Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-585/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelj ice ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Z B i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 17. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 31. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103352986 sklopljen 17.01.2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđen- solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 18.01.2007. pod brojem: OU-91/07-1, kao i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 12.01.2016. pod brojem OV-236/16, pa stoga predmetni ugovor i aneks ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnike, jamca platca i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, u kojoj se navodi da tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103352986 dana 17.01.2007., potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 18.01.2007. pod brojem: OU-91/07-1 (dalje u tekstu: Ugovor/osnovni ugovor), a koji je ugovor o kreditu unaprijed pripremio tuženik; da tužiteljica i tuženik sklopili su i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 12.01.2016. pod brojem OV-236/16 (dalje u tekstu: Aneks o konverziji). Tužiteljica se u tužbi poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača kojima je pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (među kojima je i tuženik), kojim je odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Dalje se u tužbi navodi da iz ovdje predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da on sadrži upravo nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a također je vidljivo da taj ugovor sadrži nepoštene i ništetne odredbe o va lutnoj klauzuli CHF; da odredba u ugovoru kreditu o kamati, kamatnoj stopi je bitni sastojak ugovora o kreditu (cijena), te također je da odredba u ugovoru o kreditu o valuti, valutnoj klauzuli CHF (predmet) bitan sastojak ugovora o kreditu, bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati; te da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužiteljici, a na temelju koje presude tužiteljica za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interes. Tužiteljica se poziva na odluke suda EU C-70/17, C-65/20, C-118/17 i C-260/18, kao i na Zakon o zaštiti potrošača (NN.96/03), čl. 81. st. 1. kojim je određeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dalje navodeći da sudovi u Republici Hrvatskoj dužni su primjenjivati pravo EU i odluke suda EU, te da ujedno se ističe da pravo EU propisuje da su nacionalni sudovi dužni pružiti pravnu zaštitu potrošaču na način na koji to potrošač zatraži pred nacionalnim sudom, u pojedinačnoj tužbi. Tužiteljica navodi da Aneks nije novi ugovor, već aneks dijeli sudbinu osnovnog ugovora, prema nacionalnom pravu, te sklapanje predmetnog Aneksa o konverziji nije zapreka da se utvrdi ništetnost cijelog ugovora, a da čak i kada ne bi bilo drugih razloga samim time što je ništetan osnovni ugovor o kreditu ništetan je i predmetni Aneks. Stoga tužitelj ica predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan predmetni ugovor o kreditu, kao i da ništetan je navedeni Aneks tom ugovoru i da stoga predmetni ugovor i aneks ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnike, jamca platca i založne dužnike. Tužiteljica traži i da joj tuženik nadoknadi trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Dalje tuženik navodi da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 11. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), te da tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, te da uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama; te da očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove ; da sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Dalje tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan , da naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora; te da ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu , te da obzirom na navedeno, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu. Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužiteljica navodi da neosnovani su navodi odgovora na tužbu tuženika, također je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Tužiteljica navodi da neovisno o Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan je na nacionalnom pravu i pravu EU; da iz predmetnog osnovnog ugovora o kreditu (kojega je unaprijed pripremio tuženik) vidljivo je da on od samog početka sadrži predmetne nepoštene odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke-tuženika a ne sadrži osnovni ugovor nikakve parametre pomoću kojih bi se mogla odrediti promjenjiva kamatna stopa, pa s obzirom da tužiteljev ugovor o kreditu ne sadrži određene niti odredive te parametre (niti u pogledu promjenjive kamatne stope niti u pogledu valutne klauzule), ugovor o kreditu je ništetan i to od samog početka; da odredbe ništetnog ugovora ne mogu se oznažiti nikakvim naknadnim pravnim aktom; da tužiteljica ne može ishoditi od tuženika isplatu -povrat plaćenih iznosa, po osnovi ništetnosti ugovora o kreditu, ukoliko prethodno ne podnese tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, a da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ovdje predmetne tužbe proizlazi i iz pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu, a da čak i kada taj kolektini spor ne bi bio vođen i kada se utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi iz bilo kojeg razloga primjenjivala na ovaj predmet, tužiteljica ima to pravo prema odredbama nacionalnog materijalnog prava, prema pravu EU i prema odlukama suda EU; da provedena konverzija nije zapreka da se predmetni ugovor o kreditu utvrdi ništetnim u cijelosti, a niti pak takvo što proizlazi iz odredbi nacionalnog prava; da prema stavu Vrhovnog suda RH korisnik kredita ima pravni interes i može postavljati deklaratorne tužbene zahtjeve, tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora i sl. neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita; da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u zakonom propisanim iznimnim situacijama a što ovdje nije slučaj, te da sklapanjem Aneksa osnovnomu ugovoru nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, između ostaloga, i iz razloga što sklapanjem Aneksa nije nadoknađena tužiteljici šteta koja joj je nastala na osnovi ništetnosti ugovora o kreditu, te da sklapanjem dodatka osnovom ugovoru o kreditu-sklapanjem Aneksa o konverziji nije nastala potpuno nova pravna osnova, kako to neosnovano obrazlaže tuženik, a dodatak-aneks osnovnom ugovoru nema niti može imati retroaktivni učinak. Navodi se i da tužiteljica ima pravo na pošteno suđenje i ima pravo na nepristrani sud te u postupku ne smiju biti povrijeđeni prava tužitelja zajamčena Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; da prema nacionalnom pravu i prema pravu EU ovdje predmetni ugovor o kreditu je ništetan u cijelosti; da prema pravu EU (i odlukama suda EU) nacionalni sud je dužan pružiti pravnu zaštitu tužitelju pod osnovi ništetnosti cijelog ugovora o kreditu ako to tužitelj tužbom traži; da predmetni ugovor o kreditu je u suprotnosti i sa Ustavom RH i suprotan je pravu EU; da imajući u vidu naprijed navedeno, neosnovano tuženik obrazlaže kao da bi predmet ovog postupka mogao biti samo ispravnost izračuna konverzije.

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-585/2023-10 od 21. studenog 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-143/2026- 2 od 4. veljače 2026.

5. Tužiteljica je ostala kod tužbenog zahtjeva i svih dosadašnjih navoda. Protivi se navodima tuženika i sudske prakse na koju se poziva tuženik jer činjenice i okolnosti drugih predmeta nisu identične ovima u ovom predmetu, a da također, sudske odluke na koje se poziva tuženik nisu sukladne nacionalnom pravu, niti pravno relevantnoj i ispravnoj sudskoj praksi sudova, posebice Vrhovnog suda RH. Tužiteljica ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu neodredive, te tužiteljica traž i da sud u ovom predmetu primijeni nacionalno pravo, ispravnu sudsku praksu, te odredbe čl. 269 do 272 Zakona o obveznim odnosima.

6. Tuženik je ostao u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih prigovora, dokaznih prijedloga i navoda.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103352986 od 17.01.2007. potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 18.01.2007. pod brojem: OU-91/07- 1 (listovi br. 8-17 spisa) i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 12.01.2016. pod brojem OV-236/16 (listovi br. 18-24 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: e-mail komunikaciju (listovi br. 50-52 spisa), Pitanja i odgovore za stambene kredite (listovi br. 53-54 spisa), dopis HNB od 7.6.2015. (listovi br. 55-58 spisa), Pisani iskaz BV (listovi br. 59-60 spisa), Postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list br. 61 spisa), priopćenja Ministarstva pravosuđa i HNB (listovi br. 62-76 spisa), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (listovi br. 77-83 spisa), Deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list br. 84 spisa), sudsku praksu (listovi br. 85-97 spisa), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013. (list br. 98 spisa), Obavijest o kreditu od 15.01.2014. (list br. 99 spisa), Otplatni plan (listovi br. 100-103 spisa), sudsku praksu (listovi br. 104-121 spisa), Obavijest o izračunu konverzije kredita (listovi br. 122-125 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5103352986 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.09.2015. (listovi br. 126-132 spisa), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (listovi br. 133-134 spisa), Nacrt Aneksa broj XX Ugovora o kreditu broj XXXXXXXX (listovi br. 135-140 spisa), Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanja tečaja EUR (listovi br. 141-142 spisa), sudsku praksu (listovi br. 143-164 spisa), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (listovi br. 165-166 spisa), Promotivne letke banke (listovi br. 167-180 spisa), sudsku praksu (listovi br. 181-233 spisa) i Informaciju: Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (listovi br. 234-238 spisa); te dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: sudsku praksu (listovi br. 265-294 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

9. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik, kao banka kreditor, dana 17.01.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607- 5103352986.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelj ici odobren namjenski stambeni kredit - za kupnju nekretnine, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF, prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,75 % godišnje, koja se mijenja u skladu s važećim odlukama banke, sa rokom otplate 360 mjeseci odnosno u 360 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Banke za CHF.

11. Nesporno je da je između tužiteljice i tuženika zaključen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016., kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK/15);

12. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

13. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključen ja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

15. Tužiteljica je glede okolnosti sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka iskazala da nagledali su kuću koju su htjeli kupiti, išli su pitati za kredit u više banaka, ali bila je kreditno nesposobna, osim u Erste banci, gdje su joj odobrili kredit, da suprug je tada pitao za kredit u kunama, ali to je bilo odbijeno, ponuđen je bio kredit u švicarskim francima koji su onda uzeli i pristali na sve uvjete, samo da dobiju kredit i kupe kuću, da početna rata bila je oko 240,00 franaka, što je iznosilo oko 1.000,00 kuna, i onda poslije je franak rastao i rata je bila oko 280,00 franaka, što je iznosilo oko 1.700,00 hrvatskih kuna, znači, rata je narasla za oko 700,00 kuna, ona je tada bila na porodiljnom, suprug je imao malu plaću i od porodiljne naknade i plaćanje rate je ostalo malo za život, da 2014. su se onda preselili u kuću i tada je 2015. došla ta konverzija, da znači, ugovor su pripremili u banci, njih je zanimalo rata i da to mogu otplaćivati i da je kuća njihova, hipoteka je na tu kuću išla, suprug joj je sudužnik i prijateljica joj je bila jamac, jer drugačije nije išlo, da definitivno nisu očekivali da će franak toliko narasti i da će biti takva razlika u plaćanju rata. Na pitanje svoje punomoćnice u vrijeme kada je došla u banku razgovarati o tome da bi sklopili predmetni ugovor o kreditu, da li ju je djelatnik banke upozorio na kakve rizike sklapanja toga ugovora, tužiteljica je odgovorila da prošli su neke točke, ali nije bilo spominjanja da bi franak mogao tako narasti i tako nešto se dogoditi. Na pitanje da li su je u banci tada upozorili da će rata rasti po nekoj drugoj osnovi, npr. promjene kamate i sl., odgovorila je da bilo je varirajuća kamata, ali sad nije bilo spomenuto da bi toliko to moglo varirati. Na pitanje kako je tada shvatila riječi djelatnika banke koliko će iznositi njezina rata za taj kredit, odgovorila je da znači, sve je bilo u izračunu, 240,00 franaka, što je 1.000,00 kuna bilo i eventualno su sa suprugom mislili ajde ako može narasti do 1.200,00 to se još može negdje, ali onda je sve otišlo puno više. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika je li prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu, pročitala ugovor, odgovorila je da neke točke, znači glavna joj je bila rata, glavnica, završna rata i još se polica životnog osiguranja k tome sklapala za osiguranje kredita. Na pitanje je li prilikom potpisivanja ugovora imala neki obrt ili nešto na svoje ime, odgovorila je da ne. Na pitanje suda za što je utrošila sredstva iz predmetnog kredita, odgovorila je da kupili su kuću, u [adresa], htjeli su riješiti stambeno pitanje jer su živjeli kod njenih roditelja, gdje je živio i brat s djecom, ona i suprug s djecom i njeni roditelji. Na pitanje da li znači ta kuća koja je kupljena kreditom, to je kuća u kojoj sad žive, odgovorila je da da, i hipoteka je sad na toj kući.

16. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača.

17. Naime, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj ica zaključila kao fizička osoba, da radi se o namjenskom stambenom kreditu, u svrhu kupovine kuće u [adresa], u kojoj kući tužiteljica i sada živi s obitelji, znači u svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, ili samostalno obavljala nekakvu gospodarsku djelatnost, a teret kojeg je dokaza bio na tuženiku.

18. Razlozi radi kojih tužiteljica u ovom postupku smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli identični su razlozima koji su u pogledu tog pitanja navedeni u presudama iz kolektivnog spora.

19. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

20. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09, 72/12 i 56/13) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

21. Međutim, u kolektivnom sporu nisu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, već se na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora može zatražiti individualna pravna zaštita, ali u tom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

22. Odredbom članka 81. ZZP/03 reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je odredbom članka 82. istog Zakona propisano koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim. Prema tome, iz odredbi članka 81. i članka 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.

23. Nadalje, odredbom članka 2. st. 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.

24. Odredbom članka 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Nadalje postupanje tuženika na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu nema za posljedicu ništetnost cijelih ugovorni odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, jer odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenjana jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te kako je u kolektivnom sporu utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja, a što nadalje znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi

25. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), te da u konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništetan već samo gore označene odredbe a, bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

26. Naime, u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet Ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., da u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

27. ZOO u čanku. 1021. određuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

28. Dakle, bitni sastojci Ugovora o kreditu su iznos kredita, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a uvjeti davanja i vraćanja kredita su primjerice vrijeme u koje će kredit biti vraćen, hoće li biti isplaćen odjednom ili u ratama ili koje dokumente korisnik kredita mora doprinijeti da bi mu kredit bio isplaćen i sl., a uvjeti korištenja kredita su namjena kredita, visina kamate, način obračuna kamate i dr. , te navedeni elementi moraju biti sadržani u ugovoru o kreditu kao uvjet njegove valjanosti , dok eventualna ništetnost odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i način mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, tako da oni ne povlače ništetnost čitavog ugovora.

29. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad n ije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

30. Nadalje, u odluci Suda Europske unije u predmetu C-19/20 od 29. travnja 2021. se u točki 83. u bitnom navodi kako cilj odredbe čl. 6. st. 1. Direktive nije dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama već zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovo uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredaba. Pod uvjetom da je posljednji uvjet ispunjen, predmetni ugovor može, u skladu sa čl. 6. stavak 1. Direktive 93/13 biti održan na snazi, ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora pravno moguć, što treba provjeriti na temelju objektivnog pristupa. S tim u svezi u točke 89. iste odluke Sud Europske unije jasno daje do znanja kako poništenje ugovora ne može ovisiti o izričitom zahtjevu potrošača u tom smislu, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda utvrđenih na temelju nacionalnog prava.

31. Dakle, mogućost opstanka ugovora zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora u biti je regulirana identično odredbama ZOO-a i ZZP/03, s tim da je mogućnost opstanka ugovora propisana šire odredbom članka 324. stavak 2. ZOO. No, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati. Isto tako utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Ovakav pravni stav zauzet je i u odluci Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.

32. Na temelju svega iznesenoga, a obzirom da tužiteljica ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorila plaćanje kamata i valutnu klauzulu, dok osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, te kako tužiteljica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tuženika kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobuda zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, tužiteljica neosnovano traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi.

33. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016., kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, valja istaknuti da ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotp laćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom.

34. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos-1/2019 i Rev- 637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

35. Stoga je neosnovan i zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103352986 od 11.01.2016.

36. Slijedom svega iznijetog odlučeno je kao u izreci.

37. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

37.1. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 28.8.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 7.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 29.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 17.6.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 800,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), ukupno 1.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

37.2. Tuženiku nije priznat traženi trošak sastava žalbe od 2.12.2025. /izjavljene protiv rješenja suda poslovni broj P-585/2023-10 od 21.11.2025./, budući je navedena žalba rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-143/2026-2 od 4. veljače 2026. odbijena kao neosnovana, slijedom čega trošak sastava navedene žalbe nije bio neophodan za vođenje ove parnice.

Čakovec, 31. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku