Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-403/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 17. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 9012245750, koji je sklopljen između tužitelja i tuženika, potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi u Čakovcu, Matice hrvatske 14 dana 27.1.2007. pod brojem: OU-143/07-1, pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 4. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, u kojoj se navodi da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili su dana 25.01.2007. ugovor o kreditu broj: 9012245750, potvrđen-solemniziran kod bilježnika Ivana Marodi, Čakovec, Matice hrvatske 14 dana 27.01.2007. pod brojem:

OU-143/07-1, a koji je ugovor unaprijed pripremio tuženik. Tužitelj se u tužbi poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača kojima je pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (među kojima je i tuženik), kojim je odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Dalje se u tužbi navodi da tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužitelja, a na temelju koje presude, donijete po tužbi za utvrđenje, tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interes; da naprijed navedene nepoštene i ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu su odredbe ugovora o cijeni i predmetu ugovora o kreditu i predstavljaju bitne sastojke ugovora bez kojih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati. Tužitelj se poziva na odluke suda EU , C-70/17, C-65/20, C-118/17 i C- 260/18, kao i na Zakon o zaštiti potrošača (NN.96/03), čl. 81. st. 1. kojim je određeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan predmetni ugovor o kreditu, pa da stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za založne dužnike. Tužitelj traži i da mu tuženik nadoknadi trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje osporava mjesnu nadležnost ovog suda. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj svojevoljno sklopio predmetni ugovor s tuženikom, te se isključivo on odlučio za isti, izabravši ga između svih ponuđenih proizvoda, kako tuženika, tako i ostalih banaka; da potpisom predmetnog ugovora, tužitelj je potvrdio i da je upoznat sa svojim pravima i obvezama koje iz istih proizlaze; te da, obzirom da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku, isti je pojašnjen tužitelju i od strane javnog bilježnika s pravima i obvezama koje za stranke iz takvog ugovora proizlaze. Tuženik dalje navodi da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora, što je u cijelosti neosnovano budući da jasno proizlazi kako je njegov zahtjev usmjeren na jednu ili dvije odredbe navedenog ugovora, te je takvo „traženje“ tužitelja promašeno i protivno odredbama ZOO. Tuženik ističe kako sukladno odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen; da ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje; da bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu tužitelja, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška ovog postupka tuženiku.

3. Tužitelj smatra da su navodi odgovora na tužbu neosnovani na nacionalnom pravu, na samom sadržaju ovdje predmetnog ugovora o kreditu, na pravno relevantnim odlukama suda EU i na pravu EU; da na Zakonu o obveznim odnosima neosnovan je tuženikov prigovor zastare, posebice jer se ovdje radi o deklaratornoj tužbi tužitelja; da također je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda prema odredbi čl. 19.I. Zakona o potrošačkom kreditiranju; da tuženik proizvoljno tumači navode tužitelja; da tužitelj u ovom postupku niti ne tvrdi da tuženik nije smio ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i ne tvrdi tužitelj da tuženik nije smio ugovoriti valutnu klauzulu, već da tužitelj tvrdi da su te odredbe ugovora o kreditu, kojega je unaprijed pripremio tuženik, neodredive, a što je u suprotnosti sa izričitim odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da stoga su neosnovani navodi tuženika da tuženik nije postupio protivno zakonu; da tuženik neosnovano obrazlaže da ovdje predmetni ugovor o kreditu može opstati bez predmetnih odredbi ugovora o kreditu-o redovnoj kamati i bez odredbi o predmetu ugovora te da ove odredbe ne bi bile bitni sastojci ugovora o kreditu; da prema odredbama ZOO predmetne odredbe ugovora o kreditu su bitni sastojci ugovora o kreditu, a također i razumnim razmatranjem ovog pitanje dolazi se do jedinog razumnog i logičnog zaključka da bez ovih predmetnih odredbi ugovora o kreditu ugovor o kreditu nikako ne može opstati; da neosnovano tuženik navodi da u trenutku podnošenja ove tužbe više nema povrede, niti pak je tuženik dokazao ove i druge svoje navode; te da tužitelj prema odredbama Ustava RH i prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda mora imati osigurano pošteno suđenje i prema pravu EU tužitelj (korisnik kredita) ima pravo tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti ovakvog ugovora o kreditu (s ovakvim spornim odredbama ugovora o kreditu).

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-403/2023-10 od 12. veljače 2026. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, koje je rješenje postalo pravomoćno dana 05. ožujka 2026.

5. Tužitelj je ostao kod tužbe i svih dosadašnjih navoda, te se protivi navodima tuženika, kako je već obrazložio, a posebno se protivi primjeni sudske prakse na koju se poziva tuženik jer se radi o sudskoj praksi odnosno odlukama sudova koje su protivne nacionalnom pravu i protivne su pravno relevantnim i ispravnim sudskim odlukama Vrhovnog suda RH.

6. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, uz nadoknadu troška tuženiku, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 9012245750 od 25.01.2007., potvrđen-solemniziran kod bilježnika Ivana Marodi, Čakovec, Matice hrvatske 14 dana 27.01.2007. pod brojem: OU-143/07-1 (listovi br. 4-11 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (listovi br. 32-39 spisa) i Opće uvjete poslovanja s građanima (listovi br. 40-48 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik, kao banka kreditor, dana 25. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012245750.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski kredit - za izgradnju i dovršenje stambenog objekta – kuće, u kunskoj protuvrijednosti 55.064,70 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35 % godišnje, promjenjivom sukladno odluci banke o kreditiranju građana, sa rokom otplate 360 mjeseci, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, platio u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja.

11. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

12. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

15. Tužitelj je glede okolnosti sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka, iskazao da ako se sjeća 2007., 54.000 franaka u Privrednoj banci Zagreb, na 30 godina, rata mu je bila 1.100,00 kuna, jer za više nije bio sposoban kreditno, što se tiče njegove plaće, da već nakon godinu dana je ta rata drastično porasla na 2.400,00 kuna ako se sjeća točno, ne zna točno i tu su došli onda problemi , a kako je došlo do te promjene njemu nije bilo objašnjeno, njemu je bilo u banci objašnjeno da je to sigurno u švicarskim francima, da zadnjih ne zna koliko godina su rekli, da se tu ništa ne mijenja, zato je najsigurnije uzeti u švicarskim francima , da se ne brine, da neće doći do nikakvih promjena, a nažalost došlo je do velike promjene , da onda su bili problemi već i zdravstveni i psihički, da bi zvao u banku da mu objasne zašto je došlo do toga, odgovor nije dobio, jednostavno su samo rekli da je došlo do toga do čega je došlo jer to je 120 posto veća rata njemu narasla, nego što je on uzeo, da zato mu nije jasno kako nije bio sposoban uzeti godinu dana prije veći kredit, a najedanput je morao plaćati duplo veću ratu, i dalje nije nikakav odgovor dobio zašto se to dogodilo. Na pitanje svoje punomoćnice tko je pripremio taj ugovor o kreditu, odgovorio je da u banci. Na pitanje može li ukratko reći kako je to bilo, je li prethodno trebao dostaviti dokumentaciju o visini plaće i slično, te je nakon toga došao u banku ili je bilo nekako drugačije, odgovorio je da da, morao je donijeti platne liste da bi se utvrdilo za koliko je sposoban. Na pitanje kada je donio platne liste, što su mu rekli u vezi samoga ugovora, da će ga oni pripremiti ili, što su mu rekli, odgovorio je da oni su pripremili taj ugovor i takvog su mu ponudili i opet da je to najbolje za njega, da nema nikakvog straha za dalje, i još je bilo samo uzmi, kao što je rekao, neće biti nikakvih problema, da je zadnjih 30 godina to najsigurniji, švicarski franak. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika na koju namjenu je ugovorio taj ugovor o kreditu, odgovorio je da stambeni, za izgradnju kuće, kuća je izgrađena, nalazi se u [adresa] na njegovoj adresi [adresa], gdje živi sa svojom obitelji. Na pitanje tko je vršio uplate radi otplate kredita, odgovorio je da on je vršio. Na pitanje da li je prije ili prilikom potpisivanja ugovora o kreditu (u banci ili kod javnog bilježnika) izjavio da mu nešto nije jasno ili zatražio dodatna pojašnjenja u vezi bilo koje ugovorne odredbe, odgovorio je da nije zatražio jer mu je bilo rečeno da opet nema nikakvog straha, da ne traje dugo, da završe taj kredit, kod njih u banci da ne zavlače, da imaju druge stranke koje čekaju i opet mu je bilo rečeno da ništa ne brine. Na pitanje je li pročitao tekst ugovora u cijelosti i da li je kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije zatražio kakva dodatna pojašnjenja ili iskazao kakve nejasnoće vezano uz ugovorni odnos u koji se upušta, odgovorio je da nije u cijelosti pročitao, isto zbog toga da neće nikakvih problema, da se neće ništa promijeniti, a da kod bilježnika je samo potpisao ugovor o kreditu.

16. Razlozi radi kojih tužitelj u ovom postupku smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli identični su razlozima koji su u pogledu tog pitanja navedeni u presudama iz kolektivnog spora.

17. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

18. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09, 72/12 i 56/13) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

19. Međutim, u kolektivnom sporu nisu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, već se na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora može zatražiti individualna pravna zaštita, kao što je to učinio i tužitelj, ali u tom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

20. Odredbom članka 81. ZZP/03 reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je odredbom članka 82. istog Zakona propisano koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim. Prema tome, iz odredbi članka 81. i članka 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.

21. Nadalje, odredbom članka 2. st. 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.

22. Odredbom članka 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Nadalje postupanje tuženika na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu nema za posljedicu ništetnost cijelih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, jer odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenjana jednostranom odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te kako je u kolektivnom sporu utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja, a što nadalje znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi

23. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), te da u konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništetan već samo gore označene odredbe, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

24. Naime, u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet Ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., da u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

25. ZOO u čanku. 1021. određuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

26. Dakle, bitni sastojci Ugovora o kreditu su iznos kredita, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a uvjeti davanja i vraćanja kredita su primjerice vrijeme u koje će kredit biti vraćen, hoće li biti isplaćen odjednom ili u ratama ili koje dokumente korisnik kredita mora doprinijeti da bi mu kredit bio isplaćen i sl., a uvjeti korištenja kredita su namjena kredita, visina kamate, način obračuna kamate i dr. , te navedeni elementi moraju biti sadržani u ugovoru o kreditu kao uvjet njegove valjanosti, dok eventualna ništetnost odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i način mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, tako da oni ne povlače ništetnost čitavog ugovora.

27. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad n ije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Nadalje, u odluci Suda Europske unije u predmetu C-19/20 od 29. travnja 2021. se u točki 83. u bitnom navodi kako cilj odredbe čl. 6. st. 1. Direktive nije dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama već zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovo uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredaba. Pod uvjetom da je posljednji uvjet ispunjen, predmetni ugovor može, u skladu sa čl. 6. stavak 1. Direktive 93/13 biti održan na snazi, ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora pravno moguć, što treba provjeriti na temelju objektivnog pristupa. S tim u svezi u točke 89. iste odluke Sud Europske unije jasno daje do znanja kako poništenje ugovora ne može ovisiti o izričitom zahtjevu potrošača u tom smislu, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda utvrđenih na temelju nacionalnog prava.

29. Dakle, mogućost opstanka ugovora zbog ništetnosti pojedinih odredba ugovora u biti je regulirana identično odredbama ZOO-a i ZZP/03, s tim da je mogućnost opstanka ugovora propisana šire odredbom članka 324. stavak 2. ZOO. No, č injenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati. Isto tako utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Ovakav pravni stav zauzet je i u odluci Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.

30. Na temelju svega iznesenoga, a obzirom da tužitelj ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorio plaćanje kamata i valutnu klauzulu, dok osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, te kako tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tuženika kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobuda zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, tužitelj neosnovano traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi.

31. Stoga je odlučeno kao u izreci.

32. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

32.1. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 25.8.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 27.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 17.6.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 600,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), ukupno 750,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama člankom 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

32.2. Tuženiku nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, obzirom da se sudska pristojba na odgovor na tužbu plaća nakon pravomoćnog okončanja parničnog postupka, prema neuspjehu u sporu, te do sada obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu niti je nastala, niti je tuženik istu platio.

Čakovec, 31. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku