Poslovni broj Pr-36/2024-38
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Rujaku-Marčiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Barišić, Mađerić & Barišić d.o.o. Zagreb radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 31. srpnja 2026. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da Odluka tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb od 28. prosinca 2020. o redovitom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027 -1/2019 od 19. prosinca 2019. tužitelja GČ nije dopuštena i da radni odnos stranka nije prestao.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb vratiti tužitelja GČ na rad na odgovarajuće radno mjesto, u roku od 8 (osam) dana.
III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 1.151,90 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 125,00 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj GČ (dalje: tužitelj) 1. ožujka 2021. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj radnik tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „blagajnik naplate cestarine (3014,01) na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje (503120200), Sektor za naplatu cestarine. Tuženik da je 28. prosinca 2020. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) za tužitelja za radno mjesto Blagajnik naplate cestarine na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine, a koja je objavljena na oglasnoj ploči tuženika 11. siječnja 2021. Na Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelj da je 26. siječnja 2021 podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava temeljem kojeg je tuženik donio Odluku o zahtjevu za zaštitu prava radnika od 11. veljače 2021., a koju Odluku tužitelj zaprimo 15. veljače 2021. Navedenom odlukom tuženik da nije prihvatio tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava. Označenom Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju da se otkazuje ugovor o radu „iz razloga što radnik zbog određenih trajnih osobina – narušenog zdravstvenog stanja (bolesti i anatomsko - funkcionalni defekti) nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.„ Nadalje da se u toj o9dluci navodi „Poslodavac je u nekoliko navrata bezuspješno pokušao unutar svojih organizacijskih jedinica G pronaći novo radno mjesto na kojem bi radnik, sukladno svojoj stručnoj spremi, poslovnom (i radnom) iskustvu i zdravstvenom stanju, mogao raditi, međutim sva takva radna mjesta već su popunjena.„ Tužitelj da je 04. studenoga 2008. doživio ozljedu na radu i to na način da je na redovitom putu od stana do radnog mjesta doživio prometnu nesreću kao vozač za koju nije bio kriv niti je bio pod utjecajem alkohola. U toj nesreći tužitelj da je bio teško ozlijeđen, a od kada pa sve do danas ima teške posljedice u vidu narušenog zdravstvenog stanja (anatomsko - funkcionalni defekti), zbog čega da ima ograničenja za obavljanje određenih poslova kod tuženika, a što da je medu strankama nesporno. Tužitelj da je bio raspoređen na radno mjesto Električara, Sektor održavanja, TJO Šibenik – Elektro održavanje od 01. travnja 2013. temeljem Ugovora o radu broj: 2027/2013, ali budući je tužitelj doživio ozljedu na radu da je došlo do narušavanja njegovog zdravstvenog stanja zbog čega da nije mogao obavljati poslove navedenog radnog mjesta, pa da je tužitelj konstantno od tuženika tražio raspored na odgovarajuće poslove. Tuženik da je stoga tužitelju ponudio raspored na radno mjesto U u TJO Benkovac, što da je tužitelj prihvatio te potpisao Izjavu od 10. rujna 2019. da je suglasan sa rasporedom na to radno mjesto. Međutim, tuženik da iz tužitelju nepoznatih razloga odustaje od rasporeda tužitelja na radno mjesto T te ga raspoređuje na radno mjesto Blagajnik naplate cestarine na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine. Na pobijanu Odluku o otkazu ugovora o radu tuženik da je proveo savjetovanje sa Radničkim vijećem sukladno čl. 150. Zakona o radu. Međutim, kako je tužitelj doživio ozljedu na radu, zbog čega da je kod njega došlo do smanjenja radne sposobnosti, tuženik da je sukladno čl. 151. st. 1. toč. 2) Zakona o radu trebao provesti postupak suodlučivanja, a poradi čega da je Odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i nedopuštena. Navodi tuženika izneseni u obrazloženju pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu da je tužitelju pokušavao pronaći odgovarajuće radno mjesto da su u cijelosti paušalni i netočni, jer da tuženik ne navodi koja su to radna mjesta na koje bi tužitelj mogao biti raspoređen, a koja su popunjena. Tužitelj da je imao namjeru natjecati se unutar tuženika za radna mjesta „Poslovođa održavanja„ i „Voditelj pravca u TJO Sibenik" za koje da tužitelj ima uvjete, ali da je tuženik na ta radna mjesta rasporedio druge osobe, iako uopće nije bio otvoren natječaj za iste kako bi se tužitelj mogao prijaviti. Dakle, tuženik da je imao mogućnosti rasporediti tužitelja na odgovarajuća radna mjesta za koje tužitelj ima uvjete i koje može obavljati sukladno svom zdravstvenom stanju. To da su radna mjesta Poslovođa održavanja u TJO Šibenik, Voditelj pravca u TJO Šibenik, Vratar u TJO Šibenik, Skladištar u TJO Šibenik i Vratar u TO Benkovac. Međutim, tuženik da je tužitelju ponudio radno mjesto Blagajnika, znajući da tužitelj poslove tog radnog mjesta ne može obavljati. Takvim da je postupanjem tuženik postupio suprotno čl. 41. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu, zbog čega da nije imao osnove donijeti Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju. Slijedom navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje da Odluka tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb od 28. prosinca 2020. o redovitom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027 - 1/2019 od 19. prosinca 2019. nije dopuštena i da radni odnos stranka nije prestao te nalaganje tuženiku da vrati tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto. Tužitelj dalje u tužbi postavlja i zahtjev za određivanje privremene mjere.
2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 23. ožujka 2021. tuženik u cijelosti osporava navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe kako su u potpunosti netočni tužiteljevi navodi o tome da tužitelj zbog narušavanja zdravstvenog stanja kao posljedice ozljede na radu nije mogao obavijati poslove radnog mjesta „Električara, Sektor održavanja, TJO Šibenik – Eelektro održavanje". Navodi da je tužitelj kao radnik bio u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca i prednika poslodavca od 15. rujna 2003. i to najprije na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 2027 -1/2013 sklopljenog 1. travnja 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta „Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje. Navodi da je točno da je tužitelj 4. studenog 2008. pretrpio ozljedu na radu, no, tužitelj da pogrešno navodi kako mu je zdravstveno stanje zbog pretrpljene ozljede na radu u toj mjeri bilo narušeno da nije mogao obavijati poslove predmetnog radnog mjesta. Tuženik ovdje upućuje na Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti radnika Specijalističke ordinacije medicine rada UČ, dr. med. spec. medicine rada broj: 3220-2017 od 20. prosinca 2017. iz kojeg proizlazi da je tuženik za obavijanje poslova radnog mjesta električara sposoban uz ograničenja za rad na visini, rukovanje dizalicom, te Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti radnika Specijalističke ordinacije medicine rada UČ, dr. med. spec. medicine rada broj: 1453-2018 od 12. lipnja 2018. iz kojeg je razvidno kako je tuženik za obavljanje istih poslova nesposoban po toč. 17. rad na visini, a sposoban po toč. 5,10 prema rješenju IK-e. Dakle, iz navedenog da je razvidno kako zbog narušavanja zdravstvenog stanja tužitelja uslijed pretrpljene ozljede na radu nije nastala potpuna nesposobnost odnosno tužiteljeva nemogućnost obavljanja poslova radnog mjesta Električara kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi, već zdravstvena sposobnost za obavljanje poslova električara uz ograničenje za poslove koji se obavljaju na visini. Navedeno da je utvrđeno i rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru klasa: UP/I 141-02/18-01/03485329386 od 11. svibnja 2018. čiju izreku tuženik citira, dodajući da se u obrazloženju tog rješenja navodi „Utvrđene bolesti i anatomsko- funkcionalni defekti onemogućuju osiguranika da obavlja poslove koji zahtijevaju rad na visini.“ Dakle, u konkretnom slučaju da se kod tužitelja utvrdilo da ne može obavljati električarske poslove na visini (ili dubini) većoj od 3 m (npr. radovi na rasvjetnim stupovima uz korištene hidraulične auto platforme, radovi s ljestvama ili skelama na visini većoj od 3 m, radovi u šahtovima ili kanalima dubljim od 3 m i sl.), ali da može obavljati sve električarske poslove na tlu (npr. pregledi i popravci električne opreme i instalacija u razvodnim ormarima, transformatorskim stanicama i dr.), za koje mora imati položen stručni ispit za uklopničara. Osim što tužitelj iznosi neistinite navode o svojoj nesposobnosti za obavljanje poslova električara, tužitelj da prešućuje i bitnu činjenicu, tu da je tuženik tužitelju omogućio teoretsku i praktičnu obuku za polaganje stručnog ispita za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji snosivši troškove obuke u iznosu od 1.398,00 kn, a kako bi tužitelj bio stručno osposobljen za upravljanje i rukovanje energetskim postrojenjima i uređajima, odnosno mogao obavljati poslove za koje je zdravstveno sposoban. Pored navedenog troška, tuženik da je na temelju prijave za ispit koju je tužitelj vlastoručno potpisao, snosio i trošak u iznosu od 1.850,00 kn za polaganje ispita pri Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. Naime, čl. 36. st. 1. Zakona o zaštiti na radu da je određeno da poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom za te poslove, a jedan od uvjeta je stručna osposobljenost za upravljanje i rukovanje energetskim postrojenjima i uređajima odnosno obveza polaganja stručnog ispita za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji. Radniku da je određen ispitni rok 10. studenog 2017. u Splitu, međutim , on da nije pristupio polaganju ispita na tom ispitnom roku, a niti na tri slijedeća roka (24. studenog 2017., 23. ožujka 2018. i 13. travnja 2018.) iako je o istima bio pravovremeno obaviješten. Nadalje tuženik citira čl. 17. i čl. 47. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri radu s električnom energijom te čl. 34. Kolektivnog ugovora tuženika koji da propisuje da je poslodavac dužan o svom trošku osigurati radniku osposobljavanje, a radnik je dužan školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati za rad. S obzirom da se tužitelj nije odazvao na četiri ispitna roka za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji te da tuženik tužitelju bez stručnog ispita, na temelju čl. 36. Zakona o zaštiti na radu, ne smije dopustiti obavljanje poslova električara, tuženik da je tužitelju 1. listopada 2019. ponudio sklapanje Ugovora o radu za radno mjesto „Blagajnik naplate cestarine u TJNC Maslenica-Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine." Dakle, pravi razlog otkaza Ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta „Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje" da je nepolaganje stručnog ispita za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji, a ne zdravstvena nesposobnost na koju se poziva tužitelj jer ista nije u potpunosti onemogućavala tužitelja u obavljanju električarskih poslova, već samo glede poslova koji se obavljaju na visini (ili dubini) većoj od 3 m. Tuženik dalje ističe kako je, uzimajući u obzir tužiteljevu zdravstvenu sposobnost i unatoč tome što tužitelj nije položio stručni ispit svojom krivnjom, tužitelju tražio odgovarajuće radno mjesto te mu ponudio radno mjesto „Blagajnik naplate cestarine na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine", a nakon čega je 19. prosinca 2019. i sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 2027-1/2019 za obavljanje poslova radnog mjesta „Blagajnik naplate cestarine na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine." No, tužitelj da nije mogao uredno izvršavati poslove niti tog radnog mjesta i to zbog određenih trajnih osobina - narušenog zdravstvenog stanja (bolesti i anatomsko - funkcionalnih defekata). Navedeno da je razvidno iz Uvjerenja o općoj zdravstvenoj sposobnosti broj:
6516-100398 od 24. ožujka 2020. koje je izdao dr. med. spec. medicine rada TČ, a u kojem Uvjerenju da je jasno navedeno da je radnik nesposoban za obavljanje poslova Blagajnika na naplati cestarine iz razloga što je nesposoban za kontinuiran sjedeći radni položaj te da radnik može obavljati ostale poslove uključujući i noćni rad, osim rada na visini i stalnog sjedećeg rada. U vezi s tužiteljevim navodima o tome da je tuženik proveo savjetovanje s Radničkim vijećem sukladno čl. 150. Zakona o radu, a da je u konkretnom slučaju trebao provesti postupak suodlučivanja iz čl. 151. st. 1. toč. 2. Zakona o radu iz razloga što je kod tužitelja došlo do smanjenja radne sposobnosti zbog ozljede na radu, tuženik upućuje na Rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područne službe Zadar, Klasa: UP/1-502-03/20-04/21, Urbroj: 338-13-14-20-04 od 17. kolovoza 2020. iz kojeg je vidljivo kako nova dijagnoza šifre prema MKB -10 klasifikaciji: M53. 1, a zbog koje da je utvrđeno da je tužitelj nesposoban za kontinuiran sjedeći radni položaj) nije priznata radniku kao posljedica ozljede na radu. Budući da je u čl. 151. Zakona o radu taksativno navedeno u kojim situacijama poslodavac može donijeti odluku samo uz prethodnu suglasnost Radničkog vijeća, a da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj se otkazuje Ugovor o radu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti kako to navodi tužitelj, da je očito da nije niti potrebno suodlučivanje Radničkog vijeća, već da je bilo dovoljno provesti savjetovanje s Radničkim vijećem, a što da je i tuženik učinio prije donošenja predmetne Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu koja je predmet ovog postupka. Dakle, da bi postojala obveza poslodavaca provesti suodlučivanje s Radničkim vijećem prema čl. 151. st. 1. toč. 2. Zakona o radu da je potrebno da smanjena radna sposobnost uz preostalu radnu sposobnosti ili smanjena radna sposobnost uz djelomični gubitak radne sposobnosti bude utvrđena i to kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. U konkretnom slučaju, pored toga što ovlašteno tijelo uopće kod tužitelja nije utvrdilo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti u skladu s posebnim propisom, iz gore navedenog Rješenja da proizlazi i da nova dijagnoza zbog koje je tužitelj nesposoban za kontinuiran sjedeći rad, a samim time i za obavijanje poslova na radnom mjestu blagajnika na naplati cestarine, nije posljedica priznate ozljede na radu, već degenerativnih promjena vratne kralježnice. Uzimajući u obzir navedeno da je jasno da je tuženik ispravno postupio prije donošenja predmetne Odluke o otkazu provevši o istoj savjetovanje s Radničkim vijećem sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu te da u konkretnom slučaju tuženik ni po kojoj osnovi nije imao obvezu provoditi suodlučivanje s Radničkim vijećem prema odredbi čl. 151. Zakona o radu. U odnosu na tužiteljeve navode o tome kako je tuženik paušalno i netočno naveo da je tužitelju pokušavao pronaći odgovarajuće radno mjesto te da nije naveo koja su to radna mjesta na koja bi tužitelj mogao biti raspoređen, a koja su popunjena, tuženik ističe kako su takvi navodi u potpunosti paušalni i neistiniti jer je tuženik o svojim bezuspješnim pokušajima pronalaska odgovarajućeg radnog mjesta za tužitelja sve argumentirano iznio u predmetnoj Odluci o otkazu i Odluci o Zahtjevu za zaštitu pravu radnika. Tuženik ponovno navodi da je, nakon što tužitelj svojom krivnjom nije položio stručni ispit za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji i iz kojeg razloga nije mogao obavljati električarske poslove, tužitelju ponudio radno mjesto blagajnika. Kako tuženik nije mogao uredno izvršavati poslove ni tog radnog mjesta, i to zbog određenih trajnih osobina - narušenog zdravstvenog stanja (bolesti i anatomsko - funkcionalnih defekata), tuženik da je tužitelju tražio drugo radno mjesto za čije obavljanje poslova je tužitelj bio radno sposoban. Tako da je tuženik najprije provjerom u svom Sektoru za naplatu cestarine utvrdio da nema drugih radnih mjesta osim mjesta na kojima se obavljaju poslovi koji zahtijevaju kontinuirani sjedeći radni položaj te da je potom provjerom u Sektoru za održavanje utvrdio da mu niti u tom Sektoru ne može ponuditi odgovarajuće radno mjesto, a uzimajući u obzir da je tužitelj iz Sektora za održavanje premješten u Sektor za naplatu zbog nemogućnosti obavljanja poslova električara što mu je i struka kao i ograničavajuću okolnost da tužitelj ne može raditi u kontinuiranom sjedećem položaju. U vezi s navedenim, tuženik upućuje kako je i ranije na tužiteljeve upite u vezi popunjavanja radnih mjesta u TJO Šibenik konkretno radnog mjesta voditelja pravca i poslovođe održavanja u TJO Šibenik, tužitelju svaki put jasno i argumentirano odgovorio da za sada nisu stečeni uvjeti za raspisivanje internih oglasa. Nastavno na navedeno, tuženik još ističe kako je, iako zapravo nije bio obvezan postupati sukladno čl. 41. Zakona o radu jer tužitelju ovlašteno tijelo uopće nije utvrdilo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposrednu opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, iz gore navedenog vidljiva tuženikova volja da unutar organizacijskih jedinica tužitelju pronađe radno mjesto na kojem bi tužitelj, sukladno svojoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i zdravstvenom stanju, mogao raditi (o čemu je i obavještavao tužitelja), no s obzirom da su sva takva radna mjesta već bila popunjena, tuženik nije imao druge mogućnosti nego tužitelju otkazati Ugovor o radu. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.
3. U podnesku od 21. travnja 2021. kojim se očituje na odgovor na tužbu, tužitelj navodi da se tuženiku pretežitom dijelu odgovora na tužbu referira na raspored tužitelja na radno mjesto „Električar, Sektor održavanja, TJO Š ibenik – Elektro održavanje“ te na otkazivanje Ugovora o radu za to radno mjesto. U ovom postupku da nije sporno da je tužitelj bio raspoređen na to radno mjesto, da nije sporno da tužitelj nije pristupio polaganju ispita za obavljanje poslova električara, a Ugovor o radu za to radno mjesto mu je otkazan iz razloga što je tužitelj imao ograničenja za obavljanje tih poslova. Međutim, predmet postavljenog tužbenog zahtjeva da nije otkaz ovog Ugovora o radu već otkaz Ugovora o radu za radno mjesto „Blagajnik naplate cestarine na naplatnim postajama u TJNC Maslenica-Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine. Tuženik u odgovoru da na tužbu ne navodi da je nakon što je tužitelju otkazan Ugovor o radu na radnom mjestu „ Električar„ tuženik uz suglasnost sa direktorom Sektora za održavanje KČ, tužitelju ponudio raspored na radno mjesto T u TJO Benkovac, što je tužitelju odgovaralo s obzirom na njegovo zdravstveno stanje i ograničenja koja ime te je on prihvatio tu ponudu i potpisao Izjavu dana 10. rujna 2019. da je suglasan sa tim rasporedom. S tim rasporedom tužitelja da se suglasilo i Radničko vijeće tuženika, a u tom postupku da je sudjelovala od strane NČ iz Sektora za pravne i zajedničke poslove. U očekivanju potpisivanja Ugovora o radu za radno mjesto U u TJO Benkovac da je prošlo nekoliko dana, nakon čega da NČ i LČ, voditelj TJOŠ Šibenik, tužitelja obavještavaju da je zaustavljeno potpisivanje navedenog Ugovora, jer se po kazivanju SČ to radno mjesto ukida. Nekoliko dana kasnije na radno mjesto U u TJO Benkovac da se raspoređuje radnik FČ dok se tužitelj raspoređuje na radno mjesto Blagajnik naplate cestarine, na naplatnim postajama u TJNC Maslenica - Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine, iako tuženik zna da se radi o radnom mjestu koje tužitelj neće moći obavljati s obzirom na zdravstveno stanje i ograničenja koja ima. Zbog navedenog da se tužitelj imao namjeru natjecati i javiti na interni natječaj unutar tuženika na radna mjesta „ Poslovođa održavanja„ i „Voditelj pravca u TJO Šibenik, za koje da tužitelj ima potrebne uvjete, ali je tuženik na ta radna mjesta rasporedio druge radnike i to bez objavljivanja internog natječaja, zbog čega da se tužitelj nije mogao prijaviti. Tužitelj ponavlja da kod tuženika postoje radna mjesta na koja se tužitelj mogao rasporediti, ali nije. To da su radna mjesta Poslovođa održavanja u TJO Šibenik, Voditelj pravca u TJO Šibenik, Vratar u TJO Šibenik, Skladištar u TJO Šibenik i Vratar u TJO Benkovac. Dakle, da je netočan navod da je tuženik sve poduzeo kako bi tužitelja rasporedio na odgovarajuće radno mjesto.
4. Sud je o tužbenom zahtjevu tužitelja i prijedlogu za određivanje privremene mjere odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Pr-729/2021 od 9. siječnja 2024. na način da je tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan, a prijedlog za određivanje privremene mjere odbio kao neosnovan. Protiv označene je presude tuženik uložio žalbu, koju je Županijski sud u Dubrovniku rješenjem poslovni broj Gž R-39/2024-2 od 24. travnja 2024. ocijenio osnovanom te je ukinuo presudu sadržanu u presudi i rješenju ovog suda poslovni broj Pr- 729/2021 od 9. siječnja 2024. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.
5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu broj: 2027-1/2019 od 24. rujna 2019. (list spisa 6-7), Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu od 28. prosinca 2020. (list spisa 8-11), zahtjev za zaštitu prava radnika GČ od 26. siječnja 2021. (list spisa 12-15), Odluku o zahtjevu za zaštitu prava radnika od 11. veljače 2021. (list spisa 16-19), prijavu ozljede na radu (list spisa 20-23), Ugovor o radu broj: 2027/2013 od 1. travnja 2013. (list spisa 24-25), izjavu GČ od 10. rujna 2019. (list spisa 26), e-mail komunikaciju (list spisa 33-35), dopis urbroj: 5221-101-506/2016 od 11. srpnja 2016. (list spisa 36), dopis urbroj: 5221-501-522/2017 od 12. lipnja 2017. (list spisa 37), dopis od 28. kolovoza 2018. (list spisa 38), Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 19. prosinca 2019. (list spisa 39-42), Uvjerenje o općoj zdravstvenoj sposobnosti GČ od 24. ožujka 2020. (list spisa 43), rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područna služba Zadar klasa: UP/I-502-03/20-04/21, urbroj: 338-13-14-20-04 od 17. kolovoza 2020. (list spisa 44-47), Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti GČ od 20. prosinca 2017. (list spisa 48), Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti GČ od 12. lipnja 2018. (list spisa 49), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-141-02/18-01/03485329386, urbroj: 341-24-05/3-18-10428 od 11. svibnja 2018. (list spisa 50-51), obavijest o obvezama iz radnog odnosa od 8. lipnja 2018. (list spisa 52), upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 8. lipnja 2018. (list spisa 53), iskaz svjedokinje IČ sadržan u zapisniku Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pom-2/2021 (list spisa 75-76), iskaz svjedoka KČ sadržan u zapisniku Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pom-2/2021 (list spisa 76-77), iskaz svjedoka LČ (list spisa 78-79), e-mail komunikaciju (list spisa 86-89), iskaz svjedokinje NČ sadržan u zapisniku Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pom-4/2021 (list spisa 106-108), iskaz tužitelja GČ (list spisa 114-115), nalaz i mišljenje dr. sc. Antona Marovića, stalnog sudskog vještaka za neurologiju od 12. travnja 2023. danog u predmetu Upravnog suda u Splitu poslovni broj Us I-2183/2022 (list spisa 161-164), Ugovor o radu broj: 2536-1/2019 s opisom radnog mjesta (list spisa 170- 172), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 500,00 Eura (list spisa 180), Sistematizaciju radnih mjesta Hrvatskih autocesta d.o.o. (list spisa 190-210), izvadak iz Kataloga radnih mjesta Hrvatskih autocesta d.o.o. za radno mjesto blagajnik naplate cestarine (list spisa 211), izvadak iz Kataloga radnih mjesta Hrvatskih autocesta d.o.o. za radno mjesto električar (list spisa 212), karton pacijenta GČ (list spisa 214-230, 231-263), osobni zdravstveni karton GČ (list spisa 264-269), liječničke nalaze na ime GČ (list spisa 270-287, 290, 203-295, 297-300, 302-303), karticu fizikalne terapije GČ (list spisa 288-289, 291-292, 296, 301), spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji sadrži dokumentaciju na temelju koje je izdano Rješenje o radnoj sposobnosti Dragana GČ od 11. svibnja 2018. (prileži predmetnom spisu), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milane Varinac-Barač, dr. med. spec. medicine rada od 14. listopada 2025. (list spisa 311-315) i potvrdu o plaćanju daljnjih troškova vještačenja u iznosu od 151,90 Eura (list spisa 339) te je saslušao stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milanu Varinac-Barač, dr. med. spec. medicine rada (list spisa 328-329). Izvedeni su time u dokaznom postupku svi po strankama predloženi dokazi, pri čemu sud posebno napominje da sukladno čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) one dokaze koji su neposredno izvedeni pred ranijim raspravim sucem (dokaz saslušanjem svjedoka LČ i saslušanjem tužitelja) sud nakon što je glavna rasprava zbog promjene uređujućeg suca počela iznova nije ponovno neposredno izvodio već je pročitao zapisnike o izvođenju ovih dokaza , a čemu se stranke nisu protivile odnosno s čime su stranke bile suglasne budući na glavnoj raspravi koja je 16. srpnja 2024. počela iznova zbog izmjene uređujućeg suca nisu predlagale da sud ponovno sasluša svjedoka i tužitelja koji su ranije saslušani u tijeku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 1095/2013-2 od 18. ožujka 2015.).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6.1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da Odluka tuženika od 28. prosinca 2020. o redovitom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027-1/2019 od 19. prosinca 2019. tužitelja nije dopuštena i da radni odnos stranka nije prestao te nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na odgovarajuće radno mjesto pa je tako predmet ovog spora dopuštenost redovitog otkaza ugovora o radu zbog toga što radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) i vraćanje radnika na rad.
6.2. Odredbom čl. 112. toč. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) propisano je da ugovor o radu prestaje otkazom pri čemu odredba čl. 114. ZoR propisuje da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.
6.3. Sukladno čl. 115. st. 1. toč. 2. ZoR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).
6.4. Sukladno čl. 120. ZoR otkaz mora biti u pisanom obliku, poslodavac mora obrazložiti otkaz te se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.
6.5. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
7. Iz Ugovora o radu broj: 2027/2013 od 1. travnja 2013. (list spisa 24-25, dalje: Ugovor o radu od 1. travnja 2013.) proizlazi da su Hrvatske autoceste d.o.o. ovdje tuženik kao poslodavac i GČ ovdje tužitelj kao radnik 1. travnja 2013. sklopili Ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje s primjenom Ugovora od 1. travnja 2013. Ističe se da su ovim Ugovorom o radu stranke sporazumno utvrdile i to da je radnik u radnom odnosu kod poslodavca od 15. rujna 2003. te da ima zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme (Članak 1.) kao i to da se s početkom primjene tog Ugovora sporazumno raskida Ugovor o radu broj: 2027-1/09 od 24. veljače 2009. (Članak 14.).
7.1. Istaknimo ovdje da iz prijave ozljede na radu (list spisa 20-23) proizlazi da je tužitelj kao radnik tuženika prilikom putovanja od stana do mjesta rada odnosno na redovnom putu od stana do stalnog mjesta rada 4. studenog 2008. zadobio ozljedu na radu u prometnoj nesreći uzrok koje je protupravno djelovanje treće osobe te da je 3. prosinca 2008. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pod brojem 23174 tužitelju priznao ozljedu zadobivenu 4. studenog 2008. kao ozljedu na radu.
7.2. Nastavno na navedeno, iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti GČ od 20. prosinca 2017. (list spisa 48) proizlazi da je specijalist medicine rada 20. prosinca 2017. izdao uvjerenje da je tužitelj zdravstveno spodoban obavljati poslove električara u Hrvatskim autocestama d.o.o. uz ograničenje rada na visini i rukovanja dizalicom dok iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti GČ od 12. lipnja 2018. (list spisa 49) proizlazi da je specijalist medicine rada 12. lipnja 2018. izdao uvjerenje da je tužitelj za poslove električara u Hrvatskim autocestama d.o.o. zdravstveno nesposoban po toč. 17. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada za rad na visini dok je zdravstveno sposoban po toč. 5. i 10. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada.
7.3. Pri tome, iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-141-02/18-01/03485329386, urbroj: 341-24-05/3-18-10428 od 11. svibnja 2018. (list spisa 50-51) proizlazi da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured Zadar u postupku koji je pokrenut na temelju čl. 48. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13, 137/13, dalje: ZOZO) 11. svibnja 2018. donio rješenje kojim se osiguraniku GČ ovdje tužitelju ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, uz obrazloženje da temeljem nalaza i mišljenja Vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/03, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje: ZMO). U svezi navedenog sud odmah ističe da je prilikom provođenja ovog postupka nadležno javnopravno tijelo cijenilo zdravstveno stanje tužitelja postojeće u trenutku donošenja rješenja (dakle, zdravstveno stanje tužitelja u 2018. godini) kao i činjenicu da je u tom trenutku od strane specijaliste medicine rada za tužitelja upravo obzirom na radno mjesto na kojem je tada bio zaposlen (poslovi Električara) utvrđeno da je zdravstveno nesposoban samo za obavljanje poslova na visini.
7.4. Nadalje, iz Ugovora o radu broj: 2027-1/2019 od 24. rujna 2019. (list spisa 6-7) proizlazi da je tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku 24. rujna 2019. ponudio sklapanje Ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01), TJNC Maslenica – Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine i s primjenom Ugovora od dana njegova potpisa, međutim, da taj Ugovor o radu od 24. rujna 2019. tužitelj nije potpisao.
7.5. Međutim, među strankama u postupku nije sporno, a kako to proizlazi i iz Odluke o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 19. prosinca 2019. (list spisa 39-42) iz sadržaja koje je razvidno da njom tuženik kao poslodavac otkazuje Ugovor o radu broj 2027/2013 sklopljen 1. travnja 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta Električar u TJO Šibenik, Sektor za održavanje uz ponudu tužitelju kao radniku sklapanja izmijenjenog ugovora o radu i to za radno mjesto Blagajnik naplate cestarine u TJNC Maslenica-Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine, da su stranke 19. prosinca 2019., a uslijed otkaza Ugovora o radu broj 2027/2013 od 1. travnja 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta Električar u TJO Šibenik, sklopile Ugovor o radu broj: 2027-1/2019 za obavljanje poslova radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01), TJNC Maslenica – Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine na neodređeno vrijeme.
7.6. Iz Uvjerenja o općoj zdravstvenoj sposobnosti GČ od 24. ožujka 2020. (list spisa 43) proizlazi da specijalist medicine rada za tužitelja, koji je temeljem Ugovora o radu broj: 2027-1/2019 od 19. prosinca 2019. kod tuženika zaposlen za obavljanje poslova radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01), TJNC Maslenica – Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine, utvrđuje da je tužitelj za poslove blagajnika na naplati cestarine zdravstveno nesposoban (za kontinuirani sjedeći radni položaj) dok može obavljati ostale poslove uključujući i noćni rad, osim rada na visini i stalnog sjedećeg rada.
7.7. Nadalje, iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područna služba Zadar klasa: UP/I-502-03/20-04/21, urbroj: 338-13-14-20-04 od 17. kolovoza 2020. (list spisa 44-47) proizlazi da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područni ured Zadar u postupku utvrđivanja i priznavanja druge/drugih bolesti kao posljedice već priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti 17. kolovoza 2020. donio rješenje kojim se tužitelju ne priznaje kao posljedica ozljede na radu (zadobivene 2008. godine) i dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji:
M53.1/Cervikobrahjalni sindrom budući isti nije isključiva i neposredna posljedica već priznate ozljede na radu već je i posljedica degenerativnih promjena vratne kralježnice.
7.8. Konačno, iz Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu od 28. prosinca 2020. (list spisa 8-11, dalje: Odluka o redovitom otkazu) proizlazi da je na temelju čl. 115. st. 2. ZoR tuženik kao poslodavac 28. prosinca 2020. ovdje tužitelju kao radniku koji obavlja poslove radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01) na naplatnim postajama u TJNC Maslenica-Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027-1/2019 od 19. prosinca 2019. jer radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina (osobno uvjetovani otkaz). Dalje iz ove Odluke proizlazi i to da tuženik utvrđuje pravo tužitelja na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna koji počinje teći računajući od dana dostave te Odluke radniku, da je tuženik tužitelja za vrijeme otkaznog roka oslobađa od obveze rada uz pravo na naknadu plaće i ostala prava; da će tuženik tužitelju ako on ne iskoristi godišnji odmor za 2020. godinu i razmjerni godišnji odmor za 2021. godinu isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor; te da tužitelju pripada pravo na otpremninu sukladno čl. 78. Kolektivnog ugovora koji je na snazi kod tuženika.
7.9. Ističe se odmah u svezi s navedenim da iz zahtjeva za zaštitu prava radnika GČ od 26. siječnja 2021. (list spisa 12-15) proizlazi da je po zaprimanju Odluke o redovitom otkazu od 28. prosinca 2020. tužitelj tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava iz čl. 133. st. 1. ZoR, a koji je zahtjev za zaštitu prava tuženik odbio Odlukom o zahtjevu za zaštitu prava radnika od 11. veljače 2021. (list spisa 16-19) i po zaprimanju koje je Odluke tužitelj ovom sudu podnio predmetnu tužbu. Uzimajući u obzir da je predmetna tužba sudu podnesena 1. ožujka 2021. te da tuženik ne osporava niti pravodobnost zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu čl. 133. st. 1. ZoR niti pravodobnost ove tužbe u smislu čl. 133. st. 2. ZoR odnosno da tuženik ne osporava tužbeni navod da je dostava Odluke o redovitom otkazu tužitelju izvršena objavom na oglasnoj ploči tuženika 11. siječnja 2021. niti tužbeni navod da je tužitelj Odluku tuženika o zahtjevu za zaštitu prava zaprimio 15. veljače 2021., u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je predmetna tužba kojom se osporava dopuštenost Odluke o redovitom otkazu podnesena sudu 1. ožujka 2021. pravodobna u smislu čl. 133. st. 2. ZoR.
8. Dakle, iz do sada navedenog proizlazi da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac bili u neprekidnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2003. sve do kada njihov radni odnos nije prestao Odlukom tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelja od 28. prosinca 2020. donesenom zbog toga što radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina (osobno uvjetovani otkaz), s tim što su tijekom trajanja radnog odnosa konkretno 1. travnja 2013. stranke sklopile Ugovor o radu uz sporazumni raskid Ugovora o radu sklopljenog 24. veljače 2009. i to za obavljanje poslova radnog mjesta Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje, na kojem je radnom mjestu tužitelj radio sve dok tuženik taj Ugovor o radu nije otkazao Odlukom o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 19. prosinca 2019. (list spisa 39-42), a istovremeno s kojim su otkazom Ugovora o radu stranke 19. prosinca 2019. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01), TJNC Maslenica
– Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine. Nadalje, iz do sada navedenog proizlazi i to da je tužitelj 4. studenog 2008. u prometnoj nezgodi na redovnom putu od stana do stalnog mjesta rada zadobio ozljede koje je nadležno javnopravno tijelo po prijavi tuženika 3. prosinca 2008. priznalo kao ozljedu na radu; to da je zbog narušenog zdravstvenog stanja tužitelja specijalist medicine rada u prosincu 2017. godine utvrdio da je tužitelj zdravstveno spodoban obavljati poslove električara uz ograničenje rada na visini i rukovanja dizalicom dok je u lipnju utvrdio da je tužitelj za poslove električara zdravstveno nesposoban po toč. 17. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada za rad na visini dok je zdravstveno sposoban po toč. 5. i 10. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada; to da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odlukom od 11. svibnja 2018. tužitelju nije priznao pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, ovo jer je vještačenjem provedenim u postupku utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti ; kao i to da je specijalist medicine rada 24. ožujka 2020. utvrdio da je tužitelj za poslove blagajnika na naplati cestarine zdravstveno nesposoban (za kontinuirani sjedeći radni položaj) dok može obavljati ostale poslove uključujući i noćni rad, osim rada na visini i stalnog sjedećeg rada.
8.1. U obrazloženju Odluke o redovitom otkazu (list spisa 7-11), a što je pravno relevantno za ispitivanje dopuštenosti te Odluke, tuženik navodi kao prvo, da tuženik tom Odlukom otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027 -1/2019 za obavljanje poslova radnog mjesta Blagajnik naplate cestarine (3014,01), na naplatnim postajama u TJNC Maslenica – Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine od 19. prosinca 2019. iz razloga što tužitelj zbog određenih trajnih osobina – narušenog zdravstvenog stanja (bolesti i anatomsko- funkcionalni defekti) nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa; kao drugo, da činjenicu da tužitelj nije u mogućnosti obavljati poslove radnog mjesta Blagajnika naplate cestarine tuženik utvrđuje iz Uvjerenja o općoj zdravstvenoj sposobnosti broj: 6516-100398 od 24. ožujka 2020. koje je izdao dr. med. spec. medicine rada TČ, a u kojem je jasno navedeno da je tužitelj nesposoban za obavljanje poslova blagajnika na naplati cestarine iz razloga što je nesposoban za kontinuiran sjedeći radni položaj, a u kojem je navedeno i kako tužitelj može obavljati poslove uključujući noćni rad, osim rada na visini i stalnog sjedećeg rada; kao treće, da tužitelj kod tuženika zbog narušenog zdravstvenog stanja ne može obavljati poslove blagajnika, a da kod tuženika nema drugih radnih mjesta na kojima bi radnik, s obzirom na svoju stručnu osposobljenost i zdravstveno stanje mogao raditi; kao četvrto, da je tuženik u nekoliko navrata bezuspješno pokušao unutar svojih organizacijskih jedinica tužitelju pronaći novo radno mjesto na kojem bi tužitelj, sukladno svojoj stručnoj spremi, poslovnom (i radnom) iskustvu i zdravstvenom stanju mogao raditi, međutim, da su sva takva radna mjesta već popunjena; te kao peto, da je tuženik sukladno odredbi čl. 150. ZoR prije donošenja te Odluke 9. prosinca 2020. proveo savjetovanje s Radničkim vijećem, a koje se je tijelo suglasilo s Odlukom poslodavca dana 23. prosinca 2020.
8.2. Obzirom na takav razlog donošenja Odluke o redovitom otkazu (taj da tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina) kao i činjenicu da se u ovom postupku pobijanom Odlukom otkazuje Ugovor o radu za radno mjesto Blagajnik naplate cestarine (3014,01), TJNC Maslenica – Vrpolje, Sektor za naplatu cestarine (ne Ugovor o radu za radno mjesto Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje), sud je za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu (predmet koje je dopuštenost Odluke o redovitom osobno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu za radno mjesto Blagajnik naplate cestarine) ocijenio u potpunosti irelevantnim navode tuženika u svezi propusta tužitelja u obavljanju poslova radnog mjesta Električar, a posljedično čemu nije kao relevantne niti cijenio određene isprave koje tuženik predlaže pročitati kao dokaze konkretno dopis od 28. kolovoza 2018. (list spisa 38), obavijest o obvezama iz radnog odnosa od 8. lipnja 2018. (list spisa 52) i upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 8. lipnja 2018. (list spisa 53). Zbog navedenih su razloga za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari prema ocjeni suda u cijelosti bili irelevantni i navodi tuženika izneseni u odgovoru na tužbu te ponovno u podnesku od 2. listopada 2024. o „pravom razlogu“ otkaza Ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Električar (3005,01) u Sektoru za održavanje, TJO Šibenik – Elektro održavanje, što da je nepolaganje stručnog ispita za uklopničara elektroenergetskih postrojenja u industriji jer, sud ponavlja, predmet ovog spora nije dopuštenost Odluke o otkazu Ugovora o radu za radno mjesto Električar već dopuštenost Odluke o otkazu Ugovora o radu za mjesto Blagajnik naplate cestarine.
9. Ono što se među strankama u sporu javilo kao sporno, a što je pravno relevantno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, je kao prvo to da li je tuženik prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu bio dužan provesti postupak suodlučivanja s Radničkim vijećem u smislu čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR, ovo obzirom na među strankama također spornu činjenicu da li je kod tužitelja zbog ozljede na radu zadobivene 2008. godine došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti.
9.1. Odredba čl. 150. st. st. 1. ZoR propisuje da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, pri čemu st. 3. tog članka propisuje da se važnim odlukama iz stavka 1. tog članka smatraju osobito, među ostalim, odluka o otkazu.
9.2. Odredba čl 151. st. 1. toč. 3. ZoR pak propisuje da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom.
9.3. U svezi navedenog tužitelj tvrdi da je tuženik prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem u smislu čl. 150. ZoR, ali ne i postupak suodlučivanja, koji da je bio dužan provesti sukladno čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR obzirom je kod tužitelja zbog zadobivene ozljede na radu došlo do smanjenja radne sposobnosti. Tuženik ne osporava da prethodno donošenju pobijane Odluke o redovitom otkazu nije proveo postupak suodlučivanja u smislu čl. 151. ZoR odnosno ne osporava da za potrebe donošenja te Odluke nije pribavio suglasnost Radničkog vijeća. Naime, tuženik u svom odgovoru na tužbu izrijekom navodi da budući je u čl. 151. ZoR taksativno navedeno u kojim situacijama poslodavac može donijeti odluku samo uz prethodnu suglasnost Radničkog vijeća, a da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj se otkazuje Ugovor o radu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti kako to navodi tužitelj, da je očito da nije niti potrebno suodlučivanje Radničkog vijeća, već da je bilo dovoljno provesti savjetovanje s Radničkim vijećem, a što da je i tuženik učinio prije donošenja predmetne Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu koja je predmet ovog postupka. Štoviše, da je tužitelj proveo samo postupak savjetovanja iz čl. 150. ZoR, a ne suodlučivanje u smislu čl. 151. ZoR, proizlazi i iz sadržaja same Odluke o redovitom otkazu u obrazloženju koje tuženik navodi da je on sukladno odredbi čl. 150. ZoR prije donošenja te Odluke 9. prosinca 2020. proveo savjetovanje s Radničkim vijećem. Za istaknuti je pri tome da iako dalje u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu tuženik navodi i to da se je u tom postupku savjetovanja Radničko vijeće suglasilo s Odlukom poslodavca dana 23. prosinca 2020., da tuženik u ovom postupku u prilog takvom navodu iz pobijane Odluke o postojanju suglasnosti Radničkog vijeća za otkazivanje Ugovora o radu tužitelja, ne dostavlja niti jedan dokaz primjerice spomenutu suglasnost Radničkog vijeća od 23. prosinca 2020. Kako pri tome iz niti jednog drugog dokaza izvedenog u tijeku ovog postupka, niti materijalnog niti personalnog, ne proizlazi da je tuženik zatražio suglasnost Radničkog vijeća za donošenje pobijane Odluke o redovitom otkazu niti da je Radničko vijeće dalo suglasnost ili da se u roku od 8 dana od kada je pozvano na davanje suglasnosti nije izjasnilo o davanju ili uskrati suglasnosti, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP kao i uzimajući u obzir izričite navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu utvrdio da tuženik Odluku o redovitom otkazu nije donio nakon prethodno pribavljene suglasnosti Radničkog vijeća.
9.4. Cijeneći zatim u svezi s navedenim činjenicu koja proizlazi iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područna služba Zadar klasa:
UP/I-502-03/20-04/21, urbroj: 338-13-14-20-04 od 17. kolovoza 2020. (list spisa 44-47), onu da nadležno javnopravno tijelo u postupku utvrđivanja i priznavanja druge/drugih bolesti kao posljedice već priznate ozljede na radu tužitelju n ije priznalo kao posljedicu ozljede na radu i dijagnozu šifre prema MKB-10 klasifikaciji: M53.1/Cervikobrahijalni sindrom, a upravo posljedica kojeg je sindroma zdravstvena nesposobnost tužitelja za rad na mjestu koje zahtijeva kontinuirani sjedeći radni položaj, ovaj sud utvrđuje da tužitelj ne spada u kategoriju radnika iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR (radnik kod kojeg je zbog ozljede na radu došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti), i temeljem koje činjenice sud dalje utvrđuje da tuženik prethodno donošenju pobijane Odluke o redovitom otkazu uistinu nije imao obvezu suodlučivanja sa Radničkim vijećem u smislu čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR (tako i Županijski sud u Dubrovniku u rješenju poslovni broj Gž R-39/2024-2 od 24. travnja 2024.) pa da bi propust postupanja u smislu čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR bio razlog zbog kojeg je pobijana Odluka o redovitom otkazu nedopuštena.
9.5. Međutim, čl. 151. st. 1. ZoR nije jedina zakonska odredba kojom je propisana obveza poslodavca za prethodno pribavljanje suglasnosti radničkog vijeća za donošenje odluke o redovitom otkazu budući i čl. 41. st. 3. ZoR propisuje obvezu poslodavca prethodno otkazivanju ugovora o radu pribaviti suglasnost radničkog vijeća za otkazivanje ugovora o radu. Naime, odredba čl. 41. st. 1. ZoR propisuje da ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Nadalje, st. 2. tog članka propisuje da je radi osiguranja poslova iz stavka 1. tog članka, poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena odnosno poduzeti druge mjere da radniku osigura odgovarajuće poslove dok st. 3. propisuje da ako je poslodavac poduzeo sve mjere iz stavka 2. tog članka, a ne može radniku osigurati odgovarajuće poslove odnosno ako je radnik odbio ponudu za sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima u skladu s nalazom i mišljenjem ovlaštenog tijela, poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu uz suglasnost radničkog vijeća. Nastavno je st. 4. tog članka određeno i to da je u sporu između poslodavca i radnika, samo doktor specijalist medicine rada nadležan ocijeniti jesu li ponuđeni poslovi iz stavka 1. tog članka odgovarajući.
9.6. Kako je dakle odredbom čl. 41. st. 3. ZoR propisana obveza poslodavca prethodno otkazivanju ugovora o radu pribaviti suglasnost radničkog vijeća za otkazivanje ugovora o radu i onog radnika kod kojeg postojeće smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom postoji nije posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, to gore utvrđena činjenica da zdravstvena nesposobnost tužitelja za poslove Blagajnika na naplati cestarine (za kontinuirani sjedeći radni položaj) nije posljedica ozljede na radu koju je tužitelj zadobio 2008. godine, ne znači da tuženik prethodno donošenju pobijane Odluke o redovitom otkazu nije imao obvezu suodlučivanja sa Radničkim vijećem (već samo znači da ta njegova obveza ne proizlazi iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZoR) .
9.7. Za odgovor na pitanje da li je tuženik prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu bio dužan provesti postupak suodlučivanja s Radničkim vijećem sukladno čl. 41. st. 3. ZoR je bilo potrebno utvrditi da li kod tužitelja u vrijeme donošenja pobijane Odluke o redovitom otkazu postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, ovo obzirom na odredbu čl. 41. st. 1. ZoR, a vodeći računa da sukladno čl. 39. ZMO smanjenje radne sposobnosti prema tome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja; preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima; djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima; dok potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti, a uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest. Upravo takvim je radnicima poslodavac dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio (čl. 41. st. 1. ZoR) i na takve se radnike odnose obveze poslodavca i procedure propisane čl. 41. st. 2., 3., 4. i 5. ZoR.
9.8. Radi utvrđenja ove činjenice, sud je po prijedlogu tužitelja (kojem se dokaznom prijedlogu tuženik nije protivio) odredio provođenje dokaza medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za medicinu rada mr. sc. Milani Varinac-Barač i to na kao prvo, okolnost da li kod tužitelja u trenutku donošenja Odluke o redovitom otkazu od 28. prosinca 2020. postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomičan gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnos t od nastanka smanjene radne sposobnosti te kao drugo, a ukoliko sudski vještak da mišljenje da kod tužitelja postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomičan gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjene radne sposobnosti, na okolnost da li je tužitelj radno sposoban za obavljanje poslova radnog mjesta Vratara (obzirom na opis poslova tog radnog mjesta koji proizlazi iz isprava u spisu).
9.9. Postupajući po takvom je zadatku suda, stalni sudski vještak za medicinu rada mr. sc. Milana Varinac-Barač, dr. med. spec. medicine rada sudu dostavila pisani nalaz i mišljenje od 14. listopada 2025. (list spisa 311-315), a iz kojeg proizlazi da kod tužitelja na dan 28. prosinca 2020. u trenutku donošenja Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, a u kojem trenutku tužitelj kod tuženika radi na poslovima Blagajnika na naplati cestarine koje nije mjesto s posebnim uvjetima rada, ali koje prema spisu priloženom opisu poslova zahtjeva kontinuirani sjedeći položaj pri radu, ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer kod njega u tom trenutku (uzimajući u obzir sve bolesti i stanja koja se bilježe kod tužitelja) nije postojalo funkcijsko oštećenje izraženo u takvom stupnju koje uzrokuje smanjenje radnje sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, ali postoji neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti budući se kod tužitelja bilježe dijagnoze kroničnog cervikalnog i cervikobrahijalnog simptoma, a koje je stanje kontraindicirano za obavljanje poslova koji su isključivo sedentarni te poradi čega ukoliko tužitelj nastavi obavljati poslove Blagajnika naplate cestarine na naplatnim postajama koji su prema opisu isključ ivo sedentarni postoji neposredna opasnost od nastavka invalidnosti kod tužitelja. Tužitelj na takav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka nije imao prigovora, dapače, u svom podnesku od 30. listopada 2025. je naveo da je isto sačinjeno korektno i po pravilima struke te sasvim razumljivo i jasno, u skladu sa spisu priležećim dokazima. Tuženik je pak na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prigovorio, konkretne prigovore iznijevši u podnesku od 19. studenog 2025., međutim, nakon usmenog saslušanja stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milanu Varinac-Barač, dr. med. spec. medicine rada (list spisa 328- 329) u kojem je iskazu vještak dao detaljno očitovanje kojim je prema ocjeni ovog suda otklonio sve prigovore tuženika, sud je prigovore tuženika iznesene na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milane Varinac-Barač od 14. listopada 2025. (list spisa 311-315) ocijenio neosnovanim, a sam nalaz i mišljenje objektivnim, detaljnim, jasnim, razumljivim, potpunim, izrađenim sukladno pravilima struke kao i temeljem činjenica koje proizlaze iz spisu priloženih materijalnih dokaza i po ovom sudu nedvojbeno utvrđenih činjenica, a poradi čega je ovaj nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio . Naime, tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio iz razloga što vještak nije jasno naveo ni obrazložio kojeg su stupnja dijagnoze kroničnog cervikalnog i cervikobrahijalnog sindroma koje navodi da postoje kod tužitelja. U odnosu na navedeno sudski vještak u svom usmenom iskazu, u kojem prvotno ističe da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja dostavljenog sudu 17. listopada 2025. u pisanom obliku, navodi da se dijagnoze ne mogu stupnjevati već se može govoriti u kojem stupnju su izražene promjene, dodajući da u konkretnom slučaju temeljem subjektivnih tegoba, kliničkih pregleda koji su obavili nadležni specijalisti neurolozi i fizijatri, tijeka i rezultata provedenog liječenja te izvršene pretrage EMNG 2020. godine se radi o srednje teškom stupnju neurogene lezije vratnog segmenta kralježnice, pri čemu napominje da se iz priložene medicinske dokumentacije prati stanje tužitelja s osnova bo lesti vratne kralježnice prije 2007. godine (sud ovdje napominje da je samo omaškom u pisanju zapisnika navedeno 2017. godine) koje se pogoršava nakon trzajne ozljede vrata 2008. godine i razvoja degenerativnih promjena, dalje iskazujući i to da su kod tuž itelja dijagnostički dokazane i verificirane promjene vratne kralježnice koje su rezultirale kliničkom slikom koja odgovara kroničnom cervikalnom i cervikalno brahijalnom sindromu, a također su dijagnosticirane i vertikinozne smetnje (vrtoglavice) prema provedenim postupcima također kao posljedica stanja sa osnova vratne kralježnice. Tužitelj da je provodio preporučeno liječenje po nadležnim specijalistima, ali usprkos tome da dolazi do progresiranja tegoba zbog čega se nakon provedenog liječenja fizikalnom terapijom u nalazu neurologa od 28. rujna 2020. i preporuča nastaviti vježbe kod kuće, izbjegavanje nošenja i dizanje tereta te duže sjedenje i rad u prignutom položaju, a koje preporuke su sa motrišta specijalista medicine rada određene upravo da bi se ublažile tegobe tužitelja te spriječio nastanak invalidnosti. U odnosu na prigovor tuženika da li vještak može sa sto postotnom sigurnošću reći da li bi kod tužitelja u slučaju da obavlja poslove blagajnika nastala trajna invalidnost odnosno s kojim stupnjem izvjesnost tvrdi da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti kod tužitelja i da li se može izjasniti što mislim pod tim kad navodi da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, vještak iskazuje da se sa motrišta specijalista medicine rada kod utvrđivanja neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti ne utvrđuje točan postotak ili stupanj izvjesnosti, je li to 70%, 90% ili 100%, nego se u postotku vještačenja utvrđuje postoji li medicinski opravdana i realna, izravna opasnost da bi nastavak rada na tom radnom mjestu doveo do invalidnosti, procjenjuje se dijagnoza i težina bolesti, dosadašnji tijek liječenja i prognoza, opterećenje konkretnog radnog mjesta i postoji li uzročno posljedična veza između uvjeta rada i pogoršanja zdravstvenog stanja, dalje navodeći da je sa medicinskog aspekta poznato i priznato da sedentarni (sjedeći) uvjeti rada pogoršavaju zdravstveno stanje s osnova bolesti vratne kralježnice, a sa motrišta specijalista medicine rada da su kontraindicirani za osobe s ovakvim zdravstvenim stanjem kakvo je kod tužitelja, te da ukoliko se osoba koja boluje od navedenih bolesti i stanja ne makne sa takvog radnog mjesta može nastati invalidnost sa posljedičnim smanjenjem ili gubitkom radne sposobnosti. U prilog tome, vještak pojašnjava, da govori i nalaz neurologa od 28. rujna 2020. u kome se preporuča izbjegavanje rada u sjedećem položaju upravo zato kako bi se izbjeglo pogoršanje bolesti i spriječio nastanak invalidnosti, dalje pojašnjavajući da ako specijalist medicine rada na osnovu utvrđenog zdravstvenog stanja zaključi da bi nastavak rada vrlo vjerojatno doveo do nastanka trajnog smanjenja radne sposobnosti, se utvrđuje neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. Ovdje također napominje da se kod donošenja ocjene neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti ne traži matematička sigurnost niti se ona može procijeniti već se traži da opasnost nije hipotetska i daleka, da je medicinski potkrijepljena te da je rizik aktualan i realan. Za donošenje ocjene da se ne radi o statističkoj procjeni i ne mora biti 100% sigurnost da će invalidnost nastati već se traži da je nastanak invalidnosti medicinski razumno očekivan ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere. Upravo tako da je ona kod tužitelja utvrdila da obzirom na težinu zdravstvenog stanja s osnova bolesti vratne kralježnice ako nastavi raditi na radnom mjestu blagajnika koje je isključivo sedentarno zanimanje, postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. U odnosu na prigovor tuženika može li sa sto postotnom sigurnošću vještak utvrditi nakon koliko vremena bi kod tužitelja nastala trajna invalidnost ako obavlja poslove blagajnika, da li se radi o mjesecima ili godinama rada, sudski vještak iskazuje da medicinski nije moguće utvrditi sa sigurnošću ili određenom izvjesnošću nakon koliko vremena bi kod tužitelja nastala trajna invalidnost ako obavlja poslove blagajnika odnosno radi li se o mjesecima ili godinama jer za to nema univerzalnog odgovora niti postoje medicinske standardi temeljem kojeg bi se to utvrdilo. Međutim, sud ističe da činjenica na koju tuženik upire ovim prigovorom nije uopće relevantna jer, a kako to sudski vještak i detaljno prethodno pojašnjava, za ocjenu postojanja opasnosti od nastanka invalidnosti nije od značaja u kojem bi vremenu ta invalidnost nastala, da li za par mjeseci ili par godina, već je relevantno jedino postojanje neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti, dakle, niti njezina sto postotna izvjesnost niti točan trenutak u kojem bi ona nastala. Na navedeno, prema ocjeni ovog suda, ukazuje i sama činjenica da čl. 41. st. 1. ZoR koristi pojam „opasnosti“ od nastanka invalidnosti, a budući taj pojam predstavlja mogućnost i izvjesnost, a ne sto postotnu sigurnost. U odnosu na posljednji prigovor tuženika tj. njegovo pitanje može li tužitelj odgovarajućim vježbama, fizikalnom terapijom, tjelesnom aktivnošću izvan radnog vremena odnosno zdravim životnim navikama smanjiti mogućnost nastanka trajne invalidnosti ako bi obavljao poslove blagajnika odnosno je li mogućnost nastanka trajne invalidnosti jednaka i u situaciji u kojoj tužitelj izvan radnog vremena hoda, vježba, kreće se kao i u situaciji da izvan radnog vremena većinu vremena sjedi, drugim riječima koliko tužitelj svojim vlastitim radnjama može doprinijeti svom zdravstvenom stanju, vještak odgovara da ukoliko bi tužitelj obavljao sve navedene aktivnosti izvan radnog vremena, iste ne bi dovele do smanjenja mogućnosti za nastanak invalidnosti ukoliko bi on i dalje nastavio raditi na radnom mjestu blagajnika, ovo jer bi kontinuirani rad na blagajni anulirao benefite nastale provođenjem navedenih radnji izvan radnog vremena, dodajući da tužitelj može doprinijeti svom zdravstvenom stanju primjenom navedenih aktivnosti ukoliko ne radi na radnom mjestu blagajnika.
9.10. Ocijenivši tako da je svojim očitovanjima sudski vještak u cijelosti otklonio prigovore tuženika stavljene na njegov nalaz i mišljenje, a sam nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milane Varinac-Barač od 14. listopada 2025. (list spisa 311-315) ocijenivši objektivnim, detaljnim, jasnim, razumljivim, potpunim te izrađenim sukladno pravilima struke, sud je temeljem ovog nalaza i mišljenja kao nedvojbeno utvrdio da je u trenutku donošenja pobijane Odluke o redovitom otkazu kod tužitelja postojala neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti budući se kod tužitelja bilježe dijagnoze kroničnog cervikalnog i cervikobrahijalnog simptoma, a koje je stanje kontraindicirano za obavljanje poslova koji su isključivo sedentarni (sjedeći) te poradi čega ukoliko tužitelj nastavi obavljati poslove Blagajnika napla te cestarine na naplatnim postajama koji su prema opisu isključivo sedentarni (sjedeći) kod tužitelja postoji neposredna opasnost od nastavka invalidnosti, a obzirom na koje utvrđenja sud dalje utvrđuje da tužitelj spada među radnike iz čl. 41. st. 1. ZoR. Pravilnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milane Varinac-Barač od 14. listopada 2025. nije dovedena u pitanje niti činjenicom da rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-141-02/18-01/03485329386, urbroj: 341-24- 05/3-18-10428 od 11. svibnja 2018. (list spisa 50-51) tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti i to jer je utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/03, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje: ZMO). Ovo stoga što je takvo utvrđenje nadležno javnopravno tijelo dalo obzirom na zdravstveno stanje tužitelja postojeće u trenutku donošenja rješenja (dakle, zdravstveno stanje tužitelja u 2018. godini) te vodeći računa o poslovima koje je tužitelj tada obavljao (poslovi radnog mjesta Električara), a za obavljanje kojih je poslova od strane specijaliste medicine rada za tužitelja bilo utvrđeno da je zdravstveno sposoban, osim za obavljanje poslova na visini dok je ocjena radne sposobnosti tužitelja od strane sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milane Varinac- Barač u ovom postupku dana obzirom na zdravstveno stanje tužitelja postojeće u trenutku donošenja pobijane Odluke o redovitom otkazu (28. prosinca 2020.) te obilježja radnog mjesta na kojem je tužitelj u tom trenutku zaposlen (Blagajnik naplate cestarine).
9.11. Kako je obzirom da tužitelj spada među radnike iz čl. 41. st. 1. ZoR tuženik u pogledu tužitelja ima obveze iz čl. 41. st. 2., 3., 4. i 5. ZoR, a u ovom je postupku utvrđeno da tuženik pobijanu Odluku o redovitom otkazu nije donio uz suglasnost Radničkog vijeća u smislu čl. 41. st. 3. ZoR ili nadomještaj uskraćene suglasnosti u smislu čl. 41. st. 5. ZoR, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz čl. 41. st. 3. u svezi st. 1. ZoR, a koji propust pobijanu Odluku o redovitom otkazu čini nedopuštenom.
9.12. Poradi navedenog je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim te je ovom presudom kao prvo, utvrdio da Odluka tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb od 28. prosinca 2020. o redovitom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 2027 - 1/2019 od 19. prosinca 2019. tužitelja GČ nije dopuštena i da radni odnos stranka nije prestao te kao drugo, naložio tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb vratiti tužitelja GČ na rad na odgovarajuće radno mjesto, u roku od osam dana.
9.13. Kako je pobijana Odluka o redovitom otkazu svakako nedopuštena već iz razloga što tuženik za donošenje iste nije sukladno čl. 41. st. 3. ZoR pribavio suglasnost Radničkog vijeća odnosno jer izostanak te suglasnosti nije nadomjestio u smislu čl. 41. st. 5. ZoR, ukazalo se suvišnim dalje obrazlagati i utvrđivati da li je tuženik prethodno donošenju ove Odluke u smislu čl. 41. st. 2. ZoR poduzeo sve moguće mjere da tužitelju osigura odgovarajuće poslove, ovo jer bi odluka suda o tužbenom zahtjevu bila ista čak i kad bi sud utvrdio da je tuženik poduzeo sve moguće mjere da tužitelju osigura odgovarajuće poslove (budući mu svakako nedostaje suglasnost Radničkog vijeća za donošenje pobijane Odluke ili nadomještaj te suglasnosti).
10. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem čl. 154. st. 1. ZPP kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud utvrdio da tuženik kao stranka koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu nema pravo na naknadu parničnih troškova poradi čega je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova sud ocijenio osnovanim, visinu troškova utvrdivši sukladno odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) koja propisuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanja prava na rad i sl.) osim u procjenjivim predmetima, a budući se sukladno čl. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) kao Tarife važeće u trenutku zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje Tarifa koja je bila na snaz i u vrijeme pokretanja postupka bez obzira kada je postupak okončan. Temeljem navedenog je sud tuženiku naložio po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika tek u ponovljenom prvostupanjskom postupku, iznos od 500,00 Eura (1 x 200 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 2. Tarife uvećano za zatraženi i sukladno Tbr. 38. Tarife pripadajući PDV od 25%). Uz navedeni iznos od 500,00 Eura je tuženiku dalje naloženo da tužitelju naknadi i materijalne troškove koji su mu opravdano nastali u tijeku ovog parničnog postupka, troškove po osnovi provedenog medicinskog vještačenja u iznosu od ukupno 651,90 Eura. Uz sve navedeno je tužitelju priznato i pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni mu iznos parničnog troška tekuću od dana donošenja ove odluke do isplate, ovo sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zadru, 31. srpnja 2026. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
