REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1270/2019-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. , odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika Radivoja Mačešića-Biscuolija, odvjetnika u Puli te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.739,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

(razlika kamata)

-na iznos od 11,95 eura od 30.9.2007. do isplate,

-na iznos od 11,91 eura od 31.10.2007. do isplate,

-na iznos od 12,06 eura od 30.11.2007. do isplate,

-na iznos od 11,98 eura od 31.12.2007. do isplate,

-na iznos od 12,19 eura od 31.1.2008. do isplate,

-na iznos od 12,30 eura od 29.2.2008. do isplate,

-na iznos od 43,16 eura od 31.3.2008. do isplate,

-na iznos od 42,07 eura od 30.4.2008. do isplate,

-na iznos od 41,62 eura od 31.5.2008. do isplate,

-na iznos od 42,10 eura od 30.6.2008. do isplate,

-na iznos od 41,31 eura od 31.7.2008. do isplate,

-na iznos od 41,32 eura od 31.8.2008. do isplate,

-na iznos od 41,73 eura od 30.9.2008. do isplate,

-na iznos od 45,09 eura od 31.10.2008. do isplate,

-na iznos od 42,77 eura od 30.11.2008. do isplate,

-na iznos od 52,42 eura od 31.12.2008. do isplate,

-na iznos od 52,89 eura od 31.1.2009. do isplate,

-na iznos od 53,08 eura od 28.2.2009. do isplate,

-na iznos od 52,40 eura od 31.3.2009. do isplate,

-na iznos od 52,47 eura od 30.4.2009. do isplate,

-na iznos od 51,46 eura od 31.5.2009. do isplate,

-na iznos od 50,70 eura od 30.6.2009. do isplate,

-na iznos od 50,84 eura od 31.7.2009. do isplate,

-na iznos od 51,16 eura od 31.8.2009. do isplate,

-na iznos od 51,08 eura od 30.9.2009. do isplate,

-na iznos od 50,65 eura od 31.10.2009. do isplate,

-na iznos od 51,31 eura od 30.11.2009. do isplate,

-na iznos od 51,83 eura od 31.12.2009. do isplate,

-na iznos od 52,57 eura od 31.1.2010. do isplate,

-na iznos od 52,33 eura od 28.2.2010. do isplate,

-na iznos od 53,37 eura od 31.3.2010. do isplate,

-na iznos od 53,10 eura od 4.5.2010. do isplate,

-na iznos od 53,45 eura od 1.6.2010. do isplate,

-na iznos od 56,87 eura od 30.6.2010. do isplate,

-na iznos od 56,09 eura od 31.7.2010. do isplate,

-na iznos od 58,21 eura od 31.8.2010. do isplate,

-na iznos od 57,38 eura od 30.9.2010. do isplate,

-na iznos od 56,11 eura od 3.11.2010. do isplate,

-na iznos od 58,59 eura od 3.12.2010. do isplate,

-na iznos od 52,50 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 50,48 eura od 31.1.2011. do isplate,

-na iznos od 51,17 eura od 28.2.2011. do isplate,

-na iznos od 50,22 eura od 31.3.2011. do isplate,

-na iznos od 50,31 eura od 5.5.2011. do isplate,

-na iznos od 53,91 eura od 31.5.2011. do isplate,

-na iznos od 54,19 eura od 30.6.2011. do isplate,

-na iznos od 57,16 eura od 9.8.2011. do isplate,

-na iznos od 55,51 eura od 31.8.2011. do isplate,

-na iznos od 295,22 eura od 10.10.2011. do isplate,

-na iznos od 26,73 eura od 2.11.2011. do isplate,

-na iznos od 26,62 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 237,80 eura od 31.12.2011. do isplate,

-na iznos od 18,25 eura od 31.1.2012. do isplate,

-na iznos od 18,25 eura od 29.2.2012. do isplate,

-na iznos od 18,06 eura od 31.3.2012. do isplate,

-na iznos od 18,14 eura od 30.4.2012. do isplate,

-na iznos od 18,18 eura od 31.5.2012. do isplate,

-na iznos od 18,03 eura od 4.7.2012. do isplate,

-na iznos od 97,44 eura od 22.8.2012. do isplate,

-na iznos od 9,69 eura od 31.8.2012. do isplate,

-na iznos od 9,57 eura od 6.10.2012. do isplate,

-na iznos od 9,66 eura od 6.11.2012. do isplate,

-na iznos od 9,70 eura od 30.11.2012. do isplate,

-na iznos od 58,19 eura od 31.12.2012. do isplate,

-na iznos od 0,91 eura od 4.1.2013. do isplate,

(tečajne razlike)

-na iznos od 0,35 eura od 2.12.2005. do isplate,

-na iznos od 3,60 eura od 31.10.2008. do isplate,

-na iznos od 6,65 eura od 31.12.2008. do isplate,

-na iznos od 8,88 eura od 31.1.2009. do isplate,

-na iznos od 9,88 eura od 28.2.2009. do isplate,

-na iznos od 7,12 eura od 31.3.2009. do isplate,

-na iznos od 7,65 eura od 30.4.2009. do isplate,

-na iznos od 3,41 eura od 31.5.2009. do isplate,

-na iznos od 0,29 eura od 30.6.2009. do isplate,

-na iznos od 1,12 eura od 31.7.2009. do isplate,

-na iznos od 2,76 eura od 31.8.2009. do isplate,

-na iznos od 2,62 eura od 30.9.2009. do isplate,

-na iznos od 0,96 eura od 31.10.2009. do isplate,

-na iznos od 4,08 eura od 30.11.2009. do isplate,

-na iznos od 6,59 eura od 31.12.2009. do isplate,

-na iznos od 10,16 eura od 31.1.2010. do isplate,

-na iznos od 9,34 eura od 28.2.2010. do isplate,

-na iznos od 14,19 eura od 31.3.2010. do isplate,

-na iznos od 13,27 eura od 04.5.2010. do isplate,

-na iznos od 15,06 eura od 01.6.2010. do isplate,

-na iznos od 30,58 eura od 30.6.2010. do isplate,

-na iznos od 27,39 eura od 31.7.2010. do isplate,

-na iznos od 37,16 eura od 31.8.2010. do isplate,

-na iznos od 33,79 eura od 30.9.2010. do isplate,

-na iznos od 28,37 eura od 3.11.2010. do isplate,

-na iznos od 39,83 eura od 3.12.2010. do isplate,

-na iznos od 55,00 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 44,58 eura od 31.1.2011. do isplate,

-na iznos od 48,61 eura od 28.2.2011. do isplate,

-na iznos od 43,96 eura od 31.3.2011. do isplate,

-na iznos od 44,82 eura od 5.5.2011. do isplate,

-na iznos od 64,56 eura od 31.5.2011. do isplate,

-na iznos od 66,50 eura od 30.6.2011. do isplate,

-na iznos od 83,01 eura od 9.8.2011. do isplate,

-na iznos od 74,56 eura od 31.8.2011. do isplate,

-na iznos od 2.715,99 eura od 14.9.2011. do isplate,

-na iznos od 48,87 eura od 2.11.2011. do isplate,

-na iznos od 48,33 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 2.845,85 eura od 21.12.2011. do isplate,

-na iznos od 33,88 eura od 31.1.2012. do isplate,

-na iznos od 34,13 eura od 29.2.2012. do isplate,

-na iznos od 32,88 eura od 31.3.2012. do isplate,

-na iznos od 33,74 eura od 30.4.2012. do isplate,

-na iznos od 34,33 eura od 31.5.2012. do isplate,

-na iznos od 33,35 eura od 4.7.2012. do isplate,

-na iznos od 2.756,09 eura od 4.7.2012. do isplate,

-na iznos od 14,01 eura od 31.8.2012. do isplate,

-na iznos od 13,34 eura od 6.10.2012. do isplate,

-na iznos od 14,07 eura od 6.11.2012. do isplate,

-na iznos od 14,42 eura od 30.11.2012. do isplate,

-na iznos od 933,81 eura od 18.12.2012. do isplate,

-na iznos od 1.182,17 eura od 4.1.2013. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika zahtijeva isplatu zateznih kamata koje teku:

-na iznos od 8,45 eura od 31.12.2007. do isplate,

-na iznos od 50,62 eura od 31.12.2011. do isplate,

-na iznos od 0,18 eura od 6.10.2012. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 22. travnja 2025.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.937,50 eura, sa zateznim kamatama od 30. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s prednikom tuženika 10. veljače 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 316-09/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini , kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.500,00 eura, kao i da su stranke 24. kolovoza 2005. sklopile Aneks broj 1 kojim je preostali iznos kredita vezan uz valutu švicarski franak, i to u iznosu od 64.646,65 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se preostali iznos glavnice izražen u CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 375,45 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovor i Aneks sadržavali su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti su mu prije njihova sklapanja objašnjeni egzaktni parametri promjene kamatne stope i posebni rizici vezivanja obveze uz CHF. Tijekom otplate tuženik je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što je, uz rast tečaja CHF, dovelo do znatnog povećanja njegovih obveza. Poziva se na pravomoćne odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, kojima je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Smatra da mu tuženik, prema pravilima o posljedicama ništetnosti i stjecanju bez osnove, mora vratiti sve iznose naplaćene na temelju spornih odredaba, zajedno sa zateznim kamatama od dana svake pojedine uplate. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom iznesenog, smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, koji u trenutku podnošenja tužbe ne može odrediti jer mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud utvrdi ništetnost spornih odredaba sadržanih u Ugovoru i Aneksu broj 1, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos sa zateznim kamatama, uz napomenu da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi odgovarajuću dokumentaciju. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22. travnja 2025. uredio tužbeni zahtjev pa konačno uređenim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 14.739,77 eura, od čega 3.099,81 eura na ime preplate zbog promjene kamatne stope i 11.639,96 eura na ime pozitivnih tečajnih razlika, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana njihove uplate do isplate.

2.1. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, dopustio navedenu preinaku tužbe. Naime, tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev u skladu s čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) navodeći da će zahtjev precizirati nakon dostave odgovarajuće dokumentacije (od strane tuženika) i financijskog vještačenja. Po izvedenom dokazu financijskim vještačenjem tužbeni zahtjev uskladio je s rezultatima toga vještačenja pa je takva preinaka dopuštena, jer je tužitelj nije mogao učiniti prije nego što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, a i svrsishodna je za konačno uređenje odnosa između stranaka. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i visini. Ne spori sklapanje Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1, ali smatra da pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne dovode automatski do ništetnosti ugovornih odredaba u svakom pojedinačnom ugovornom odnosu, nego da treba ispitati sve okolnosti sklapanja konkretnog ugovora. Ističe da je ovlašten dokazivati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da su one bile jasne, lako uočljive i razumljive. Posebno navodi da je osnovnim Ugovorom tužitelju odobren kredit vezan uz euro, a ne uz CHF, pa smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora o valutnoj klauzuli u CHF na taj Ugovor ne mogu primijeniti.

3.1. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik tvrdi da je tijekom trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa Zakonom o bankama, Zakonom o kreditnim institucijama i propisima o zaštiti potrošača. Navodi da je tužitelja obavještavao o promjenama kamatne stope i dostavljao mu izmijenjene otplatne planove, a da je 2011. donio i javno objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, kojom su kao parametri promjenjivosti određeni referentna kamatna stopa, kreditni rizik države i fiksna marža. Smatra da je promjenjiva kamatna stopa bila zakonito i odredivo ugovorena, da njezine izmjene nisu prelazile najvišu dopuštenu kamatnu stopu te da su bile posljedica objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik nadalje tvrdi da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio upoznat sa svim bitnim uvjetima kredita i da je sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom predstavljalo njegov slobodan izbor. Poziva se na poslovnu praksu svojih djelatnika prema kojoj su klijentima objašnjavane ugovorne odredbe i ponuđeni različiti kreditni proizvodi. Ističe i da je Ugovor solemniziran, pa je javni bilježnik tužitelju pročitao i protumačio ugovorne odredbe te provjerio odgovaraju li one njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

3.2. Glede valutne klauzule tuženik ističe da je njezino ugovaranje zakonom dopušteno te da se radi o odredbi o glavnom predmetu ugovora koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega ne podliježe ocjeni poštenosti. Smatra da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja jer tuženik nije mogao utjecati na kretanje tečaja CHF niti predvidjeti njegovo buduće kretanje, a promjena tečaja mogla je djelovati u korist bilo koje ugovorne strane. Tvrdi da je potrošače o valutnom riziku informirao putem ugovorne dokumentacije, svojih glasila i oglasa te da je tužitelj mogao odabrati kredit vezan uz drugu valutu.

3.3. Tuženik osporava i restitucijski zahtjev. Smatra da bi primjena početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za cijelo razdoblje otplate dovela tužitelja u povoljniji položaj od položaja korisnika usporedivog kredita u eurima ili kunama te bi predstavljala nedopuštenu izmjenu ugovora. Osporava stoga način izračuna i visinu potraživanja, kao i tijek zateznih kamata. Konačno, ističe prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev za povrat stečenog bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina i da podnošenjem kolektivne tužbe nije prekinuta zastara pojedinačnih restitucijskih tražbina. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt], te saslušanjem vještaka i tužitelja kao parnične stranke.

4.1. Ostali dokazi nisu izvedeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke. Tuženik je od svih personalnih dokaza odustao u tijeku postupka.

5. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 14.739,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihova dospijeća do isplate. Navedeni iznos tužitelj potražuje na ime razlike između stvarno naplaćene i početno ugovorene kamate te pozitivnih razlika nastalih primjenom promjenjivog tečaja CHF umjesto tečaja na dan isplate kredita, po pravilima o stjecanju bez osnove i uz pozivanje na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.

7. Pritom, među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom 10. veljače 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 316-09/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na iznos od 42.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Nije sporno ni da su 24. kolovoza 2005. sklopili Aneks broj 1, solemniziran 25. kolovoza 2005., kojim je preostala obveza po kreditu vezana uz valutu CHF i utvrđena u iznosu od 64.646,65 CHF, uz početnu kamatnu stopu od 4,60 % godišnje. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu i primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja.

7.1. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao (povećavao) početno ugovorenu kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.2. Predmetni kredit nije konvertiran na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. jer ga je tužitelj prijevremeno otplatio u siječnju 2013.

8. Sporno je jesu li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli iz Aneksa nepoštene i ništetne te može li se tužitelj pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača. Sporno je i je li tuženik prije sklapanja Aneksa tužitelju pružio odgovarajuće informacije o prirodi i rizicima valutne klauzule u CHF te jesu li stranke o spornim odredbama pojedinačno pregovarale. Nadalje, sporne su osnovanost i visina restitucijskog zahtjeva, pravilnost metodologije financijskog vještačenja, uračunavanje negativnih tečajnih razlika, tijek zateznih kamata te osnovanost prigovora zastare.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnim odlukama donesenima povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik ovdje tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. Navedena je presuda u odnosu na pravnog prednika tuženika potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 249/2014 od 9. travnja 2015., te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Aneks broj 1, kojim su glavnica i obveze tužitelja vezane uz valutu švicarski franak, sklopljen je 24. kolovoza 2005., dok Ugovor sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke. Kako su te ugovorne odredbe ugovorene upravo u razdobljima obuhvaćenima pravomoćnim odlukama iz postupka kolektivne zaštite, tužitelj se osnovano pozvao na pravna utvrđenja iz tih odluka. Činjenica da je kredit izvorno bio ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR ne isključuje primjenu tih utvrđenja jer je Aneksom broj 1 kredit izmijenjen tako da su glavnica i obveze tužitelja vezane uz CHF.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja iz navedenih presuda nisu primjenjiva u ovom sporu, valja istaknuti da se prema čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih pozove.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je kredit bio potreban radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana u koji se uselio i u kojem i danas živi, a koji nikada nije iznajmljivao niti koristio za obavljanje poslovne djelatnosti. Kredit je prvotno bio ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR, a približno godinu dana nakon sklapanja Ugovora djelatnica banke predložila mu je prelazak na CHF, navodeći da je takav kredit povoljniji i bolji. Prihvatio je prijedlog banke jer je imao povjerenja u njezine djelatnike. Nadalje je iskazao da su Ugovor i Aneks bili unaprijed sastavljeni obrasci banke te da nije imao mogućnost pregovarati o njihovu sadržaju, već ih je mogao prihvatiti ili odbiti. Nitko mu nije objasnio egzaktne parametre i način promjene kamatne stope niti mogućnost i posljedice znatne promjene tečaja CHF. Naprotiv, CHF mu je predstavljen kao najpovoljnija mogućnost. Kredit je prijevremeno otplatio 2013. jer je, unatoč urednom plaćanju, primijetio da se dug ne smanjuje, nego raste, dok se mjesečni anuitet nakon početnog razdoblja znatno povećao, što ga je uznemirilo.

10.3. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza, pa ni u dijelu iz kojeg proizlazi da tužitelju nisu pojašnjeni parametri promjene kamatne stope i da mu je upravo njegov prednik ponudio sklapanje Aneksa kojim je ugovor vezan uz valutu CHF prikazujući ga najpovoljnijim. Iz njegova iskaza proizlazi da su sporne odredbe bile sadržane u unaprijed pripremljenim obrascima banke, da o njima nije mogao pregovarati te da mu prije sklapanja Aneksa nisu objašnjeni parametri promjene kamatne stope ni posebni rizici vezivanja glavnice uz CHF. Sud je slijedom svega navedenog zaključio da komunikacija tužitelja s prednikom tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane djelatnika banke s kojima je komunicirao nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

11. S druge strane, tuženik, na kojemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju u predugovornoj fazi predočio informacije koje su sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, kojemu su instituti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznati samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredaba Ugovora koje je unaprijed odredio trgovac, odnosno da je pravni prednik tuženika pokazao spremnost izmijeniti njihov sadržaj. Predmetni Ugovor i Aneks su tipski, unaprijed formulirani ugovori na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Sama činjenica da je Ugovor solemniziran ne dokazuje da je tužitelj bio potpuno obaviješten o navedenim rizicima niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Općeniti navodi o uobičajenom postupanju djelatnika banke i njihovu osposobljavanju nisu dostatni za zaključak da su odgovarajuće informacije stvarno dane upravo tužitelju. Osim toga, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu pravnog prednika tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su Ugovor i Aneks broj 1, sklopljeni između tužitelja kao potrošača i pravnog prednika tuženika kao banke, u dijelu spornih odredaba obuhvaćeni pravomoćnom presudom donesenom protiv pravnog prednika tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne.

12. Slijedom svega iznesenog, tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu koji je sklopio s tužiteljem, i to kako o odredbama o promjenjivosti kamatne stope, tako ni o odredbama o valutnoj klauzuli. Nije dokazao ni da je tužitelju predočio potencijalne rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti ga upoznao s parametrima uslijed kojih se kamatna stopa mijenja.

13. Glede ostalih navoda tuženika valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite nepoštenost, odnosno ništetnost spornih odredaba utvrđena je zbog izostanka cjelovitog informiranja potrošača o prirodi i posebnim rizicima valutne klauzule u CHF te zbog izostanka pojedinačnog pregovaranja i određivanja egzaktnih parametara i metode njihova izračuna u pogledu promjenjive kamatne stope. Stoga za ovaj spor nije odlučno pitanje načelne dopuštenosti valutne klauzule niti eventualno postojanje objektivnih tržišnih okolnosti koje su utjecale na povećanje kamatne stope tijekom otplate kredita.

13.1. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

13.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu ni u Ugovoru o kreditu ni u nekim drugim aktima nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Čak i ako je povećanje bilo tržišno opravdano sa stajališta tuženika, ta okolnost ne uklanja neravnotežu nastalu na štetu tužitelja.

13.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje bilo dopušteno prema čl. 395. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91). Međutim, neosnovano smatra da zakonski dopuštena valutna klauzula ne može biti predmet ocjene poštenosti. U kolektivnom je sporu već pravomoćno utvrđeno da konkretne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježu testu poštenosti i da su nepoštene i ništetne. Utvrđeno je da su takve odredbe jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao procijeniti moguće znatne ekonomske posljedice. Bankama su, kao profesionalcima, bile poznate priroda i specifičnosti švicarskog franka te mogućnost i posljedice znatne promjene njegova tečaja, kao i poseban rizik povezan s tom valutom zbog činjenice da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, dok je cjelokupan rizik promjene obveze prenesen na potrošača. Takve su odredbe uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača jer su bili neizvjesni i iznos glavnice koju je tužitelj morao vratiti i cijena kredita, budući da je i iznos kamata bio vezan uz CHF.

13.5. U konkretnom je slučaju istodobno ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, čime je za tužitelja nastao povećani rizik. Taj se rizik ostvario povećanjem njegovih obveza, iako mu prije sklapanja Aneksa broj 1 nisu dane informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti moguće znatne gospodarske posljedice takvih odredaba. Stoga su sporne odredbe, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

14. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako vraćanje nije moguće ili se priroda ispunjenoga protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/91 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 210. ZOO/91 kao opće pravilo i čl. 214. ZOO/91 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je prednik tuženika na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, suprotno navodima tuženika, stav je ovoga suda da je prednik tuženika nepošteni stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03), već u trenutku sklapanja Ugovora i Aneksa mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Budući da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne, dok Ugovor i Aneks broj 1 mogu opstati bez tih odredaba, pri utvrđivanju visine preplaćenih iznosa valjalo je za cijelo razdoblje otplate primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF važeći na dan puštanja kredita u otplatu, kao jedine valjano određene parametre.

16. Radi utvrđenja visine tražbine izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Vještak je za izračun koristio ugovorne parametre prema kojima je nakon sklapanja Aneksa preostala glavnica iznosila 64.646,65 CHF, početna kamatna stopa 4,60 % godišnje, tečaj na dan isplate kredita 30. kolovoza 2005. iznosio 4,776468 kuna za 1 CHF, početni mjesečni anuitet 375,45 CHF, a preostalo razdoblje otplate 282 mjeseca. Vještak je utvrdio da je tuženik tijekom otplate primjenjivao kamatnu stopu od 4,60 % do 31. prosinca 2007., 5,00 % do 29. veljače 2008., 5,99 % do 30. studenoga 2008., 6,20 % do 30. studenoga 2010., 5,95 % do 30. rujna 2011. te 5,45 % do zatvaranja kredita 4. siječnja 2013.

16.1. Prema nalazu i mišljenju, razlika između stvarno plaćene kamate i kamate obračunate primjenom početne stope od 4,60 % ukupno iznosi 3.099,81 eura. Pozitivne razlike nastale promjenom tečaja CHF u odnosu na početni tečaj ukupno iznose 11.639,96 eura. U razdobljima u kojima je primijenjeni tečaj bio niži od početnog tečaja utvrđene su negativne tečajne razlike od 414,53 eura, dok negativnih razlika po osnovi kamatne stope nije bilo. Ukupan zbroj pozitivnih razlika iznosi 14.739,77 eura.

16.2. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje te je podneskom od 22. travnja 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s rezultatima vještačenja, kako je to predočeno u točki 2. obrazloženja.

16.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju u bitnom navodeći da promjena kamatne stope utječe i na udio glavnice i kamate u anuitetu te da vještak nije trebao izračunavati samo razliku u iznosu kamata. Usporedio je ukupno plaćene iznose s početnom kunskom vrijednošću kredita te istaknuo da dobiveni rezultat ne odgovara njegovoj simulaciji. Prigovorio je i datumima i tečajevima koje je vještak koristio, tvrdeći da su uplate izvršene prije dospijeća obračunate prema tečaju na dan dospijeća, a one nakon dospijeća prema tečaju na dan plaćanja.

16.4. Očitujući se na primjedbe tuženika vještak je objasnio da preplata po osnovi kamate predstavlja razliku između stvarno plaćene kamate prema naknadnim otplatnim planovima i kamate iz početnog otplatnog plana, dok se glavnica nastavlja voditi kao nepodmirena obveza, zbog čega razlika anuiteta koju tuženik koristi u svojoj simulaciji nije istovjetna zadatku vještačenja. Naveo je i da je za izračun koristio knjigovodstvenu karticu tuženika jer ona prikazuje stvarnu raspodjelu svake uplate na glavnicu i kamatu. Tečaj je utvrdio kao prosjek stvarnih uplata onako kako su knjižene u kartici, uzimajući u obzir potpuno zatvaranje pojedine obveze ili dan dospijeća ako je obveza podmirena prije dospijeća.

16.5. Saslušan na raspravi, vještak je ostao kod nalaza i mišljenja i svojega pisanog očitovanja. Pojasnio je da je izračunao razliku stvarno plaćene kamate u odnosu na kamatu iz početnog otplatnog plana, dok je tuženik u svojoj simulaciji primijenio metodu razlike anuiteta. U odnosu na tečaj ponovio je da je koristio prosjek stvarnih uplata tužitelja prema načinu na koji su evidentirane u knjigovodstvenoj kartici koju je dostavio tuženik.

16.6. Sud je nalaz i mišljenje, pisano očitovanje vještaka i njegov usmeni iskaz prihvatio u cijelosti, ocijenivši ih jasnima, potpunima, stručnima i objektivnima te izrađenima na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Vještak je na sve matematičke i metodološke primjedbe odgovorio određeno i uvjerljivo, a tuženik nije ponudio podatke koji bi doveli u sumnju pravilnost njegova izračuna.

16.7. Nije prihvaćen navod tuženika da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti kamatnu stopu za kunske kredite ili drugu referentnu stopu. Takva stopa među strankama nije bila ugovorena, dok su početna stopa od 4,60 % i početni tečaj na dan isplate jedini valjano i određeno ugovoreni parametri. Njihova primjena služi utvrđivanju položaja u kojem bi se tužitelj nalazio da ništetnih odredaba nije bilo, a ne izmjeni sadržaja ugovora voljom suda.

16.8. Nisu osnovani ni prigovori koji se odnose na datume i tečajeve pojedinih uplata. Vještak je obrazložio da je koristio knjigovodstvenu karticu tuženika kao najpouzdaniji izvor podataka o stvarnom knjiženju uplata te da je primijenjeni tečaj izveo iz stvarno evidentiranih uplata i obveza. Tuženik nije osporio vjerodostojnost svoje knjigovodstvene kartice niti je konkretnim obračunom dokazao pogrešku u pojedinoj stavci nalaza.

16.9. Slijedom toga, sud je prihvatio utvrđenje vještaka da ukupna pozitivna preplata po osnovi kamatne stope i tečaja iznosi 14.739,77 eura.

17. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba platio tuženiku više ukupno 14.739,77 eura, od čega 3.099,81 eura zbog promjene kamatne stope te 11.639,96 eura zbog promjene tečaja CHF. Stoga je tuženik, na temelju čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO/91, dužan tužitelju vratiti navedeni iznos.

17.1. Neosnovan je navod tuženika da pozitivne tečajne razlike treba umanjiti za negativne tečajne razlike u iznosu od 414,53 eura. U razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tužitelj nije stekao nešto iz imovine tuženika, nego je svoju ugovornu obvezu podmirivao u iznosu koji je proizlazio iz tečaja koji je tuženik tada primjenjivao. Ništetnost spornih odredaba utvrđena je radi zaštite potrošača i odnosi se na njihov učinak na štetu potrošača, pa tuženik pozitivne iznose preplate ne može umanjivati negativnim razlikama.

17.2. Tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate od dana njegova plaćanja do isplate, kako je pobliže navedeno u točki I izreke presude. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem jer je kao banka i profesionalac sastavio i primjenjivao nepoštene ugovorne odredbe, pa tužitelju, sukladno čl. 214. ZOO/91, pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinačnog iznosa.

17.3. Međutim, tužitelj je konačno uređenim tužbenim zahtjevom za pojedina razdoblja omaškom zatražio zatezne kamate na iznose više od iznosa preplate utvrđenih financijskim vještačenjem. Tako je za uplatu od 31. prosinca 2007. zatražio kamate na 20,43 eura umjesto na 11,98 eura, za uplatu od 31. prosinca 2011. na 288,42 eura umjesto na 237,80 eura, a za uplatu od 6. listopada 2012. na 9,75 eura umjesto na 9,57 eura.

17.4. Stoga je zahtjev za zatezne kamate prihvaćen samo na pravilno utvrđene pojedinačne iznose navedene u točki I izreke, dok je u dijelu koji se odnosi na kamate na višak od 8,45 eura, 50,62 eura i 0,18 eura odbijen, kako je odlučeno u točki II izreke presude.

18. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (odnosno u ovom slučaju čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

18.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 12. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

18.2. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uredio visinu tužbenog zahtjeva. Već je tužbom zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa na temelju istih ništetnih odredaba, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara prekinuta podnošenjem tužbe.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu sporednog zahtjeva za zatezne kamate, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa mu pripada pravo na naknadu cjelokupnog troška. Primjenom iste zakonske odredbe tuženiku ne pripada pravo na trošak.

19.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 9. listopada 2020. i 17. lipnja 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) te zastupanje na ročištima 16. listopada 2020., 10. veljače 2021. i 12. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife). Nadalje, pripada mu nagrada od po 250 bodova za sastav podneska od 22. travnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 26. siječnja 2026. i 25. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i 25 bodova za sastav podneska od 6. svibnja 2020. (Tbr. 8.4. Tarife). Tužitelju je ukupno priznato 1.375 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 2.750,00 eura, a uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 687,50 eura, ukupno iznosi 3.437,50 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 3.937,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

19.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Naime, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 3. prosinca 2019. jer je riječ o požurnici, niti podneska od 5. svibnja 2025. jer je njime samo dostavljen dokaz o uplati predujma, pa ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Nije mu priznat ni trošak sudske pristojbe na tužbu jer istu nije platio.

U Puli 30. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku