REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: Ovr-636/2024-74

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, a na prijedlog sudskog savjetnika Emanuela Melnjaka u pravnoj stvari ovrhovoditelja OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u OD Hanžeković i partneri d.o.o., protiv ovršenika ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u [adresa], radi ovrhe, 30. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odgađa se provedba ovrhe na nekretnini ovršenika do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. P- 170/2026 (utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu) ili kad sud ustanovi kako više ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka.

Obrazloženje :

1. Ovrhovoditelj je radi namirenja novčane tražbine dana 13. rujna 2024. podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika, a temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 45724/03 od 1. listopada 2003. solemniziranog 1. listopada 2003. po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz [adresa] pod posl. br. OU-1808/03, a koji je sklopljen između prednika ovrhovoditelja kao kreditora, ovršenika kao korisnika kredita te Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama kao založnog dužnika.

2. Sud je dana 16. rujna 2024. usvojio prijedlog ovrhovoditelja te je donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-636/2024-2 kojim je odredio ovrhu na nekretnini ovršenika.

3. U nastavku postupka provedena je elektronička javna dražba te je Financijska agencija dana 23. lipnja 2026. u spis dostavila Izvještaj o provedenoj elektroničkoj javnoj dražbi (identifikator nadmetanja: 59463).

4. Ovršenik je dana 28. svibnja 2026. podnio prijedlog za odgodu ovrhe u kojem navodi da je protiv njega u tijeku ovršni postupak radi naplate tražbine temeljem Ugovora o kreditu iz 2003., koji smatra ništetnim zbog nepoštenih i nezakonitih ugovornih odredbi, osobito onih koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i druge bitne elemente ugovora. Ističe da je pred nadležnim sudom već pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora te smatra da bi nastavak ovrhe prije pravomoćnog okončanja te parnice doveo do nepopravljivih posljedica. Poziva se na praksu Suda Europske unije, osobito presudu u predmetu C-407/18, prema kojoj je radi učinkovite zaštite potrošača potrebno odgoditi ovršni postupak dok se ne odluči o ništetnosti ugovora koji predstavlja ovršnu ispravu, budući da bi u protivnom potrošač mogao trajno izgubiti svoj dom prije nego što se odluči o osnovanosti njegovih prigovora. Nadalje, upućuje i na praksu domaćih sudova koji su u sličnim predmetima odgađali ovrhu do završetka parničnih postupaka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu. Ovršenik naglašava da je nekretnina na kojoj se provodi ovrha njegova jedina nekretnina i dom u kojem živi, zbog čega bi njezina prodaja prouzročila nenadoknadivu i teško nadoknadivu štetu te predstavljala nerazmjerno zadiranje u njegovo pravo na dom. Smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe iz Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24 – koji se primjenjuje; dalje u tekstu: Ovršni zakon), osobito imajući u vidu pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, jer bi ovrhovoditelj, kao financijska institucija, odgodom naplate pretrpio tek vremenski odmak u ostvarivanju tražbine, dok bi ovršenik izgubio jedinu nekretninu koja predstavlja njegov dom. Slijedom navedenoga predlaže sudu da odgodi provedbu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem će se odlučiti o ništetnosti ugovora o kreditu koji predstavlja pravnu osnovu predmetne ovrhe.

5. Ovrhovoditelj se podneskom od 19. lipnja 2026. očitovao na prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe te se istome u cijelosti usprotivio smatrajući ga neosnovanim. Navodi da ovršenik nije učinio vjerojatnim postojanje zakonskih pretpostavki za odgodu ovrhe iz članka 65. Ovršnog zakona, odnosno nije dokazao da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu niti da je odgoda potrebna radi sprječavanja nasilja. Ističe kako se pod nenadoknadivom ili teško nadoknadivom štetom podrazumijeva šteta koja se naknadno ne bi mogla nadoknaditi ili bi njezina naknada bila moguća samo uz iznimne teškoće i nerazmjerne troškove, pri čemu smatra da ovršenik takve okolnosti nije dokazao. Nadalje navodi da, s obzirom na to da je ovrhovoditelj financijski stabilna i kreditno sposobna institucija, eventualna šteta nastala provedbom ovrhe može biti u cijelosti naknađena, zbog čega u konkretnom slučaju ne može biti riječi o ireparabilnoj šteti. Ovrhovoditelj također smatra da se odredbe koje se odnose na zaštitu jedine nekretnine i pravičnu ravnotežu interesa stranaka ne mogu primijeniti jer se ovrha provodi na nekretnini na kojoj je dobrovoljno zasnovano založno pravo upravo radi osiguranja predmetne tražbine. Nadalje osporava osnovanost tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, ističući da eventualna ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne dovodi do ništetnosti ugovora u cijelosti, pozivajući se na odredbu članka 59. Zakona o zaštiti potrošača te na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osobito rješenje poslovni broj Gos- 1/2019-36 i presudu Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. Smatra da, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu, nije izgledno da će ovršenik uspjeti u parnici kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti. Dodatno navodi kako je riječ o kreditu ugovorenom u eurima, da ovršenik nije dostavio dokaze o promjeni kamatne stope niti druge dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o ništetnosti ugovora, zbog čega smatra da je prijedlog za odgodu ovrhe neosnovan. Ovrhovoditelj također ističe da je parnični postupak pokrenut isključivo radi odgađanja predmetne ovrhe i izbjegavanja ispunjenja obveza prema ovrhovoditelju. Zaključno navodi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. Ovršnog zakona te predlaže sudu da odbije prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan i nastavi provedbu ovršnog postupka.

6. Prijedlog ovršenika ovaj sud ocjenjuje osnovanim.

7. Uvidom u ovršnu ispravu – konkretno u Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 45724/03 od 1. listopada 2003. solemniziranog 1. listopada 2003. po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz [adresa] pod posl. br. OU-1808/03, a koji je sklopljen između prednika ovrhovoditelja kao kreditora, ovršenika kao korisnika kredita te Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama kao založnog dužnika kojim je prednik ovrhovoditelja odobrio ovršeniku kredit radi kupnje stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu [adresa] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.907,45 EUR po kupovnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Nadalje, razvidno je i kako je odredbom čl. 05.1. i 2. te čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamata.

8. Uvidom u sustav eSpis sud je utvrdio da je ovršenik dana 28. svibnja 2026. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, podredno radi utvrđenja pojedinih odredbama Ugovora o kreditu ništetnim, a koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. P-170/2026. Navedeni postupak trenutno se nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta.

9. Naime, prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da korisnik kredita odnosno ovršenik ne bi imao status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe. Kredit je ovršeniku odobren za kupnju stana, te je sud stava da ovršenik ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a. Dakle, predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor.

11. S obzirom na recentnu sudsku praksu, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, a u slučaju sumnje da li su pojedine odredbe potrošačkog ugovora nepoštene, uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te odgoditi ovrhu do odluke o dopuštenosti ovrhe.

12. Ističe se da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj dana 11. ožujka 2022. (Zaključak broj Su IV-87/2022).

13. Dakle, i ovaj sud po službenoj dužnosti treba ispitati postoje li razlozi koji upućuju na mogućnost postojanja nepoštenih ugovornih odredbi, dok odluku o njihovoj ništetnosti donosi parnični sud.

14. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. Na isto se odnosi i Presuda Suda Europske Unije C-407/18 od 26. lipnja 2019. u predmetu Addiko Bank d.d. koja se također poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15. Nadalje, odredbom čl. 65. Ovršnog zakona propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko je ispunjen jedan od uvjeta iz čl. 65. st. 1. točke 1. – 10. Ovršnog zakona.

16. Slijedom citirane odredbe čl. 65. Ovršnog zakona, da bi se odgodila ovrha na prijedlog ovršenika, potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uvjeta za odgodu ovrhe.

17. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio kako je ispunjena posebna pretpostavka iz čl. 65. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona. Naime, ovršenik je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu protiv ovrhovoditelja, koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. P-170/2026 čime je ispunjena objektivna pretpostavka.

18. U odnosu na subjektivnu pretpostavku, predmet ovrhe u ovome predmetu je nekretnina ovršenika te ovaj sud smatra da bi ovršenik pretrpio nenadoknadivu štetu ukoliko bi mu ta nekretnina bila prodana u ovom ovršnom postupku obzirom da u tom slučaju on tu nekretninu ne bi više mogao vratiti u postupku protuovrhe, a eventualna naknadna financijska naknada u takvom slučaju ne može biti ekvivalent gubitku nekretnine te bi pravna zaštita koju bi naknadno postigao u slučaju uspjeha u parnici bila nepotpuna i nedovoljna.

19. Imajući na umu zaštitu prava kupca iz čl. 110. Ovršnog zakona i činjenicu da je gubitak nekretnine u ovrsi nepovratan, postoji znatan rizik od toga da zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi o kojoj se raspravlja i odlučuje pred parničnim sudom dođe prekasno i bude nedjelotvorna. To stoga što u situaciji kad je ovrha na nekretnini provedena prije donošenja pravomoćne odluke parničnog suda koji odlučuje o utvrđenju nepoštenosti ovršne isprave kao o glavnoj stvari, ta odluka parničnog suda ne može spriječiti konačni i nepovratni gubitak nekretnine. Taj se gubitak ne može smatrati nadoknadivom štetom samo zbog mogućnosti novčane odštete i to naknadno. Zbog toga se bez odgode ovrhe ne može osigurati potpuna učinkovitost odluke parničnog suda koji meritorno ispituje nepoštenost ugovornih odredbi iz ovršne isprave. Time bi bilo dovedeno u pitanje neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe ex tunc, a što je okvir postavljen odredbom čl. 87. st. 1.

ZZP-a koji je prisilni propis.

20. Šteta koja prijeti ovršeniku gubitkom nekretnine i to na temelju ovršne isprave koja sadrži odredbe koje je bez pregovaranja i protivno načelu savjesnosti i poštenja u ovršnu ispravu unio ovrhovoditelj, a koje stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu ovršenika, nenadoknadiva šteta. U takvim okolnostima, mogućnost samo novčanog obeštećenja ovršenika nije dovoljna ni potpuna da bi se smatrala restitucijom pretrpljene štete.

21. K tome još, Sud Europske unije je u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a na koju presudu se u prijedlogu za odgodu poziva ovršenik, zauzeo stajalište da se u slučaju kad je ovršenik pokrenuo parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditiranju na temelju kojeg je određena ovrha, a radi se o ovrsi na nekretnini koja predstavlja dom ovršenika, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do dovršetka te parnice. U suprotnom bi, u slučaju da odluka u parničnom postupku bude donesena u korist potrošača, isti time ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete pa takva zaštita stoga ne bi predstavljala ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe na štetu potrošača.

22. Utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora ima učinak uspostavljanja pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi ugovora nije ni bilo. Svrha odgode ovrhe u takvom slučaju je sprječavanje provedbe ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ugovora u cijelosti. Kada bi se u tom slučaju zahtijevale i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe prema nacionalnom zakonodavstvu (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), provedba ovrhe u takvim okolnostima protivila bi se stajalištu suda Europske unije, odnosno pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posteriori (nakon što je nekretnina prodana) bila bi nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Primjenom takvog stajališta Suda Europske unije treba zaključiti da, u slučaju kada je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona.

23. Dakle, ovaj sud kao ovršni sud nema mogućnost ispitati nepoštenost odredbi Ugovora o kreditu (temeljem kojeg provodi ovrhu), pa je stava da je već time, neovisno o postojanju subjektivne pretpostavke iz odredbe čl. 65. Ovršnog zakona, potrebno odgoditi provedbu ovrhe, dok se u parničnom postupku ne odluči o postavljenom zahtjevu za utvrđenje Ugovora o kredita ništetnim.

24. Stoga, sud smatra da je svrsishodno da se ovaj ovršni postupak odgodi sve dok se u pokrenutom parničnom postupku pravomoćno ne utvrdi da li je ugovor o kreditu eventualno ništetan.

25. Odgoda ovrhe predstavlja odluku suda kojom se određuje privremeno nepoduzimanje ovršnih radnje s ciljem sprječavanja štetnih posljedica za ovršenika čime mu se pruža privremena zaštita, ali u svakom slučaju omogućuje da se u slučaju ispunjenja razloga zbog kojih se ovrha odgađa, od ovršenika otkloni nastanak štete koja bi nastala provedbom ovrhe.

26. Na predmetnoj nekretnini ovrhovoditelj ima upisano i založno pravo, i zabilježbu ovrhe, tako da ovršenik istom ne može ni na koji način raspolagati, a s druge strane ovrhovoditelju i dalje teku kamate na glavničnu tražbinu. Dakle, kako je tražbina ovrhovoditelja osigurana, to za ovrhovoditelja po mišljenju suda, odgodom ove ovrhe neće nastupiti šteta.

27. Pri tome okolnost da se u konkretnom slučaju radi o dobrovoljno zasnovanom založnom pravu može biti odlučna kod donošenja odluke o tome može li se na takvoj nekretnini odrediti ovrha, dok u kontekstu prijedloga za odgodu ovrhe sukladno gore navedenoj praksi suda Europske unije, uopće nije odlučno što je potrošač, koji tvrdi da je ovršna isprava ništetna i zbog toga vodi poseban parnični postupak, dobrovoljno zasnovao založno pravo na predmetnoj nekretnini.

28. Navodi ovrhovoditelja koji se odnose na osporavanje osnovanosti podnesene tužbe ovršenika, nisu od odlučnog značaja za odlučivanje o ovom prijedlogu za odgodu ovrhe. Naime, u ovršnom postupku sud je dužan utvrditi ispunjenje pretpostavki iz čl. 65. Ovršnog zakona, odnosno u konkretnom slučaju je li podnesena tužba iz čl. 65. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona, dok sud nije ovlašten ulaziti u pitanje osnovanosti tako podnesene tužbe te prejudicirati ishod postupka u tijeku, već takvi navodi ovrhovoditelja mogu biti predmetnom samo tog parničnog postupka u tijeku.

29. Stoga je sud ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 65. Ovršnog zakona za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Čakovcu, 30. srpnja 2026.

Sutkinja:

Valentina Varga Gombar

Sudski savjetnik:

Emanuel Melnjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana dostave prijepisa rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, [adresa] Split zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u OD Hanžeković i partneri d.o.o.

2. ZR, [adresa] zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u [adresa]