Poslovni broj: P-254/2026-52
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Jukić i Marijan Belčić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jukić & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Čalogovićeva 1 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici BB, Petar Kovačević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 13. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Hrvoja Jukića, odvjetnika iz Zagreba te zamjenika punomoćnika tuženika AB, odvjetničke vježbenice iz Zagreba , dana 31. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja CB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 13. srpnja 2026.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: CB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.390,02 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 13. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja CB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.390,02 EUR od dana 12. lipnja 2023. do dana 12. srpnja 2026.
IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1.Tužitelj CB u tužbi tvrdi da je dana 22. studenog 2007. sklopio s tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 200.824,20 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti, a tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF te tužitelj nadalje tvrdi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima te nadalje tužitelj tvrdi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR i tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Aneks Ugovora o kreditu, ali unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, jer u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. , kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji i posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu ,,Franak'' je ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju osim iznosa priznatog u konverziji i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 34.500,00 EUR / 259.940,00 kn, a to podrazumijeva i razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. , jer bi tužitelj prema početno ugovorenom otplatnom planu i uz primjenu tečaja na dan korištenja kredita bio u obvezi platiti manji ostatak glavnice u odnosu na iznos glavnice koji je u obvezi platiti nakon provedbe konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015. , a s obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (,, Narodne novine '' br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO) dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, jer prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ i sukladno st. 3. istog članka Zakona „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“ dok prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“, a čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-dalje ZPP) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, s time da prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima ( ,,Narodne novine '' br. 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu , odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj tužbom traži da sud utvrdi da je ništetna odredba iz čl.7.st.1. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22.studenog 2007. , u dijelu odredbe koji glasi: „… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.“ te da sud naloži tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 34.500,00 EUR / 259.940,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. siječnja 2008. do isplate , a tužitelj također traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od dana 8. listopada 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 16.202,96 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. , a osim toga traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude dok deklaratorni tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
3.
Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912 od 22. studenog 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 200.824,20 CHF , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i ističe da tražbina tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a i nadalje, tuženik ukazuje na činjenicu da tužitelj u tužbi nije odvojio iznose potraživanja po osnovi preplate uslijed navodne ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, od iznosa potraživanja po osnovi navodne razlike u glavnici nego već tužitelj postavlja kumulativni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 34.500,00 EUR/ 259.940,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pa je tako postavljeni tužbeni zahtjev neuredan te predlaže sudu da naloži tužitelju da razdvoji iznose po navedenim osnovama te da naznači tijek zakonskih zateznih kamatama za svaki pojedini iznos , jer pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a tako da tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi , odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu po svakoj pojedinoj osnovi, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja te nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti budući da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane VB i dodatno tuženik ističe da je HB , sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. ZOO-a ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren i stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja i navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ , a tuženik ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje pa Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ tako da tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a opreza radi tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja, kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 1. siječnja 2008. , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. , ali tuženik ističe da taj iznos , koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika pa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa na ime navodne razlike u glavnici te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.
4. U ovom predmetu Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku donio je dana 4. veljače 2026. presudu , kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrđuje da je ništetna odredba iz čl.7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211508912, sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi:„… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF ( toč I. izreke presude ), zatim da se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 16. 202,96 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate ( toč. II. izreke presude ), da se tuženiku nalaže da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.116,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2026. pa do isplate ( toč. III. izreke presude ) , zatim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.437,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom ( toč.IV. izreke presude ) i odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.900,00 EUR.
5.
Protiv gore navedene presude tuženik je podnio žalbu , a Županijski sud u Zagrebu je donio presudu i rješenje poslovni broj: Gž-1303/2026-3 od 2. lipnja 2026., kojim je odbijena kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u toč. II. izreke prvostupanjske presude , kojom je prihvaćen zahtjev za isplatu glavnice u iznosu od 16.202,96 EUR na način da je odbijen , kao neosnovan zahtjev u navedenom iznosu te je djelomično prihvaćena žalba protiv prvostupanjske presude tako da je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u toč. II. Izreke , kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 16.202,96 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate , kao i u dijelu pod toč. III. i IV. Izreke presude ( troškovi postupka), a i ostavljeno je da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.
6.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. ( list 7 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015., uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj:7103934234 ( list 9 spisa ), uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 2. veljače 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Milana Glibote poslovni broj: OV-1412/16 od 3. veljače 2016., uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 3211508912 od 22. studenog 2007. , uvid u Otplatni plan ( list 24 do 35 spisa ), uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 36 do 59 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 84 do 86 spisa ), uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 201 do 221 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka , saslušani su svjedok HB i tužitelj CB , kao stranka u svrhu dokazivanja.
7. Nesporno je da je tužitelj CB , kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 22. studenog 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:3211508912 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 200.824,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja i to prvi anuitet u iznosu od 1.071,95 CHF te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,95 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Combis d.o.o. od 3. svibnja 2007.
8. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran.
9.
Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 198.899,25 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.388.470,32 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 298 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 32.197,83 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 122.204,16 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
10. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Milana Glibote poslovni broj: OV-1412/16 od 3. veljače 2016.
11. U ovom predmetu je pravomoćnom presudom utvrđeno da je ništetna odredba iz čl.7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211508912, sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi:„… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF ( toč I. izreke presude ).
12. Također je u ovom predmetu pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 16.202,96 EUR.
13. Sporno u ovom predmetu je da li i u kojoj visini tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata i da li je nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
14. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove novčani iznos.
15. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
16. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti izračuna preplate po mjesecima po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015., (za razliku u tečaju u CHF) , izračunati novčani iznos izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, (na okolnost konverzije kredita) očitovati se je li konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), (na okolnost utvrđene preplate na dan 30. rujna 2015. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) očitovati se koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
17. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka isplaćeni iznos od 200.824,20 CHF iznosio je 117.914,55 EUR (konvertirani iznos), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.083,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) , a tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR i sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata , koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, a preplata utvrđena od strane tuženika prilikom izračuna konverzije, odnosno razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi ukupno 4.273,39 EUR (konvertirani iznos).
18. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te ustraje u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.
19. Tužitelj je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da sukladno pravilima ZOO-a (čl. 172.) o redoslijedu uračunavanja, iznos priznate preplate trebao bi se oduzeti, redom, od iznosa troškova, zateznih kamata te potom od iznosa glavnice i upravo zbog navedenog, tužitelj predlaže izradu dopune nalaza i mišljenja na način da u istoj iskaže svakomjesečne iznose zateznih kamata na utvrđene iznose preplate s osnove tečajne razlike i također je potrebno utvrditi i tečajnu razliku s osnove razlike u nedospjeloj glavnici na dan 30. rujna 2015., a što podrazumijeva razliku između preostale glavnice u valuti CHF prema početnom tečaju i početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. naspram glavnice koja preostaje na dan 30. rujna 2015. po provedenoj konverziji.
20. Financijski vještak je dopunio svoj nalaz i mišljenje navodeći da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.083,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.390,02 EUR, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 9.200,47 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu) te iznos preostale glavnice na dan konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do konverzije 30. rujna 2015., primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 7.002,49 EUR (konvertirani iznos).
21.
Stranke nisu stavile primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
22. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaku Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje , kao i dopuna istog jasan i određen bez kontradiktornosti te je vještak uzeo u obzir uplate tužitelja , kao i preplatu u konverziji i izračunao zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. i to je sve prikazao u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja.
23. S obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. učinak konverzije iz Dodatka ugovoru o kreditu prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe , što ima restitucijski učinak , jer omogućuje vračanje koristi , koju je druga ugovorna strana ( trgovac ) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe tako da je sklapanjem Dodatka ugovoru uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti , kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu, koje su postupale u dobroj vjeri u smislu obračuna izvršenog prema ZID ZPK/15 prema kojem potrošači snose razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19 c st. toč. 1. navedenog Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19. c st. 1. toč.4 Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c. st. 1., toč. 5. Zakona pa time ono što tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19 c u svezi s odredbom 19. e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja, koja izvire iz slobode ugovaranja, ali tužitelj ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do 30. rujna 2015. , jer taj dio nije obuhvaćen obračunom o konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 tako da je u tom dijelu osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na temelju propisa iz čl. 1111. i čl. 1115 . ZOO-a.
24. Dakle, sukladno gore navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske , tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita ( 30. rujna 2015. ) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF , što znači na sve one iznose , koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i početne kamatne stope , a tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
25. S obzirom na navedeno, a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Zrinka Ručevića sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 3.390,02 EUR radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč, II. izreke presude.
26. Osim navedenog ukupnog iznosa zateznih kamata , sud je temeljem čl. 31. st. 2. ZOO-a za isplatu daljnjih zateznih kamata od podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu , kada je tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev , a to je od 13. srpnja 2026. pa nadalje , a ne kako to tužitelj traži od podnošenja tužbe dana 12. lipnja 2023. pa nadalje pa je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.390,02 EUR od 12. lipnja 2023. do 12. srpnja 2026. radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.
27. Tuženik se na raspravi dana 13. srpnja 2026. protivio preinaci tužbe te je istaknuo i prigovor zastare tražbine tužitelja.
28. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
29. U konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka preciziravši ga u odnosu na zatezne kamate , a tužba i tužbeni zahtjev se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.
30. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan .
31. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, sukladno s čl. 502.c ZPP-a i ima pravni interes za podnošenje tužbe .
32. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara.
33. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 13. srpnja 2026. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.
34. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužitelj i svjedok HB pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.
35. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
36. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj je tijekom otplate kredita godinu dana ( od 2020. do 2021. ) obavljao obrtničku djelatnost u stanu kupljenom na kredit , međutim sve ostalo razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je koristio stan za svoje osobne potrebe, za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji i taj stan nije bio iznajmljivan, što proizlazi iz uvjerljivog i podudarnog iskaza tužitelja i svjedoka HB , tužiteljeve supruge.
37. Tuženik tvrdi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu , koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev , jer u tužbi tužitelj traži isplatu iznosa od 34.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a tužitelj podneskom od dana 8. listopada 2025. traži isplatu iznosa od 16.202,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to sve s osnove navodne ništetnosti gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu tako da proizlazi da je tužitelj podneskom od 8. listopada 2025. djelomično povukao tužbu u iznosu od 18.297,04 EUR pa se tuženik protivi takvom povlačenju tužbe.
38. Gore navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane, jer što se tiče kondemnatornog tužbenog zahtjeva valja reči da je tužitelj samo uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka , jer tek po provedbi financijskog vještačenja je to mogao određeno i točno učiniti.
39. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti budući da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane VB i dodatno tuženik ističe da je HB , sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. ZOO-a ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren i stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun.
40. Prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom , kao kreditorom sklopio kredit i tužitelj je prvenstveno obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takav je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužitelj plaća rate kredita , a treće osobe VB i HB, supruga tužitelja , iako su platile pojedine rate kredita, to su učinile u ime i za račun tužitelja po broju i partiji kredita , koji glase na tužitelja.
41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.4. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
U Zaboku 31. srpnja 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , Županijskom sudu u Zagrebu.
Dostaviti:
1. Odvjetničko društvo Jukić & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Čalogovićeva 1,
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
