REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Pazin, Dršćevka 1
P-213/2025-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Ivanu Dujiću, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika ILLÉS j.d.o.o. Rijeka, Frana Supila 13, OIB 65824557389, kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika – protutužitelja NAUTICO d.o.o. Novigrad, Bužinija, Bužinija 32A, OIB 00791268883, kojeg zastupa punomoćnik Leonardo Žagrić, odvjetnik u Puli, radi isplate , na dan objave 31. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u ovom postupku.
i p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 20.000,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.000,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. kolovoza 2025. pa do dana prijeboja iz točke III. izreke.
III. Prebijaju se potraživanja navedena u točkama I. i II. izreke do iznosa od 2.000,00 EUR, pa se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.000,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika u preostalom dijelu, za iznos od 25.000,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana naknadi trošak postupka u iznosu od 4.375,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 31. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi od 18. rujna 2025. naveo da su parnične strane 12. svibnja 2025. zaključile Sporazum o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije. Predmetnim Sporazumom parnične strane su se sporazumjele o zakupu nekretnine kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i poslovnih prostora koji su izgrađeni na toj nekretnini te o prijenosu cjelokupnog poslovanja tuženika na tužitelja. Spomenutim Sporazumom parnične strane su se obvezale do 1. kolovoza 2025. godine zaključiti konačne ugovore o zakupu i prijenosu poslovanja kojim će detaljnije urediti uvjete, rokove i mjesečne iznose zakupnine. Prema tome, ti „konačni“ ugovori (u stvarnosti je to jedan Ugovor o prijenosu poslovanja zaključen 22. srpnja 2025.) predstavljaju zapravo aneks Sporazuma o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije od 12. svibnja 2025. godine kojim se samo uređuju pojedinosti poput iznosa, uvjeta i rokova isplate i ti ugovori skupa sa Sporazumom o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije od 12. svibnja 2025. godine čine jednu pravnu cjelinu odnosno pravno jedinstvo. Odredbom članka 6. predmetnog Sporazuma, tužitelj se obvezao tuženiku isplatiti iznos od 20.000,00 eura kao depozit odnosno jamstvo da će do 1. kolovoza 2025. uistinu zaključiti konačne ugovore o zakupu i prijenosu poslovanja. Tužitelj je tuženiku 12. svibnja 2025. godine uplatio cjelokupni iznos depozita. 22. srpnja 2025. parnične strane su zaključile tzv. „konačni“ Ugovor o prijenosu poslovanja odnosno aneks Sporazuma o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije od 12. svibnja 2025. Tim ugovorom se tuženik, kao prenositelj, obvezao prenijeti svoje cjelokupno poslovanje na tužitelja, a što sukladno odredbi članka 2. predmetnog ugovora uključuje podzakup nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zakup poslovnih prostora koji su izgrađeni na toj nekretnini i cjelokupne opreme koja se u njima nalazi te prijenos svih ugovora o zimskom skladištenju plovila koje tuženik ima zaključene sa svojim klijentima. Tužitelj se pak odredbom članka 5. predmetnog Ugovora s druge strane obvezao tuženiku plaćati mjesečnu naknadu za prijenos poslovanja. Odredbom članka 9. predmetnog Ugovora, parnične strane su se sporazumjele da će se svi ugovori o zimskom skladištenju plovila koje tuženik ima zaključene s klijentima, prenijeti na tužitelja. Prema odredbi članka 9.4. predmetnog Ugovora, svi spomenuti ugovori trebali su biti popisani i taj popis je trebao činiti sastavni dio predmetnog Ugovora. Međutim, unatoč toj svojoj ugovornoj obvezi, tuženik spomenute ugovore nije prezentirao tužitelju niti ih je popisao i takav popis priložio kao sastavni dio predmetnog Ugovora. Prema tome, tuženik je propustio ispuniti svoju ugovornu obvezu iz odredbe članka 9. predmetnog Ugovora o popisivanju svih aktivnih ugovora o zimskom skladištenju plovila. Cjelokupni smisao zaključenja gore opisanog pravnog posla bio je upravo u prijenosu cjelokupnog poslovanja s tuženika na tužitelja. Cjelokupno poslovanje tuženika sastojalo se od zimskog skladištenja plovila. Bez predmetnog popisa aktivnih ugovora o zimskom skladištenju plovila i prijenosa istih na tuženika, cjelokupni pravni posao gubi smisao. Dakle, prezentiranje ugovora o zimskom skladištenju plovila i prijenos istih na tužitelja, bila je ključna ugovorna obveza tuženika koju je bio dužan ispuniti, a što je isti propustio učiniti. U odredbi članka 7.1. predmetnog ugovora navodi se da će tuženik tužitelju dati na korištenje dva vozila i to marke Nissan Patrol (sivi) i Mitsubishi Pajero. Međutim, pri posjetu poslovnih prostora tuženika, tužitelj je uočio da se jedno od vozila uopće ne nalazi tamo dok drugo vozilo nema ispravnu dokumentciju za upravljanje njime. Slijedom navedenoga, tuženik nije ispunio ni svoju ugovornu obvezu iz članka 7.1. predmetnog Ugovora. Odredba članka 15.1. predmetnog Ugovora glasi: „Ugovorna strana koja je prekršila odredbe Sporazuma ima rok od 15 dana za ispravak ili otklanjanje povrede računajući od dana kada ju je druga ugovorna strana obavijestila o povredi ugovora sukladno članku 19. Ugovora. Ako navedena povreda Sporazuma nije ispravljena unutar navedenog roka, druga strana ima pravo jednostrano raskinuti ugovor sukladno odredbama ovog članka.“. Iz citirane odredbe proizlazi da ukoliko jedna ugovorna strana ne ispuni svoju ugovornu obvezu, druga ugovorna strana ju treba pozvati da to učini u roku od 15 dana. Ako ona to u danom roku ne učini, druga ugovorna strana može jednostrano raskinuti ugovor. Upravo to se dogodilo u konkretnom slučaju. Naime, a budući da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze iz odredbe članka 9. i 7. predmetnog Ugovora, tužitelj mu je 22. kolovoza 2025. uputio dopis kojim ga je pozvao da u roku od 15 dana od dostave tog dopisa, ispuni svoje ugovorne obveze. Rok za ispunjenje ugovornih obveza tuženiku je istekao 6. rujna 2025. Tuženik u danom roku, a ni do dana pisanja ove tužbe, nije ispunio svoje ugovorne obveze. Slijedom navedenoga, tužitelj je, a sukladno odredbi članka 15. predmetnog Ugovora, stekao pravo na jednostrani raskid predmetnog Ugovora. Tužitelj je tuženiku 8. rujna 2025. uputio dopis kojim je izjavio jednostrani raskid predmetnog Ugovora kao i Sporazuma o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije od 12. svibnja 2025. godine. Prema tome, predmetni Ugovor kao i Sporazum raskinuti su od strane tužitelja zbog tuženikova neispunjenja ugovornih obveza. Odredba članka 368. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) glasi: „Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.“ . Iz citirane odredbe proizlazi da je učinak raskida ugovora taj da ugovorne strane trebaju izvršiti povrat onoga što su zaprimile od druge ugovorne strane. Odredba članka 368. stavka 5. ZOO-a glasi: „Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.“. Iz citirane odredbe proizlazi da je ugovorna strana koja vraća novac, dužna platiti i zatezne kamate koje su na taj iznos tekuće od dana kada je primila tu isplatu. Slijedom navedenoga, tužitelj od tuženika potražuje povrat iznosa od 20.000,00 Eura uvećan za iznos zakonske zatezne kamate koje su na taj iznos tekuće od 12. svibnja 2025. Slijedom svega navedenoga, tužitelj sudu predlaže da po provedenom postupku donese sljedeću presudu:
„1. Nalaže se tuženiku, NAUTICO d.o.o., Bužinija 32A, Bužunija, Novigrad, OIB: 00791268883 isplatiti tužitelju ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389 iznos od 20.000,00 Eura uvećan za iznos zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 12.05.2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku, NAUTICO d.o.o., Bužinija 32A, Bužunija, Novigrad, OIB: 00791268883 isplatiti tužitelju ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389, prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“.
2. 7. studenog 2025. tuženik je dostavio odgovor na tužbu sa protutužbom. U tom podnesku naveo je da čini nespornim sljedeće činjenice:
- da su tužitelj i tuženik 12. svibnja 2025. sklopili Sporazum o zakupu nekretnine kojim su se sporazumjeli o zakupu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i poslovnih prostora koji su izgrađeni na toj nekretnini te o prijenosu cjelokupnog poslovanja tuženika na tužitelja;
- da su navedenim Sporazumom parnične strane preuzele obvezu najkasnije do 1. kolovoza 2025. pristupiti sklapanju konačnih ugovora o zakupu i prijenosu poslovanja kojima će detaljnije urediti uvjete, rokove i mjesečne iznose zakupnine;
- da se temeljem odredbe članka 6. Sporazuma tužitelj obvezao tuženiku isplatiti iznos od 20.000,00 EUR kao jamstvo da će do 1. kolovoza 2025. pristupiti zaključenju konačnih ugovora o zakupu i prijenosu poslovanja;
- da je tužitelj tuženiku 12. svibnja 2025. uplatio iznos od 20.000,00 EUR na ime depozita odnosno jamstva za sklapanje konačnih ugovora;
- da su 22. srpnja 2025. parnične strane zaključile konačni Ugovor o prijenosu poslovanja.
Sve preostale navode iz tužbe, tuženik osporava u cijelosti. Tužitelj u tužbi navodi da se tuženik Ugovorom obvezao prenijeti svoje cjelokupno poslovanje na tužitelja, a što uključuje podzakup nekretnine, uzimanje u zakup poslovnih prostora sagrađenih na predmetnoj nekretnini i cjelokupne opreme koja se u njima nalazi te prijenos svih ugovora o zimskom skladištenju plovila koje tuženik ima zaključene sa svojim klijentima. Nasuprot tomu, iz članka 2. Ugovora proizlazi da je predmet Ugovora ograničeni prijenos odnosno ograničeno preuzimanje poslovanja što podrazumijeva uzimanje u podzakup nekretnine, zasnivanje zakupa poslovnih prostorija, hale i opreme iz članka 4. do 7. Ugovora koje prenositelj koristi za obavljanje predmetne djelatnosti, otkup zaliha robe sukladno članku 8., te preuzimanje ugovorne pozicije tuženika kao prenositelja iz sklopljenih Ugovora o zimskom skladištenju kako je to opisano u članku 9.4. Ugovora, prema kojem članku prenose se isključivo oni ugovori koji su bili važeći u trenutku stupanja pravnih učinaka prijenosa na snagu. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze, i to ugovornu obvezu iz članka 7. Ugovora, konkretno obvezu predaje posjeda opreme i to vučnog vozila marke Nissan Patrol i vučnog vozila marke Mitsubishi Pajero te da nije ispunio obvezu iz članka 9. Ugovora, odnosno da nije prenio na tužitelja sve ugovore o zimskom skladištenju plovila koje tuženik ima zaključene s klijentima te da iste nije prezentirao tužitelju niti ih popisao, tuženik ističe da je prenio poslovanje na tužitelja u skladu s člankom 11. Ugovora, i to na način da je izvršio predaju posjeda zemljišta, Poslovnih prostorija te opreme potrebne za obavljanje djelatnosti tuženika. Tijekom primopredaje zemljišta, Poslovnih prostorija i opreme na način kako je to opisano Ugovorom, tužitelj nije isticao nikakve nedostatke u pogledu predaje posjeda opreme odnosno predmetnih vozila kao ni u pogledu ugovora o zimskom skladištenju plovila. Čak i u slučaju da predmetna vozila nisu predana u posjed tužitelju, navedeno ne predstavlja povredu ugovorne obveze tuženika, budući da je člankom 7.1. Ugovora izričito propisano kako se radi tek o mogućnosti tužitelja da se predmetnim vozilima koristi, dok je obveza predaje u posjed ugovorena isključivo za opremu tuženika koja je taksativno navedena u istom članku. Iako se primopredaja posjeda trebala izvršiti s danom 1. kolovoza 2025., zbog razloga na strani tužitelja, izvršena je tek 2. kolovoza 2025. Tužitelju su tom prilikom predočeni i Ugovori o zimskom skladištenju plovila, koji su pohranjeni u Poslovnim prostorijama na adresi sjedišta tuženika, a budući da je tužitelju od 2. kolovoza 2025. omogućen nesmetan pristup poslovnim prostorijama tuženika, i sam je imao mogućnost uvida u iste. U prilog navedenim tvrdnjama, tuženik dostavlja e-mail komunikaciju od 19. kolovoza 2025. koja potvrđuje navedeno. Ne samo da je tužitelju danom prijenosa poslovanja bio omogućen uvid u predmetne ugovore o zimskom skladištenju plovila, već je tužitelj za te ugovore imao saznanja i uvid u njih još tijekom razdoblja tzv. „uhodavanja“ u posao, koje je, u trajanju od približno mjesec dana prije samog preuzimanja poslovanja, proveo u poslovnim prostorijama tuženika zajedno sa zakonskim zastupnikom tuženika i njegovom suprugom. Slijedom navedenog, tuženik je 2. kolovoza 2025. uredno ispunio svoju ugovornu obvezu prijenosa poslovanja, uključujući predaju posjeda opreme. Također, danom prijenosa poslovanja, svi aktivni Ugovori o zimskom skladištenju plovila koji su bili važeći na dan prijenosa preneseni su na tužitelja sukladno Ugovornim odredbama. Nadalje, tužitelj neosnovano navodi da je zbog navodnog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika, sukladno članku 15.1. Ugovora, ostvario pravo na jednostrani raskid Ugovora te sukladno tome 8. rujna 2025. izjavio jednostrani raskid Ugovora, pritom ne navodeći da je predmetni Ugovor već prethodno raskinut 29. kolovoza 2025. temeljem jednostrane izjave tuženika zbog neispunjenja obveza od strane tužitelja. Sukladno odredbama članka 12. Ugovora, tužitelj se obvezao na plaćanje naknade za prijenos poslovanja u iznosu od 4.000,00 EUR mjesečno uvećano za pripadajući iznos PDV-a za vrijeme trajanja prvih 12 mjeseci Ugovora, dok se sukladno članku 13.2. Ugovora obvezao najkasnije na dan stupanja na snagu pravnih učinaka preuzimanja poslovanja odnosno 2. kolovoza 2025., uplatiti tuženiku iznos od 20.000,00 EUR na ime depozita koji će, među ostalim, služiti kao iznos naknade štete za slučaj raskida Ugovora prije isteka ugovorenog roka zbog razloga na strani tužitelja. Također, tužitelj se sukladno članku 20.4. Ugovora, obvezao na plaćanje nastalih troškova sastavljanja i ovjere Ugovora kod javnog bilježnika u iznosu od 2.000,00 EUR. S obzirom da tužitelj nije ispunio niti jednu od navedenih Ugovornih obveza, tuženik je 13. kolovoza 2025. obavijestio tužitelja o neispunjenju ugovornih obveza te pozvao ga na ispunjenje istih. Budući da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze ni u ugovorenom primjerenom roku do 15 dana od dana upućene obavijesti, tuženik je temeljem članka 15.1. Ugovora stekao pravo na jednostrani raskid Ugovora, te 29. kolovoza 2025. izjavio jednostrani raskid istog. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, dok s druge strane tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze, pa time tužitelj nije ni ostvario pravo na raskid Ugovora sukladno članku 15.1. Ugovora. Čak i u slučaju da vozila nisu predana u posjed odnosno da nije sastavljen popis ugovora već su isti ugovori predani tužitelju u razdoblju prije zaključenja Ugovora te prilikom samog prijenosa poslovanja, navedeno se ne može smatrati neispunjenjem obveze. Čak i kada bi se gramatičkim tumačenjem ugovornih odredaba smatralo da tuženik svojim postupanjem nije formalno ispunio obvezu sastava popisa ugovora, radilo bi se o neispunjenju neznatnog dijela obveze sukladno članku 367. ZOO-a, temeljem koje nije moguće raskinuti Ugovor, a budući da je ista sadržajno ispunjena. Stoga, izjava tužitelja o jednostranom raskidu Ugovora od 8. rujn 2025., ne proizvodi pravne učinke, a osobito imajući u vidu činjenicu da je predmetni Ugovor već prethodno raskinut jednostranom Izjavom tuženika od dana 29.08.2025. godine. Slijedom navedenog, tužitelj nema niti pravo na povrat uplaćenog depozita budući da članak 15.2. Ugovora propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati povrat depozita samo u slučaju ako dođe do raskida Ugovora zbog razloga na strani tuženika, što ovdje nije slučaj. Slijedom toga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, sukladno odredbi članka 189. ZPP-a tuženik podnosi protutužbu. Raskidom Ugovora, do kojeg je došlo zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja, za tuženika je nastala šteta u ukupnom iznosu od 27.000,00 EUR, i to 20.000,00 EUR na ime ugovorenog iznosa naknade štete za slučaj raskida Ugovora zbog razloga na strani tužitelja sukladno članku 15.2. Ugovora, iznosa od 5.000,00 EUR na ime mjesečne naknade za prijenos poslovanja (za mjesec kolovoz) sukladno članku 12.4. Ugovora, iznosa od 2.000,00 EUR za troškove sastavljanja i ovjere Ugovora kod javnog bilježnika sukladno članku 20.4. Ugovora. Članak 15.2. Ugovora propisuje da u slučaju raskida istog zbog razloga na strani tužitelja, tuženik ima pravo zadržati odnosno namiriti ugovoreni iznos naknade štete iz uplaćenog iznosa depozita iz članka 13.2. Ugovora. Članak 13.2. pritom navodi da se radi o iznosu depozita u visini od 20.000,00 EUR, koji je tužitelj bio dužan uplatiti dana 1. kolovoza 2025. godine, što je propustio učiniti. Međutim, iz navedene ugovorne odredbe nedvojbeno proizlazi namjera i volja ugovornih strana da ugovore pravo namirenja iz iznosa primljenog depozita, a Ugovor se, sukladno članku 319. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), tumači prema zajedničkoj namjeri ugovornih stranaka. Stoga, sukladno navedenom, tuženik ima pravo namirenja iz iznosa depozita uplaćenog na temelju Sporazuma, dana 12. svibnja 2025. godine, budući da Ugovor i Sporazum, kako navodi i sam tužitelj, čine pravno jedinstvo. S obzirom na sve prethodno navedeno, tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 EUR, sukladno članku 368. stavku 2. ZOO-a, na ime raskida Ugovora, nije osnovan, budući da je do raskida Ugovora došlo zbog razloga na strani tužitelja, slijedom čega tuženik zadržava uplaćeni iznos depozita sukladno članku 15.2. Ugovora. S druge strane, tuženik, ovdje protutužitelj, potražuje iznos od 27.000,00 EUR, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate koje na iznos od 20.000,00 EUR teku od 30. kolovoza 2025. odnosno od raskida Ugovora sukladno članku 1086. ZOO-a, na iznos od 5.000,00 EUR od 6. kolovoza 2025., na iznos od 2.000,00 EUR od 2. kolovoza 2025. odnosno od dana dolaska dužnika u zakašnjenje sukladno članku 29. ZOO-a. Ukoliko sud, međutim, ocijeni da je tužiteljev zahtjev osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja. Slijedom svega navedenog u ovom odgovoru na tužbu s protutužbom, očito je da je tuženik ispunio sve svoje ugovorne obveze te sukladno ugovornim odredbama izjavio raskid Ugovora zbog čega mu je nastala šteta, stoga tuženik odnosno ovdje protutužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:
„1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika, NAUTICO d.o.o., Bužinija, Bužinija 32A, Novigrad - Cittanova (Grad Novigrad - Cittanova), OIB: 00791268883, prema tužitelju, ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389, u iznosu od 27.000,00 EUR, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na iznos od 20.000,00 EUR teku od 30.08.2025. godine, na iznos od 5.000,00 EUR od 06.08.2025. godine, na iznos od 2.000,00 EUR od 02.08.2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
2. Utvrđuje se da je tuženik primio djelomično ispunjenje obveze naknade štete u iznosu od 20.000,00 EUR.
3. Nalaže se tužitelju, ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389, isplatiti tuženiku NAUTICO d.o.o., Bužinija, Bužinija 32A, Novigrad - Cittanova (Grad Novigrad - Cittanova), OIB: 00791268883 iznos od 7.000,00 EUR, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na iznos od 5.000,00 EUR teku od 06.08.2025. godine, a na iznos od 2.000,00 EUR od 02.08.2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
4. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“. Ako sud utvrdi da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, sukladno odredbi članka 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku, tuženik postavlja eventualni kumulirani tužbeni zahtjev te predlaže nadležnom sudu da donese sljedeću presudu: „1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika, NAUTICO d.o.o., Bužinija, Bužinija 32A, Novigrad - Cittanova (Grad Novigrad - Cittanova), OIB: 00791268883, prema tužitelju, ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389, u iznosu od 27.000,00 EUR, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na iznos od 20.000,00 EUR teku od 30.08.2025. godine, na iznos od 5.000,00 EUR od 06.08.2025. godine, na iznos od 2.000,00 EUR od 02.08.2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
2. Prebijaju se međusobna potraživanja tužitelja i tuženika u iznosu od 20.000,00 EUR.
3. Nalaže se tužitelju, ILLÉS j.d.o.o., Frana Supila 13, Rijeka, OIB: 65824557389, isplata iznosa od 7.000,00 EUR, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na iznos od 5.000,00 EUR teku od 06.08.2025. godine , a na iznos od 2.000,00 EUR od 02.08.2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
4. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“.
3. U odgovoru na protutužbu tužitelj je naveo da osporava protutužbu i protutužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik u svom podnesku i protutužbi u bitnome navodi: a) da je ispunio sve svoje ugovorne obveze; b) da je on ranije raskinuo ugovor zbog tužiteljevog neispunjenja ugovornih obveza; c) da potražuje iznos od 27.000,00 Eura s osnove naknade štete. Svi spomenuti navodi tuženika su neosnovani. Ad a) Tuženik tvrdi da nije imao ugovornu obvezu tužitelju dati na korištenje dva vozila marke Nissan Patrol (sivi) i Mitsubishi Pajero s obzirom da odredbom članka 7. ugovora o prijenosu poslovanja to nije utvrđeno kao njegova ugovorna obveza već samo kao „mogućnost“ da tužitelj koristi ta vozila. Tužitelju je u potpunosti nejasno kako to tuženik točno misli da spomenuto nije bila njegova ugovorna obveza već samo mogućnost i što to uopće znači. Jasno je da je odredbom članka 7. Ugovora o prijenosu poslovanja utvrđena obveza tuženika da tužitelju preda na korištenje spomenuta vozila. U odredbi članka 7. stavka 1. Ugovora izričito se navodi da se tuženik obvezuje tužitelju dati na korištenje svu opremu koja se u tom članku navodi, a što uključuje i spomenuta vozila („Prenositelj (tuženik) se obvezuje da će Preuzimatelju (tužitelju) dati na korištenje...“). Prema tome, tužitelju uopće nisu jasni navodi tuženika da se tu ne radi o ugovornoj obvezi s obzirom da je člankom 7. Ugovora o prijenosu to definirano upravo kao ugovorna obveza tuženika. Nadalje, tuženik netočno navodi da nije propustio ispuniti svoju ugovornu obvezu davanja na uvid i prijenosa ugovora o zimskom skladištenju plovila na tužitelja budući da je iste predočio i prenio na tuženika. Tuženik nikada nije tužitelju predočio bilo kakve ugovor o zimskom skladištenju plovila niti je iste popisao, a što je sve bila njegova ugovorna obveza. Osim toga, ako je tuženik „prenio“ ugovore o zimskom skladištenju plovila na tužitelja, kako je to točno učinio? Ugovori o zimskom skladištenju plovila, ako postoje, zaključeni su između tuženika i trećih osoba. Prema odredbi članka 127. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), jedna ugovorna strana može prenijeti ugovor na treću osobu, koja je za to dala svoj pristanka, jedino ako na to pristane i druga ugovorna strana. Ništa od navedenog u predmetnom slučaju se nije dogodilo. Ni prijenos, a ni pristanci tužitelja i druge ugovorne strane. Prema tome, postavlja se pitanje na koji je to točno način tuženik prenio ugovor o zimskom skladištenju plovila na tužitelja? Odgovor je ni na koji, s obzirom da do nikakvog prijenosa tih ugovora nije došlo i da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu. Slijedom svega navedenoga, jasno je da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze te da su njegovi navodi u potpunosti neosnovan. Ad b) Tuženik neosnovano tvrdi da tužitelj nije raskinuo Ugovor već da je to zapravo učinio on i to iz razloga što tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze isplate ukupnog iznosa od 27.000,00 Eura tuženiku. Istina je da tužitelj tuženiku nije isplatio iznos depozita i naknade za prijenos poslovanja. Međutim, tužitelj nije to učinio samovoljno već iz razloga što je tuženik odbijao ispuniti svoje ugovorne obveze. Kao što je vidljivo u e-mail korespodenciji koju je tuženik priložio spisu, a što će biti potvrđeno i iskazima svjedoka predloženih po tužitelju, tuženik tužitelju nije dao na korištenje već ranije spomenuta vozila i još važnije, nije popisao, dao mu na uvid i na njega prenio ugovore o zimskom skladištenju plovila, a što je sve bio dužan učiniti najkasnije do dana primopredaje. Glavna i osnovna svrha Ugovora o prijenosu poslovanja je bile upravo u tome da se na tužitelja prenesu ugovori o zimskom skladištenju plovila. Bez tog prijenosa Ugovor o prijenosu poslovanja u potpunosti gubi smisao. Prema tome, a budući da tuženik te svoje obveze nikada nije ispunio, tužitelj mu je, sukladno odredbi članka 358. ZOO-a, odbio isplatiti spomenute iznose. Dakle, tužitelj nije isplatio tuženiku depozit i naknadu za prijenos budući da tuženik nije bio spreman istodobno ispuniti svoje ugovorne obveze, a što je tužitelj sukladno odredbi članka 358. ZOO-a imao puno pravo učiniti. Prema tome, tuženik nije stekao pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja već upravo suprotno, tužitelj je stekao pravo na jednostrani raskid ugovora zbog tuženikova neispunjavanja njegovih ugovornih obveza. Slijedom navedenoga, tuženikov raskid ugovora od 29. kolovoza 2025. je bez pravnog učinka, a ugovor je raskinut zapravo tužiteljevim jednostranim raskidom od 08. rujna 2025.
Ad c) Tuženik tvrdi da mu je tužitelj dužan naknaditi iznos od 27.000,00 Eura na ime naknade štete. Navedeni iznos da se odnosi na: 1. 20.000,00 Eura depozita iz članka 15.2. Ugovora; 2. 5.000,00 Eura na ime mjesečne naknade iz članka 12.4. Ugovora; 3. iznos od 2.000,00 Eura za troškove sastavljanja i ovjere ugovora kod javnog bilježnika sukladno članku 20.4. Ugovora. Tužitelj ne duguje tuženiku niti jedan od spomenutih iznosa.
Ad 1.) Tuženik smatra da na temelju odredbe članka 15.1. Ugovora ima pravo zadržati iznos od 20.000,00 Eura koji mu je tužitelj isplatio na temelju članka 6. Sporazuma o zakupu nekretnine sa potvrdom o primopredaji depozita – garancije od 12. svibnja 2025. godine (dalje u tekstu: Sporazum). Takav navod tuženika je neosnovan. Tuženik nema nikakvo pravo zadržati iznos od 20.000,00 Eura koji mu je tuženik isplatio. Prije svega potrebno je razlikovati iznos depozita – garancije koji je tužitelj isplatio tuženiku na temelju članka 6. Sporazuma od iznosa depozita iz članka 13.2. Ugovora. Naime, prema odredbi članka 6. Sporazuma, tužitelj se obvezao tuženik isplatiti iznos od 20.000,00 Eura na ime garancije da će zaključiti konačni ugovor. Prema odredbi članka 7. Sporazuma, tuženik bi imao pravo zadržati spomenuti iznos u slučaju da je tuženik odbio ili nije sklopio konačni Ugovor s njime. Tužitelj je tuženiku isplatio spomenuti iznos i zaključio je konačni Ugovor. Drugi depozit, a koji tuženik miješa s prvim, je onaj iz članka 13.2. Ugovora. U tom članku se navodi da je tužitelj dužan tužen iku isplatiti depozit u iznosu od 20.000,00 Eura kao osiguranje u slučaju raskidanja ugovora. Prema odredbi članka 15. Ugovora, tuženik ima pravo zadržati taj iznos ako je do raskida ugovora došlo krivnjom tužitelja. Ovaj depozit tužitelj nikada nije isplatio tuženiku, a sve iz razloga kako je to obrazloženo u točki Ad b) predmetnog podneska. Dakle, iznos depozita koji tuženik želi zadržati za sebe je depozit iz članka 6. Sporazuma, a ne onaj iz članka 13.2. Ugovora. Taj depozit, dakle depozit iz članka 6. Sporazuma, tuženik ima pravo zadržati jedino i isključivo u slučaju iz članka 7. Sporazuma odnosno u slučaju da je tužitelj odbio sklopiti konačni Ugovor s njim. Budući da se to nije dogodilo, tuženik nema nikakvu osnovu za zadržavanje tog iznosa. Ova dva depozita se nikako ne mogu poistovjetiti. Oba depozita imaju različite pravne osnove i služe različitoj svrsi te se ne mogu koristiti kako god to poželi tuženik. Prema tome, tuženik nema nikakve pravne osnove zadržati iznos od 20.000,00 eura depozita, a pogotovo ne na temelju članka 15. Ugovora. No, sve i da se ti depoziti mogu koristiti naizmjenično odnosno sve i da se na temelju članka 15. Ugovora može zadržati depozit iz članka 6. Sporazuma, tužitelj napominje da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 15. Ugovora za zadržavanje depozita. Naime, prema odredbi članka 15. Ugovora, tuženik može zadržati depozit jedino u slučaju da je do raskida ugovora došlo krivn jom tužitelja. Međutim, a kako je to već podrobno obrazloženo i u ovom podnesku kao i u samoj tužbi, ugovor je raskinut krivnjom tuženika budući da isti nije ispunio svoje ugovorne obveze. Prema tome, a slijedom svega navedenoga, jasno je da tuženik nema nikakve osnove za zadržavanje iznosa od 20.000,00 eura koje mu je tužitelj isplatio niti isti iznos može potraživati od tužitelja.
Ad 2.) Tuženik navodi da ima pravo na isplatu iznos od 5.000,00 eura na temelju odredbe članka 12.4. Ugovora. Tužitelj pretpostavlja da se tuženik očito zabunio kada je naveo iznos od 5.000,00 eura budući da u članku 12.4. Ugovora jasno stoji da će tužitelj za prvih 12 mjeseci tuženiku dugovati mjesečnu naknadu za prijenos poslovanja u iznosu od 4.000,00 eura, a ne 5.000,00 eura. Kako je tuženik taj iznos povećao na 5.000,00 eura ostaje nejasno pa tužitelj pretpostavlja da se radi o omašci. No, u konačnici je nebitno o kojem iznosu se radi kada tuženik nema osnove zahtijevati isplatu ovog iznosa od tužitelja. Navedeni iznos je trebao predstavljati naknadu za prijenos poslovanja. Međutim, zašto bi tužitelj isplaćivao tuženiku naknadu za prijenos poslovanja kada nikakvog prijenosa poslovanja nije bilo? Prema tome, tužitelj nije dužan tuženiku isplatiti predmetni iznos.
Ad 3.) Tuženik navodi da mu je tužitelj dužan isplatiti iznos od 2.000,00 eura na ime javnobilježničkih troškova sastavljanja i ovjere Sporazuma i Ugovora, a sve sukladno odredbi članka 20.4. Ugovora. Tužitelj prvenstveno ističe da se u odredbi članka 20.4. Ugovora navodi da ugovorne strane javnobilježničke troškove sastavljanja i ovjere Ugovora snose na jednake dijelove. One su tako i snosile te troškove. Tužitelj je podmirio sve troškove ovjere i sastavljanja Ugovora i Sporazuma koje je trebao podmiriti. Prema tome, nije dužan tuženiku isplatiti ništa na ime tih troškova niti članka 20.4. Ugovora. Osim toga, tuženik ničime ne dokazuje visinu tih troškova. Je li ovjera i sastavljanja Ugovora kod javnog bilježnika stajalo ukupno 4.000,00 Eura? Je li tuženik platio svoju polovicu troškova? Gdje je račun javnog bilježnika? Gdje dokaz o uplati tog iznosa? Tuženik je kao jedini dokaz svojih navoda dostavio svoj račun br. 35-P01-01 u kojem navodi da je isti izdan za robu - uslugu: „Sastavljanje Sporazuma o zakupu Nekretnine od 12.05.2025. i Ugovora od prijenosu poslovanja od 22.07.2025.“. Tuženik ne može izdati račun za pružanje usluge sastavljanja i ovjere Sporazuma i Ugovora. Takav račun može izdati jedino javni bilježnik koji je proveo tu ovjeru i sastavljanje. Ovim računom kao jednostranom ispravom, a koji je i više nego očito nespretno i nevješto sastavljen samo za potrebe ovog postupka, ništa se ne dokazuje. Prema tome, tužitelj nije dužan tuženiku naknaditi niti ovaj iznos. Slijedom svega navedenoga, tužitelj naslovnom sudu predlaže donošenje presude kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te će odbiti protutužbu i protutužbeni zahtjev tuženika u cijelosti i kojom će ga obvezati na plaćanje troškova parničnog postupka tužitelju.
4. Tijekom ovog postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoga potraživanja s potraživanjem tužitelja. Istodobno je utvrđeno da je potraživanje koje je predmet navedenog tuženikovog prigovora radi prebijanja već u cijelosti obuhvaćeno tuženikovom protutužbom koja je podnesena u ovom parničnom postupku. Sud je, ocjenjujući procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje o istaknutom prigovoru radi prebijanja, utvrdio da isti nije dopušten te ga je valjalo odbaciti. Odredbom čl. 194. st. 4. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) propisano je da sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi teče li već parnica o istom zahtjevu. Sukladno temeljnim postupovnim načelima, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama. Ako se to dogodi, sud je dužan takav zahtjev odbaciti radi sprječavanja dvostruke litispendencije. U konkretnom slučaju, tuženik je za isto potraživanje podnio protutužbu, čime je već stvorena litispendencija u pogledu tog potraživanja, a naknadno (odnosno istovremeno) je istaknuo i prigovor radi prebijanja u svrhu gašenja tužiteljeve tražbine. Prema ustaljenoj i prevladavajućoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj, podnesena protutužba predstavlja apsolutnu procesnu smetnju za isticanje prigovora radi prebijanja u pogledu identičnog potraživanja. Primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 243/11-2 od 20. ožujka 2012. je zauzeo stajalište da, kada tuženik, koji je ujedno i protutužitelj, istakne prigovor radi prebijanja u iznosu koji je već postavljen u protutužbi, ta ranije podnesena protutužba ima značenje procesne smetnje. U takvoj situaciji sud ne smije meritorno odbiti prigovor kao neosnovan, već ga je dužan procesno odbaciti kao nedopuštenog. Stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.
5. Proveden je dokazni postupka u kojem je izvršen uvid u isprave u spisu te su saslušani svjedoci ČI i NI, kao i zakonski zastupnici parničnih stranaka.
6. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje.
Parnične stranke sklopile su 12. svibnja 2025. Sporazum o zakupu nekretnine u Bužiniji (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) i prijenosu poslovanja "suhe marine". Na temelju čl. 6. Sporazuma tužitelj je uplatio tuženiku iznos od 20.000,00 EUR na ime depozita – jamstva za sklapanje konačnih ugovora.
Stranke su 22. srpnja 2025. zaključile i kod javnog bilježnika solemnizirale Ugovor o prijenosu poslovanja, sa stupanjem na snagu predviđenim za 1. kolovoza 2025., kojim je bio predviđen prijenos podzakupa zemljišta, zakupa poslovnih prostora i opreme, te prijenos aktivnih ugovora o zimskom skladištenju plovila (čl. 9.4. Ugovora), kao i predaja na korištenje vozila Nissan Patrol i Mitsubishi Pajero (čl. 7.1. Ugovora). Čl. 13.2. Ugovora obvezivao je tužitelja na uplatu dodatnog depozita od 20.000,00 EUR i prve mjesečne naknade od 4.000,00 EUR uvećane za PDV, dok su čl. 20.4. Ugovora troškovi sastavljanja i ovjere isprava kod javnog bilježnika, u ukupnom iznosu od 4.000,00 EUR, podijeljeni na jednake dijelove stranaka.
Primopredaja je obavljena 2. kolovoza 2025., uz nazočnost bivšeg radnika tuženika KI, pri čemu vozilo Nissan Patrol nije predano (nalazilo se na popravku), vozilo Mitsubishi Pajero nije imalo važeću prometnu dokumentaciju, a tuženik tužitelju nije dostavio popis aktivnih ugovora o zimskom skladištenju plovila niti je pribavio pristanak klijenata za prijenos tih ugovora, pri čemu je od najavljenih dvadesetak ugovora u stvarnosti postojao samo jedan aktivan ugovor, sklopljen s klijentom ZI još u veljači 2024. Iz iskaza svjedokinje NI proizlazi da su predmetni ugovori bili fizički pohranjeni ("ležali na pultu") u poslovnim prostorijama tuženika, dok je svjedok ČI izjavio da nije smatrao da je ovlašten samoinicijativno pretraživati poslovnu dokumentaciju tuženika, već je smatrao da je to tuženik trebao izričito predočiti. Sud iz navedenih iskaza zaključuje da tuženik ugovore tužitelju nije izričito predočio niti ih je popisao (što je bila njegova obveza prema čl. 9.4. Ugovora), pri čemu se od tužiteljevih djelatnika nije moglo očekivati da sami i samoinicijativno pretražuju poslovnu dokumentaciju tuženika. Tužitelj je 22. kolovoza 2025. tuženiku ostavio naknadni rok od 15 dana za otklanjanje navedenih povreda, koji je bezuspješno protekao 6. rujna 2025. Tuženik je 29. kolovoza 2025. izjavio jednostrani raskid Ugovora pozivajući se na tužiteljevo neplaćanje dodatnog depozita i naknade za prijenos poslovanja, te je zadržao primljeni depozit od 20.000,00 EUR. Tužitelj je 8. rujna 2025. izjavio jednostrani raskid Ugovora i Sporazuma te zatražio povrat depozita. Utvrđeno je i da je tuženik 1. veljače 2026. sklopio ugovor o zakupu istog prostora s trećom osobom.
7. Ovaj sud ocjenjuje da Sporazum od 12. svibnja 2025. i Ugovor od 22. srpnja 2025. čine jedinstvenu ugovornu cjelinu, kako to potvrđuju i same parnične stranke, pri čemu Ugovor razrađuje uvjete prijenosa poslovanja najavljenog Sporazumom. Sud stoga odredbe o raskidu i njegovim posljedicama tumači jedinstveno, sukladno čl. 319. st. 2. ZOO-a.
Sud je utvrdio da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz čl. 9. Ugovora (izrada popisa i prijenos ugovora o zimskom skladištenju plovila) niti obvezu iz čl. 7.1. Ugovora (predaja vozila u ispravnom stanju i s urednom dokumentacijom). Prigovor tuženika da predaja vozila predstavlja tek mogućnost, a ne obvezu, sud ocjenjuje neosnovanim jer jasna dikcija čl. 7.1. Ugovora ukazuje na preuzetu obvezu tuženika. U odnosu na obvezu izrade popisa iz čl. 9.4. Ugovora, sud napominje da je nacrt Ugovora sastavio sam tuženik i u njega unio odredbu da je taj popis njegov sastavni dio, pa je razumno smatrati da je upravo tuženik bio dužan popis izraditi i dostaviti, tim prije što se radi o podatku koji po naravi stvari poznaje isključivo tuženik kao ugovaratelj poslova zimskog skladištenja. Kako je poslovanje tuženika po svojoj naravi upravo poslovanje zimskog skladištenja plovila, izostanak popisa i prijenosa tih ugovora predstavlja bitnu povredu Ugovora u smislu čl. 361. ZOO-a, jer se time onemogućuje ostvarenje temeljne svrhe posla. Tužitelj je, uz to, tuženiku ostavio i naknadni primjereni rok za ispunjenje (dopis od 22. kolovoza 2025., rok istekao 6. rujna 2025.) sukladno čl. 15.1. Ugovora i čl. 362.–363. ZOO-a, koji tuženik nije iskoristio. Slijedom navedenog, tužiteljeva izjava o jednostranom raskidu od 8. rujna 2025. proizvela je pravne učinke raskida Ugovora i Sporazuma.
Tuženikov navod da je tužitelju bio omogućen uvid u ugovore o zimskom skladištenju plovila jer su isti bili pohranjeni u poslovnim prostorijama, sud ne prihvaća kao dokaz urednog ispunjenja obveze iz čl. 9.4. Ugovora. Iskazom svjedokinje NI utvrđeno je da su ugovori tek "ležali na pultu" u uredu tuženika, dok je svjedok ČI potvrdio da nije smatrao da je ovlašten samoinicijativno pretraživati poslovnu dokumentaciju tuženika, već je to tuženik trebao izričito predočiti. Puko fizičko postojanje isprava u prostoru koji se preuzima nije istovjetno njihovoj dostavi, odnosno izričitom predočenju i popisivanju kako je to ugovorom bilo predviđeno, niti zamjenjuje obvezu pribavljanja pristanka klijenata na prijenos tih ugovora sukladno čl. 127. ZOO-a. Teret poduzimanja tih radnji bio je na tuženiku kao prenositelju poslovanja, a ne na tužitelju, od čijih se djelatnika nije moglo očekivati da sami pretražuju poslovnu dokumentaciju druge ugovorne strane.
Sud pritom u cijelosti odbacuje prigovor tuženika da bi propust u dostavi popisa ugovora o zimskom skladištenju plovila predstavljao tek neznatan dio obveze u smislu čl. 367. ZOO-a, koji ne bi opravdavao raskid. Prijenos poslovanja po svojoj gospodarskoj naravi ne podrazumijeva samo predaju praznog prostora i opreme, već prije svega preuzimanje poslovne aktivnosti koja ovisi o postojećoj bazi klijenata. Kako je u dokaznom postupku utvrđeno da je u poslovnom prostoru bilo smješteno tridesetak plovila, dok je tužitelju predočeno tek jedan aktivni ugovor, razvidno je da se ne radi o neznatnom, već o suštinskom neispunjenju koje pogađa samu svrhu Ugovora. Sud pritom napominje da izjava o jednostranom raskidu ugovora proizvodi pravne učinke tek trenutkom kada na nedvojben način dospije do druge ugovorne strane. Uzimajući u obzir tako utvrđen redoslijed dostave izjava o raskidu (tuženikova izjava od 29. kolovoza 2025., odnosno tužiteljeva izjava od 8. rujna 2025.), za odluku suda nije odlučno koja je od tih izjava ranije dostavljena drugoj strani, nego koja je od njih materijalnopravno osnovana, odnosno koja je strana svojim vlastitim neispunjenjem uzrokovala pravo druge strane na raskid.
Tuženikov raskid od 29. kolovoza 2025. sud ocjenjuje bez pravnog učinka. Tuženik se njime poziva na tužiteljevo neplaćanje dodatnog depozita i mjesečne naknade, no sukladno čl. 358. ZOO-a (prigovor neispunjenog ugovora) tužitelj je bio ovlašten obustaviti ispunjenje vlastite, istodobne obveze sve dok tuženik ne ispuni svoju. Budući da tuženik svoju obvezu iz čl. 7. i 9. Ugovora nije ispunio ni do 29. kolovoza 2025., on se, sukladno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 9. ZOO -a, ne može pozivati na tužiteljevo neispunjenje kao osnovu za raskid koji je sam prouzročio. Sukladno čl. 368. st. 2. ZOO-a, obveza vraćanja primljenog nastupa kao izravna posljedica raskida ugovora, neovisno o pitanju krivnje za sam raskid – raskidom, naime, otpada pravna osnova za zadržavanje primljenog. Krivnja za raskid odlučna je, međutim, za pitanje ima li primatelj pravo zadržati primljeni iznos na ime ugovorene naknade štete. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da je do raskida ugovora došlo isključivo krivnjom tuženika, a ne tužitelja, tuženik nema pravo zadržati primljeni depozit na temelju čl. 15.2. Ugovora, koji zadržavanje depozita na ime naknade štete veže upravo uz raskid do kojeg dolazi krivnjom tužitelja. Tuženik je stoga, sukladno čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti primljeni depozit u iznosu od 20.000,00 EUR sa zateznom kamatom od dana primitka isplate, 12. svibnja 2025. (točka I. izreke).
Iz istog razloga ne postoji ni osnova za naknadu za prijenos poslovanja za mjesec kolovoz, tim prije što tuženik nije ni izvršio uredan prijenos poslovanja, uključujući ugovore o zimskom skladištenju, a već je u veljači 2026. isti prostor iznajmio trećoj osobi, čime je sam onemogućio realizaciju usluge za koju je i primio depozit u iznosu od 20.000,00 EUR.
8. Vezano za troškove sastavljanja isprava, sama je zakonska zastupnica tužitelja iskazala da za sastavljanje Sporazuma o zakupu nekretnine i Ugovora o prijenosu poslovanja odvjetnika angažirao tuženik, da je tuženik podmirio troškove odvjetnika koji je sastavio Sporazum i Ugovor, s time da je kasnije tuženik tužitelju fakturirao pola iznosa naknade odnosno 2.000,00 eura jer je takav bio dogovor (između stranaka). Na temelju tog iskaza utvrđeno je da je tuženik u cijelosti podmirio troškove sastavljanja i ovjere isprava u iznosu od 4.000,00 EUR, dok tužitelj svoju polovicu (2.000,00 EUR) tuženiku nije nadoknadio. Obveza podjele troškova sastavljanja predmetnih isprava samostalna je novčana obveza, neovisna o pitanju krivnje za raskid Ugovora. Kako je utvrđeno da je tuženik u cijelosti podmirio ukupni iznos od 4.000,00 EUR tih troškova, a tužitelj svoju polovicu nije nadoknadio, sud je utvrdio postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.000,00 EUR (točka II. izreke).
9. Budući da su tako utvrđene međusobne tražbine stranaka dospjele, istovrsne i uzajamne, sud je, sukladno čl. 195. –197. ZOO-a te čl. 333. ZPP-a, izvršio prijeboj do iznosa niže tražbine (2.000,00 EUR). Tuženikova tražbina time je u cijelosti podmirena, dok se tužiteljeva tražbina smanjuje na 18.000,00 EUR, koji je iznos tuženik dužan tužitelju isplatiti sa zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2025. pa do isplate (točka III. izreke).
10. S obzirom na sve prethodno navedeno, u točki IV. izreke ove presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika u preostalom dijelu, za iznos od 25.000,00 EUR (razlika do traženih 27.000,00 EUR) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
11. Tužitelj je uspio s pretežitim dijelom svog zahtjeva i u obrani od tuženikove protutužbe, dok je tuženik uspio samo s manjim dijelom protutužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Uz to, u cijelosti je odbačen tuženikov prigovor radi prebijanja. S obzirom na navedeno, temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sud je odlučio da tuženik nadoknadi tužitelju sve troškove . Tuženiku je naloženo (u točki V. izreke) da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka i to: za sastav tužbe iznos od 500,00 eura (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 17. travnja 2026, 3. lipnja 2026. i 2. srpnja 2026 iznos od 500,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), za sastav podnesaka od 4. prosinca 2025, 5. ožujka 2026 i 25. lipnja 2026. iznos od 500,00 eura po podnesku (Tbr. 8.1 Tarife), PDV u iznosu od 675,00 eura (Tbr. 41 Tarife), ukupno 4.375,00 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tužitelju su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO -a, dosuđene zakonske zatezne kamate po stopi koja se odnosi na ostale odnose.
U Pazinu, 31. srpnja 2026.
Sudac
Ivan Dujić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
