REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-1370/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj NI, državljanin [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po službenoj osobi ŽI, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 30. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika, UP/I-216- 03/26-06/4134, URBROJ: 511-01-212-26-13 od 17. srpnja 2026. te usvajanja zahtjeva tužitelja za pružanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.433,70 € (tisuću četiristo trideset tri eura i sedamdeset centi), u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4134, URBROJ: 511-01-212- 26-13 od 17. srpnja 2026. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH). Ujedno je odlučeno da je tužitelj dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) i da mu se zabranjuje ulazak i boravak u EGP-u u trajanju od jedne godine računajući od dana prisilnog udaljenja. Rješenjem o protjerivanju ujedno je odlučeno (tč. IV. izreke) da će se tužitelja prisilno udaljiti u državu podrijetla Narodnu Republiku Bangladeš.

2. Zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen je pozivom na odredbu čl. 38. st. 1. tč. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26; dalje: ZMPZ) uz obrazloženje da iz izjave tužitelja, u kojoj je pojasnio razloge traženja međunarodne zaštite, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu čl. 20. ZMPZ, odnosno da nema dokaza da su tužiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije niti navodio strah zbog razloga opisanih u Zakonu. Osim toga, utvrđeno je temeljem relevantnih izvješća o zemlji podrijetla, individualnih okolnosti i procjene budućeg rizika, da ne postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, u smislu odredbe čl. 21. ZMPZ-a.

Odluka o protjerivanju (tč. II. – IV. izreke) temelji se odredbama čl. 37. st. 1. ZMPZ-a, čl. 183. st. 1. tč. 3., čl. 190. st. 2. 192. st. 1. i 6. 193. st. 5. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22, 151/22, 40/25, 55/26; dalje: Zakon), čl. 4. st. 5. Uredbe (EU) 2024/1349 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. (dalje: Uredba 2024/1349) te činjenici da je tužitelj nezakonito ušao u RH.

3. Tužitelj osporava zakonitost gore spomenutog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka. U, bitnom, smatra da je smatra da je rješenje tuženika nezakonito jer u provedenom postupku nisu utvrđene sve odlučne činjenice niti je provedena individualnu procjenu njegova slučaja. Pojašnjava da je zemlju podrijetla, Bangladeš, napustio zbog krajnjeg siromaštva i nemogućnosti uzdržavanja osmeročlane obitelji, te da je u svrhu odlaska u inozemstvo podigao kredit koji sada ne može vratiti. Navodi kako se boji povratka jer mu zbog duga prijeti uhićenje i policijsko postupanje, a vjeruje da bi mu život bio ugrožen i od strane osoba kojima duguje novac. Tvrdi da bi u slučaju lišenja slobode bio izložen nečovječnim uvjetima u zatvorskom sustavu Bangladeša, koji je prema međunarodnim izvješćima obilježen prenapučenošću, nasiljem i nedostatnom medicinskom skrbi, a što tuženik nije cijenio niti dovodio u vezu s dostupnim izvješćima o stanju u zemlji.

Nadalje, tužitelj ukazuje na bitnu kontradiktornost i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu pravne fikcije neulaska. Navodi da je postupak vođen kao granična procedura prema kojoj se formalno smatra da nije ušao u Republiku Hrvatsku, dok je istovremeno tuženik u izreci utvrdio da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] i odredio njegovo protjerivanje, što smatra pravno međusobno isključivim. Pojašnjavajući prethodno iznijeti navod tužitelja ističe da ukoliko tuženik smatra da se na njega primjenjuje režim granične procedure, tada pravna fikcija neulaska isključuje mogućnost primjene odredbi ZS koje pretpostavljaju nezakoniti boravak na teritoriju Republike Hrvatske. S druge strane, ukoliko tuženik smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 192. st. 1. ZS-a i donošenje rješenja o protjerivanju zbog nezakonitog boravka na teritoriju Republike Hrvatske, tada se postupak više ne može voditi kao granična procedura u smislu Uredbe 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba 2024/1348) i ZMPZ-a. Smatra da pobijano rješenje nije dostatno obrazloženo, da je izrijeka protivna dokazima u spisu te da tuženik uopće nije uzeo u obzir načelo „non-refoulement“ (zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja) iz članka 6. ZMPZ-a.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja.

Naglašava da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama ZMPZ- a.

Tuženik ustraje kod stava iznijetog u obrazloženju pobijanog rješenja da razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu razlozi za odobrenje međunarodne zaštite sukladno članku 20. ZMPZ, a obzirom da je tužitelj kao glavni razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo probleme zbog podignutog kredita i nemogućnosti otplate istog.

Vezano za prigovore iz tužbe koji se odnose na odluku o protjerivanju tuženik navodi da su navedene točke izrečene su sukladno Uredbi 2024/1349 te sukladno ZS-a. Pojašnjava da je čl.1. Uredbe 2024/1349 propisano da se ista primjenjuje na državljane trećih zemalja čiji su zahtjevi odbijeni u okviru postupka azila na granici, dok je u čl. 4. st. 3. iste propisano je da se u takvim slučajevima, osim Uredbe 2024/1349, primjenjuju i određene odredbe Direktive o povratku 2008/115/EZ (dalje:

Direktiva, između ostalog čl. 6. (izdavanje odluke o povratku u svim slučajevima nezakonitog boravka), čl. 8. (prisilno udaljenje), čl. 11. (zabrana ulaska i boravka) i čl. 12. (forma odluke o povratku, zasebni upravni akt ili dio upravnog akta kojim se odlučuje o boravišnom statusu) Direktive. Dakle, iz prethodno navedenog jesno slijedi da se u graničnim procedurama se osim odredbi Uredbe 2024/1349 primjenjuju i određene odredbe ZS-a. Slijedom prethodno navedenog, tuženik ukazuje da se ne radi o pravnoj fikciji, kako se navodi u tužbi, da stranac u pravnom smislu ne boravi na Republici Hrvatskoj iako se faktički nalazi na državnom teritoriju, već se radi o neposjedovanju odobrenja za ulazak, iz kojeg automatski ne proizlazi da se osoba ne nalazi u Republici Hrvatskoj. Sukladno Zakoniku o schengenskim granicama, Zakonu o nadzoru državne granice, ZS-u i drugim propisíma, stranac je ušao u Republiku Hrvatsku kada je prešao državnu granicu odnosno graničnu crtu. Odobrenje za ulazak se u pravilu izdaje na graničnom prijelazu, u obliku ulaznog štambilja, a od 1. travnja 2026. godine i u obliku posebnog dosjea koji se kreira u Entry-Exit sustavu (EES), Sukladno stajalištima Europske unije, državljanin treće zemlje prema kojem se provodi granična procedura ima isti boravišni status kao i osoba koja je pristupila ulaznoj graničnoj kontroli na graničnom prijelazu i kojoj još nije odobren, ali niti odbijen ulazak. U tom slučaju, ako se granični prijelaz nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, osoba i fizički i pravno (nezakonito) boravi u [adresa] (jer joj nije izdano odobrenje za ulazak). Stoga, budući da je tužitelju u postupku na granici odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, trebalo mu je sukladno odredbama Uredbe 2024/1349 i odredbama ZS-a naložiti napuštanje EGP-a. Budući da tužitelj ne posjeduje valjanu putnu ispravu, napuštanje EGP-a ne može biti dragovoljno, nego samo prisilno, sukladno Uredbi 2024/1349.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U osvrtu na odgovor tuženika na tužbu, zamjenica opunomoćenika tužitelja na ročištu održanom 30. srpnja 2026. navela je, u bitnome, da tuženik nije dao nikakvu, odnosno nedostatnu ocjenu mogućnosti nastanka ozbiljne nepravde za tužitelja u smislu čl. 21. ZMPZ-a, u slučaju povratka u Bangladeš, a vezano uz navode tužitelja da bi bio prisilno zatvoren po povratku zbog duga ili ubijen, a sve imajući u vidu da dostupni izvori prikazuju stanje u Bangladešu na način da je moguće i iznimno prisilan rad kao i zatvaranje zbog dugova. U priloig navedenom poziva na sudsku praksu – presudu Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Us I- 2830/2025, kao i izvješće o ljudskim pravima u Bangladešu. Nadalje, vezano uz navode odgovora na tužbu pogledu odluke o protjerivanju (tč II., III. i IV. pobijanog rješenja), ističe da tuženik objasnio zbog čega osoba bez odobrenog ulaska automatski postaje osoba koja nezakonito boravi prema članku 192. Zakona o strancima. Također, tuženik se poziva na Uredbu 2024/1349 ali ne objašnjava kako usklađuje čl. 192. ZS-a s čl. 4. Uredbe, koji izričito razlikuje boravak u graničnom postupku od odobrenja ulaska ili boravka. Zaključno, ukazuje na kontradiktornost pravog obrazloženja budući da se istodobno tvrdi da osobi nije odobren ulazak zbog graničnog postupka, a zatim se protiv nje donosi odluka koja pretpostavlja status osobe koja nezakonito boravi na teritoriju Republike Hrvatske, bez objašnjenja pravne veze između ta dva režima.

7. Službena osoba tuženika na ročištu je ustrajala kod stava da razlozi ekonomske prirode nisu uvjet za priznavanje međunarodne zaštite te je, u odnosu na navode zamjenice opunomoćenika tužitelja glede primjene čl. 21. ZMPZ-a, navela da se u Uredbi (EU) 2026/464 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. veljače 2026 o izmjeni Uredbe (EU) 2024/1348 u pogledu utvrđivanja popisa sigurnih zemalja podrijetla na razini Unije (dalje: Uredba 2026/464) Bangladeš nalazi na popisu sigurnih zemalja.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

9. Sud je odbio prijedlog tužitelja da se u ovom sporu provede dokaz njegovim saslušanjem ocijenivši navedene dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Čl. 20. ZMPZ-a propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

12. Sukladno čl. 21. ZMPZ-a supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz čl. 20. ZMPZ-a ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (st. 1.). Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (st. 2.).

13. Prema odredbi čl. 38. st. 1. tč. 6. ZMPZ-a nadležno ministarstvo donosi odluku kojom se odbija zahtjev kao očito neosnovan ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. ovoga ZMPZ-a te postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. ZMPZ-a.

14. Sukladno čl. 37. st. 1. Zakona, odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.

15. Sukladno čl. 183. st. 1. ZS-a državljanin treće zemlje nezakonito boravi, između ostalog, ako: 1. nije na kratkotrajnom boravku, 2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak, nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

16. Sukladno čl. 184. st. 1. ZS-a, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku.

17. Sukladno čl. 185., državljaninu treće zemlje iz čl. 184. st. 1. ZS-a ne mora se donijeti rješenje o povratku ako postoji rizik od izbjegavanja iz čl. 214. ZS-a (st. 1. tč. 1.). Državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz st. 1. ovoga članka (st. 2.).

18. Sukladno čl. 190. st. 1. ZS-a, državljanina treće zemlje će se protjerati ako: (1) nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem; (2) je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka; (3) se ne donosi rješenje o povratku sukladno čl. 185. st. 1. ZS-a.

19. Sukladno čl. 192. ZS-a, rješenjem o protjerivanju utvrdit će se da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i da je dužan napustiti EGP, odredit će se rok za dragovoljni odlazak i vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak u EGP i boravak u EGP-u, zaprijetit će se prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP i odrediti država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti (st. 1.). Zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz čl. 190. ZS-a ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina (st. 6.).

20. Sukladno čl. 193. st. 5. ZS-a, ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za dragovoljni odlazak sukladno čl. 185. st. 1. ZS-a, rješenjem o protjerivanju odredit će se prisilno udaljenje i država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti.

21. Sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe 2024/1349 državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje dotične države članice.

22. Sukladno čl. 4. st. 5. Uredbe 2024/1349, ne dovodeći u pitanje mogućnost da se dobrovoljno vrate u bilo kojem trenutku, osobama iz stavka 1. odobrava se razdoblje za dobrovoljni odlazak, osim ako postoji opasnost od bijega ili ako je njihov zahtjev u okviru postupka azila na granici odbijen kao očito neutemeljen ili ako dotična osoba predstavlja opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost država članica.

23. Sukladno čl. 37. Uredbe 2024/1348, ako je zahtjev odbijen kao nedopušten, neutemeljen ili očito neutemeljen u odnosu na status izbjeglice i status supsidijarne zaštite, ili jer se od njega prešutno ili izričito odustalo, države članice izdaju odluku o vraćanju kojom se poštuje Direktiva 2008/115/EZ i koja je u skladu s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

24. Sukladno čl. 42. st. 2. ZMPZ-a, tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

25. Prema Prilogu II Uredbe 2024/464 Bangladeš se nalazi na popisu sigurnih zemalja.

U uvodnim izjavama Uredbe 2024/464 navodi se:

"(2) Uredbom (EU) 2024/1348 predviđa se mogućnost određivanja trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla na razini Unije u skladu s uvjetima utvrđenima u toj uredbi. Potrebno je ojačati primjenu koncepta sigurne zemlje podrijetla kao ključnog alata za potporu brzom razmatranju zahtjeva koji će vjerojatno biti neutemeljeni određivanjem trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla. Također je potrebno ukloniti neke od postojećih razlika među nacionalnim popisima sigurnih zemalja podrijetla koje su izradile države članice. Stoga bi trebalo utvrditi popis sigurnih zemalja podrijetla na razini Unije. Iako države članice zadržavaju pravo na primjenu ili uvođenje zakonodavstva kojim se omogućuje nacionalno određivanje trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla koje nisu određene kao takve na razini Unije, takvim zajedničkim određivanjem na razini Unije trebalo bi se osigurati da sve države članice na ujednačen način primjenjuju koncept sigurne zemlje podrijetla u odnosu na tražitelje čije su zemlje podrijetla određene kao sigurne zemlje podrijetla. (3) Činjenica da se treća zemlja smatra sigurnom zemljom podrijetla na razini Unije ili na nacionalnoj razini ne može predstavljati apsolutno jamstvo sigurnosti za državljane te zemlje, čak ni za one koji se ne ubrajaju u kategoriju osoba za koje je napravljena iznimka pri određivanju te zemlje kao sigurne zemlje podrijetla i stoga se zbog nje ne može zanemariti potreba za provedbom pojedinačnog razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Zbog same njezine naravi, pri procjeni bi li treću zemlju trebalo odrediti kao sigurnu zemlju podrijetla mogu se uzeti u obzir samo opće, građanske, pravne i političke okolnosti u toj zemlji te podliježu li u praksi počinitelji proganjanja, mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja sankcijama kad se u toj zemlji utvrde kao odgovorni. Države članice mogu u okviru pojedinačne procjene primijeniti koncept sigurne zemlje podrijetla samo ako tražitelj ne može dostaviti elemente kojima se opravdava zašto koncept sigurne zemlje podrijetla nije primjenjiv na njega i pod uvjetom da ima državljanstvo te zemlje ili pod uvjetom da je osoba bez državljanstva i da je prethodno imao uobičajeno boravište u toj zemlji. Primjenom koncepta sigurne zemlje podrijetla u okviru pojedinačne procjene ne dovodi se u pitanje činjenica da se određene kategorije tražitelja mogu naći u posebnoj situaciji u trećim zemljama koje su određene kao sigurne zemlje podrijetla te stoga mogu imati osnovani strah od proganjanja ili biti izložene stvarnom riziku od ozbiljne nepravde.

(4) Procjena bi li treću zemlju trebalo odrediti kao sigurnu zemlju podrijetla temelji se na nizu relevantnih i dostupnih izvora informacija, uključujući informacije država članica, Agencije Europske unije za azil („Agencija za azil”) osnovane Uredbom (EU) 2021/2303 Europskog parlamenta i Vijeća, Europske službe za vanjsko djelovanje, Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice i drugih relevantnih međunarodnih organizacija. U skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 u procjeni se, ako je dostupna, uzima u obzir i zajednička analiza informacija o zemlji podrijetla iz članka 11. Uredbe (EU) 2021/2303. Na temelju niza takvih izvora informacija smatra se da više trećih zemalja ispunjava uvjete da budu sigurne zemlje podrijetla. (5) Određivanje treće zemlje kao sigurne zemlje podrijetla na temelju članka 62. Uredbe (EU) 2024/1348 temelji se na informacijama iz pouzdanih, službenih i propisno potkrijepljenih relevantnih i dostupnih izvora. Osim toga, to određivanje odražava opće stanje u toj zemlji i na njega ne utječu pojedinačne okolnosti, koje se mogu procjenjivati samo kako bi se utvrdilo treba li koncept sigurne zemlje podrijetla iznimno ne primijeniti u određenom slučaju. Stoga bi, u kontekstu nacionalnog sudskog preispitivanja, glavna svrha tog procjenjivanja trebali biti detaljni dokazi o pojedinačnoj situaciji tražitelja kojima se opravdava primjenjivost koncepta sigurne zemlje podrijetla. U skladu s Ugovorima Sud Europske unije nadležan je za odlučivanje o eventualnim sumnjama u pogledu valjanosti određivanja treće zemlje kao sigurne zemlje podrijetla na razini Unije."

26. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi kako slijedi. Tužitelj je tijekom postupka namjerno obmanuo nadležna tijela u smislu čl. 42. st. 1. tč (c) Uredbe 2024/1348, odnosno dao je lažne osobne podatke. Naime u obsatvu kojim izražava namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu naveo je da se zove UI, dok je naknadno, tijekom zaprimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, na Zapisnik izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke i da se zapravo zove NI i da je državljanin Narodne Republike Bangladeš.

Pojašnjavajući razloge zbog kojih traži međunarodnu zaštitu tužitelj je u zahtjevu naveo da je zemlju podrijetla napustio zbog teške financijske situacije i pronalaženja načina uzdržavanja svoje obitelji jer u zemlji podrijetla ne može naći posao; da je zemlju podrijetla napustio jer ga je u Srbiji čekao dogovoreni posao koji bi radio pa je imao namjeru dalje otići u Italiju; da je za troškove odlaska iz zemlje podrijetla uzeo je kredit u banci koji će povratkom morati vratiti te da će biti uhićen ukoliko ne može vratiti kredit; da u zemlji podrijetla nije imao problema zbog svoje rase, vjere ili nacionalne pripadnosti niti problema vezano uz spol i spolnu orijentaciju; da nikada nije bio član niti jedne političke stranke niti je zemlju podrijetla napustio zbog političke pripadnosti ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini; da nikada nije bio kažnjavan, pritvaran, mučen ili fizički zlostavljan u zemlji podrijetla.

27. Iz stanja spisa, vezano za procjene budućeg rizika, proizlazi da je Narodna Republika Bangladeš u razdoblju 2024. - 2026. godine obilježena političkom tranzicijom. Nakon studentskih prosvjeda i nasilnog gušenja prosvjeda u srpnju i kolovozu 2024. godine, premijerka ĆI napustila je zemlju, parlament je raspušten, a prijelazna Vlada predvođena JI preuzela je Vlast.

Prema Agenciji Europske unije za azil (dalje: EUAA ili Agencija) događaji iz srpnja i kolovoza 2024. rezultirali promjenom vlasti i uspostavom prijelazne administracije.

Prema EUAA izvješću Country Focus (2025), nakon promjene vlasti otvorio se dio političkog i građanskog prostora, uključujući djelomično smanjenje pritisaka na civilno društvo i medije, no istodobno su nastavljeni problemi političke odmazde, arbitrarnog pritvaranja, masovnih kamenih prijava protiv političkih protivnika, slabog javnog reda, nasilja gomile i sporog provođenja institucionalnih reformi. Prema dostupnim informacijama Agencije šest država članica Europske unije trenutačno označava Bangladeš kao sigurnu zemlju podrijetla na nacionalnoj razini. Stopa priznavanja azila tražiteljima međunarodne zaštite iz Bangladeša na razini cijele Europske unije iznosila je 3% u travnju 2026.

Bangladeš je ratificirao niz međunarodnih instrumenata u području zaštite ljudskih prava, uključujući Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja.

U Bangladešu nema oružanog sukoba i stoga ne postoji prijetnja zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

28. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa Sud zaključuje da prigovorima iz tužbe nije dovedena u sumnju zakonitost akta koji se pobija u ovome sporu.

Sud u cijelosti prihvaća argumentaciju tuženika, izloženu u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, budući da istu nalazi činjenično i pravno utemeljenom.

29. Sud zaključuje da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio prvenstveno radi izbjegavanja povratka u Bangladeš zbog ekonomskih posljedica nastalih zaduživanjem. Ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla, kao ni postojanje privatnopravnog duga, prema međunarodnim i nacionalnim propisima ne predstavljaju osnovu za odobrenje međunarodne zaštite. Iz navoda tužitelja proizlazi da je državu podrijetla napustio radi zaposlenja i boljih životnih uvjeta, dok problemi koje navodi proizlaze iz njegovih privatnih financijskih odnosa.

Tužitelj nije tvrdio da je u zemlji podrijetla bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, niti da je bio pritvaran, zlostavljan ili izložen fizičkom nasilju. Iz njegovih navoda proizlazi da razlozi napuštanja Bangladeša leže u lošoj ekonomskoj situaciji i nemogućnosti vraćanja privatnog duga.

Mogućnost da će protiv tužitelja eventualno pokrenut postupak radi naplate duga, kao i mogućnost sankcioniranja zbog neispunjenja financijskih obveza, ne predstavlja proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja u smislu čl. 20. ZMPZ-a.

Također, na temelju provedene analize relevantnih izvješća o stanju u Bangladešu, ispravno je tuženik zaključio da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale priznavanje supsidijarne zaštite, u smislu čl. 21. ZMPZ-a. Prema Prilogu II Uredbe 2026/464 Bangladeš se smatra sigurnom zemljom, a tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi da se koncept sigurne zemlje podrijetla ne može primijeniti u njegovom slučaju.

30. Neosnovani su i tužbeni navodi kojima tužitelj upire na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz čl. 6. ZMPZ-a. Naime, tijekom upravnog postupka, kao niti tijekom upravnog spora, nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju zbog nekog od konvencijskih razloga. Navodi tužitelja odnose se isključivo na posljedice privatnog dugovanja i loše ekonomske situacije, što samo po sebi nije dostatno za primjenu načela „non- refoulement“.

31. Sud nije našao osnovanim ni tužbene navode da osporavano rješenje nije moguće ispitati. Iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidni su razlozi zbog kojih je zahtjev tužitelja odbijen, odnosno činjenice na osnovu kojih je utvrđeno da nisu utvrđeni uvjeti za priznavanje azila ili supsidijarne zaštite, sve sukladno odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09., 110/21.).

32. Neosnovani su i navodi tužitelja u pogledu pravne fikcije neulaska. Tuženik je u obrazloženju pobijanog akta i, dodatno, u odgovoru na tužbu, iznio činjenično i pravno argumentirane razloge primjene odredbi ZS-a vezano uz izricanja mjere protjerivanja iz područja EGP-a. Posljedično tome, Sud utvrđuje da je odluka tuženika i u tom dijelu pravilna i zakonita.

Naime, cilj i svrha navedene odredbe čl. 42. st. 2. ZMPZ-a nije ozakoniti boravak tražitelja međunarodne zaštite koji su u područje Republike Hrvatske ušli nezakonito i čiji je zahtjev odbijen kao očito neosnovan, kao niti onemogućiti donošenja odluke o protjerivanju odnosno odluke o povratku takvih osoba, već onemogućiti stjecanje drugih prava osim onih propisanih odredbama citiranih Uredaba i ZMPZ-a.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj nezakonito ušao na područje Republike Hrvatske, nije na kratkotrajnom boravku, nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Nastavno, nakon što je tužitelju odbijen kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu, isti nema pravo niti na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita. Stoga se sukladno čl. 183. st. 1. t.č 1., 2. i 3. ZS-a smatra da isti kao državljanin treće zemlje nezakonito boravi.

Nastavno, imajući u vidu da tužitelj ne posjeduje putnu ispravu, nezakonito je prešao granicu, a njegov je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen kao očito neosnovan, to Sud smatra da je sukladno čl. 185. st.1. i st. 2. u svezi čl. 190. st. 1. al. 3. ZS-a istome nije donijeto rješenje o povratku, već rješenje o protjerivanju, pri čemu je sukladno čl. 193. st. 5. ZS-a u svezi čl. 4. st. 1. i st. 5. Uredbe 2024/1349 određeno prisilno udaljenje i država (zemlja podrijetla) u koju će se isti prisilno udaljiti. Tuženik pravilno utvrđuje da odredba čl. 4. st. 1. Uredbe 2024/1349 propisuje da državljanima trećih zemalja čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje države članice, ne predstavlja pravnu fikciju da stranac u pravnom smislu ne boravi na Republici Hrvatskoj, iako se faktički nalazi na državnom teritoriju, već se radi o neposjedovanju odobrenja za ulazak, iz kojeg automatski ne proizlazi da se osoba ne nalazi u Republici Hrvatskoj.

33. Slijedom svega navedenog, Sud zaključuje osporavanim aktom tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS- a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

34. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ-a te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN br. 140/15,155/22; dalje: Pravilnik).

35. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

36. Odluka u tč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 9. Pravilnika te Tbr. 27 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 38/23, 107/25; dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 30. srpnja 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 € svaka, ukupno 1.000,00 €, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 €. Također, priznat je i trošak prijevoza opunomoćenika tužitelja za dva putovanja na relaciji Zagreb – Prihvatilište Dugi Dol (Tbr. 50. tč. 3. Tarife) u iznosu 183,70 € (2 x 91,85 €) Sveukupno, tužitelju je priznat trošak u iznosu 1.433,70 €. Putni trošak zamjenice opunomoćenika na relaciji (Zagreb – Rijeka) priznat je u predmetu Us I- 1343/2026.

Nije priznat PDV obračunat na trošak prijevoza budući da nije riječ o radnji na koju se obračunava PDV.

37. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

38. Odredbom čl.42. st. 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

39. Netom navedena odredba sadržava tri kumulativne pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe, pa već izostanak samo jedne od njih dovodi do odbijanja prijedloga. Interpretacija spomenute norme nužno je striktna, jer predstavlja odstupanje od opće odredbe o nesuspenzivnom djelovanju tužbe u upravnom sporu (čl. 42. st. 1. ZUS-a).

40. Ocjene je ovog Suda da navodima iznijetim u prijedlogu tužitelj nije dokazao nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Također, s druge strane, imajući u vidu da je tužitelj nezakonito ušao u RH, da nema osobnih dokumenata te da je u postupku davao lažne podatke o svom imenu i prezimenu i državljanstvu, Sud je mišljenja da bi određivanje odgodnog učinka tužbe bilo protivno javnom interesu.

41. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz čl. 42. st. 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju čl.42. st. 4. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.

U Rijeci 30. srpnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 51. st. 6. ZMPZ-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, Tratinska ulica 62

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, putem e-maila