Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-872/2019-43

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trga bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I Prihvaća se u cijelosti deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3209754880, kreditna partija broj: 7103699685 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15.6.2007., u dijelu koji glasi:

" … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,"

"… u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.…"

"… u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora." "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,…"

te u odredbi čl. 7.2., u dijelu koji glasi:

"… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora …",

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3209754880, kreditna partija broj: 7103699685, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15.6.2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl.1., u dijelu koji glasi:

" … prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.",

- odredbi čl. 2.1., u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."

- odredbi čl. 7.1., u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ..."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.090,42 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 31,63 eura od 16.11.2007. do isplate,

na iznos od 31,08 eura od 16.12.2007. do isplate,

na iznos od 32,01 eura od 16.1.2008. do isplate,

na iznos od 31,85 eura od 16.2.2008. do isplate,

na iznos od 32,70 eura od 16.3.2008. do isplate,

na iznos od 32,50 eura od 16.4.2008. do isplate,

na iznos od 31,43 eura od 16.5.2008. do isplate,

na iznos od 31,82 eura od 16.6.2008. do isplate,

na iznos od 31,49 eura od 16.7.2008. do isplate,

na iznos od 31,42 eura od 16.8.2008. do isplate,

na iznos od 31,39 eura od 16.9.2008. do isplate,

na iznos od 32,58 eura od 16.10.2008. do isplate,

na iznos od 33,30 eura od 16.11.2008. do isplate,

na iznos od 32,25 eura od 16.12.2008. do isplate,

na iznos od 35,04 eura od 16.1.2009. do isplate,

na iznos od 35,05 eura od 16.2.2009. do isplate,

na iznos od 34,10 eura od 16.3.2009. do isplate,

na iznos od 34,30 eura od 16.4.2009. do isplate,

na iznos od 34,33 eura od 16.5.2009. do isplate,

na iznos od 33,94 eura od 16.6.2009. do isplate,

na iznos od 34,02 eura od 16.7.2009. do isplate,

na iznos od 85,09 eura od 16.8.2009. do isplate,

na iznos od 86,07 eura od 16.9.2009. do isplate,

na iznos od 84,94 eura od 16.10.2009. do isplate,

na iznos od 85,62 eura od 16.11.2009. do isplate,

na iznos od 85,49 eura od 16.12.2009. do isplate,

na iznos od 87,38 eura od 16.1.2010. do isplate,

na iznos od 88,60 eura od 16.2.2010. do isplate,

na iznos od 88,30 eura od 16.3.2010. do isplate,

na iznos od 89,49 eura od 16.4.2010. do isplate,

na iznos od 91,71 eura od 16.5.2010. do isplate,

na iznos od 80,17 eura od 16.6.2010. do isplate,

na iznos od 82,44 eura od 16.7.2010. do isplate,

na iznos od 82,33 eura od 16.8.2010. do isplate,

na iznos od 87,04 eura od 16.9.2010. do isplate,

na iznos od 84,24 eura od 16.10.2010. do isplate,

na iznos od 84,85 eura od 16.11.2010. do isplate,

na iznos od 59,10 eura od 16.12.2010. do isplate,

na iznos od 59,25 eura od 16.1.2011. do isplate,

na iznos od 58,50 eura od 16.2.2011. do isplate,

na iznos od 58,91 eura od 16.3.2011. do isplate,

na iznos od 58,89 eura od 16.4.2011. do isplate,

na iznos od 60,19 eura od 16.5.2011. do isplate,

na iznos od 62,96 eura od 16.6.2011. do isplate,

na iznos od 66,13 eura od 16.7.2011. do isplate,

na iznos od 54,34 eura od 16.8.2011. do isplate,

na iznos od 50,00 eura od 16.9.2011. do isplate,

na iznos od 48,52 eura od 16.10.2011. do isplate,

na iznos od 48,58 eura od 16.11.2011. do isplate,

na iznos od 48,75 eura od 16.12.2011. do isplate,

na iznos od 49,96 eura od 16.1.2012. do isplate,

na iznos od 50,29 eura od 16.2.2012. do isplate,

na iznos od 49,85 eura od 16.3.2012. do isplate,

na iznos od 49,76 eura od 16.4.2012. do isplate,

na iznos od 49,92 eura od 16.5.2012. do isplate,

na iznos od 50,24 eura od 16.6.2012. do isplate,

na iznos od 49,75 eura od 16.7.2012. do isplate,

na iznos od 49,60 eura od 16.8.2012. do isplate,

na iznos od 48,46 eura od 16.9.2012. do isplate,

na iznos od 49,36 eura od 16.10.2012. do isplate,

na iznos od 49,76 eura od 16.11.2012. do isplate,

na iznos od 49,43 eura od 16.12.2012. do isplate,

na iznos od 49,04 eura od 16.1.2013. do isplate,

na iznos od 48,88 eura od 16.2.2013. do isplate,

na iznos od 48,71 eura od 16.3.2013. do isplate,

na iznos od 49,53 eura od 16.4.2013. do isplate,

na iznos od 48,22 eura od 16.5.2013. do isplate,

na iznos od 47,96 eura od 16.6.2013. do isplate,

na iznos od 48,04 eura od 16.7.2013. do isplate,

na iznos od 47,87 eura od 16.8.2013. do isplate,

na iznos od 48,29 eura od 16.9.2013. do isplate,

na iznos od 48,54 eura od 16.10.2013. do isplate,

na iznos od 48,64 eura od 16.11.2013. do isplate,

na iznos od 49,11 eura od 16.12.2013. do isplate,

na iznos od 48,54 eura od 16.1.2014. do isplate,

na iznos od 3,38 eura od 16.2.2014. do isplate,

na iznos od 3,39 eura od 16.3.2014. do isplate,

na iznos od 3,36 eura od 16.4.2014. do isplate,

na iznos od 3,32 eura od 16.5.2014. do isplate,

na iznos od 3,32 eura od 16.6.2014. do isplate,

na iznos od 3,33 eura od 16.7.2014. do isplate,

na iznos od 3,34 eura od 16.8.2014. do isplate,

na iznos od 3,33 eura od 16.9.2014. do isplate,

na iznos od 3,35 eura od 16.10.2014. do isplate,

na iznos od 3,35 eura od 16.11.2014. do isplate,

na iznos od 3,35 eura od 16.12.2014. do isplate,

na iznos od 3,34 eura od 16.1.2015. do isplate,

na iznos od 3,33 eura od 16.2.2015. do isplate,

na iznos od 3,32 eura od 16.3.2015. do isplate,

na iznos od 3,32 eura od 16.4.2015. do isplate,

na iznos od 3,31 eura od 16.5.2015. do isplate,

na iznos od 3,30 eura od 16.6.2015. do isplate,

na iznos od 3,28 eura od 16.7.2015. do isplate,

na iznos od 3,27 eura od 16.8.2015. do isplate,

na iznos od 3,26 eura od 16.9.2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.483,92 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 0,82 eura od 16.11.2007. do isplate,

na iznos od 4,03 eura od 16.1.2008. do isplate,

na iznos od 2,82 eura od 16.2.2008. do isplate,

na iznos od 9,81 eura od 16.3.2008. do isplate,

na iznos od 8,29 eura od 16.4.2008. do isplate,

na iznos od 2,94 eura od 16.6.2008. do isplate,

na iznos od 0,41 eura od 16.7.2008. do isplate,

na iznos od 9,52 eura od 16.10.2008. do isplate,

na iznos od 15,46 eura od 16.11.2008. do isplate,

na iznos od 7,03 eura od 16.12.2008. do isplate,

na iznos od 29,77 eura od 16.1.2009. do isplate,

na iznos od 30,01 eura od 16.2.2009. do isplate,

na iznos od 22,37 eura od 16.3.2009. do isplate,

na iznos od 24,12 eura od 16.4.2009. do isplate,

na iznos od 24,47 eura od 16.5.2009. do isplate,

na iznos od 21,46 eura od 16.6.2009. do isplate,

na iznos od 22,18 eura od 16.7.2009. do isplate,

na iznos od 18,49 eura od 16.8.2009. do isplate,

na iznos od 21,53 eura od 16.9.2009. do isplate,

na iznos od 18,16 eura od 16.10.2009. do isplate,

na iznos od 20,34 eura od 16.11.2009. do isplate,

na iznos od 19,99 eura od 16.12.2009. do isplate,

na iznos od 25,89 eura od 16.1.2010. do isplate,

na iznos od 29,67 eura od 16.2.2010. do isplate,

na iznos od 28,86 eura od 16.3.2010. do isplate,

na iznos od 32,62 eura od 16.4.2010. do isplate,

na iznos od 39,51 eura od 16.5.2010. do isplate,

na iznos od 41,45 eura od 16.6.2010. do isplate,

na iznos od 49,64 eura od 16.7.2010. do isplate,

na iznos od 49,37 eura od 16.8.2010. do isplate,

na iznos od 66,35 eura od 16.9.2010. do isplate,

na iznos od 56,47 eura od 16.10.2010. do isplate,

na iznos od 58,76 eura od 16.11.2010. do isplate,

na iznos od 71,28 eura od 16.12.2010. do isplate,

na iznos od 72,27 eura od 16.1.2011. do isplate,

na iznos od 68,36 eura od 16.2.2011. do isplate,

na iznos od 70,74 eura od 16.3.2011. do isplate,

na iznos od 70,87 eura od 16.4.2011. do isplate,

na iznos od 78,12 eura od 16.5.2011. do isplate,

na iznos od 93,53 eura od 16.6.2011. do isplate,

na iznos od 111,07 eura od 16.7.2011. do isplate,

na iznos od 131,75 eura od 16.8.2011. do isplate,

na iznos od 101,20 eura od 16.9.2011. do isplate,

na iznos od 90,92 eura od 16.10.2011. do isplate,

na iznos od 91,62 eura od 16.11.2011. do isplate,

na iznos od 93,05 eura od 16.12.2011. do isplate,

na iznos od 101,93 eura od 16.1.2012. do isplate,

na iznos od 104,62 eura od 16.2.2012. do isplate,

na iznos od 101,72 eura od 16.3.2012. do isplate,

na iznos od 101,29 eura od 16.4.2012. do isplate,

na iznos od 102,77 eura od 16.5.2012. do isplate,

na iznos od 105,35 eura od 16.6.2012. do isplate,

na iznos od 102,16 eura od 16.7.2012. do isplate,

na iznos od 101,29 eura od 16.8.2012. do isplate,

na iznos od 93,45 eura od 16.9.2012. do isplate,

na iznos od 100,23 eura od 16.10.2012. do isplate,

na iznos od 103,39 eura od 16.11.2012. do isplate,

na iznos od 101,31 eura od 16.12.2012. do isplate,

na iznos od 98,81 eura od 16.1.2013. do isplate,

na iznos od 97,96 eura od 16.2.2013. do isplate,

na iznos od 97,08 eura od 16.3.2013. do isplate,

na iznos od 103,34 eura od 16.4.2013. do isplate,

na iznos od 94,15 eura od 16.5.2013. do isplate,

na iznos od 92,66 eura od 16.6.2013. do isplate,

na iznos od 93,57 eura od 16.7.2013. do isplate,

na iznos od 92,64 eura od 16.8.2013. do isplate,

na iznos od 96,02 eura od 16.9.2013. do isplate,

na iznos od 98,21 eura od 16.10.2013. do isplate,

na iznos od 99,29 eura od 16.11.2013. do isplate,

na iznos od 103,10 eura od 16.12.2013. do isplate,

na iznos od 99,28 eura od 16.1.2014. do isplate,

na iznos od 97,98 eura od 16.2.2014. do isplate,

na iznos od 100,22 eura od 16.3.2014. do isplate,

na iznos od 98,28 eura od 16.4.2014. do isplate,

na iznos od 95,49 eura od 16.5.2014. do isplate,

na iznos od 96,10 eura od 16.6.2014. do isplate,

na iznos od 98,09 eura od 16.7.2014. do isplate,

na iznos od 99,68 eura od 16.8.2014. do isplate,

na iznos od 100,09 eura od 16.9.2014. do isplate,

na iznos od 101,79 eura od 16.10.2014. do isplate,

na iznos od 104,24 eura od 16.11.2014. do isplate,

na iznos od 104,71 eura od 16.12.2014. do isplate,

na iznos od 105,07 eura od 16.1.2015. do isplate,

na iznos od 104,89 eura od 16.2.2015. do isplate,

na iznos od 104,89 eura od 16.3.2015. do isplate,

na iznos od 104,89 eura od 16.4.2015. do isplate,

na iznos od 104,89 eura od 16.5.2015. do isplate,

na iznos od 104,90 eura od 16.6.2015. do isplate,

na iznos od 104,90 eura od 16.7.2015. do isplate,

na iznos od 104,90 eura od 16.8.2015. do isplate,

na iznos od 104,91 eura od 16.9.2015. do isplate,

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 4.185,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III Odbija se, kao neosnovan, prvi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.663,93 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV Djelomično se prihvaća drugi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.463,29 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to za:

- isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.463,29 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 15. siječnja 2026.

VI Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 3.618,87 eura sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VIII Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je 15. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3209754880, kreditna partija broj: 7103699685, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.000,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 446,46 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (29. lipnja 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi HNB-a iznosio je 4,416595. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, predlaže da se u predmetnom Ugovoru utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.1. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklapali su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, kojima je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eurima. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u euro valuti, aneksima je došlo do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka sklapanja ugovora, stoga se ima smatrati da ništetne ugovorne odredbe nisu ni sklopljene, to jest da pravno uopće ne postoje. To u konkretnom slučaju znači da u trenutku sklapanja aneksa, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa. Iz navedenog je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost aneksa. Dana 29. prosinca 2015. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 8. Dodatka navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 45.764,95 eura, što u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan 30. rujna 2015. iznosi 349.281,67 kuna. No, s obzirom na ništetnost odredbi osnovnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, na dan 30. rujna 2015. (prema početnim parametrima) preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 72.838,39 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti, primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora, iznosi 321.217,29 kuna. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja od one prikazane u Dodatku. Time je tužitelj stekao pravo povrata novčanih sredstava koja je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini razlike između stvarno uplaćenog i onoga što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan sklapanja ugovora, s time da tužbom zahtijeva preplatu do 30. rujna 2015. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa.

1.2. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 73.358,26 kuna / sada 9.736,31 eura. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredaba o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 73.358,26 kuna / sada 9.736,31 eura sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2007. do isplate. Potražuje i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2020. osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i po visini, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava tužitelju svojstvo potrošača, navodeći da se potrošačka svrha kredita ne podrazumijeva te da je na tužitelju teret dokazivanja da je predmetni ugovor sklopio izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014.

2.1. Navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), budući da su stranke 29. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tvrdi da su prilikom konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve uplate izvršene na temelju promjena kamatne stope i tečaja švicarskog franka te uračunate u otplatu usporednog kredita s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da je izračun konverzije proveden na način propisan zakonom i potvrđen od ovlaštenog revizora te da je tužitelj, nakon što su mu dostavljeni izračun konverzije, novi otplatni plan i ostali propisani podaci, svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju.

2.2. Poziva se na pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na temelju navedenog Zakona ima pravne učinke i valjan je i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da Dodatak predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke, s učinkom od početka ugovornog odnosa, uredile međusobna prava i obveze, uključujući sve ranije izvršene uplate i preplate. Stoga tužitelj, nakon prihvaćanja konverzije, ne može zahtijevati povrat na temelju stjecanja bez osnove pozivajući se na odredbe izvornog ugovora o kreditu. Napominje da se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., na koju se poziva tužitelj, odnosi samo na postojanje pravnog interesa za zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a ne i na pravo korisnika konvertiranog kredita na isplatu.

2.3. Nadalje navodi da su u izračunu konverzije povijesne kamatne stope bile iskazane u konkretnim iznosima, dok je za razdoblje nakon konverzije ugovorena primjena određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Sve promjene tečaja švicarskog franka također su uzete u obzir prilikom konverzije, a utvrđena preplata iskorištena je za namirenje budućih anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno o tome koji je zakonom propisani slučaj nastupio. Smatra da bi ponovna isplata tužitelju dovela do dvostrukog namirenja.

2.4. Osporava i način na koji je tužitelj postavio zahtjev za isplatu, ističući da su se uplate izvršavale sukcesivno, u mjesečnim anuitetima, pa tuženik nije jednokratno primio iznos od 73.358,26 kuna. Smatra da bi, čak i pod pretpostavkom postojanja stjecanja bez osnove, zastarni rok tekao zasebno od svake pojedine uplate, kao i zatezne kamate. Protivi se izvođenju dokaza financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, smatrajući da je riječ o pravnom pitanju. Pozivajući se i na tadašnju praksu županijskih sudova u predmetima konvertiranih kredita, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 24. rujna 2020., prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu na način da je precizirao pojedinačne mjesečne iznose na koje teku zatezne kamate te je, pored isplate iznosa od 73.358,26 kuna / sada 9.736,31 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zatražio isplatu iznosa od 25.181,79 kuna / sada 3.342,20 eura na ime razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3.1. Podneskom od 3. srpnja 2025., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uskladivši ga u kondemnatornom dijelu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tako uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika je zahtijevao isplatu ukupnog iznosa od 14.759,37 eura, i to iznosa od 4.090,42 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 6.483,92 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 4.185,03 eura na ime razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate na iznos koji potražuje na ime razlike u glavnici. Ujedno je postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijevao isplatu ukupnog iznosa od 16.663,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te razliku u glavnici u ukupnom iznosu od 14.759,37 eura, kao i preostale dospjele zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. u iznosu od 1.904,57 eura.

3.2. Podneskom od 15. siječnja 2026. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na način da je ostao kod glavnog i prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva postavljenih podneskom od 3. srpnja 2025. te je postavio i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Tim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 4.463,29 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015.

3.3. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Tuženik se preinaci usprotivio te je u odnosu na preinačeni dio zahtjeva istaknuo prigovor zastare. Sud je raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku od 15. siječnja 2026., smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj nakon provedenog vještačenja ovlašten uskladiti tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka.

3.4. Nadalje, preinaka postavljanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva uslijedila je kao odgovor na neujednačenu praksu općinskih i županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, o pravnim učincima konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. U takvim bi okolnostima bilo pretjerano formalistički uskratiti tužitelju mogućnost ostvarenja sudske zaštite postavljanjem zahtjeva prilagođenih različitim pravnim shvaćanjima izraženima u sudskoj praksi.

3.5. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev ukazuje se da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. S obzirom na to da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, sud smatra da je tužitelj istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli), a da se kondemnatorni tužbeni zahtjev sastoji od glavnog zahtjeva i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva.

4. U tijeku postupka pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt], te saslušanjem vještaka i tužitelja kao parnične stranke.

5. Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba je osnovan.

5.1. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, glavni zahtjev nije osnovan, a nije osnovan ni prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

5.2. Drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 4.463,29 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime uglavničenih zateznih kamata, osnovan je u pretežitom dijelu (u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 3209754880 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. lipnja 2007., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćen ih na temelju navedenih ništetnih odredbi, kako je to detaljno opisano u točki 3. obrazloženja.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnim odlukama donesenima povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 29. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 15. lipnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209754880, kreditna partija broj 7103699685, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit za adaptaciju obiteljske kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja, pri čemu je prvi anuitet iznosio 446,46 CHF. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40 % godišnje. Člankom 7. Ugovora tužitelj je pristao da tuženik u slučaju promjene redovne kamatne stope povisi ili snizi iznos anuiteta.

7.1. Nije sporno da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, kao i zbog povećanja kamatne stope, došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.2. Također nije sporno da je 29. prosinca 2015., na temelju ZID ZPK/15, sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 45.764,95 eura, odnosno 349.281,67 kuna, uz primjenu tečaja od 7,632078 kuna za jedan euro. Konverzijom je utvrđeno da je tužitelj uplatio 19.278,71 kuna više od iznosa potrebnog za namirenje obveza prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što prema tečaju primijenjenom pri konverziji odgovara iznosu od 2.526,01 eura, odnosno 2.558,72 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Dodatkom je prvi anuitet određen u iznosu od 307,41 eura.

8. Sporni su svojstvo tužitelja kao potrošača, osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva, osnovanost i visina kondemnatornih tužbenih zahtjeva (glavnog i eventualno kumuliranih), kao i osnovanost prigovora zastare. Pritom je odlučno može li se tužitelj nakon sklapanja Dodatka u skladu sa ZID ZPK/15 osnovano pozivati na ništetnost odredaba osnovnog Ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF te ima li, unatoč provedenoj konverziji, pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju tih odredaba i razlike u glavnici.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i ovdje tuženik, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima uz valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. postupao protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali ni ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Budući da je predmetni Ugovor, koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz CHF, sklopljen u relevantnom razdoblju obuhvaćenom navedenim odlukama, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz tih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih pozove.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba bila je sadržana i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj, ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno da mu je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegova iskaza proizlazi da je 2007. u poslovnici tuženika u [adresa] od osobne bankarice zatražio ponudu za kredit koji mu je bio potreban radi adaptacije kata obiteljske kuće, u koji se potom uselio sa svojom obitelji. Nekretnina nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe, već isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji. Osobna bankarica ponudila mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF, iako mu ta valuta do tada nije bila poznata. Bilo mu je poznato da su u ponudi bili i krediti vezani uz euro, ali za takav kredit zbog visine svojih primanja nije ispunjavao uvjete, a i mjesečni su anuiteti bili viši. Početni anuitet od približno 2.100,00 kuna bio mu je prihvatljiv te mu je prilikom sklapanja Ugovora upravo njegova visina bila najvažnija. Naveo je da je prije potpisivanja pročitao Ugovor i da mu je bilo poznato da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali mu nisu objašnjeni parametri njezine promjene. Rečeno mu je da se mjesečni anuitet zbog promjene kamatne stope može neznatno mijenjati, ali nije upozoren da bi povećanje moglo biti znatno. Mjesečni anuitet naknadno je s približno 2.100,00 kuna porastao na približno 3.300,00 kuna, što mu je predstavljalo težak financijski teret. Djelatnica tuženika nije mu objasnila rizike povezane s valutnom klauzulom u CHF, već mu je jedino rečeno da je švicarski franak stabilna valuta i da je riječ o stabilnom kreditu. Iako je znao da je kredit vezan uz tečaj CHF, nije bio svjestan rizika takvog ugovaranja te je naveo da Ugovor ne bi sklopio da je s tim rizicima bio upoznat. Tekst Ugovora unaprijed je sastavio tuženik i predao mu ga na potpis, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba. Razgovori s osobnom bankaricom uglavnom su se odnosili na visinu mjesečnog anuiteta. Javni bilježnik pročitao mu je Ugovor, ali mu nije dao posebna upozorenja o spornim ugovornim odredbama. Uz Ugovor mu je uručen otplatni plan, a anuitete je podmirivao trajnim nalogom. Dodatak Ugovoru također je sastavio tuženik, a konverziju je prihvatio jer je za njega značila znatno smanjenje mjesečnog anuiteta. U vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora nije bio član trgovačkog društva niti vlasnik obrta.

10.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao jasno, uvjerljivo i životno, a njegov je iskaz u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Njegov iskaz o namjeni kredita potvrđen je čl. 6. Ugovora, u kojem je navedeno da je kredit namijenjen adaptaciji obiteljske kuće u [adresa]. Na temelju njegova iskaza utvrđeno je da je kredit ugovoren radi adaptacije prostora namijenjenog stanovanju njegove obitelji te da nekretnina nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio član trgovačkog društva ni vlasnik obrta. Stoga je predmetni Ugovor sklopio kao potrošač, u svrhu koja nije povezana s njegovim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću, pa je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03. Tuženik nije dokazao suprotno.

10.3. Iskazom tužitelja utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF predstavljen kao stabilan i, s obzirom na visinu mjesečnog anuiteta, za njega prihvatljiviji od kredita s valutnom klauzulom u EUR, bez predočenja rizika koje bi takvo ugovaranje moglo imati na visinu njegovih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

10.4. S druge strane, tuženik, na kojemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju u predugovornoj fazi predočio informacije koje su sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, kojemu su instituti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznati samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredaba Ugovora koje je tuženik unaprijed odredio, odnosno da je tuženik pokazao spremnost izmijeniti njihov sadržaj. Predmetni Ugovor tipski je, unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Sama činjenica da je Ugovor solemniziran ne dokazuje da je tužitelj bio potpuno obaviješten o navedenim rizicima niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su predmetni Ugovor, sklopljen između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, te okolnosti njegova sklapanja obuhvaćeni pravomoćnim presudama donesenima protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanima u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz tih presuda da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.1. Stoga je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje u tekstu: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužitelj bi stoga, prema općim pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno od dana stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, u skladu s čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri utvrđivanju visine restitucije valjalo bi primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj kao jedine valjano određene parametre.

13. Međutim, budući da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru sukladno ZID ZPK/15, za odluku o zahtjevu za isplatu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužiteljice.

13.1. Konverzija kredita provedena je na temelju ZID ZPK/15, kojim je bankama naložena izmjena valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice. Svrha toga Zakona bila je položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi se nalazio da je od početka koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su proveli konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate za razdoblje od njihove uplate do 30. rujna 2015., i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13.3. Sklapanjem Dodatka stranke su s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice. Time je prestala obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi inače proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Iznosi koje je tužitelj uplatio do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

13.4. Učinak konverzije djeluje od početka ugovornog odnosa i ima restitucijski učinak jer se sve uplate izvršene po osnovnom Ugovoru uzimaju u obzir pri uspostavi položaja u kojem bi se potrošač nalazio da je koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Time je, u opsegu obračuna iz čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, uspostavljena ravnoteža između djelotvorne zaštite potrošača i zahtjeva pravne sigurnosti.

13.5. Međutim, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate, obračunate od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužitelju kao potrošaču pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću iz obrta [obrt].

14.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to da je iznos kredita bio 87.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,40 % godišnje te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,449575 kuna. Od 1. siječnja 2014. do dana obračuna konverzije primijenio je kamatnu stopu od 3,23 % godišnje, u skladu s tada važećim zakonskim odredbama.

14.2. Vještak je naveo da je prema izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosilo 45.764,95 eura, odnosno 349.281,67 kuna, uz primjenu tečaja od 7,632078 kuna za jedan euro. Preostala glavnica prema početnom otplatnom planu, uz primjenu početnih parametara, iznosila je 71.411,22 CHF, odnosno 317.749,58 kuna. Razlika između navedenih glavnica iznosila je 31.532,09 kuna / 4.185,03 eura, za koliko je, prema izračunu vještaka, glavnica pri konverziji nedovoljno umanjena.

14.3. Prema izračunu konverzije tužitelj je svojim uplatama premašio iznos potreban za namirenje obveza prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR za iznos od 19.278,71 kuna, odnosno 2.526,01 eura prema tečaju primijenjenom pri konverziji. Navedeni iznos prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 2.558,72 eura.

14.4. Vještak je zaključio da je tuženik konverziju proveo u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te je njome tužitelja matematički izjednačio s korisnikom usporednog kredita s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su u obzir uzete sve tužiteljeve uplate.

14.5. Na temelju provedenog izračuna vještak je utvrdio:

- da je tužitelj na ime razlike po osnovi kamatne stope, nastale kao razlika između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja je stvarno naplaćena, do 30. rujna 2015. preplatio iznos od 4.090,42 eura;

- da je tužitelj na ime razlike po osnovi valutne klauzule, nastale kao posljedica promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, do 30. rujna 2015. preplatio iznos od 6.483,92 eura;

- da razlika između glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice prema početnim parametrima kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.185,03 eura;

- da zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015., iznose 4.463,29 eura;

- da nakon umanjenja navedenih zateznih kamata za iznos preplate od 2.558,72 eura, priznate provedenom konverzijom, preostaju zatezne kamate u iznosu od 1.904,57 eura;

- da ukupno potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015., prema toj varijanti obračuna, iznosi 16.663,93 eura, od čega se iznos od 14.759,37 eura odnosi na preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule te razliku u glavnici, a iznos od 1.904,57 eura na preostale dospjele zatezne kamate.

15. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja podnescima od 3. srpnja 2025. i 15. siječnja 2026. uredio tužbene zahtjeve na način opisan u točki 3. obrazloženja ove presude.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještak preplatu priznatu pri konverziji pogrešno oduzeo od obračunatih zakonskih zateznih kamata, umjesto od glavnice. Pritom se pozvao na odredbu čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15, prema kojoj se pri konverziji na iznose kojima su namirivane obveze prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR nisu obračunavale zatezne kamate. Prigovorio je i da je izračun razlike kamate trebalo izraditi samo do 1. siječnja 2014., jer je tužitelj nakon tog datuma plaćao kamatu nižu od početno ugovorene. Tuženik je osporio i izračun razlike u glavnici. Naveo je da je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 349.281,67 kuna, dok je nedospjela glavnica prema početnom otplatnom planu iznosila 73.241,00 CHF, odnosno 325.891,32 kuna prema tečaju važećem na dan isplate kredita, pa bi razlika iznosila 23.390,35 kuna, a ne 31.532,09 kuna kako je izračunao vještak.

15.2. Očitujući se na navedene prigovore, vještak je na ročištu 22. siječnja 2026. ostao u cijelosti pri svojem nalazu i mišljenju. Naveo je da prigovor tuženika o načinu uračunavanja preplate priznate konverzijom predstavlja pravno pitanje. Zadatkom vještačenja bilo mu je naloženo da navedenu preplatu uzme u obzir i uračuna prema pravilima iz čl. 171. i 172. ZOO/05, što je u nalazu i učinio. Odredba čl. 19.c ZID ZPK/15, na koju se poziva tuženik, prema mišljenju vještaka ne odnosi se na preplatu utvrđenu zadatkom vještačenja. U odnosu na prigovore primjeni kamatne stope od 3,23 % godišnje i izračunatoj razlici u glavnici, vještak je naveo da je i riječ o pitanjima pravne prirode. Zadatkom vještačenja bilo je određeno da se na početni otplatni plan od 1. siječnja 2014. primijeni zakonska kamatna stopa od 3,23 % godišnje i tečaj važeći na dan isplate kredita. Postupajući prema tako određenom zadatku, utvrdio je preostalu glavnicu od 71.411,22 CHF i razliku u glavnici od 31.532,09 kuna / 4.185,03 eura.

15.3. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim, jasnim i obrazloženim, izrađenim na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Vještak je izložio primijenjene parametre i način izračuna te se na ročištu jasno očitovao o svim primjedbama tuženika. Nakon njegova usmenog očitovanja stranke nisu imale daljnjih pitanja za vještaka niti su isticale daljnje primjedbe na nalaz i mišljenje. Primjedbe tuženika u pretežitom su se dijelu odnosile na pravna pitanja i nisu dovele u sumnju matematičku pravilnost izrađenih izračuna. U odnosu na prigovor da je izračun trebalo ograničiti na razdoblje do 1. siječnja 2014., vještak je pojasnio da je izračun izvršio u skladu sa zadatkom suda, primjenjujući od navedenog datuma kamatnu stopu od 3,23 % godišnje, pa ni taj prigovor nije doveo u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja. Prigovor da je preplatu priznatu konverzijom trebalo oduzeti od glavnice, a ne od obračunatih zateznih kamata, također nije doveo u pitanje pravilnost nalaza. Vještak je takav izračun sačinio prema zadatku suda, primjenjujući redoslijed uračunavanja iz čl. 171. i 172. ZOO/05. Međutim, riječ je o varijanti matematičkog izračuna koja, zbog pravnog shvaćanja proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravu potrošača na zatezne kamate nastale do konverzije, nije odlučna za ishod ovog spora.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo (samo) na isplatu iznosa od 4.463,29 eura na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužitelju u cijelosti, bez umanjenja za preplatu priznatu provedenom konverzijom.

17. Ujedno, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

17.1. Naime, sklapanjem Dodatka, kojim su stranke s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužitelju ne pripadaju iznosi od 4.090,42 eura po osnovi promjenjive kamatne stope i 6.483,92 eura po osnovi valutne klauzule, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose.

17.2. Ne pripada mu ni iznos od 4.185,03 eura po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je sklapanjem Dodatka prihvatio iznos preostale glavnice od 45.764,95 eura, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17.3. Slijedom navedenog, odbijen je glavni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 14.759,37 eura, koji obuhvaća iznose od 4.090,42 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, 6.483,92 eura po osnovi valutne klauzule i 4.185,03 eura po osnovi razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća do isplate, a na iznos razlike u glavnici od 30. rujna 2015.

17.4. Iz istog razloga kao i glavni, odbijen je i prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužitelj zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 16.663,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos obuhvaća preplatu s osnova promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i razlike u glavnici, umanjeno za preplatu priznatu u konverziji primjenom pravila uračunavanja iz čl. 172. ZOO/05. Budući da takva obračunska varijanta nije u skladu s pravnim učincima provedene konverzije ni s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Rev-457/2025-21, navedeni zahtjev nije osnovan.

17.5. Stoga je odlučeno kao u točkama II i III izreke presude.

18. Drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično je osnovan. Tim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 4.463,29 eura, koji se sastoji od uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

18.1. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do dana prestanka obveze provedenom konverzijom, nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos eventualne preplate utvrđene pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

18.2. Budući da iznos od 4.463,29 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na njega se, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je zahtjev za isplatu osamostaljenih kamata prvi put postavio podneskom od 15. siječnja 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na iznos od 4.463,29 eura pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025).

18.3. Zahtjev za njihovu isplatu za razdoblje od 1. listopada 2015. do 15. siječnja 2026. odbijen je kao neosnovan.

18.4. Stoga je odlučeno kao u točkama IV i V izreke presude.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

19.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužitelj tek podneskom od 15. siječnja 2026. konačno uredio tužbeni zahtjev. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Okolnost da su daljnje zatezne kamate na uglavničeni iznos kamata zatražene tek navedenim podneskom relevantna je samo za početak njihova tijeka, kako je obrazloženo u točki 18.3. ove presude, no ne i za tijek zastare. Stoga nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP. U okvirima konkretnog slučaja, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, valja ukazati da je tužitelj u cijelosti uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevom, dok je u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, tužitelj u pretežitom dijelu (osim za dio zateznih kamata) uspio s drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, dok nije uspio s glavnim i prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Sud je stoga odlučio da tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP pripadaju troškovi postupka u cijelosti, s obzirom na to da u odnosu na glavni i prvi eventualno kumulirani zahtjev, koji su odbijeni, nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.). Međutim, pri odmjeravanju visine troškova treba uzeti u obzir vrijednost predmeta spora eventualno kumuliranog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u sporu od 4.463,29 eura.

20.1. Tužitelju pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 1. listopada 2020., 28. siječnja 2021., 16. srpnja 2024., 11. studenog 2024., 9. srpnja 2025. i 22. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 24. rujna 2020., 9. srpnja 2024., 10. rujna 2024. i 1. srpnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), 50 bodova za sastav podneska od 15. siječnja 2026. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 1.150 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.300,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 575,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.875,00 eura.

20.2. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 143,87 eura.

20.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 3.618,87 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

20.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen (uzimajući u obzir da je tužitelj tražio trošak po vrijednosti predmeta spora od 16.663,93 eura) i neosnovan. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak izdavanja dokumentacije jer u zahtjevu za naknadu troška nije određeno navedeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi niti je dostavljen dokaz o njegovu nastanku. Nije mu priznat ni trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Nadalje, ne pripada mu trošak sastava podneska od 8. srpnja 2025. jer je navedeni podnesak zaprimljen u spis izvan roka predviđenog odredbom čl. 299.a ZPP, pa je tužitelj sadržaj tog podneska mogao izložiti i na ročištu održanom 9. srpnja 2025.

20.5. Tuženiku na temelju čl. 154. st. 5. ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

20.6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama VI do VIII izreke presude.

U Puli 31. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte