisan 13. ožujka 2006. godine), o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je naknada i trošak, jednokratno naplaćena u iznosu od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€, bez da je tužitelj o tome obaviješten, dodatno dovodi istog kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

11.13. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Obzirom da je navedena naknada određena u iznosu od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€, te da je naplaćena približno 17 dana nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, to znači da svaki korisnik kredita podignutog kod tuženika, tek nakon proteka određenog vremena zna kolika je ta naknada i to samo ako sam zatraži obavijest o istome, jer ga tuženik o tome posebno ne obavještava, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ostaje nejasno koji su to stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

12.1. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u iznosu od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Predmetni ugovor o kreditu zaključen na tipskom obrascu što znači da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

12.2. Sud EU u Direktivi Vijeća 93/13/EEZ detaljno je tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Đ, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, kao što je to učinjeno i na naprijed opisani način, u bitnom tumačeći kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača provodi komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

12.3. Također, praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

12.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama

13.1. Zaključno, nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužitelj kao fizička osoba pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, te da tuženik nije niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i članka 220. stavak 1. ZPP-a) da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja (primjerice nije predložila da se izvede dokaz saslušanjem djelatnika koji je s tužiteljem sklopio predmetni ugovor). Nije dokazivala niti to da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, tužitelj tvrdi da nije, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tužene. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženu koja je sklapanje ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom i ništetnom.

13.2. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika), a koja je naplaćena u iznosu od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€ (prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 1 EUR = 7,53450 HRK, na dan 1. siječnja 2023. godine), a budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, slijedom čega je ista primjenom članka 81. stavak 1. ZZP-a, ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. i II. izreke ove presude.

13.3. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade i troškove za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2.592.94 kn, odnosno 344,14€. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 30. ožujka 2006., što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 30. ožujka 2006., u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22.1. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje u tekstu: Tarifa).

22.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 50 bodova, za zastupanje na ročištima od 11. studenoga 2025. i 3. srpnja 2026. po 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 18. lipnja 2026., od 12.5 bodova (isto je odgođeno i nije se na istom raspravljalo) trošak sastava podneska od 7. svibnja 2025., 50 bodova, odnosno ukupno 212.5 bodova, što pri vrijednosti boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 425,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 106,25,00 eura pa se dolazi do iznosa od 531,25 eura. Tužiteljici je priznat trošak pristojbe tužbe od 13,27€ i pristojbe presude od 13,27€. Dakle, tužitelju je priznat ukupan trošak u iznosu od 557,79 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. travnja 2026., s obzirom da je isti bio požurnica i kao takav ne predstavlja obrazloženi podnesak sukladno točci 7. i 8. Tarife, niti bi po stavu ovog suda isti potpadao pod opis "ostalih podnesaka" iz točke 8.4. Tarife.

22.3. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

22.4. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točci III. izreke.

U Splitu, 31. srpnja 2026.

SUDAC

KREŠIMIR MEIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja putem e oglasne ploče

- pun. tuženika putem e oglasne ploče

- u spis