Posl.br. P-1051/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Hrvoje Škalić, odvj. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa odvj Josipu Mađarić i ostali odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate , nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 09. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, zz pun. tužiteljice, odvjetničke vježbenice JU i punomoćnice tuženika, odvjetnice Barbare Knežević, dana 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici UU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.539,00 EUR, koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), s pripadajućim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 8,47 EUR od 05.01.2009.,

-na iznos od 11,62 EUR od 13.02.2009.,

-na iznos od 13,89 EUR od 16.02.2009.,

-na iznos od 14,92 EUR od 14.04.2009.,

-na iznos od 12,34 EUR od 14.04.2009.,

-na iznos od 12,89 EUR od 05.05.2009.,

-na iznos od 8,47 EUR od 19.06.2009.,

-na iznos od 5,22 EUR od 24.07.2009.,

-na iznos od 6,08 EUR od 03.09.2009.,

-na iznos od 7,80 EUR od 06.10.2009.,

-na iznos od 7,65 EUR od 12.11.2009.,

-na iznos od 5,91 EUR od 04.12.2009.,

-na iznos od 9,17 EUR od 13.01.2010.,

-na iznos od 11,77 EUR od 13.01.2010.,

-na iznos od 15,48 EUR od 12.02.2010.,

-na iznos od 14,63 EUR od 05.03.2010.,

-na iznos od 19,67 EUR od 29.04.2010.,

-na iznos od 18,71 EUR od 10.06.2010.,

-na iznos od 20,57 EUR od 26.07.2010.,

-na iznos od 36,68 EUR od 25.08.2010.,

-na iznos od 33,37 EUR od 22.09.2010.,

-na iznos od 43,50 EUR od 29.10.2010.,

-na iznos od 40,00 EUR od 27.11.2010.,

-na iznos od 34,37 EUR od 05.01.2011.,

-na iznos od 46,25 EUR od 22.01.2011.,

-na iznos od 61,36 EUR od 01.03.2011.,

-na iznos od 50,66 EUR od 28.04.2011.,

-na iznos od 54,41 EUR od 28.04.2011.,

-na iznos od 49,64 EUR od 17.05.2011.,

-na iznos od 50,50 EUR od 04.06.2011.,

-na iznos od 70,76 EUR od 04.06.2011.,

-na iznos od 72,73 EUR od 03.09.2011.,

-na iznos od 89,66 EUR od 27.12.2011.,

-na iznos od 80,96 EUR od 27.12.2011.,

-na iznos od 71,44 EUR od 10.01.2012.,

-na iznos od 70,14 EUR od 11.01.2012.,

-na iznos od 69,41 EUR od 12.01.2012.,

-na iznos od 73,93 EUR od 06.02.2012.,

-na iznos od 77,87 EUR od 06.03.2012.,

-na iznos od 78,40 EUR od 19.03.2012.,

-na iznos od 75,67 EUR od 11.04.2012.,

-na iznos od 77,52 EUR od 12.05.2012.,

-na iznos od 78,78 EUR od 09.06.2012.,

-na iznos od 76,66 EUR od 20.07.2012.,

-na iznos od 77,21 EUR od 01.08.2012.,

-na iznos od 75,63 EUR od 10.09.2012.,

-na iznos od 72,19 EUR od 10.09.2012.,

-na iznos od 75,85 EUR od 10.09.2012.,

-na iznos od 77,61 EUR od 11.01.2013.,

-na iznos od 76,38 EUR od 11.01.2013.,

-na iznos od 69,47 EUR od 17.01.2013.,

-na iznos od 75,34 EUR od 17.01.2013.,

-na iznos od 75,85 EUR od 17.01.2013.,

-na iznos od 73,54 EUR od 17.01.2013.,do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 naknaditi tužitelju UU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.900,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31.srpnja 2026.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu , kojim je ugovoreno da će joj tuženik staviti na raspolaganje iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.

2.Tužiteljica navodi da njezin zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12., te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodaje da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu, pa je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, navodi da je stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-

2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U- III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/18-11 od 03. rujna 2019.

3.Nadalje ističe da prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen smatra da kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.

4.Tužiteljica navodi da je ona s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj ona nije mogla utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

5.Nadalje navodi kako je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana, pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je tuženik tužiteljici isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK, pa slijedom navedenog, tužiteljica smatra da joj je tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

6.Stoga smatra da joj je tuženik na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve iznose koje je preplatila na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, pa se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka, ali joj tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju, pa tužiteljica predlaže da sud na temelju odredbi članka 186.b., u vezi s člankom 325.a. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da joj preda : evidenciju tuženika iz koje je vidljivo na koji je način tuženik uplatu tužitelja koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice, potvrdu tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije te početni otplatni plan kao i svu ostalu dokumentaciju koja je po traženju vještaka potrebna radi izrade nalaza i mišljenja , da se provede financijsko vještačenje i da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos koji će tužiteljica specificirati nakon što bude udovoljeno traženju iz rješenja o polaganju i pregledu isprava te nakon provođenja potrebnih vještačenja u ovom predmetu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od svakog pojedinačnog iznosa do isplate i da joj naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

7.Nakon što je tuženik u skladu s rješenjem suda od 04.prosinca 2024.g. dostavio traženu dokumentaciju tužiteljica je podneskom od 08.siječnja 2025. specificirala tužbeni zahtjev u skladu s istom te na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje iznos od 2.186,31 euro sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svako anuiteta .

8.Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je podneskom od 05.srpnja 2026. precizirala tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove presude.

9.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke 12.travnja 2006. godine sklopile ugovor o kreditu broj 041-50-3400034 kojim je on tužiteljici stavio na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 24.241,32, s redovnom kamatom od 5,20% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.Tuženik smatra da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, jer je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

10.Nadalje navodi da je tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Prema mišljenju tuženika takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj ica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik smatra da je ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Kako je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabra la valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

11.Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi prema mišljenju tuženika došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu , a tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

12. Nadalje tuženik navodi da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, pa tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati , jer ona nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

13.U toku postupka izvršen je uvid u zahtjev za kredit, prijepis knjigovodstvene kartice, u otplatni plan, u ugovor o kreditu broj 041-50- 3400034 od 12.travnja 2006. godine, preslik knjižice vozila, u suglasnost i u zadužnicu od 13.4.2006., u račun Auto Bačić od 05.04.2006. , u početni otplatni plan, kontrolni ispis unosa korištenja kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica .

14.Precizirani tužbeni zahtjev je osnovan.

15.Nesporna je činjenica da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 12.travnja 2006.g. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 24.241,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u mjesečnim anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

16.Nadalje, nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te nije sporno da je tužiteljica ovaj kredit otplatila.

17.Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona 2006. trebala kupiti osobni automobil za svoje privatne potrebe te se u auto kući raspitivala o kupovini vozila i oni su joj ponudili da uzmem kredit kod tuženika s valutnom klauzulom u CHF i dali su joj sve papire koje je bilo potrebno popuniti da bi mogla dobiti kredit. Navodi da su njoj u auto kući rekli da oni imaju poslovnu suradnju s tuženikom za kredite s valutnom klauzulom u CHF te joj nikakav drugi kredit nisu ponudili. Kako je bila sretna da može dobiti kredit, s obzirom na svoju plaću, prihvatila je taj kredit. Tužiteljica ističe da ju je kod tuženika dočekao gotov tekst ugovora i da ju nitko u banci nije upozorio da bi tečaj CHF mogao nešto više rasti nego tečaj eura i da nije bila upozorena da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to štiti u odnosu na euro. Navodi da je ona znala što je to valutna klauzula, ali nije očekivala da će tečaj, a time i njezine rate, početi tako jako rasti i dodaje da ne bi uzela kredit s valutnom klauzulom u CHF da je znala da će tečaj CHF toliko rasti. U to vrijeme radila je u školi kao knjigovođa te nikad nije imala ni obrt, ni poduzeće.

18.Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, budući je ona iskazivala logično i uvjerljivo u skladu s dokumentacijom u spisu, te je iz ugovora o kreditu utvrđeno da se radilo o tipskom potrošačkom ugovoru čija je namjena bila kupnja osobnog vozila, te sud vjeruje tužiteljici da joj je ponuđen samo kredit s deviznom klauzulom u CHF, te da u vezi sklapanja ugovora nije pregovarala s tuženikom, već da je navedeni kredita prihvatila , jer je bila sretna da može dobiti kredit s obzirom na visinu svoje plaće, budući je njezin iskaz životan i u skladu s ugovorom o kreditu iz kojeg je vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru i da je s tužiteljicom pregovarao, niti je predložio dokaze na ove okolnosti.

19.Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, za kupnju osobnog vozila za privatne potrebe, to je tužitelj ica prilikom sklapanja Ugovora imala status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003),( NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ( dalje ZZP-a/2003).

20.Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.

29/18.,

126/21.,114/22.,156/22.,155/23.,69/2026 – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je prethodno pitanje u ovom postupku, te temeljem čl. 327. ZOO -a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvat i svaka zainteresirana stranka, te tužiteljica, iako je kredit otplatila ima pravni interes za vođenje ovog postupka, jer ovom tužbom traži vraćanje iznosa koje je preplati la temeljem ništetnih odredbi ugovora.

21.Neosnovani su navodi tuženika da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, jer je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u dijelu u kojem je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

23.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju, u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

25.Uz to i prema mišljenju ovog suda odredba čl. 7. spornog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 12.04.2006.g. ništetna je u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

26.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu, dakle i u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je i iz iskaza tužiteljice, kao što je to već naprijed obrazloženo,

27.Stoga je sud na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koju su stranke dostavile u spis, te iskaza tužiteljice, utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 7. kojom se mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka propustila prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

28.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

29.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru , promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

30.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovornu odredbu čl.7. predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je navedena odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu , jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

31.Kako je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je plati la na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan isplate ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

32.Radi utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita 4,757165 CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31.05.2006.g., do dana dospijeća posljednje obveze 30.04.2013. , a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.539,00 eura, a pojedini mjesečni iznosi razlike u eurima prikazani su u stupcu "k" u tabeli 1 njegovog nalaza.

33.Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, no prigovorio je da je vještak za cjelokupno razdoblje otplate kredita prilikom izračuna koristio tečaj na dan isplate kredita, a stranke u konkretnom slučaju nisu ugovorile fiksni tečaj, već srednji tečaj kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

34.Prigovor tuženika je neosnovan budući da je u ovom postupku utvrđeno da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, a kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, zbog čega je sud i dao zadatak vještaku da prilikom vještačenja uzme u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, budući je to jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

35. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka, već je tuženik prigovarao zadatku vještačenja , odnosno tuženik se ne slaže s načinom na koji je vještak izvršio obračun prema nalogu suda, a kako je vještak Zrinko Ručević nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a tuženik nije imao konkretnih primjedaba na njegov izračun, to je prigovor neosnovan, jer se radi o pravnom pitanju, kao što je naprijed i obrazloženo.

36.Prigovor zastare za potraživanje zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nije osnovan.

37.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38.Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P -1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna, a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023. godine.

39.Najstariji utuženi mjesečni anuitet plaćen je 05.01.2009. godine, a podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. prekinut je petogodišnji rok zastare, te je isti ponovno ispočetka počeo teći od dana 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž - 6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

40.Dakle od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 14.lipnja 2023. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari , pa je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 2.539,00 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

41.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 2.539,00 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja, (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te pod točkom I izreke ove presude.

42.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.

43.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

44.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023,146/2025- dalje ZPP).

45.Troškovi tužiteljice koji su bili potrebni za vođenje parnice, sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužiteljici prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT-e) odmjereno 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 08.11.2024.i 06.07.2026. prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 200,00 eura svaki, sastava podneska od 09.01.2025. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr.8.t.3. OT-e te zastupanja na ročištima:

13.11.2025. i 09.07.2026. prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 200,00 eura po ročištu, a za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr.9.t.3.OT-e odmjereno je 100,00 eura, pa su troškovi zastupanja 1.200,00 eura, na što je priznat PDV u iznosu od 300,00 eura. Tužiteljici je na ime predujma za financijsko vještačenje odmjereno 400,00 eura, te su troškovi dosuđeni u ukupnom iznosu od 1.900,00 eura.

46.Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 02.12.2025. u iznosu od 250,00 eura s uključenim PDV-om, budući je sadržaj istog mogao biti iznesen i u podnesku od 08.11.2024. ili 09.01.2025., tako da ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

47.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

48.Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 31. srpnja 2026.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Rok za žalbu ne teče od 1. do 15.kolovoza 2026.g.( čl.348.st.5.ZPP-a).

DN-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika