REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1057/2022-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupa je Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojega zastupa ju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene 26. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, dana 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 15.441,45 eura sa zateznom kamatom:

- na 9.200,18 eura od 6.9.2011.

- na 122,37 eura od 15.9.2011.

- na 110,42 eura od 15.10.2011.

- na 111,22 eura od 15.11.2011.

- na 112,87 eura od 15.12.2011.

- na 2.998,78 eura od 3.1.2012.

- na 123,17 eura od 15.1.2012.

- na 126,27 eura od 15.2.2012.

- na 2.536,17 eura od 16.2.2012., sve do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak od 5.825,00 eura sa zateznom kamatom od 31.7.2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 23.2.2022. i tijekom postupka navodi da je 9.7.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 32010166256, kojim je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF. Tužiteljica tvrdi da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula nezakonite jer tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije bila obaviještena o rizicima i nestabilnosti tečaja navedene valute, zbog čega je navedena odredba ništetna i nedopuštena. Pritom se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/17 od 14.6.2018. te odredbe čl. 81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, riječ je o nepoštetnim i posljedično ništetnim ugovornim odredbama pa tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa koje je stekao na temelju tako ugovorenih odredbi, i to za razdoblje od 1.9.2011. do veljače 2012., s obzirom na to da joj je za prethodno razdoblje pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena isplata iznosa koje je tuženik stekao na temelju odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zato, nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu kao u izreci.

2. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ne sporeći zaključenje Ugovora o kreditu na koji se poziva tužiteljica niti sadržaj toga ugovora. Ističe prigovor zastare. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača, osnovu i visinu zahtjeva, zatraženi tijek zateznih kamata. Tvrdi da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije, a valutna je klauzula izrijekom dopuštena, legitimna odredba. S druge strane, tuženik nije mogao znati za rast tečaja CHF. Osporava tijek zatraženih zateznih kamata i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao spis ovoga suda P-10100/2019, Ugovor o kreditu br. 32010166256., otplatni plan, promet po kreditu, izvadak iz obrtnog registra od 7.10.2022. i drugu dokumentaciju u spisu, saslušao tužiteljicu, proveo financijsko vještačenje po vještaku za financije Darfin d.o.o., Zagreb. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne ime tečajne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i kasnijih povećanja tečaja, i to za razdoblje od 1.9.2011. do veljače 2017.

5. Uvidom u spis ovoga suda P-10100/2019 sud je utvrdio da je riječ o sporu između istih stranaka u istim ulogama, da je tužieljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu br. 32010166256 (koji je predmet i ove parnice), i to onih koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te posljedično isplatu iznosa stečenih na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do (prijevremene) otplate, 29.2.2012., a isplatu iznosa stečenih na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 1.9.2011. U tome je postupku donesena pravomoćna presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice. S obzirom na to da je predmet ove parnice samo isplata iznosa stečenih na temelju odredbe o valutnoj klauzuli za period koji nije obuhvaćen u postupku P-10100/2019, neosnovan je prigovor presuđene stvri.

6. Sud je za 21.5.2024. zakazao ročište na koje nije pristupio za tužiteljicu nitko, a tuženik se nije želio upustiti u raspravljanje i sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Zamjenica punomoćnika, odvjetnica Matea Tadić, istoga je dana, osam minuta nakon zakazanog termina, a s obzirom da je ročište već bilo održano istoga dana zatražen je povrat u rijašnje stanje u kojem zamjenica punomoćnika navodi da je čekala u hodniku ispred sudnice, kamo je stigla i petnaestak minuta prije ročišta, no nije čula da je sud prozvao njezinu stranku. Sud je odvjetnicu Tadić i saslušao na ročištu 19.6.2024. i u cijelosti povjerovao njezinom iskazu. U okolnostima punog sudskog hodnika i žamora, ne može se isključiti mogućnost da poziv strankama promakne, a sud je uvjeren da se upravo to i dogodilo. Jača buka ili trenutni pad koncentracije razumljivi su u ovim okolnostima, a postoji i mogućnost da su stanke u tim okolnostima bile prozvane nedovoljno glasno. S obzirom sve naveden, sud je razloge propuštanja ročišta ocijenio opravdanim i drješenjem od 19.6.2024. dopustio povrat u prijašnje stanje (čl. 117. Zakona o parničnom postupku). S obzirom na uvjerljivost iskaza i razloga koji su u prijedlogu za povrat izneseni i uvjerenja koje je sud stvorio, nepotrebnim je ocijenio saslušati i svjedoka – odvjetnicu Dijanu Kolman Vrane, koja je sjedila u hodniku do punomoćnice tužiteljice.

7. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 23.5.2005. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporno je, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, visina zahtjeva te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14.6.2018. presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10. Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

11. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kredititranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

12. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila radi kupnje stana za stanovanje, dakle u osobne svrhe. Tuženik je istakao i konkretan prigovor jer je tužiteljica na adresi stana kupljenog sredstvima kredita ([adresa] imala registriran obrt. Tužiteljica je u svome iskazu ovo potvrdila, no navela je kako je obrt otvorila 2018., nakon što je ostala bez posla, a da je u stanu živjela sa svojom obitelji. S obzirom na to da iz izvatka iz obrtnog registra (list 164 spisa) jasno proizlazi da je tužiteljica obrt otvorila 25.7.2018., a zatvorila ga 16.3.2020., dok je kredit otplaćen 29.2.2012. i da nema drugih dokaza koji bi upućivali na to da je tužiteljica sredstva od kredita koristila u druge svrhe osim zadovoljavanja svojih privatnih potreba (stanovanja), sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja i otplate kredita tužiteljica nastupala kao potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

14. U konkretnom se slučaju tužiteljica poziva upravo na utvrđenje iz gore navedene presude donesene u kolektivnom sporu, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom. U ovom je postupku sud, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne.

15. Naime, tuženik je osporio tvrdnje tužiteljice iz tužbe i na okolnosti informiranosti od strane tuženika prilikom sklapanja ugovora. Na te je okolnosti predložio saslušati osobnog bankara, no od tog je prijedloga tijekom postupka odustao. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ugovor s valutnom klauzulom u CHF sklopila jer joj je taj ugovor u banci preporučen kao najbolji, da se najviše isplati, da ona baš ne razumije pojam valutne kalauzule, nije tražila informacije o tečaju CHF jer joj je ovaj ugovor bio preporučen i mislila je da je tako za nju najbolje. Iz ovog dokaza sud nije mogao utvrditi osnovanost tuženikovih tvrdnji - da su u informacijama koje je primila tužiteljica bila sadržana upozorenja o specifičnim rizicima koje je sa sobom nosio predmetni ugovor zbog valutne klauzule u CHF i da je tužiteljica od tuženika nije primila sve obavijesti potrebne za davanje informiranog pristanka za sklapanje takvog ugovora.

16. Po čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo. Iz ugovora o kreditu koji je dostavljen u spis i iskaza tužiteljice nije mogao utvrditi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

17. Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne.

18. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

19. Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

20. Sud je zato prihvatio tvrdnju tužiteljice da se o ugovornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu nije na odgovarajući način pregovaralo, da nije bila upozorena na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze.

21. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužiteljica, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

22. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb. Iz nalaza i mišljenja vještaka, kojeg je prihvatio kao dokaz koji je objektivan, izrađen na temelju sve dokumentacije u spisu, jasan i u skladu s pravilima struke, sud je utvrdio da je pu razdoblju koje je obuhvaćeno predmetnom tužbom razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos ukupno 15.445,45 eura.

23. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 8.9.2025. postavila zahtjev u skladu s rezultatima toga dokaza tražeći isplatu 15.445,45 eura i sud je takav zahtjev iz svih ranije navedenih razloga usvojio.

24. Prijedlog tuženika da se u obzir uzmu i negativne tečajne razlike nije mogao biti uzet u obzir jer iz rezultata vještačenja proizlazi da u utuženom razdoblju takvih razlika nije bilo.

25. Tuženikov prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 23.2.2022., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Na temelju svega navedenoga, sud je odlučio kao u izreci.

26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

27. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1., 154., 155. ZPP. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen joj je trošak za sastav tužbe od 500,00 eura (tbr 7/1), za sastav podnesaka od 13.9.2022., 10.9.2023., 8.9.2025., 6.4.2026. po 500,00 eura (tbr 8/1), za zastupanje na ročištima 19.9.2023., 13.11.2024., 1.4.2026. i 26.5.2026. po 500,00 eura (tbr 8/1), ukupno 4.500,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV 25% od 1.125,00 eura, trošak vještačenja od 200,00 eura iznosi 5.825,00 eura. Nisu joj dosuđeni troškovi podnesaka od 3.1.2023. i pribave dokumentacije jer nije bilo zapreke da se ovo dostavi uz raniji podnesak, od 13.9.2022. Nisu dosuđeni niti troškovi podnesaka od 19.5.2024., 14.6.2024. i 19.9.2024. koji nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP., kao niti zastupanje na ročštu 21.5.2024. na koje nije pristupio nitko. Zatezna kamata dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika