REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-247/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Maji Čelan, u pravnoj stvari tužitelja EUROTIM EKO d.o.o., OIB: 52598307778, Ulica Miljenka Buljana 25B, Sinj, kojeg zastupa zastupnik po zakonu Ante Kojundžić i punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SLATINSKA BANKA d.d., OIB: 42252496579, Vladimira Nazora 2, Slatina, kojeg zastupaju zastupnici po zakonu ĆZ i ĐZ te punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u OD Kožul & Patrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja DZ, odvjetničke vježbenice kod Anamarije Buzolić Mrklić, odvjetnice u Splitu i odsutnosti tuženika , na ročištu za objavu presude 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su prisilna pljenidba i prijenos, koji su provedeni temeljem zadužnice tužitelja EUROTIM EKO d.o.o., broj OV-7936/23 od 17. studenog 2023., kod Financijske agencije za iznos od ukupno 4.770,08 EUR, dana 2. siječnja 2025, a po prijedlogu tuženika Slatinska banka d.d. nedopušteni.

II. Nalaže se tuženiku SLATINSKA BANKA d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, nadoknaditi tužitelju trošak ovoga postupka u iznosu od 1.067,79 EUR, zajedno sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 454,82 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. svibnja 2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa provedenih 2. siječnja 2025. povodom prijedloga tuženika, a po zadužnici tužitelja broj Ovr-7936/23 kod Fina-e u iznosu od 4.770,08 EUR.

2. Naveo je da je tužbu podnio pravovremeno, odnosno u roku od 15 dana od zaprimanja zaključka Općinskog suda u Splitu broj Ovr-488/2025 od 8. travnja 2025. kojim zaključkom je upućen u ovu parnicu. Nadalje, iznio je kako je s tuženikom 12. rujna 2023. zaključio Ugovor o izdavanju garancije broj 55/09-2023 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim ugovorom je tuženik izdao bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR. Kao novčanu protučinidbu da su ugovorne stranke ugovorile člankom (2.) Ugovora iznos naknade za korištenje (čl. 2. t. 4.) 0,6 % tromjesečno unaprijed na iznos garancije te naknadu za obradu od 0,75 % (jednokratno). Dodatno da su ugovorile i nenovčane protučinidbe i to zabranu isplate dobiti bez suglasnosti banke, zabranu davanja pozajmica bez suglasnosti banke te dostavu potvrdu o plaćenim troškovima HOPS-u. Među ugovornim stranama da nije bilo sporno kako je ovdje tužitelj u cijelosti ispunio sve navedene ugovorene novčane tražbine te da nije ni na koji način postupio protivno navedenim zabranama.

3. Radi osiguranja gore navedenih obaveza, koje da su u cijelosti ispunjene, da je tužitelj, među ostalim instrumentima osiguranja, izdao jednu bjanko zadužnicu s naznakom maksimalnog iznosa od 75.000,00 (sedamdesetipet tisuća) EUR broj Ovr- 7936/23 solemniziranu kod javnog bilježnika Ante Zlokića uz izjave o mogućnosti korištenja dostavljene zadužnice.

4. Nadalje, da je prema članku 5. stavka 1. predmetnog Ugovora, tužitelj preuzeo obaveze kod tuženika otvoriti transakcijski račun u Banci ovdje tuženika, dostavljati dokumentaciju iz koje je razvidno njegovo poslovanje (BON 2, bilanca, RDG i dr. financijska izvješća) svakih 6 mjeseci te se obavezao „usmjeravati promet na taj računu sukladno udjelu u financiranju.“ S tim u vezi, da je tužitelj preuzeo čak 5 obveza (i 3 zabrane), pored davanja 8 instrumenta osiguranja izravno (bez jamaca i sudužnika) te je sve ispunio sve svoje obveze i predao sva jamstva kako je jača ugovorna strana od njega i tražila.

5. Naime, da je tužitelj otvorio transakcijski račun, dok da je obaveza „usmjeravanja prometa na računu u banci sukladno udjelu u financiranju“ (dalje: sporna odredba), nejasna i nepotpuna. Usmjeravanje da predstavlja trajnu radnju te se kao takva izvršava kroz dulje vrijeme, a sam cilj toga pojma radnja je – usmjeravati, dok da je pitanje udjela u financiranju, nejasna obaveza jer banka nije financirala tužitelja već je izdala bankarsku garanciju, pa shodno tome nije moguće odrediti kakav je to udjel u financiranju. Naime, da nije tužitelj odnio u banku papir (kredit), pa iz banke odnio novce (to je financiranje) već je učinio upravo suprotno - tužitelj je odnio u banku novce (uplatio naknade za korištenje, obradu i dr.) pa iz banke dobio papir (garanciju). Odrediti udio u nečem što se nije niti dogodilo nije moguće.

6. Stoga, a kako je obveza propisana spornom odredbom potpuno nejasna i dvojbena, sukladno pravilima ZOO-a da se ima tumačiti u korist slabije ugovorne stranke - ovdje tužitelja, kao ugovorne strane koja nije pripremala ugovor, a na rizik (štetu) jače ugovorne strane, ovdje tuženika, koja je u potpunosti sastavila odredbe ugovora.

7. U pogledu nejasne obaveze, a koju odredbu da je u ugovor unio tuženik, tužitelj da je svim svojim većim dobavljačima poslao obavijest o tome da je otvorio račun u Slatinskoj banci te da dobavljači mogu vršiti uplate na taj račun, čime je ispunio preuzetu obavezu poduzimanja radnji radi usmjeravanja prometa na račun otvoren kod tuženika i voditi dio platnog prometa preko računa otvorenog kod tuženika. Dapače, izdavao je i račune sa podacima o otvorenom računu kod tuženika za plaćanje. Međutim, usprkos tužiteljevim nastojanjima, većina dobavljača da je nastavila koristiti račune tužitelja otvorene u drugim komercijalnim bankama, na što tužitelj nije mogao i ne može utjecati. Tuženik je, pak, držao tužitelja odgovornim, zamjerajući mu da se ne pridržava ugovorne obaveze iz članka 5. Ugovora te je odlučio povećati ugovorenu naknadu za dodatnih 0,50 postotnih poena i tako uvećao ugovorenu naknadu za dodatnih 4.770,08 EUR, odnosno čak 83 %.

8. Nadalje, tužitelj da je 9. prosinca 2024. od tuženika primio obračun naknade za tromjesečje koji je umjesto iznosa od 5.330,48 EUR glasio na iznos od 9.772,55 EUR, na što je tužitelj prigovorio prvo usmeno, a zatim i pisanim dopisom od dana 17.12.2024., objašnjavajući tuženiku da je on ispunjavao preuzetu obavezu o usmjeravanju prometa na račun otvoren kod tuženika upravo sukladno ranije spomenutoj odredbi članka 5. Ugovora. koja predviđa pokušaj preusmjerenja financijskih transakcija na račun tuženika.

9. Nadalje, sporna odredba kojom je ugovorna obveza usmjeravanja da je u cijelosti neodređena. Ista, naime, u niti jednom svojem dijelu ne predviđa ostvarenje točno određenog broja ili količine transakcija koje bi tužitelj bio dužan mjesečno ili kvartalno ostvarivati preko otvorenog računa, niti je moguće isti odrediti jer niti postoji kakvo financiranje niti tome pripadajući udjel.

10. Tužitelj da je tuženiku platio garanciju u ugovorenom iznosu od 5.330,48 EUR, da bi dana 9. siječnja 2025. primio obavijest Financijske agencije o tome da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18, 2/20, 47/20, 83/20), a sukladno odredbi 209 st. 1. Ovršnog zakona, zatražena naplata novčane tražbine na teret računa i novčanih sredstava tužitelja u iznosu od 4.442,07 EUR, odnosno da je tuženik aktivirao bjanko zadužnicu broj Ovr -7934/23 za iznos bezrazložno uvećane naknade. Osim što je tuženik bezrazložno aktivirao bjanko zadužnicu na ime tužitelja, tuženik da je aktivirao bjanko zadužnicu za isti iznos i na ime društva EUROTIM d.o.o., koji se u predmetnom odnosu nalazi kao sudužnik tužitelja, čime je postupio protivno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23).

11. Ističe se da Ugovorom u članku 2. nije navedeno da bi naknada banke za korištenje iznosila 1,1 posto (članak 2. točka 4. Ugovora) te je naknada neosnovano i proizvoljno određena za iznos koji predstavlja 0,6 posto, a koji je iznos nesporno i plaćen. Naime, uvećati naknadu, kao cijenu za garanciju, za čak 83 % iznosa, nije primjereno nekome tko uredno plaća ugovorenu naknadu, platio je jednokratnu naknadu, nije isplatio dobit sukladno zabrani, niti je platio kakve pozajmice te je uredno dostavljao dokumentaciju. Takvo postupanje nema nikakva uporišta čak niti sa tako nejasnom odredbom kakva se nalazi u spornome dijelu Ugovora.

12. Stoga, tužitelj smatra kako nije nastupio uvjet za uvećanje naknade od 0,5 postotnih poena temeljem članka 5 st. 3 Ugovora jer je tužitelj otvorio račun i pokušao usmjeriti promet na račun u banci tuženika, jer u ugovoru nije naznačeno što točno predstavlja pojam „usmjeravati promet na račun“ kao niti pojam „udjela u financiranju“, obzirom da banka ništa nije financirala, a usmjeravanje je trajna obaveza te nije definirana niti jednim konkretno odredivim parametrom. Time da su ostvareni uvjeti iz članka 50. Ovršnog zakona – st. 1. t. 7. i 8., jer nije nastupio uvjet koji bi ovlastio banku za podizanje naknade za više od 80 posto. Jednako tako, nisu ispunjeni niti svi uvjeti koji bi ispunili negativnu pretpostavku takvog postupanja banke, budući da u Ugovoru tužitelj nije dao ovlaštenje da se instrumenti osiguranja koriste za naplatu proizvoljno uvećanih naknada, već samo za naplatu naknada. Sukladno čl. 50 st. 7. i. st. 8. Ovršnog Zakona da a) tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja , jer tužitelj nije dao ovlaštenje za prisilnu naplatu uvećane naknade (čl. 4) već samo naknade kako je određena odredbom čl. 2. t. 4. ugovora; b) nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom jer je uvjet „usmjeravanja prometa“ na račun koji je tužitelj otvorio u Banci ispunjen u mjeri u kojoj je to u domeni samoga tužitelja i jer uvjet „usmjeravanja prometa“ nije odrediv prema „udjelu u financiranju“ s obzirom na to da ne postoji financiranje banke, niti postoje kriteriji kako bi se taj njihov udjel odredio.

13. Pored navedenog, tužitelj drži da je predmetna odredba članka 5. predmetnog Ugovora nevaljana jer u tolikoj mjeri nije odrediva da je nemoguća i iz tog razloga ništetna. Odredba koja ne određuje nikakve kriterije temeljem kojih bi poslovna banka imala mogućnost povećati naknadu (cijenu) za 80 posto ne može biti valjani temelj za prisilnu naplatu kakva je provedena. O ovome postoje mnogobrojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je priznao i da pravne osobe, ne moraju trpjeti samovolju banaka koje su bez ikakvih kriterija ugovarale samovoljnu mogućnost mijenjanja visine kamatne stope. Kao nekada poslovne banke visinu kamatne stope, tako je sada Slatinska banka ugovorila potpuno nejasan, u odnosu na ostale odredbe ugovora proturječan uvjet, a zapravo, samostalno i nekontrolabilno ovlaštenje mijenjanja visine naknade (cijene) prema nemogućim i nepostojećim kriterijima (jer niti ima financiranja, niti se zna koliki je točno udjel u financiranju, niti je poznato što to znači i do koje se mjere vrši usmjeravanje prometa).

14. Nadalje, smatra da ugovaranje uvjeta koji ne postoji - jer ne postoji nikakvo „financiranje“ banke, jednako tako ne postoje niti uvjeti temeljem kojih bi bilo moguće odrediti „udjele u financiranju“, jer ne postoje niti uvjeti da se usmjeri „promet po računu u Banci sukladno udjelu u financiranju“, kao ovlaštenje banke da za 83 % poveća cijenu pravnog posla, nije odredba koja može proći test razmjernosti Zakona o obveznim odnosima. S tim u skladu, dio odredbe čl. 5. st. 3. je ništetna.

15. Napokon, takav zanemariv dio u biti nemoguće i neodredive odredbe te stoga nepostojeće obveze, prema svim ostalim obvezama iz Ugovora pa i konkretne odredbe (plaćanje naknade, otvaranje računa), svakako ne može biti ovlaštenje Banke da samostalno, bez sudjelovanja tužitelja, promijeni cijenu ugovora.

16. Naime, sve kada bi predmetna odredba i bila dopuštena, a nije, kada bi bila valjana, a nije, ista bi morala biti tumačena isključivo razmjerno. Najveća i glavna obveza tužitelja jest plaćati cijenu u zamjenu za garanciju – plaćati naknadu kako je određeno člankom 2. predmetnog Ugovora, kao i sve ostale naknade. Zatim, tu je i obveza otvaranja računa u poslovnoj banci – tuženiku, kao i plaćanje znatne jednokratne naknade, kao obveze koje su u cijelosti i nesporno ispunjene.

17. Pojam i obveza „usmjeravati“ promet po računu, predstavlja trajnu radnju, te eventualno neispunjenje te obveze, svakako ne može biti razlog koji bi značio da banka može naknadu za korištenje garancije podići sa 0.6 % na 1,1 %, odnosno za cijelih 83%. Sve kada bi Banka i imala ovlaštenje postupati tako samovoljno i bez kriterija, kada ta obveza (koja je neodrediva i nemoguća) ne bi bila izvršena, Banka bi imala ovlaštenje da naknadu poveća razmjerno povredi ugovora. Odnosno, kada bi Banka imala ovlaštenje povećati naknadu za čak 83% ukupno, tada bi pokraj činjenice da je plaćena cijena glavne novčane protučinidbe, da je izvršen dio protučinidbe koji ovisi o klijentu (otvoren je račun), da je klijent nesporno pokušao usmjeriti promet u korist otvorenog računa, tada bi to ovlaštenje morala koristiti razmjerno, sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Primiti sve ugovorene novčane naknade (ugovoreno u čl. 2. ugovora), primiti nenovčanu činidbu (otvoren račun), pa povećati naknadnu za 83 % unatoč očitom pokušaju klijenta da usmjerava promet na račun banke, sasvim je nepošteno i predstavlja svjesni pokušaj stjecanje nepripadajuće imovinske koristi. Sve to, temeljem pravnog posla koji je sastavila i sadržajem odredio tuženik.

19. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio donijeti presudu kao u izreci.

20. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe, predložio je izvesti dokaz čitanjem računa broj F-9/FIN/1, dopisa tužitelja od 17.12.2024., račun broj F- 112/FIN/1, obavijesti poslovnim partnerima od 4.12.2023., potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, zaključka broj Ovr-488/2025 od 8.4.2025. godine, elektronske pošta tuženika upućene tužitelju o podizanju naknade, Ugovora o izdavanju garancije broj 55/09-2023. Predložio je saslušati zakonske zastupnike stranaka te po potrebi priklopiti spis Općinskog suda u Splitu broj Ovr-488/2025.

21. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom te ga osporio u osnovi i visini.

22. Naveo je da su tuženik kao Banka, Eurotim d.o.o., kao Nalogodavac i tužitelj kao Sudužnik 12. rujna 2023. sklopili Ugovor o izdavanju garancije broj: 55/09 -2023, solemniziran 17. studenog 2023. g. pod brojem OV-7941/2023, (dalje u tekstu: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik izdao bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR za Hrvatski operator prijenosnog sustava d.o.o., Zagreb, OIB 13148821633 kao Korisnika Garancije.

23. Odredbom čl. 5. st. 1. Ugovora Nalogodavac da je preuzeo obvezu otvoriti račun kod tuženika te usmjeravati promet na taj račun sukladno udjelu u financiranju. Nalogodavac da je otvorio transakcijski račun kod tuženika, ali nije ispunio daljnju ugovornu obvezu iz predmetne odredbe Ugovora jer ne samo da svoj poslovni promet nije usmjeravao na predmetni račun sukladno udjelu u financiranju, već svoje poslovanje uopće nije usmjeravao na taj račun.

24. Iz priloženog izvatka prometa po transakcijskom računu nalogodavca kod tuženika za 2024. godinu da je vidljivo da preko istog uopće nije bilo nikakvog prometa, osim uplata nalogodavca od po 50,00 EUR koje su služile za pokriće troškova provizije po računu, radi čega je na temelju odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora tuženik osnovano povećao ugovorenu naknadu za korištenje iz čl. 2. t. 4. Ugovora za 0,50 postotnih poena i za tako uvećani dio naknade u iznosu od 4.442,07 EUR, po odbijanju nalogodavca da je plati, putem Financijske agencije aktivirao zadužnicu broj Ovr- 7936/23 koju je dostavio tužitelj kao Sudužnik sukladno odredbi iz čl. 4. Ugovora.

25. Naglasio je tuženik da tužitelj kao Sudužnik nije bio dužan postupati po obvezi iz Ugovora, već je na temelju odredbe čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te čl. 11. i 4. Ugovora, odgovoran za ispunjenje tužiteljeve tražbine iz čl. 5. st. 3. Ugovora, nastale kao posljedica neispunjenja obveze nalogodavca da usmjerava svoj poslovni promet na račun otvoren kod tuženika sukladno udjelu u financiranju.

26. Dakle, nalogodavac da je, povredom ugovorne obveze iz čl. 5. st. 1. Ugovora aktivirao (su)odgovornost tužitelja kao Sudužnika za ispunjenje dugovanja Nalogodavca s osnove povećanog dijela ugovorne naknade za korištenje garancije.

27. Izjavio je da je nalogodavcu poznato da je njegova ugovorna obveza usmjeravanja prometa na račun otvoren kod tuženika sukladno udjelu (tuženika) u financiranju određena upravo na temelju podataka o njegovoj kreditnoj zaduženosti koje je sam dostavio tuženiku popunjavanjem tuženikovog obrasca Zahtjev za financiranje s pripadajućim tablicama, između ostalog i Tablicu „Zaduženost“.

28. Na temelju navedenih podataka o ukupnoj kreditnoj zaduženosti nalogodavca kod svih banaka, uključujući i tuženika, da je utvrđeno da tuženik sudjeluje u financiranju Nalogodavca sa 67%, pa je u tom dijelu Nalogodavac bio dužan usmjeravati svoj platni promet na račun otvoren kod tuženika.

29. Tuženik je istaknuo da izdana bankarska garancija kao instrument osiguranja plaćanja ugovornih obveza Nalogodavca iz osnovnog posla predstavlja uvjetno financiranje Nalogodavca, pa nije točna tužiteljeva tvrdnja o nemogućnosti određenja udjela u financiranju i da se ne radi o financiranju Nalogodavca.

30. Naveo je da je nalogodavcu takva njegova ugovorna obveza u svemu bila jasna, određena i poznata prilikom sklapanja ugovora te je na istu izričito i pristao.

31. Tuženik da je u više navrata tijekom 2024. upozoravao Nalogodavca na potrebu pridržavanja ugovorne obveze o obavljanju djela platnog prometa preko računa kod tuženika i posljedično povećanje naknade za korištenje sukladno Ugovoru zbog nepostupanja po istoj. Također, da je iz sadržaja uzvratnog dopisa uprave Nalogodavca od 14.03.2024. g. poslanog putem elektroničke pošte vidljivo je da je Nalogodavac svjestan svoje obveze i nepostupanja po istoj te da navedeno opravdava poteškoćama u naplati potraživanja od velikog kupca.

32. Stoga da su u cijelosti neosnovane i paušalne sve tužiteljeve tvrdnje o neodređenosti, nepotpunosti i nejasnoći preuzete ugovorne obveze nalogodavca iz čl. 5. st. 1. Ugovora te zbog toga o nedopuštenosti prisilne naplate povećane ugovorene naknade iz čl. 5. st. 3. Ugovora kao posljedice nepoštivanja te ugovorne obveze. Tužiteljev pokušaj da proizvoljnim gramatičkim tranširanjem i tumačenjem riječi „usmjeravanje“ i „udjela u financiranju“ stvori privid nejasnoće i neodređenosti nije od utjecaja na pravilno, jasno i u bankarsko-trgovačkoj praksi uobičajeno razumijevanje takve odredbe.

33. Kako nalogodavac uopće nije ni usmjeravao poslovni promet na račun otvoren kod tuženika, to su već time ostvareni ugovorni uvjeti iz čl. 5. st. 3. Ugovora za povećanje i naplatu naknade za korištenje za 0,50 postotnih poena. Slanjem obavijesti svojim dobavljačima o tome da je otvorio račun kod tuženika i da mogu vršiti uplate na taj račun te izdavanjem računa sa podacima o tom računu, nalogodavac da nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz čl. 5. st. 1.Ugovora jer da je njegova ugovorna obveza bila usmjeriti određeni dio prometa na račun otvoren kod tuženika, a ne pokušati usmjeriti određeni dio prometa na račun kod tuženika.

34. Jednako tako, ni tvrdnja tužitelja o nemogućnosti utjecaja nalogodavca na dobavljače da koriste njegov poslovni račun otvoren kod tuženika umjesto računa u drugim bankama da nisu od nikakvog značaja za ugovorni odnos i preuzete obveze jer da se tuženika ne tiče na koji konkretan način će Nalogodavac ispuniti tu obvezu (npr. zatvaranjem računa u drugim bankama).

35. Naveo je da navodi tužitelja o aktivaciji bjanko zadužnice Nalogodavca od strane tuženika nisu pravno odlučni za ovaj spor, a da je plaćanje povećanog iznosa naknade za korištenje u iznosu od 1,1% od garantiranog iznosa ugovoreno je odredbom čl. 2. t. 4. Ugovora u vezi s odredbom čl. 5. st. 3 Ugovora zbog nepoštivanja ugovorne obveze iz čl. 5. st. 1. Ugovora.

36. Dodatno, odredbom čl. 4. st. 4. Ugovora Nalogodavac da je ovlastio tuženika kao Banku da može dostavljene instrumente osiguranja (iz čl. 4. st. 1. Ugovora) iskoristiti za naplatu cjelokupnog iznosa dugovanja po garanciji što uključuje kamate, naknade i sve ostale troškove koji nastanu u vezi s ovom garancijom, dok je odredbom čl. 10. Ugovora Nalogodavac izričito pristao da se tuženikovo potraživanje prema tom Ugovoru, može prisilno naplatiti pod uvjetima i na način utvrđen Ugovorom. Stoga je neupitno ugovorno pravo i ovlaštenje tuženika da zadužnicu tužitelja koristi za naplatu povećane naknade za korištenje garancije, što je i učinio, nakon što je Nalogodavac odbio dobrovoljno je podmiriti.

37. Iz Izjava o mogućnosti korištenja dostavljenih zadužnica od 12. rujna 2023. g. (čl. 4. Ugovora) jasno proizlazi da su iste predane tuženiku u svrhu osiguranja njegove tražbine prema nalogodavcu i tužitelju kao Sudužniku po osnovu Ugovora o izdavanju garancije broj: 55/09-2023 od 12.9.2023. čime da su u cijelosti ispunjeni uvjeti za uvećanje i naplatu povećane naknade za korištenje Nalogodavcu sukladno odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora.

38. Stoga da je tuženik, sukladno određenju iz čl. 50. t. 7. i 8. Ovršnog zakona bio ovlašten tražiti od tužitelja kao Sudužnika izravnu naplatu povećane naknade za korištenje na temelju izdane zadužnice jer su ispunjeni njome određeni uvjeti za naplatu, a radi čega da su dopušteni prisilna pljenidba i prijenos provedeni na temelju zadužnice tužitelja broj Ovr-7936/23 za iznos od 4.770,08 EUR.

39. Na koncu, tuženik u cijelosti osporava i osnovanost preostalih tužiteljevih prigovora iz točke 19.-23. tužbe. Predmetni prigovori da nisu od nikakvog značaja za ovaj spor te su istaknuti isključivo s ciljem zamagljivanja odlučnih nespornih činjenica

- da su ugovorne strane ugovorile subjektivno i objektivno moguću, dopuštenu i odredivu obveza nalogodavca da usmjerava promet na račun kod tuženika i pravo tuženika da nalogodavcu poveća naknadu za 0,5% u slučaju da tu obvezu ne ispunjava kao i da Nalogodavac tu obvezu uopće nije ispunjavao. Stoga da su potpuno neutemeljeni i svi tužbeni navodi o ništetnosti odredbe čl. 5. st. 1 . Ugovora.

40. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku .

41. Tuženik je predložio izvesti dokaze čitanjem izvatka prometa po računu od 01.01.2024. do 31.12.2024., predmetnog Ugovora; zahtjev nalogodavca za financiranje, dodatne tablice, elektroničke pošte između tuženika i nalogodavca od 08.03.2024., 14.03.2024., 19.03.2024., 17.06.2024. i 10.09.2024., izjave o mogućnosti korištenja dostavljenih zadužnica od 12. rujna 2023.

42. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa provedenih na temelju zadužnice potvrđene po javnom bilježniku Anti Zlokiću u Splitu 17. studenog 2023. pod brojem OV-7936/23.

43. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem dokumentacije u spisu te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja te je priklopio predmet Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr-488/25. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika ĆZ koji se nije htio odazvati sudskom pozivu za saslušanjem te je naveo da je izvođenje tog dokaza suvišno jer da isti nije bio potpisnikom predmetnog ugovora te nema neposrednih saznanja o istom.

44. Nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata postupka, sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan.

45. Zaključkom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr-488/2025-5 od 8. travnja 2025. tužitelj je upućen pokrenuti ovu parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog razloga iz članka 50., stavka 1., točke 7. i 8. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017. , 131/2020., 144/22 i 6/24 dalje: OZ).

46. Odredbom članka 210., stavka 2. OZ-a propisano je da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53. OZ-a).

47. Odredbom članka 50., stavka 1., točkom 7. OZ-a propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (točka 7.), odnosno ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano (točka 8.).

48. Prilikom donošenja odluke o stranačkom sporu, odnosno o dopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom trebalo je utvrditi je li tuženik mogao na temelju bjanko zadužnice OV-7936/23 pokrenuti prisilnu naplatu protiv tužitelja kao sudužnika radi neispunjenja obveze nalogodavca za plaćanjem povećane naknade iz Ugovora i izdavanju bankarske garancije.

49. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao sudužnik, tuženik kao Banka i društvo Eurotim d.o.o., Split kao nalogodavac 12. rujna 2023. sklopili Ugovor o izdavanju garancije broj: 55/09-2023, solemniziran 17. studenog 2023. pod brojem OV- 7941/2023, (dalje u tekstu: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik izdao bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR za Hrvatski operator prijenosnog sustava d.o.o., Zagreb, OIB: 13148821633 kao korisnika garancije.

50. Nije sporno ni to da je tuženik sukladno odredbi članka 5. stavka 3. povećao ugovorenu naknadu za korištenje iz članka 2. točke 4. Ugovora za 0,5 postotnih poena i za tako uvećani dio naknade u iznosu od 4.442,07 EUR, po odbijanju nalogodavca da je dobrovoljno plati, putem Financijske agencije aktivirao zadužnicu broj Ovr- 7936/23 koju je po sklapanju Ugovora tuženiku dostavio tužitelj sukladno odredbi članka 4. Ugovora.

51. Nije sporno među strankama ni da je tuženik, pored toga što je aktivirao bjanko zadužnicu za tužitelja kao sudužnika, također aktivirao i bjanko zadužnicu za nalogodavca za Eurotim Eko d.o.o. za istu obvezu.

52. Među strankama je sporno je li odredba članka 5.1. Ugovora, u vezi koje je tuženik aktivirao zadužnicu tužitelja, jasna, potpuna i određena te je li tuženik mogao na osnovu te odredbe, u vezi s odredbom članka 5. stavka 3. Ugovora povećati nalogodavcu ugovorenu naknadu za korištenje iz odredbe čl.2.t.4. Ugovora i po toj osnovi naplatiti puni iznos tako povećane naknade (4.442,07 EUR) od tužitelja kao sudužnika.

53. Iz ugovora o izdavanju garancije broj 55/09-2023 od 12. rujna 2023. je vidjeti da je ista ugovorena na poziv.

54. Odredbom članka 2. Ugovora propisano je da je naknada za korištenje garancije 0,60% tromjesečno unaprijed za iznos garancije. Tražbine po osnovu obračunatih naknada dospijevaju na naplatu u roku 8 (osam) dana od dana obračuna naknade.

55. Odredbom članka 4. Ugovora stranke su ugovorile instrumente osiguranja, među ostalim za nalogodavca jednu bjanko zadužnicu, s naznakom maksimalnog iznosa do 75.000,00 EUR solemniziranu kod javnog bilježnika, uz izjavu o mogućnosti korištenja dostavljene zadužnice, te za ovdje tužitelja, jednu bjanko zadužnicu, s naznakom maksimalnog iznosa do 75.000,00 EUR, solemniziranu kod Javnog bilježnika, uz izjave o mogućnosti korištenja dostavljene zadužnice.

56. Odredba članka 5. Ugovora propisuje:

(1)Nalogodavac se obvezuje u Banci otvoriti transakcijski račun te se obvezuje usmjeriti promet na račun u Banci sukladno udjelu u financiranju.

(2)Nalogodavac i Sudužnik se obvezuju dostaviti svakih 6 mjeseci dokumentaciju iz koje je razvidno njihovo poslovanje (Bilancu, Račun dobiti i gubitka, BON-2 te ostala poslovna-financijska izvješća), a i češće na zahtjev Slatinske banke d.d. Slatina. (3)Ukoliko nalogodavac i/ili Sudužnik ne ispoštuje obvezu obavljanja poslovanja preko računa otvorenog u Banci, ili ne dostavljaju financijska izvješća, ili se ne pridržavaju bilo koje druge ugovorene klauzule, Banka ima pravo, a Nalogodavac na to izričito pristaje, povećati naknadu za 0,50 postotnih poena i tako uvećanu naknadu obračunavati do ispunjenja uvjeta.

57. Iz računa – otpremnica broj F-9/FIN/1 od 4. ožujka 2024. i broj F-112/FIN/1 od 1. listopada 2024. je za vidjeti da je nalogodavac na svom računu naznačio IBAN račun tuženika na koji se može izvršiti plaćanje.

58. Iz dopisa od 17. prosinca 2024. je za vidjeti da je nalogodavac tim dopisom tuženiku vratio obračun naknade u iznosu od 9.772,55 EUR kao neosnovan u pogledu iznosa višeg od 5.330,48 EUR.

59. Iz dopisa od 4. prosinca 2023. je za vidjeti da je nalogodavac obavijestio partnere o otvorenom računu u Slatinskoj banci.

60. Zastupnik po zakonu društva tužitelja IZ, ujedno i zastupnik po zakonu nalogodavca, izjavio da je banka sastavila ugovor nakon što je istoj predao zahtjev i dokumentaciju, te ponudila njegovo sklapanju po principu uzmi ili ostavi, da se ni o jednoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da je tuženik javnom bilježniku samo poslao svoj obrazac ugovora. Naveo je da se u predmetnom ugovoru ne radi o financiranju jer garancija to nije. Izjavio je da mu tužena nikad i ni na koji način nije komunicirala ili mu dala ikakav podatak iz kojeg je on mogao utvrditi koliki bi bio udjel banke u financiranju društva Eurotim d.o.o., niti da mu je rečeno da bi on trebao eventualno računati takav udjel. Ističe da njemu ni dan danas poznato koliki bi to bio udjel banke u financiranju, a štoviše smatra da financiranja ni nema. Naveo je da mu je bilo poznato da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se društvo Eurotim d.o.o. obvezuje u banci otvoriti račun te usmjeravati promet na taj račun , ali takvu odredbu da je shvatio na način da da u Slatinskoj banci treba otvoriti račun te svoje klijente obavijestiti da uplate vrše i na taj račun. Radi toga da je u banci tuženika otvorio račun te na web stranici društava Eurotim d.o.o. kao informacije za plaćanje uz OTP banku naveo i račun u Slatinskoj banci. Pored toga na svim računima koje su od tada izdavali da su imali iskazan račun u Slatinskoj i OTP banci, a dijelu klijenata da je društvo uputilo obavijest o otvorenom računu u Slatinskoj banci s molbom plaćanja na taj račun. Rekao je da je po upozorenju banke na obveze iz ugovora nastojao dogovoriti sastanak kako bi razjasnili obveze iz ugovora jer je smatrao da obveze ispunjava, ali da za tim nije bilo sluha. Izjavio je da je s OTB bankom u 2025. potpisao ugovor o financiranju koji sadrži odredbu kojom se njihovo društvo obvezuje usmjeravati promet na računu za 100% i kako mu je takva odredba bila jasna, za razliku od predmetne, radi čega po tom ugovoru s OTP bankom sve račune koje su do tada imali u drugim bankama zatvorili. Naveo je da nikad nitko iz banke s njim nije razgovarao niti ga uputio o tome koji opseg prometa odnosno klijenata se od društva očekuje u pogledu usmjeravanja prometa na račun kod tuženika te da banka nikada nije napominjala važnost odredbe o samom preusmjeravanju prometa na novootvoreni račun prije sklapanja ugovora a ni neko vrijeme nakon. Izjavio je da za slučaj da jei znao, odnosno da je ugovorom bilo određeno koliko prometa je potrebno usmjeriti u nominalnom iznosu, odnosno koliko prometa treba biti ostvareno na računu u banci da bi društvo sigurno takvu obvezu i ispunilo kao što je ispunilo i sve druge obveze koje su bile jasne i određene.

61. Odredbom članka 43. ZOO-a propisano je da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

62. Sukladno citiranoj odredbi, tuženik je mogao izabrati hoće li naknadu za koju smatra da mu pripada naplatiti od nalogodavca ili sudužnika. Također, mogao je tražiti naplatu i od obojice simultano, ali zbroj tako naplaćenog ne smije prijeći ukupan iznos naknade koju potražuje. Iz stanja spisa je razvidno da je tuženik putem bjanko zadužnica pokrenuo naplatu na puni iznos naknade, odnosno iznosa od 4.442,07 EUR, od oba solidarna dužnika, nalogodavca i tužitelja. Međutim, iz priloga spisu ( zahtjeva za izravnu naplatu, obavijest, str. 122.-126.) je razvidno da se u pogledu tog zahtjeva provodi zapljena, a s obzirom na to da samo pokretanje postupka zapljena bez stvarnog namirenja ne dovršava ovrhu, u pomanjkanju drugih dokaza da je taj iznos zaista i naplaćen, ne može se zaključiti da je obveza od strane nalogodavca u potpunosti ispunjena pa da tuženik ne bi imao pravo naplate i prema tužitelju kao sudužniku, u smislu odredbe članka 43. ZOO-a, odnosno odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a.

63. Prema odredbi članka 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (stavka 1.), te se pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (stavak 2.).

64. Odredba članka 320. stavka 1. ZOO-a propisuje da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, a stavak 2. tog članka propisuje da kod spornih odredbi treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava.

65. Prema odredbi članka 269. stavka 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (članak 270. ZOO-a).

66. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO-a).

67. Odredba 272. stavka 1. ZOO-a propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

68. Odredbama članka 1039. do 1043. ZOO-a uređena je bankarska garancija na poziv. Odredbom članka 1043. ZOO propisano je da bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije (st. 1.). Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje (st. 2. istog članka).

69. Dakle, bankarska garancija je jednostrano obvezni ugovor kod kojeg banka ne ispunjava obveze glavnog dužnika iz osnovnog ugovora, već se njome banka obvezuje korisniku garancije da će mu u granicama iznosa navedenog u garanciji naknaditi štetu koju korisnik garancije trpi zbog izostanka dužne činidbe dužnika iz osnovnog ugovora. Prema tome, u slučaju neispunjenja obveze nalogodavca banka ispunjava svoju obvezu korisniku garancije (tako VTSRH u Pž-3916/15-3).

70. Radi se, stoga o tri odvojena pravna odnosa: odnosu između nalogodavca i korisnika, odnosu između nalogodavca i banke (po kojem se banka obvezuje prema nalogodavcu da će po njegovom nalogu izdati garanciju u korist osobe koju je nalogodavac naveo u svom nalogu) te odnosu između banke i korisnika bankarske garancije.

71. Iz naznačene trostruke strukture jasno proizlazi da banka ne financira (uvjetno) nalogodavca kako to u ovom postupku tvrdi tuženik, već ona preuzima uvjetnu obvezu prema korisniku garancije. Tek za slučaj da banka naknadi štetu korisniku garancije, banka stječe regresno potraživanje prema nalogodavcu, u visini tako naknađene štete u okviru iznosa izdane garancije.

72. Slijedom navedenog, garancija je instrument osiguranja kojem je svrha osiguranje obveze nalogodavca prema korisniku, ne povećanje likvidnosti nalogodavca niti osiguranje financiranja njemu samom, kojem banka tim ugovorom niti ne stavlja novčana sredstava na raspolaganje.

73. S tim u vezi, sud ne može prihvatiti stav tuženika da banka sklapanjem ugovora o izdavanju garancije financira nalogoprimca, odnosno da ga financira uvjetno, jer navedeno ne proizlazi iz zakonskih odredbi, niti odredbe ugovora sadržavaju značenje takvog financiranja.

74. Pored toga, iz odredbe članka 5.1. ugovora kao ni drugih odredbi tog ugovora, sve i za slučaj da banka sudjeluje u financiranju nalogodavca, taj udjel ničim nije određen kao ni način njegova izračuna. Zahtjev nalogodavca za financiranje kao ni dodatne tablice na koje se poziva tuženik nisu sastavni dio ugovora.

75. Tuženik navodi (t.13. odgovora na tužbu) kako je „na temelju navedenih podataka o ukupnoj kreditnoj zaduženosti nalogodavca kod svih banka, uključujući i tuženika utvrđeno da tuženik sudjeluje u financiranju Nalogodavca sa 67 %“ pa smatra da je u tom dijelu nalogodavac bio dužan usmjeravati svoj „platni“ promet na račun otvoren kod tuženika.

76. Iz priloga zahtjevu – podataka o podnositelju zahtjeva (str. 54.) je razvidna kreditna zaduženost nalogodavca kod Imex banke, Hamag Bicro, Erste Leasing, Pbz Leasing i OTP banke, dok je također razvidno da kreditne zaduženosti prema tuženiku nema. Dakle, kreditna zaduženost nalogodavca ne uključuje tuženika.

77. Tuženik, ponavlja se, navodi da je udjel u financiranju nalogodavca 67%, dok sporna odredba ne samo da ne sadržava taj postotak, niti ikakvu brojku kojim bi obveza bila određena, već ne sadrži ni kriterij, odnosno način izračuna te obveze, niti je isto sadržano u drugim odredbama ugovora, odnosno prilozima istog pa ta obveza nije niti odrediva. Radi navedenog, takva je odredba neodređena i neodrediva, o čemu u prilog govori kako tuženik u ovom postupku obrazlažući istu, iznosi podatke i kriterije nesadržane u ugovoru.

78. Primjera radi, odredba članka 2.4. ugovora o određivanju naknade za korištenje jasna je, određena i potpuna (ujedno od strane nalogodavca uredno izvršavana) pa je neshvatljivo da tuženik takav standard nije primijenio i kod sastavljanja odredbe članka 5.1. ugovora.

79. Pored navedenog, iako tuženik u postupku navodi da je nalogodavac dužan usmjeravati svoj „platni“ promet, ni takav pojam ne sadrži sporna odredba koja sadrži samo pojam promet pa je iz iste nejasno radi li se o naplati od kupaca na taj račun, plaćanju dobavljačima s tog računa, isplati plaća zaposlenicima i slično pa ni istim nije ugovorena konkretna obveza.

80. Zastupnik po zakonu tužitelja, ujedno i društva nalogodavca, IZ iscrpno je iskazao o okolnostima sklapanja ugovora i poslovnom odnosu s tuženikom. Naveo je kako je banka sastavila ugovor, ponudila po principu uzmi ili ostavi, nije mogao utjecati na sadržaj istog, izjavio da po njegovu stavu garanciju nije financiranje te da mu tuženik nikad nije dao podatak iz kojeg je on utvrditi koliki bi bio udjel banke u financiranju društva Eurotim d.o.o., niti da da bi on trebao eventualno računati takav udjel te. Ni danas mu nije poznato koliko bi taj udjel bio, a odredba da je nejasna. Shvatio je da treba otvoriti račun i obavijesti klijente o istom što je i učinio, a što i proizlazi iz isprava u spisu (računi Eurotim d.o.o., obavijest klijentima). Također je izjavio da je pozivao tuženika na sastanak radi utvrđivanja sadržaja obveza na što se tuženik oglušio. Stoga je sud taj iskaz, a uzimajući dodatno u obzir i da je isti u suglasju s ispravama u spisu, ocijenio uvjerljivim i istinitim.

81. Slijedom svega navedenog u smislu pojma „financiranja“ i „udjela u istom“, sporna odredba članka 5.1. je sukladno odredbi članka 270. u vezi s člankom 272. ZOO-a neodređena i neodrediva, a samim tim obveza preusmjeravanja prometa, jer ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

82. Sve i kada sporna odredbi ne bi bila ništetna, budući je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno da je isti pripremio i predložio tuženik, odredba bi se sukladno iznesenom imala tumačiti u korist druge ugovorne strane, odnosno nalogodavca, sukladno odredbi članka 320. ZOO-a.

83. U pogledu navoda tuženika da je iz e-mail korespondencije razvidno da je nalogodavac svjestan svoje obveze i nepostupanja, napominje se da tuženik ni u toj komunikaciji ne određuje koliko bi bio taj dio platnog prometa (e-mailovi str. 65. - 68.,). Nalogodavac se e-mailu od 14. ožujka 2024. (str.63.) referira na trošak naknade garancije, a taj trošak (u smislu odredbe članka 2.2. ugovora) u ovom postupku nije ni sporan, već trošak povećane naknade u kojem dijelu je obračun tuženiku vraćen kao neosnovan.

84. Kako je sud utvrdio da je odredba članka 5.1. ugovora (po kojoj osnovi je tuženik držao da mu pripada pravo na povećanu naknadu) ništetna, to ne postoji obveza nalogodavca iz odredbe članka 5.3. prema kojoj je tuženik mogao povećati nalogodavcu ugovorenu naknadu za korištenje iz odredbe članka 2. točke 4. Ugovora i po toj osnovi naplatiti iznos tako povećane naknade (4.442,07 EUR) od tužitelja kao sudužnika.

85. S obzirom na odredbe članka 4. ugovora prema kojem nalogodavac ovlašćuje Banku da može instrumente osiguranja iskoristiti za naplatu cjelokupnog iznosa dugovanja po ovoj garanciji što uključuje kamate, naknade i sve ostale troškove koji nastanu u vezi s ovom garancijom, a da je tuženik bjanko zadužnicu OV-7936/23 tužitelja aktivirao radi naplate opisane povećane naknade za koju nema osnovu, odnosno da nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, pljenidba i prijenos provedeni po toj osnovi su nedopuštena sukladno odredbi članka 50. stavka 1. točke 8. OZ-a.

86. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka temelji se na članku 154., stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP-a.

87. S obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa), vrijednost predmeta spora (4.442,07 EUR) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova (str. 105. spisa) tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za: sastav tužbe po Tbr. 7.1. (100 bodova), sastav podneska od 25. svibnja 2026. po Tbr. 8./4. (25 bodova), dva zastupanja na ročištima (14. studenog 2026. i 13. ožujka 2026. po Tbr.9./1. Tarife (svako po 100 bodova), dakle ukupno 325 bodova što sukladno Tbr. 46. i 54. Tarife iznosi 812,50 EUR-a. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak za sudsku pristojbu na tužbu od 90,87 EUR i presudu od 164,42 EUR, dakle ukupno 1.067,79 EUR.

88. Sukladno odredbi članka 151., stavka 3. ZPP-a, na troškove parničnog postupka tužitelju pripada zakonska zatezna kamata po stopi propisanoj odredbom članka 29., stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, koja teče od 31. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate.

89. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

90. Tužitelju nije priznat trošak iznos sudske pristojbe za presudu u više zatraženom iznosu, kao ni trošak sastava podneska od 25. svibnja 2026. kojim uređuje tužbeni zahtjev kao obrazloženog jer mu isti ne pripada, niti trošak pristupa na ročište od 14.11.25 koji trošak je dvaput zatražio, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. .

U Splitu, 31. srpnja 2026.

Sutkinja

Maja Čelan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis