Poslovni broj P-655/2026-

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AG, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vuksanović i partneri iz Rijeke, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., čiji OIB glasi 78427478595, sa sjedištem u [adresa], kao pravne sljednice Nove hrvatske banke d.d., a ona kao pravna sljednica Sberbanke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 06. srpnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvane tuženice, 31. srpnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je, u dijelu kojim je predviđeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o svojim kamatnim stopama, ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, zaključen 09. srpnja 2008. između tužiteljice AG i Volksbank d.d., kao pravne prednice tuženice Hrvatske poštanske, pod brojem 218528, ovjeren po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OV-14104/08.

I. Utvrđuje se da je, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, zaključen 09. srpnja 2008. između tužiteljice AG i Volksbank d.d., kao pravne prednice tuženice Hrvatske poštanske, pod brojem 218528, ovjeren po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OV-14104/08.

III. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da, po osnovi preplaćenog iznosa na temelju promjenjive kamatne stope, tužiteljici AG isplati iznos od 151,95 eura (slovima: sto pedeset jedan euro i devedeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. listopada 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. godine po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,60 eura od 02. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 8,65 eura od 02. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 4,38 eura od 12. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 8,70 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,41 euro od 02. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 6,48 eura od 02. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 6,55 eura od 02. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 10,66 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 2,26 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 6,77 eura od 02. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 8,74 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 4,65 eura od 02. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 6,60 eura od 02. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 8,45 eura od 02. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 4,55 eura od 02. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 11,24 eura od 02. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 2,39 eura od 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 6,52 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 6,31 euro od 02. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 8,24 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 4,48 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 6,50 eura od 02. srpnja 2011. do isplate te

- na iznos od 6,82 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da, po osnovi preplaćenog iznosa na temelju razlike u tečaju, tužiteljici AG isplati iznos od 1.044,71 euro (slovima: tisuću četrdeset četiri eura i sedamdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. listopada 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje , za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. godine po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,68 eura od 02. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 17,60 eura od 02. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 5,92 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 18,89 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 20,65 eura od 02. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 21,53 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 19,43 eura od 02. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 19,12 eura od 02. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 15,82 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,91 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,93 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 16,08 eura od 02. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 11,53 eura od 02. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 8,26 eura od 02. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 15,33 eura od 02. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 13,65 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 20,73 eura od 02. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 17,93 eura od 02. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 22,55 eura od 02. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,24 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 27,99 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 36,78 eura od 02. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 31,78 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 47,22 eura od 02. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 39,28 eura od 02. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 32,93 eura od 02. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 50,52 eura od 02. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 52,30 eura od 02. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 55,02 eura od 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 51,78 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 47,59 eura od 02. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 47,01 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 65,76 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 65,85 eura od 02. srpnja 2011. do isplate te

- na iznos od 82,12 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici AG naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.030,00 eura (slovima: tisuću trideset eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. srpnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 1.171,62 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice AG za naknadu troškova postupka odbija se.

IX. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 165,90 eura (1.250,00 HRK).

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti, istaknut u odgovoru na tužbu.

II. Smatra se da postoji pristanak tuženice u odnosu na povlačenje tužbe u dijelu koji se odnosi na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, za iznos od 3.283,60 eura, s pripadajućim kamatama, kao razliku između iznosa od 4.328,31 euro (32.611,67 HRK), zatraženog u tužbi, te iznosa od 1.044,71 euro, zahtijevanog u podnesku koji je tužiteljica AG dostavila sudu 01. srpnja 2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 26. travnja 2021., navodi se da je 09. srpnja 2008. tužiteljica AG (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s Volksbank d.d., kao pravnim prednikom tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica), sklopila Ugovor o kreditu, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati one iznose koje je od nje primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je dostavila sudu 01. srpnja 2026., tužiteljica je povukla tužbu u dijelu kojim je tražila isplatu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te je, umjesto prvotno zahtijevane isplate iznosa od 4.328,31 euro (32.611,67 HRK), zatraženog u tužbi, zatražila isplatu iznosa od 1.044,71 euro, s pripadajućim kamatama.

3. Podnesak tužiteljice od 01. srpnja 2026., za koji je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud ocijenio da predstavlja obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe, dostavljen je tuženici koja ga je uredno primila 06. srpnja 2026.

4. Budući da se tuženica potom, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo je smatrati da je na takvu procesnu radnju aktivno legitimirane strane u sporu (presumirano) pristala. Stoga je o tome odlučeno kao u t. II. izreke rješenja. Takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a.

5. U odgovoru na tužbu istaknut je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci i ukazano na to da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana prorogacijska klauzula na temelju koje je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

6. Ujedno je istaknut prigovor zastare, naglašeno da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, upućeno na to da tužiteljica nije dokazala da se o ugovornim odredbama iz predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama, dok je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i lako uočljiva.

7. U sadržaju odgovora na tužbu tuženica je izričito učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da zato i izvođenje dokaza financijskim vještačenjem (po prijedlogu tužiteljice) nalazi nesvrsishodnim.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

9. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

10. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 21. svibnja 2026. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 135. sudskog spisa).

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku koji je tužiteljica dostavila sudu 01. srpnja 2026., osnovanim.

12. No, da bi sud uopće došao u poziciju odlučivanja o tom tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno da najprije riješi pitanje koje se ticalo mjesne nadležnosti. Pritom je, iskoristivši mogućnost iz odredbe čl. 301. st. 1. ZPP-a, o prigovoru mjesne nenadležnosti sud odlučio zajedno s glavnom stvari, donoseći o tome rješenje, sadržano u konkretnoj presudi (t. I. izreke rješenja).

13. Ističući prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, tuženica se pozvala na nadležnost suda u Zagrebu, upirući na ugovornu odredbu iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. kojom je utanačena prorogacijska klauzula.

14. Naprotiv, očitujući se u odnosu na takav prigovor, u podnesku koji je sudu dostavila 19. lipnja 2026. tužiteljica je navela da o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. nije pojedinačno pregovarala, nego da je ta odredba u odnosu na nju bila sastavljena prema principu „uzmi ili ostavi“.

15. Takvi navodi tužiteljice upućuju na to da ona i ugovornu odredbu o prorogaciji nadležnosti smatra nepoštenom, a time i ništetnom.

16. Teret dokaza o tome da se o ugovornoj odredbi o prorogacijskoj klauzuli pojedinačno pregovaralo bio je pridržan za tuženicu, i to pozivom na pravilo iz odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP), no ona u ovom sporu ni na koji način nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o nadležnosti suda u Zagrebu, sadržanoj u čl. 11.4. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008., pojedinačno pregovaralo pa se, stoga, ta odredba ukazuje nepoštenom po odredbama čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP-a.

17. To, pak, dalje znači da treba smatrati kao da nadležnost suda u Zagrebu nije niti ugovorena.

18. Zato sud prvog stupnja nalazi da je za pitanje vezano uz nadležnost relevantna odredba čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te 128/22; ZPK).

19. Ta je odredba, naime, u ZPK uvrštena kroz Zakon o izmjeni i dopunama ZPK-a od 25. rujna 2015. (iz Narodnih novina broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), koji je na snagu stupio 30. rujna 2015., a njome je u stavku 1. predviđeno da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može postupak protiv druge strane pokrenuti i pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

20. Imajući u vidu da je u tužbi navedeno da je prebivalište tužiteljice u [adresa], da je upravo ona potrošač i da je spor pokrenula u vezi s ugovorom o kreditu, utemeljeno je spoznati da u okolnostima konkretnog slučaja postoji nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

21. Iz upravo elaboriranih razloga prigovor mjesne nenadležnosti, istaknut u odgovoru na tužbu, sud prvog stupnja ocijenio je pravno neutemeljenim pa je taj prigovor odbio i odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

22. Nakon što je spoznao da je mjesno nadležan za donošenje odluke o istaknutom tužbenom zahtjevu, sud je prešao na donošenje odluke o meritumu.

23. Među strankama nije bilo sporno da su 09. srpnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu, kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Također, nije bila sporna niti visina utužene tražbine.

24. U kontekstu okolnosti vezane uz visinu tražbine, treba naglasiti da je sud zaključio da, u prilici u kojoj tuženica nije osporila visinu tužbenog zahtjeva, a u kojoj je tužbeni zahtjev djelomično smanjen u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženica nije osporila niti taj smanjeni tužbeni zahtjev.

25. Međutim, ono što je bilo sporno u pravnom odnosu tužiteljice i tuženice tiče se sljedećih okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

26. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (stranački iskaz tužiteljice) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

27. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je stranački iskaz tužiteljice dosljedan, životan i logičan, s tim da se sud i neposrednim opažanjem, prilikom saslušanja tužiteljice, neposredno osvjedočio u istinitost njezina kazivanja.

28. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da ona ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. smatra ništetnima te da po toj osnovi, dakle po osnovi restitucije, traži isplatu.

29. U tom kontekstu, prije svega, valja ponoviti da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba ZZP-a.

30. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine, dok je, po njegovoj odredbi čl. 155., ZZP na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

31. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

32. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

33. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

34. Tužiteljica je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala.

35. Iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine (s lista 19. sudskog spisa) uočljivo je da je tužiteljici kredit odobren za kupnju vozila, s tim da je takvu namjenu potvrdila i tužiteljica u svom stranačkom iskazu, danom na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 06. srpnja 2026. (list 144. sudskog spisa), dodatno ističući da je osobno vozilo koje je kupila sredstvima kredita ona koristila isključivo za osobne potrebe.

36. Zato je jasno da se radi o pravnom poslu koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene poslovnoj djelatnosti tužiteljice niti obavljanju djelatnosti njezina slobodnog zanimanja, a time dalje i da, u kontekstu pravila iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1.

ZZP-a, tužiteljicu treba smatrati potrošačem.

37. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je Ugovor o kreditu od 09. srpnja 2008. tužiteljica, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti tužiteljice ili obavljanju djelatnosti njezina slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP- a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

38. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008.

39. Odredbama čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

40. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne.

41. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj ica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

42. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 09. srpnja 2008. uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

43. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

44. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine, koji je obuhvaćao 7-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. otplata kredita ugovorena kroz 84 mjeseci, dakle kroz 7 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj ica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

45. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelj ici.

46. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

47. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelj ice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008., ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

48. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 09. srpnja 2008. za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 2.1. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008.), na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

49. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

50. Zato je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

51. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u čl. 4. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu (tuženica je u presudi koju je Trgovački sud u Zagrebu donio 04. srpnja 2013. godine, pod poslovnim brojem P-1401/2012, označena kao 8. tuženica), na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

52. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

53. Sud prvog stupnja ispitao je mogu li se primijeniti pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici. Ovo posebno zato jer je to pitanje nametnula tuženica kroz sadržaj podnesenog odgovora na tužbu.

54. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

55. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava.

56. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj ica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008., u dijelu u kojem je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

57. Ponavlja se da je odredbama čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

58. Tuženica u postupku ničim nije dokazala da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli iz čl. 4. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. pojedinačno pregovaralo, što znači da niti u odnosu na tu ugovornu odredbu nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, a time i da je ta ugovorna odredba ništetna u smislu regulacije iz odredaba čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP-a.

59. Zato je i u tom dijelu sud smatrao da je tužbeni zahtjev pravno utemeljen pa je odlučio kao u t. II. izreke presude.

60. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008., kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a koje su sadržane u čl. 2.1. tog Ugovora (promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora), odnosno u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu (valutna klauzula), a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu u onom dijelu u kojemu je ona u ovoj parnici postavila kondemnatorni zahtjev (glede restitucije vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i glede restitucije vezane uz ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli).

61. Tuženica se tijekom spora pozivala na prestanak prava tužitelj ice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

62. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelj ice radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008., a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

63. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

64. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO - a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO -a), po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

65. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

66. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

67. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

68. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

69. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 09. srpnja 2008. sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom presudom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

70. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelj ici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

71. U tom kontekstu nije, pritom, naodmet napisati da se u sadržaju kondemnatornih dijelova tužbenog zahtjeva tužiteljica izrijekom pozvala na institut stjecanja bez osnove, ali da, u smislu pravila iz odredbe čl. 186. st. 3. ZPP -a, sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj u tužbi naveo.

72. Zbog toga je, pak, pravila sud bio u mogućnosti odlučiti primjenom onog pravnog instituta za koji je na temelju svih činjenica i dokaza utvrdio da tangira pravni odnos stranaka konkretnog spora, dakle na temelju instituta restitucije iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, koji predviđa posljedice ništetnosti.

73. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

74. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli tuženica od tužiteljice primila isplatu, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

75. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da visinu tražbine tužiteljice tuženica nije osporila i da se, dapače, upravo s obzirom na takvu okolnost, tuženica protivila i provođenju dokaza financijskim vještačenjem (navodi tuženice iz t. 48. odgovora na tužbu, s lista 44. sudskog spisa). Kada je, pak, tužbeni zahtjev smanjen (u dijelu tražbine po osnovi valutne klauzule), a kada tuženica nije osporila veći iznos od onoga koji je tužiteljica od tuženice zahtijevala u ovoj parnici konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, sadržanim u podnesku tužiteljice od 01. srpnja 2026., tada treba smatrati da je tuženica još manje osporavala iznos iz tog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

76. Zato je tužbeni zahtjev usvojen upravo u onoj visini u kojoj ga je tužitelj ica u ovom sporu i postavila u podnesku od 01. srpnja 2026. O tome su donesene odluke iz t. III. i IV. dispozitiva presude (uz onu iz t. II. izreke rješenja).

77. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

78. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II I. i IV. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

79. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

80. U sadržaj t. III. i IV. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2027., i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

81. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

82. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 31. srpnja 2026., tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. To tim više jer je i sama tužiteljica respektirala ove okolnosti kod konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva u podnesku od 01. srpnja 2026.

83. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

84. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP -a, bili potrebni za vođenje parnice.

85. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 150,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje tri podneska, od kojih je onaj od 23. listopada 2024. predstavljao tzv. „ostali“ podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 37,50 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23, dok su podnesci od 19. lipnja 2026. i od 01. srpnja 2026. bili obrazloženi pa nagrada za sastavljanje svakog od njih iznosi po 150,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

86. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na dva ročišta, od 21. svibnja 2026. i od 06. srpnja 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 150,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

87. Na nabrojane radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 196,88 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

88. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne presude, točnije 31. srpnja 2026., a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1.

Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

89. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 45,62 eura.

90. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

91. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

92. Tužiteljica je zahtijevala i troškove sudske pristojbe za presudu, no takvo joj pravo ne pripada.

93. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, što znači da niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da joj ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret protivne strane u sporu (tuženice).

94. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužitelj ice, s tim da je nužno navesti da je jedine troškove koje je ona, zapravo, tražila u ovoj parnici i u odnosu na koje je zahtjev postavila u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a, dakle do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, tuženica zatražila u odgovoru na tužbu pa je, stoga, isključivo o tim troškovima sud i bio u mogućnosti donijeti odluku.

U Rijeci 31. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženice

na način određen u zapisniku o objavi presude i rješenja

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 31. srpnja 2026.

S u t k i nj a