Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-969/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CFĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-351/2025-11 od 29. svibnja 2026., na sjednici vijeća 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-351/2025-11 od 29. svibnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl.12.st.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9012902699, sklopljenog dana 17.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 280,70 eura sa zateznim kamatama od 18. kolovoza 2007. do isplate. Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl.10.st.2., Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9012902699, sklopljenog dana 17.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 387,48 eura sa zateznim kamatama od 30. listopada 2011. do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 650,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25–dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 17. kolovoza 2007. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljici naplaćen na ime tih naknada.

6. U postupku nije sporno da su stranke 17. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 901202699, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 141.000,00 kn; da je odredbom čl.12.st.3. predmetnog ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa kredita i da je tuženik 17. kolovoza 2007. naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.115,00 kn (280,70 eura prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450); da je odredbom čl.10.st.2., predmetnog ugovora određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate i da je tužiteljici ta naknada naplaćena 29. listopada 2011. u iznosu od 2.919,52 kn (387,48 eura).

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica kao korisnik kredita navedena kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom koji je koristila za izgradnju obiteljske kuće te je nastavno zaključio da je tužiteljica na taj način stekla svojstvo potrošača, a da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno , ni pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući sporne ugovorne odredbe u primjeni čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07-dalje: ZZP/07) i čl. 102. ZZP/07 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene od strane tuženika o kojima se nije unaprijed pregovaralo i na koje tužiteljica nije mogla utjecati, niti je bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu tih naknada, niti da je tuženik u postupku dokazao da naplaćene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetna, te da tužiteljica sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 280,70 eura eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 387,48 eura kojeg je tuženik naplatio na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao naznačene iznose sadržajno pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknada.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na č l. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je visinu troškova odmjerenih tužitelju dosudio vrijednosti predmeta spora u iznosu od 668,18 eura.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 102. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 12. st. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 99. ZZP/07.

8.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,50 %, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi.

8.5. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

9. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužiteljice, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 102. ZZP/07.

9.1. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj ica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući na umu da je tom odredbom naknada ugovorena prema aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove tuženik izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Ovdje dodatno treba ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

10. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C -609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje određenim žalbenim navodima tuženika.

13. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović