Poslovni broj: P-928/2023-29
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Kovačić , odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 79a protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 13. srpnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Zlatka Badžaka, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika , dana 31. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 42601/07, kojeg su tužiteljica AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833,ranije Societe Generale-Splitska banka d.d., Split , R. Boškovića 16, kao kreditor sklopili dana 6. veljače 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i koja glasi: ,, … u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate''. pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici : AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.452,38 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarskog franka s zakonskim zateznim kamatama :
na iznos od 0,08 EUR od 16. 3. 2007. pa do isplate,
na iznos od 2,25 EUR od 13. 3. 2008. pa do isplate,
na iznos od 0,98 EUR od 16. 4. 2008. pa do isplate,
na iznos od 2,67 EUR od 15.10. 2008. pa do isplate,
na iznos od 8,84 EUR od 14.11. 2008. pa do isplate,
na iznos od 1,63 EUR od 13.12. 2008. pa do isplate,
na iznos od 14,36 EUR od 16. 1. 2009. pa do isplate,
na iznos od 15,99 EUR od 18. 2. 2009. pa do isplate,
na iznos od 10,83 EUR od 18. 3. 2009. pa do isplate,
na iznos od 11,38 EUR od 16. 4. 2009. pa do isplate,
na iznos od 11,23 EUR od 19. 5. 2009. pa do isplate,
na iznos od 9,05 EUR od 16. 6. 2009. pa do isplate,
na iznos od 10,43 EUR od 15. 7. 2009. pa do isplate,
na iznos od 8,17 EUR od 15. 8. 2009. pa do isplate,
na iznos od 9,72 EUR od 15. 9. 2009. pa do isplate,
na iznos od 7,66 EUR od 14. 10. 2009. pa do isplate,
na iznos od 8,92 EUR od 12.11. 2009. pa do isplate,
na iznos od 8,66 EUR od 12.12. 2009. pa do isplate,
na iznos od 12,71 EUR od 14. 1. 2010. pa do isplate,
na iznos od 14,88 EUR od 12. 2. 2010. pa do isplate,
na iznos od 14,60 EUR od 11. 3. 2010. pa do isplate,
na iznos od 16,85 EUR od 13. 4. 2010. pa do isplate,
na iznos od 20,09 EUR od 11. 5. 2010. pa do isplate,
na iznos od 22,97 EUR od 11. 6. 2010. pa do isplate,
na iznos od 28,50 EUR od 13, 7. 2010. pa do isplate,
na iznos od 23,09 EUR od 11. 8. 2010. pa do isplate,
na iznos od 30,80 EUR od 8.10. 2010. pa do isplate,
na iznos od 31,67 EUR od 12.11. 2010. pa do isplate,
na iznos od 37,65 EUR od 14. 12. 2010. pa do isplate,
na iznos od 45,22 EUR od 12. 1. 2011. pa do isplate,
na iznos od 38,34 EUR od 10. 2. 2011. pa do isplate,
na iznos od 38,01 EUR od 2. 4. 2011. pa do isplate,
na iznos od 38,01 EUR od 2. 4. 2011. pa do isplate,
na iznos od 34,87 EUR od 12. 4. 2011. pa do isplate,
na iznos od 50,07 EUR od 10. 6. 2011. pa do isplate,
na iznos od 52,89 EUR od 8. 7. 2011. pa do isplate,
na iznos od 60,95 EUR od 15. 7. 2011. pa do isplate,
na iznos od 74,00 EUR od 17. 8. 2011. pa do isplate,
na iznos od 54,06 EUR od 13. 9. 2011. pa do isplate,
na iznos od 49,74 EUR od 11.10. 2011. pa do isplate,
na iznos od 50,81 EUR od 11.11. 2011. pa do isplate,
na iznos od 50,41 EUR od 13.12. 2011. pa do isplate,
na iznos od 54,18 EUR od 11. 1. 2012. pa do isplate,
na iznos od 56,81 EUR od 11. 2. 2011. pa do isplate,
na iznos od 57,63 EUR od 13. 3. 2012. pa do isplate,
na iznos od 55,71 EUR od 11. 4. 2012 pa do isplate,
na iznos od 56,73 EUR od 11. 5. 2012. pa do isplate,
na iznos od 57,79 EUR od 12. 6. 2012. pa do isplate,
na iznos od 56,21 EUR od 11. 7. 2012. pa do isplate,
na iznos od 56,06 EUR od 11. 8. 2012. pa do isplate,
na iznos od 52,73 EUR od 12. 9. 2012. pa do isplate,
na iznos od 54,10 EUR od 11. 11. 2012. pa do isplate,
na iznos od 56,31 EUR od 13. 11. 2012. pa do isplate,
na iznos od 55,61 EUR od 11.12. 2012. pa do isplate,
na iznos od 56,62 EUR od 11. 1. 2013. pa do isplate,
na iznos od 53,74 EUR od 12. 2. 2013 . pa do isplate,
na iznos od 52,62 EUR od 12. 3. 2013. pa do isplate,
na iznos od 55,80 EUR od 11. 4. 2013. pa do isplate,
na iznos od 50,92 EUR od 14. 5. 2013. pa do isplate,
na iznos od 51,05 EUR od 11. 6. 2013. pa do isplate,
na iznos od 49,20 EUR od 11. 7. 2013. pa do isplate,
na iznos od 51,47 EUR od 13. 8. 2013. pa do isplate,
na iznos od 52,71 EUR od 11. 9. 2013 .pa do isplate,
na iznos od 53,89 EUR od 11.10. 2013. pa do isplate,
na iznos od 54,15 EUR od 12.11. 2013.pa do isplate,
na iznos od 56,11 EUR od 14.12. 2013.pa do isplate,
na iznos od 54,18 EUR od 15. 1. 2014.pa do isplate i
na iznos od 56,01 EUR od 12. 2 .2014.pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici : AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. srpnja 2026. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke, sve u roku od 15 dana.
IV.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužiteljica AU u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita s Societe Generale- Splitska banka d.d., Split , R. Boškovića 16, kao kreditorom , sada OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, dana 6. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 42601/07, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 17.044,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika na dan isplate, a predmetnim Ugovorom, odnosno odredbom čl. 4 istog određena je nominalna kamatna stopa u visini od 5,15 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze tužiteljice promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te je tužiteljica isplatila kredit u 84 mjesečne rate, a isti je isplatila u cijelosti te tužiteljica tvrdi da je pravomoćnom i ovršnom presudom ovog suda poslovni broj: P-6045/15-32 od 17. travnja 2019. utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojim je iskazana promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici neosnovano naplaćenu razliku kamatne stope sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a tužiteljica tvrdi da je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužiteljici ) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.044,3599 CHF-a prema prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita i također je Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje kroz 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, s time da u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljici u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice i tužiteljica nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne, dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku, koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHFpa shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF tako da iz svega navedenog tužiteljica tvrdi da je razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske , prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava) te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak, a također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne nivine '' br. 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost i odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila pa slijedom naprijed navedenog, tužiteljica od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i to neosnovano naplaćene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja i prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovoreni tečaj švicarskog franka tuženika, koji je na dan plasmana predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora, s time da tužiteljica smatra da je preplatila predmetni kredit u iznosu od 3.318,07 EUR/ 25.000,00 kn, a konačan iznos uredit će nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenjem te će urediti i precizirati tužbeni zahtjev po svim osnovama i tužiteljica uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud te tako tužiteljica tužbom traži da se utvrde ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 42601/07, kojeg su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik,odnosno njegov prednik , kao kreditor sklopili dana 6. veljače 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i koja glasi: ,, … u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate '' i tužiteljica traži da joj tuženik isplati iznos od 3.318,07 EUR / 25.000,00 kn s osnove ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovorenim kamatama i s osnove ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od 6. veljače 2007. te da se naloži tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupansjke presude.
2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 5. srpnja 2026. precizirala kondemnatorni tužbeni zahtjev tako da s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli traži od tuženika isplatu iznosa od 2.452,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dopsijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. II. izreke presude dok je deklaratorni tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.
3. Tuženik OTP banka d.d. Split u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužba u cijelosti neosnovana,ali nije sporno da je tužiteljica s predenikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 42601/07, međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne te tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, a tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi pa tako ističe prigovor zastare potraživanja utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' 35/05– 29/18, dalje: „ZOO“) i to ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice budući da ista nije specificirana tužbom pa ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala pa iako tužiteljica nije specificirala tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok, a ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja te tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su tuženiku plaćani kao anuiteti pa stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja i slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku, a ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla i takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ , dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu i dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara te nadalje tuženik tvrdi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'', jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci, koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice,, Potrošač '' i presude Visokog trgovačkog suda i nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita, koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima , koji su bili predmet parnice ,,Potrošač ''(CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu, koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci, a načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda , a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj : Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i u konkretnom predmetu potrebno je ispitati i utvrditi pripada li tužiteljica zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u parnici ,,Potrošač'' dok u odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak, tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda donesena u parnici ,,Potrošač'' ne daje subjektivna prava potrošačima, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ , kao pravnog standarda i stoga je tužiteljica, kao potrošač dužna dokazati da u ugovornom odnosu nje i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“), a da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti:prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba , a Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti i također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, a navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora dok što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora i pored toga, tužiteljica je potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule i Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ pa je neosnovano da tužiteljica sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, a isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana i slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena i nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, a tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice, a glede ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužiteljice i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u njegovom rješenju poslovni broj : Revt 575/16 od 3. listopada 2017. prema kojem je od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ i na taj način je Vrhovni sud Republike Hrvatske nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, a iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF ,jer od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada ) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici ,,Potrošač '' , a daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik i bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim te uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis, koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije i nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljice, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe već okolnost, koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) i slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju te nadalje tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice pri čemu tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu tužbenog zahtjeva pa tako uopće nema mjesta raspravljanju o visini i stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva , a tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog financijskog vještačenja od strane tužiteljice budući da vještačenje kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom , jer tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita i također, u određenim razdobljima plaćena kamata bila je nešta niža od kamate prvotno ugovorene pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-1335/2019-26 od 25. svibnja 2022., uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6045/2015 ( Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva , broj ugovora : 42601/07 od 6. veljače 2007., potvrda Javnog bilježnika u Zagrebu Velimira Čerića broj: OU-70/07 od 6. veljače 2007. , promet po računbu tužiteljice, podaci o uplatama kredita tužiteljice, opomena po kreditu broj 07/42601 , 40576539400, opomena tužiteljici pred tužbu , opomena tužiteljice od 25. ožujka 2011, odgovor na opomenu od 14. rujna 2015., Opći uvjeti poslovanja za Societe Generale-Splitska banka d.d. , Ogledni primjeri utvrđivanja promjena kamatnih stopa za kredite u poslovanju s građanima, Odluka o pravilima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite iz poslovanja s građanima, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.,
presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Otplatni plan ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica AU u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da je dana 6. veljače 2007. tužiteljica AU, kao korisnik kredita zaključila s prednikom tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. Split ( sada OTP banka d.d. , Split ), kao kreditorom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 6. veljače 2007. broj ugovora :42601/07 , kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužiteljici 17.044,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca , a utvrđeno je da je tužiteljica dužna platiti i redovnu kamatu koja iznosi 5,15%, s time da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. a Ugovora , te je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka na način da odredba iz čl. 8. Ugovora glasi: ,, … u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate'' dok je namjena kredita bila kupnja novog motornog vozila kako je to navedeno u toč. 2. Ugovora.
6. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Velimira Čerića pod brojem: OU-70/07 od dana 6. veljače 2007.
7. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 42601/07, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao kreditor sklopili dana 6. veljače 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i koja glasi: ,, … u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate''., da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li se primjenjuju utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' .
8. Tužiteljica AU je izjavila da je uzela kredit kod prednika tuženika za kupnju osobnog automobila marke ,,TOYOTA'' s rokom otplate kredita na 7 godina te se sada ne sjeća, s obzirom da je bilo davno, kada je zaključila predmetni Ugovor o kreditu niti se sjeća točnog iznosa tog kredita, ali navodi da je to sve navedeno u tužbi. Tužiteljica tvrdi da je u cijelosti otplatila predmetni kredit, a ne sjeća se kada je točno otplatila predmetni kredit s obzirom na protek vremena. Tužiteljica navodi da je došla u banku kod tuženika i referentica u banci joj je nudila kredit u CHF, kao najpovoljniji kredit te nije ni pitala zašto bi taj kredit bio najpovoljniji , a nije joj nuđen kredit u nekoj drugoj valuti i nije niti tražila u drugoj valuti kredit s obzirom da joj je kao najpovoljniji kredit ponuđen kredit u CHF. Tužiteljica se ne sjeća , s obzirom na protek vremena, što joj je bankarska službenica govorila u vezi razloga zbog čega bi kredit u CHF bio za nju najpovoljniji. Tužiteljica tvrdi da joj bankarska službenica nije ništa govorila o riziku valute CHF i stabilnosti tečaja CHF-a niti joj je išta rekla o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to čini prema EUR i o tome svemu nije dobila nikakve informacije.Tužiteljica navodi da nije čitala ugovor, a niije niti imala primjedbe na navedeni ugovor, jer joj je samo bilo važno da dobije kredit i da kupi automobil. Tužiteljica se ne sjeća da li je bila kod Javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora, ali tvrdi da sva dokumentacija, koja je bila potrebna za odobrenje kredita je pribavljena i kredit joj je odobren. Tužiteljica navodi da je otplaćivala predmetni kredit i ispočetka je to bilo preko plaće u bolnici gdje je radila, a kada je otišla u mirovinu tada je sama plaćala predmetni kredit te nitko drugi nije osim nje to činio. Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog nije bila vlasnica tvrtke niti je imala obrt, a automobil kojeg je kupila na kredit je služio isključivo za njezine osobne potrebe.Tužiteljica tvrdi da je u početku otplate kredita sve bilo ,,normalno", ali je ubrzo nakon toga počelo ,,divljati" te se sjeća da je početna rata kredita bila 1.330,00 kn, a nakon toga , ne zna u kojem razdoblju,je mjesečna rata ,,skočila" na iznos od 1.900,00 kn mjesečno. Tužiteljica navodi da se u banci interesirala zbog čega je došlo do takvog porasta mjesečne rate kredita i u banci su joj rekli da je to bilo zbog porasta valute. Tužiteljica tvrdi da joj banka nije ponudila nikakvu konverziju kredita niti joj je omogućila na bilo koji način plaćanje kredita. Tužiteljica navodi da nije tražila konverziju kredita, jer nije za tu konverziju niti znala. Tužiteljica tvrdi da je banka sastavljala ugovor o kreditu te nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi već je potpisala predmetni ugovor.
9. Nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
10.
U konkretnom slučaju tužiteljici , kako to proizlazi iz njezinog uvjerljivog i logičnog iskaza nisu bili pre z entirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švica rskog fra nka , kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog v alutne klau zule u švica rskim fran cima je tim v eći što pro sječni potrošač nije moga o z nati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka , a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama tem eljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
11. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
12. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bio objašnjen rizik, koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
13. Pri tome valja reći da je tužiteljica bila prosječan potrošač ( medicinska sestra -radila u bolnici ) te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
14. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
15. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora, koji se odnose na valutnu klauzulu i to kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i koja glasi: ,, … u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate'' pa je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.
16. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐU protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
17. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga , koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
18.
Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
19. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti izračuna kunske protuvrijednosti anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i to kunske vrijednosti prema tečaju CHF, koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta, koje je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno platila tijekom otplate kredita ,s time da vještak naznači iznos i datum dospijeća svake eventualne preplate - negativnih tečajnih razlika odnosno razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu.
20. Financijski vještak u svom nalazu i mišljenju je navela da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 2.452,38 EUR , a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj, koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 57,00 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos, koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2.395,38 EUR.
21. Tužiteljica ni tuženik nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
22. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , jer je istog dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzela u obzir tečajne razlike ( pozitivne i negativne ) , zatim je uzela u obzir sve uplate tužiteljice , a i objasnila je način izračuna te sve prikazala u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
23. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice da više plaćeni anuiteti tuženiku s osnova valutne klauzule iznose 2.452,38 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
24. Osim navedenog iznosa od 2.452,38 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. II izreke presude.
25. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.
26. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.
27. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.
28. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a prema uvjerljivom i logičnom iskazu tužiteljice u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora i otplate kredita nije bila vlasnik obrta niti tvrtke.
29. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za kupnju novog motornog vozila ), kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je automobil kupila i koristila za svoje osobne potrebe , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .
30. Također , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužiteljica , kao takva ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka.
31. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbina tužiteljice.
32. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.
33. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 , 155/23 i 146/2025-dalje ZPP).
34 . Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.
35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za zastupanje na raspravi dana 17. 6. 2024. po tbr. 9/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 13. 7. 2026. po tbr. 9/1 100 bodova i za sastav podneska od dana 6. 7. 2026. po tbr 8/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 800,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 31. srpnja 2026.
36. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR .
37.
Tužiteljica je kao potrošač u svezi s sporom o potrošačkom Ugovoru oslobođena plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11. st. 1 toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( ,,Narodne novine '' br. 118/18 i 51/23 ).
U Zaboku 31. srpnja 2026 .
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Zlatko Kovačić , odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 79a
2. Odvjetničko društvo Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32
