REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-400/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206576253/06, sklopljenog između korisnika kredita PL i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 26. travnja 2006., sadržana u članku 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

te odredba članka 2. Dodatka Ugovora o kreditu broj:3206576253 od 27. veljače 2013. koja glasi:

„d)Naknade i troškovi

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kredita.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 495,04 eura sa zateznom kamatom koja teče od 27. 4. 2006. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. „

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je tuženik 26. travnja 2006. sklopio s korisnikom kredita PL Ugovor o kreditu br. 3206576253/06 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Tužitelj je 10. lipnja 2023.s korisnikom kredita PL sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV-3935/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. O izvršenoj cesiji obavijestio je tuženika dopisom od 10. lipnja 2023., te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku. Člankom 2. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno Odluci banke. Nadalje tužitelj ističe kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Ističe kako je prdmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), te se stoga poziva na odredbe čl. 81.st.1.st. 4., čl. 87 ZZP/2003 odnosno članku 96.st.1. i čl. 02. st.1. ZZP-a .Tužitelj ističe kako je predmetna odredba ugovor o kreditu tipska , izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Nadalje tužitelj ističe kako je navedena odredba i nepoštena iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom Odlukom banke, te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranam te je stoga ništetna.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 14. svibnja 2026. odrekao tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 495,04 eura, a budući je tuženik dostavio potvrdu iz koje proizlazi kako korisniku kredita nisu naplaćene naknade. Tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva iz točke I. navodeći kako su predmetnim ugovornim odredbama obuhvaćene sve naknade koje je banka eventualno naplaćivala korisniku kredita te da tužitelj ima pravni interes.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. U bitnom osporava pravni interes tužitelja za vođenjem parnice navodeći kako korisniku kredita naknada nikada nije naplaćena. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u: obavijest o ustupu tražbine (list 7 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 8-12 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 14 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 15-19 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 20 spisa), solemnizacija (potvrda) ugovora o namjenskom kreditu (list 21-23 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika (list 45-65 spisa), presuda suda od 3. listopada 2019. (list 107-115 spisa), izvod iz zapisnika od 5. ožujka 2024. (list 116 spisa), pravne osobitosti tužbe na utvrđenje i konstitutivne tužbe (list 139-163 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 164-165 spisa), odluku o odobravanju stambenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 25. travnja 2006. (list 187 spisa), dodatak Ugovor o kreditu od 27. veljače 2013. (list 188-193 spisa), potvrdu (solenmizacija) dodatka Ugovora o kreditu (list 194 spisa), iskaz svjedoka JL (list 238-239 spisa), potvrdu tuženika o naplaćenim naknadama (list 241-248 spisa), odluku o odobravanju stambenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva (list 249 spisa).

4. Tužitelj je tijekom postupka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 20. svibnja 2025., prije zaključenja prethodnog postupka, te je isti u odnosu na deklaratorni zahtjev proširio te traži utvrđenje ništetnosti i u odnosu na članka 2. Dodatka Ugovora o kreditu broj: 3206576253 od 27. veljače 2013. u pogledu naknada i troškova.

5. Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje utvrđenje ništetnosti , a prema ocjeni ovoga suda preinaka je svrsishodna to je sud dopustio istu na ročištu 27. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 191. st. 2 Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).

U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 14. svibnja 2026. odrekao zahtjeva za isplatu (točka II. tužbenog zahtjeva) te je ostao kod deklaratornog zahtjeva (točka I ).

6. Na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe sadržane u članku 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3206576253/06 od 26. travnja 2006. i članka 2. Dodatka Ugovora o kreditu broj:3206576253 od 27. veljače 2013. te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti takvih odredbi.

8. Među strankama je sporan pravni interes, aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja.

9. Predmetni Ugovora o namjenskom kreditu. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 26. travnja 2006. između PL i tuženika, te iz istog proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom odobren je korisniku kredit od 86.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora korisnik kredita obvezao se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Korisnik kredita je sa tuženikom 2013. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su ugovorne strane suglasno izmijenile i dopunile pojedine odredbe osnovnog ugovora te između ostalog je produljeni rok otplate ugovora o kreditu te iznosi 418 mjeseci odnosno tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 27. prosinca 2047. (čl. 3. Dodatka).

10. JL je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Dakle činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Prema tome Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

12. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tužba na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva dok tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadama i troškovima počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost t ih odredbi što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti takvih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

13. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka PL , korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo kako je tijekom 2006. podigao kredit kod tuženika za kupnju stana za život dakle za osobne potrebe. Prilikom sklapanja tog ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati oko odredbi istog jer je riječ o standardiziranim ugovorima banke, no zbog proteka vremena ne sjeća se je li mu naplaćene naknada za obradu kredita ili bilo koja druga naknada. Zbog proteka vremena ne sjeća se je li ga bankarski službenik informirao o naknadama. Navedeni ugovor sam prije potpisivanja pročitao. Prilikom potpisivanja tog ugovora bio je zaposlen u Caib d.d., a 2013. godine bio je zaposlen kod tuženika. Prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu iz 2013. kao zaposlenik tuženika nije imao poseban tretman prilikom sklapanja tog dodatka odnosno navedeni dodatak je sklapan u okviru standardne procedure odnosno prelaska na novu konstrukciju kamata u ugovornim odnosima, te su stoga i svi ugovori ažurirani takvim dodatkom.

Sud je ocijenio iskaz svjedoka vjerodostojnim obzirom je isti logičan i životan.

14. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita JL nije pregovarao, niti je imao uopće mogućnosti pregovarati, o odredbi o naknadi za obradu kredita, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Iz njegovog iskaza također proizlazi da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu jer je namjena istoga bila kupnja nekretnine za stanovanje korisnika kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju tužitelj se podneskom od 14. svibnja 2026. odrekao zahtjeva za isplatu budući je tuženik dostavio potvrdu iz koje je razvidno da nije bilo naplaćenih naknada prilikom regulacije otplate kredita u 2013. te je stoga kao sporno pitanje ostalo samo pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi odnosno postojanje pravnog interesa na strani tužitelja za utvrđivanjem istog.

Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba te se to pravo ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a).

Budući kao je u konkretnom slučaju tužitelju tražbina cedirana te je riječ o aktivnom kreditu koji dospijeva u budućnosti (čl. 3. Dodatka Ugovora o kreditu) te bez obzira što naknada nije još naplaćena ona nije zastarjela, stoga prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravni interes za postavljenjem deklaratornog zahtjeva.

16. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2006. kao i čl. 2. Dodatka Ugovoru od 27. veljače 2013. kojom je ugovoreno plaćanje naknada i troškova na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

17. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

18. Dakle , predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o odredbama u pogledu naknade i troškova nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U ugovoru je samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora a tuženik ne dokazuje opravdanost istih. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovornih odredbi nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

19. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova obrade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Zbog toga je i odredba čl. 2. st. 4. Ugovora kao i odredba čl. 2. Dodataka Ugovoru kojima su ugovorene naknade i troškovi ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade odnosno troškova. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

24. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama ZOO-a . Naime prema odredbi čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a prema st. 2. istoga članka činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje , činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

25. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu kao i u odredbi čl. 2. Dodataka Ugovoru nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke.

26. Stoga je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu također ništetna i prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

27. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

28. Kako se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na točku II. podneskom od 14. svibnja 2026. u smislu odredbe čl. 331.a ZPP-a, a kako se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP -a, sud je u skladu s odredbom čl. 331.a st. 1. ZPP-a bez daljnjeg raspravljanja donio presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (točka II. izreke).

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Na pripremnom ročištu 27. svibnja 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno je da isti iznosi 495,04 eura jer se deklaratorni zahtjev u ovom slučaju vezuje uz kondemnatorni te kao takav predstavlja deklaratorni preambul.

Dakle u konkretnom slučaju tužitelj je u cijelosti uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevom o kojem se u ovom postupku pretežito raspravljalo , dok je u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelj odbijen jer se istoga odrekao. Dakle tuženik je uspio u pobijanju kondemnatornog zahtjeva. Međutim uzimajući u obzir kako je suština predmeta spora upravo sadržana u deklaratornom zahtjevu, a s druge strane tuženik je potvrdu banke o naplaćenim naknadama tek dostavio 26. siječnja 2026. nakon čega se tuženik i odrekao tužbenog zahtjeva , to su prema ocjeni ovoga suda stranke uspjele u pretežito podjednakim dijelovi te je odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a a kako je i odlučeno pod točkom III. izreke.

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.